SIRIJA: Užasavajuće slike šiitsko-alevijskih zločina nad ženama Homsa (VIDEO)

983


Već sedmicu dana stanovnici sirijskog grada Homsa preživljava konstantnu i nemilosrdnu artiljerijsku paljbu podivljalih šiitko-alevijskih krvoloka Bešera el-Asada. Iako u Siriji čine tek nekoliko procenata stanovništva, šijje alevije imaju kompletnu vlast u zemlji, koju su prije 50 godina uspostavili uz svesrdnu pomoć  Zapada i licemjera iz redova onih koji sebe nazivaju sunijama muslimanima.

Po svemu sudeći, šiitski teroristički režim u Damasku, ohrabren podrškom Irana, Rusije i Kine, nad stanovnicima Homsa sprovodi u djelo masakr koji je isti režim počinio februara mjeseca 1982. godine nad pobunjenim sunijama u gradu Hama. Tom prilikom je satanistički šiitski režim pod vođstvom Hafiza el-Asada, oca aktuelnog predsjednika sirije Bešara el-Asada, ubio oko 40 000 muslimana Hame. Stanovnici Hame su prvo opkoljeni, a potom napadnuti artiljerijom, tenkovima i avionima.

Čini se da sin zločinca Hafiza sprovodi u djelo „herojski čin“ svoga oca, šiitsku historijsku zaostavštinu, blagoslovljenu od strane šiitskih vjerskih autoriteta. Grad Homs, bastionik aktuelne sirijske pobune protiv krvoločnog šiitskog režima, ovih dana preživljava pravu tragediju. Grad je opkoljen sa svih strana i neprestano se bombarduje. Od 4. februara u ovom „svetom“ šiitskom pohodu na sunije Homsa, život je izgubilo 500 ljudi!!

Stravične slike iz Homsa su već obišle svijet. Ubijenih i ranjenih je na sve strane, a zbrinjavanje ranjenih i ukopavanje šehida otežava konstantno bombardovanje.

Na sljedećem video snimku pogledajte stravične scene ubijenih sunijskih žena u kvartu Hajju Sebil u Homsu. Tijela žena su nađena tek dan nakon ubistva, jer muslimani nisu mogli dospijeti do njih zbog žestokog granatiranja šiitsko alevitskih monstruma.

Napomena: Video snimak sadrži šokantne scene i ne preporučuje se za gledanje djeci i slabim osobama.

O Allahu, nebo je Tvoje, zemlja je Tvoja, mora su Tvoja. Sruši snage Tvojih neprijatelja sa neba, uništi njihove snage na zemlji i potopi njihove snage na moru!

O Allahu, Ti se sa njima obračunaj, oni Tebi ne mogu nauditi! Amin!

Za Put vjernika: Ebu Abdul-Hakk

Dodatak: Iz pera šehida Abdullaha Azzama pročitajte priču o Mervanu Hadidu, koja nas vraća pola stoljeća unazad u vrijeme kada su šijje uspostavljale vlast u Siriji.

Duša će sutra biti proživljena: Priča o Mervanu Hadidu

Autor: Abdullah Azzam, rahimehullah

Bila je to godina 1963. kada je u Damasku objavljeno: “Vjerujem u BAS partiju kao gospodara, koji nema druga i u arabizam kao vjeru, pored koje nema druge vjere.”

Pripadnici BAS partije i nusajrije (alevije, šiitska sekta) započeli su sa napadima na islam. U gradu Hama desilo se da je profesor govorio protiv islama pa je jedan od mladića ustao i udario ga. Onda je i ostala omladina ustala i prebila ga na smrt. Potom je došao policajac i ubio mladića. Kada je šejh Mervan Hadid tražio policajca kako bi primjenio kaznu osvete nad njim, rekli su mu: „Jedan za jednog (to jest, mladić je ubijen za ubistvo učitelja).” Mervan je odgovorio: “Ne, mladić je bio musliman, a učitelj je bio nevjernik! Njegova krv je dozvoljena (kada bez prava ubije muslimana, op.prev.)! A što se tiče muslimana, njegova krv mora biti osvećena!”

Država je to odbila, pa je Mervan rekao: “Dobro.” Otišao je i sakupio omladinu oko sebe. Džamija je bila odmah do zgrade njegovog stana u kojem je omladina obično spavala, a šejh bi ih tu dovodio i podučavao. Otišao je u džamiju Es-Sultan i sakupio ih; svaki od njih je nosio granatu i pištolj. Neki od mladića su još uvjek bili u srednjoj školi! Počeli su da uzvikuju „Allah je Najveći“ obznanujući rat protiv države.

Tenkovi su došli pred džamiju Es-Sultan i zapucali, dok su mladići stajali na minaretu. Minaret i džamija su uništeni zajedno sa mladićima unutra. Tako mi Allaha, neki od povjerljivih stanovnika grada Hama rekli su mi – a Allah zna najbolje – da su nakon par dana, dok su uklanjali ruševine, mogli čuti tasbih i tekbir (veličanje Allaha, nap.prev.) ispod ruševina.

Bilo kako, šejhu Mervanu je bilo propisano da preživi, pa su ga odveli na sud. Ovaj proces je išao javno kako bi pripadnici BAS partije kasnije mogli tvrditi da oni postupaju pravedno. Dozvolili su nekim stranim novinarima da prisustvuju saslušanju. Sudije u ovome procesu su bili Mustafa Tallas i Salah Džedid. Mustafa Tallas je bio ministar odbrane, a Salah Džedid je bio najuticajniji nusajrija u zemlji.

Rekli su mu: “Zašto si uzeo oružije i krenuo protiv države?” Šejh Mervan je odgovorio: “Zato što postoji pas nusajrija Salah Džedid – on kaže da je ovo Salah Džedid! – i postoji pas koji sebe pripisuje Ehlu Sunnetu po imenu Mustafa Tallas. Oni žele da istrijebe Islam u ovoj zemlji, a mi to odbijamo i borit ćemo se protiv toga sve dok smo živi.” On je onda izazvao pripadnike Revolucionarne garde da ga ubiju u sudnici, ali ga je policija “zaštitila” da se ne bi, zbog prisustva stranih novinara, prenijelo u svijetu da je ubijen u sudnici.

Rekli su mu: “Ti radiš za nekog drugog.” Odgovorio je: “Ja radim za Allaha, Svemoćnog i Uzvišenog. A što se tiče onoga koji služi druge, pa to je vođa vaše partije.” Oni su rekli: “Ti kažeš da je Muhammed El-Hamid s tobom, a on te mrzi.” Mervan je odgovorio: “A ako oni glave okrenu, ti reci: “Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenog!” (Kur’an, 9:129)

Bio je to važan sudski proces. Šejh Mervan je osuđen na smrt zajedno sa grupom mladića. Neki od mladića bili su oslobođeni. Bilo kako, oni koji su bili oslobođeni počeli su da plaču, a oni koji su osuđeni na smrt počeli su da se smiju. Strani novinari su bili šokirani: oslobođeni plaču, a osuđeni na smrt se smiju? Pa su im mladići osuđeni na smrt rekli: “Nama je dat Džennet, a oni su odvraćeni od Dženneta?” Odvedeni su u zatvor na čekanje pogubljenja.

Šejh Mervan mi je kasnije rekao: “Nisam nikada proveo vrijeme u mome životu slađe mome srcu i duši od tih dana u kojima smo mladići i ja čekali na naše pogubljenje.” I možda je za vrijeme ovih dana šejh napisao: “Duša će sutra biti proživljena i susrešće Allaha u njeno zakazano vrijeme.” Ovo su riječi Mervana Hadida.

Bilo kako, jedan od učenjaka iz grada Hame, šejh Muhammed El-Hamid, otišao je do Emina El-Hafiza, koji je bio predsjednik Sirije u to vrijeme, iz grada Hama također, i rekao mu: “Šta namjeravaš uraditi sa Mervanom Hadidom?” On je odgovorio: “Osudili smo ga na smrt.” Muhammed El-Hamid je rekao: “Jesi li ti zdrav? Misliš li da će Hama prešutiti vaše pogubljenje Mervana Hadida? Susret će te beskrajne probleme!” Emin je odgovorio: “Šta ti misliš, šejh?” On je rekao: “Mislim da ga trebaš osloboditi i pomilovati.” Emin je rekao: “Idi i oslobodi ga lično.”

Šejh Mervan Hadid mi je kasnije rekao: “Pa je šejh Muhammed El-Hamid došao i rekao: “Djeco moja, a on je bio njihov učitelj koga su voljeli, dođite!” Oni rekoše: “Gdje?” On je rekao: “Država vas je pomilovala.” Pa smo mu rekli: “Neka ti Allah oprosti, jer si nas odvratio od Dženneta.”

Šejh Mervan se vratio, i nije znao za odmor. On je ustvari bio bomba koja treba da eksplodira…bio je jako neobičan. Godine 1973. država je objavila novi ustav u kojem je zvanično poništila ustav Sirije kao Islamske Republike. Pa je Mervan Hadid ustao i rekao u džamiji: “Ko će mi dati beju (prisegu na vjernost) do smrti?” I kada je šejh Mervan počeo da govori ljudi su, jedan po jedan, počeli da izlaze iz džamije jer su njegove riječi bile jako opasne, a i samo slušanje tih riječi je bilo opasno. Stariji učenjaci izađoše, jedan za drugim. Neki od njegovih sljedbenika, od žara koji su imali, izvukli su puške i počeli da pucaju unutar džamije. Lično sam čuo kasetu. Da. Mogu prepoznati one koji su pucali iz pušaka koji su bili iz grada Hama. Ljudi iz grada Hama su isti kao i Afganistanci. Oni su beduini koji se ne poigravaju okolo, kao i Afganistanci.

Bilo kako, šejh Mervan je nakon nekog vremena nestao, da bi se kasnije pojavio u Damasku. Živio je u stanu, i započeo je da skuplja i nabavlja oružije. Allahu Ekber – on nije znao za slobodno vrijeme niti za strah. Sakupljao je puške i granate. Kad god bi čuo za mjesto u Damasku gdje ima dostupnih granata, poslao bi jednog od mladića da ih kupi.

U to vrijeme, obavještajci su ga tražili – ja Selam! U to vrijeme, ja sam bio na univerzitetu u Damasku. Nastojao sam završiti moje obrazovanje na univerzitetu; diplomirao sam šerijatske znanosti a potom i doktoriao na El-Ezheru. Dok sam studirao, došao je mladić – jedan od studenata šejha Mervana – i upitao me: “Da li želiš da vidiš šejha Mervana?” Rekao sam: “Šta? Odmah sada!” Pa sam otišao kod njega i ušao u njegov stan, i vidio sam lice koje nije pripadalo ljudima ovoga svijeta. Bilo je tako čisto i neobično; svjetlost je blještala sa njegovog lica. Prve riječi koje mi je rekao – a poznavao me je iz naših dana u Palestini – bile su: “O Ebu Muhammede! Zar ne žudiš za Džennetom?” To je bio zadnji put da sam ga vidio.

Bilo kako, policija ga je tražila; a šta je on radio? Skupljao je oružije. On je tražio oružije koje može iskoristiti da se oslobodi od nusajrija. Jednog dana, obavještajci su otkrili njegov stan i opkolili ga. Sa šejhom Mervanom su bila dvojica njegovih studenata, kao i njegova žena…

Jedan od njegovih studenata sišao je da kupi doručak. Šest automobila koja koriste obavještajci čekala su ispred zgrade. Vidio je auta koja čekaju ispred zgrade, pa je krenuo nazad.  Pokušao je da se vrati u stan ali su ga uhvatili. Ovaj mladić je nosio džepni nož – stanovnici Hame obično nose noževe u njihovim zadnjim džepovima – a u autu je bilo šest obavještajaca. Pa je mladić stao do njih, izvukao njegov nož, ubio svakog od njih, i onda pobjegao. Sirene su se zatim upalile u čitavom Damasku. Policija je počela da ga traži i ganja sve dok ga na kraju nisu opkolili u jednoj zgradi, odakle je skočio sa trećeg ili četvrtog sprata i pobjegao. Uspio je da pobjegne od njih i stigne u Jordan.

Vratimo se šejhu Mervanu. Policajska kola su opkolila zgradu njegovog stana poslije sabaha, i počeli su da pozivaju na mikrofon: “Stanari zgrade, napolje! Prisutan je irački špijun kojeg želimo uhapsiti!” – u ovo vrijeme, postojale su nesuglasice između Sirije i Iraka. Pa je šejh Mervan uzeo njegov mikrofon (imao je svoj lični mikrofon koji je koristio za ezan), i rekao: “O obavještajci! O policijo! O vi koji opkoljavate zgradu! Imate 15 minuta, i morate otići za ovih 15 minuta. Nakon toga, započinjemo borbu sa vama ako ste još tu.”

On je stvarno čekao 15 minuta, i nakon toga je otvorio vatru sa puškama i granatama. Policajci su pozvali pojačanje i na kraju je 1000 policajaca i obavještajaca opkolilo zgradu vodeći bitku protiv Mervana, njegove žene i jednog brata koji je bio sa njim. Pokušali su unići u zgradu, pa je drugi brat sišao dole i „dočekao“ ih na ulazu sa malo TNT-a. Onda su pokušali ući odozgo, sletili su na krov zgrade sa helikopterom – ali ko će biti toliko hrabar da uđe prvi? Hiljada protiv dvojice. U to vrijeme je bilo podne, a oni još uvjek nisu mogli da uniđu u zgradu. Pucali bi odozdo, a on bi pucao nazad odozgo. Poslije podne, uspjeli su ući u stan jer je šejh Mervan bio ranjen je u ruku, uzaludno pokušavajući da je zalječi. Izašao je napolje uzdignute glave. Sa njima su priveli i njegovu ženu.

Vijest je stigla do Hafiza El-Asada koji je poludio, jer su mnogi oficiri ubijeni u bici. Hafiz El-Asad je rekao: “Lično želim da ovo riješim sa njim.” Pa je otišo kod njega lično i rekao mu: “O Mervane! Hajde da započnemo iz početka! Neka Allah oprosti što je prije bilo, a mi ti nećemo suditi za ono što si uradio, ali pod jednim uslovom: da ostaviš tvoje oružije.” Mervan je odgovorio: “Slažem se, ali pod jednim uslovom: da me pomogneš u uspostavljanju Islamske Države Sirije.” Hafiz el-Asad se pokupio i napustio sobu.

Vojno Vijeće se sakupilo, uključujući i Nadži Džemila – zapovjednika Zračnih snaga. Mustafa Tallas je također bio prisutan, kao i velika grupa oficira i generala nusajrija. Došli su kod šejha Mervana. On je sjedio, pogledao je Nadži Džemila i Mustafu Tallasa i rekao: “Teško tebi, Nadži Džemile, pašče jedno! Zar misliš da ćemo te ostaviti u životu? Osigurao sam da omladina obeća da će započeti sa tobom, sa tobom i Mustafom Tallasom, jer radi vas, paščadi jedna, mi smo poniženi od ovih nusajrija; oni kaljaju našu čast. A za vas generali nusajrije, osigurao sam da omladina obeća da će od vas ubiti najmanje 5,000.” Nadži Džemil je rekao: “Nosite ovog luđaka! nosite ga od mene!”

Poslije toga, oni bi dovodili njegovu ženu u ćeliju kod njega, kaljajući njenu čast dok je on vezan. Njegova duša je počela da vene. Neko kao Mervan, sa slobodnom i časnom dušom, da gleda kako se kalja čast njegove žene, a ne može ništa učiniti da to spriječi… izgubio je toliko mase da je spao na 45 kg, a njegova težina je bila oko 100 kg.

Na kraju je umro u zatvoru a da niko nije znao da li je ubijen ili je umro “prirodnom” smrću. Pred sami kraj, njegove vene nisu primale ni glukozu. Kada je umro, poslali su njegovog oca da preuzme tijelo. On ih je upitao: “Da li ste ga ubili?”, a oni su odgovorili: “Ne.”

Ukopali su njegovo tijelo u Damasku. Na stotine vojnika je „obezbjeđivalo“ njegovu sahranu iz straha da omladina ne uzme njegovo tijelo i pokrene demonstracije u Damasku.

Napisao: Abdullaha Azzama, rahimehullah

[Fi Zilali Suretut-Tewbe; str. 21-25]

SHARE