Slijeđenje menhedža a ne osoba

483

Između Haruna alejhis-selam i Faraonovih sihirbaza[1] se nije odvio razgovor, niti je vođena rasprava, niti im je bacio štap, a niti izvadio i pokazao bijelu ruku, ali su i pored toga rekli: “Mi vjerujemo u Harunova i Musaova Gospodara!”, a razlog tome je da su oni željeli obznaniti da je njihovo vjerovanje sljeđenje istine i menhedža[2], a ne osoba i mudžiza samo, i kao da oni kažu: “Mi vjerujemo u Gospodara Harunovog, koji (tj. Harun) nije sa nama razgovarao, i nije nam poništio sihr[3], kao što vjerujemo u Musaovog Gospodara”.

I na dan kada se dogodila zastrašujuća stvar, a to je preseljenje Poslanika alejhis-selam, ashabi su ostali zaprepašteni i zbunjeni, njihovi jezici ukočeni, čak neki od njih nisu mogli povjerovati u vijest o smrti Poslanika, jer su bili iznenađeni s viješću o smrti Poslanika za kojeg su njihova srca bila vezana voljenjem i poštivanjem, a njihovi životi vezani učenjem i slijeđenjem, i ovdje je Ebu Bekr Es-Siddik radijellahu anhu ustao i obznanio da je vezanost za menhedž ustvari osnova za nastavak, pa je rekao: “Ko je obožavao Muhammeda, pa doista je Muhammed preselio, a ko je obožavao Allaha, pa doista je Allah živ, Koji ne umire”.

I ovo ukazuje da ljubav i vjernost Poslaniku alejhis-selam, i lijepo razumijevanje, i učenje od njega je vezanost za njegov menhedž i držanje za njegov sunnet i podizanje njegove zastave, bez slabosti i klonulosti, – a ovako je postupao i Ebu Bekr Es-Siddik radijellahu anhu za vrijeme svog hilafeta.

A odavdje daija[4] obavezno mora znati da je “vezanost za menhedž (istinu), a ne za osobe” osnovni temelj u davi[5], kojeg neminovno mora dostaviti ljudima i podučiti ih njime kroz njegove govore i pisanja, i da ga ulije u duše onih koje poziva kroz svoje stavove i situacije, i to se vraća njemu u korist, a i ljudima, i štiti ih od zablude i skretanja sa pravoga puta (tj. slijeđenje istine, a ne ljudi i grupa, štiti od skretanja i zablude, dok slijepo slijeđenje ljudi može biti uzrokom zastranjivanja, op.PV).

Pa, doista, daija ovim menhedžom spoznaje svoju dušu i shodno tome prilagođava njen uticaj, pa tako ne obmanjuje ga to što ga ljudi hvale i pretjeruju u njegovom opisivanju s onim što pri sebi nema, naprotiv, biće oprezan na ovakve stvari, tako što neće prihvatati da se pretjeruje u njegovom sljeđenju i hvaljenju i, ako bi slučajno uvidio da se pretjerivanje po pitanju njega pojavilo, odmah se treba dosjetiti i ponavljati govor Ebu Bekra es-Siddika radijellahu anhu: “Allahu moj, učini me boljim od onoga što o meni misle, a oprosti mi ono što ne znaju”.

I dobro poslušaj savjet halife Omera bin Abdul-Aziza kada kaže: “Neka neznanje ljudi o tebi ne savlada tvoje znanje o sebi”.

Pa daija mora učiti i trenirati poniznost, i mora dokučiti da i na početku i na kraju sva blagodat i dobrota pripadaju samo Allahu Jedinome, i mora se prisjećati govora Uzvišenog: “I nečini dobro tražeći za njega više (nagradu)!”

I slijediće govor Mejmuna bin Mihrana – kada mu je neki čovjek rekao: “O Ebu Ejjube, sve dok te Allah ostavlja u životu, ljudi će biti u hajru”, i Mejmun se nije obradovao ovim riječima niti se uzoholio, već je kazao: “Ljudi će biti u hajru dokle god se budu bojali njihova Gospodara”.

Uz sve što je prethodilo, također, daija dokučuje da Allah pomaže Svoju vjeru – s njim ili s drugim –, stoga, on će postići ugled i korist ako bude radio i trudio se, ali ako odustane i povuče se, pa doista karavana ide dalje, i dava se nastavlja, a on je taj koji je najveći gubitnik, i zasigurno dava neće stati njegovim zastajanjem: “A ako se vi okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti”.

Pa ti si, o daijo, koliko god da si postigao i uložio – samo slabašni rob.

I uzmi pouku od daije i mudžahida Nurud-dina Mahmuda, kada mu je neki čovjek rekao: “Tako ti Allaha, nemoj sebe izlagati opasnosti, jer uistinu ako budeš ubijen u borbi, tada neće ostati niti jedan musliman a da neće i on biti ubijen”, na to kaza Mahmud: “A ko je to Mahmud pa da se tako nešto o njemu govori!? Allah je sačuvao islam i prije mene, nema drugog boga mimo Njega”.

A oni koji slijede menhedž (a ne ljude) ubiru sljedeće koristi:

– da budu neovisne i samostalne ličnosti,

– da znaju da su pobožni oni koji slijede Kur’an i sunnet, i

– da znaju da daija i učenjak imaju svoj stepen i dostojanstvo, ali oni (ljudi koji slijede istinu) nisu glupaci i povodljivci koji ga slijede (daiju ili učenjaka) u svemu, pa i u onome u čemu griješi!

Naprotiv, oni su onakvi kako im je to Poslanik alejhis-selam oporučio da budu: “Ali navikavajte se da ako ljudi postupaju lijepo da i vi postupate lijepo, a ako oni postupaju loše da se klonite da im uzvraćate lošim”.

Zatim, oni su sačuvani od devijacija po pitanju veličanja osoba, ili grešaka u razumijevanju i predodžbama.

I ovo je ono našto je pravedni halifa Omer radijellahu anhu ciljao kada je rekao: “Zasigurno ću smijeniti Halida, kako bi se shvatilo da je Allah taj koji pomaže Svoju vjeru”, tj. i bez Halida (da ljudi ne bi pripisivali sve zasluge za pobjede islamske vojske čovjeku, već Allahu, a čovjek je samo sebeb preko kojeg se ostvaruje Allahova volja, op.PV).

A sve ovo ne poništava važnost onome ko je uzor drugima, niti uklanja njegov trag i rezultat, već to stavlja stvari na njihova prava mjesta.

Napisao: Ali bin Omer Badahdah

Izvor: Tawhed.ws (http://tawhed.ws/r?i=xmkww80w)

Prijevod: Ebu Abdurrahman

Obrada: Put vjernika

Fusnote:

[1] sihirbaz – mađioničar, mag, onaj koji se bavi magijom

[2] menhedž – put, pravac, metodologija; u ovom tekstu označava vjeru, tj. slijeđenje istine, Kur’ana i Sunneta Allahova Poslanika, alejhisselam

[3] sihr – vradžbina

[4] daija – onaj koji poziva u islam; misionar

[5] dava – poziv u islam