Šokantni izvještaj o mučenjima u saudijskim zatvorima

Na početku želimo reći da ono što ćete upravo pročitati nije izmišljotina, niti je ovo drugorazredni izvještaj. Ovaj izvještaj je uzet direktno od brata koji je bio podvrgnut ovom mučenju.

Branioci saudijskog režima će možda reći da je ovo izmišljena priča i da je laž. U tom slučaju, Azzam publications (autor ovog teksta, op.PV) javno izaziva takve osobe da se pred Allahom kao svjedokom zakunu Allahom da vjeruju da je ovo izmišljen izvještaj, da se ovo nije desilo u saudijskom zatvoru i da četiri imenovana zatvorska oficira ne rade za saudijske obavještajne službe, i neka tako pozovu na sebe vječno Allahovo proklestvo ako ovaj izvještaj nije istinit.

Nakon što je Azzam publication objavio svoj posljednji bilten: ‘820 mudžahida zatvoreno u Saudijskoj Arabiji’, neki su muslimanski branioci saudijskog režima raspravljali o njegovoj autentičnosti. Mi kažemo da, nakon čitanja ovog izvještaja, ako bilo koji musliman ima sumnju u svome srcu, da li je ili ne saudijska vlada američki podržana vlada i neprijatelj muslimana svugdje u svijetu, onda takvi moraju sjesti i provjeriti svoj iman, jer možda postoji neka manjkavost u njihovom imanu.

Ovo je primjer mučenja koje se još uvijek sprovodi u zatvorima zemlje koja tvrdi da je pod islamskom selefijskom vladom i čiji je vođa nazvan emir-ul-mu’minin (vođa svih muslimana).

Izvještaj svjedoka mučenja u saudijskom zatvoru. Neki su dijelovi uznemirujući, ali smo uključili sve jer je istina i Allah je tome svjedok.

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog!

Ne znam šta da kažem na početku ni kako da počnem sa pričom, ali vidim da moram da kažem istinu i da upoznam svijet sa najlicemjernijim režimom na zemaljskoj kugli. Riječi mi nisu dovoljne da opišem šta se događalo.

Vratio sam se iz džihada u Afganistanu, gdje sam otišao da pomognem potlačene muslimane i da ispunim dužnost prema Allahu subhanehu ve te’ala. Jedne noći sam spavao sa svojom porodicom u svojoj kući u El-Kubaru, u istočnoj pokrajini Saudisjke Arabije. Moja porodica je čula jako kucanje na vanjskim vratima, koje ih je uplašilo. Moj brat je otišao da otvori vrata, i kada je on pokušao da otvori vrata, posjetioci su uletjeli u kuću i pribili ga uza zid. I ostale člaonove moje porodice su pribili uza zid. Silom su me probudili, te vukući me i mene su priljubili uza zid. Počeli su da me psuju:

– Sine bludnice! Psu! Gdje je oružje u kući?!

Rekao sam im da nemam nikakvo oružje u kući. Onda su počeli da me tuku, pred mojom porodicom. Počeli su sa pretresom kuće i mojih stvari. Onda su mi stavili lisice, stavili me u auto i odvezli u Ured obavještajne službe.

Kada smo stigli u Ured, silom su me izvukli iz auta i odveli u jednu od soba. U toj sobi, skinuli su mi svu odjeću i počeli da se smiju mom avretu (stidnim mjestima). Kada sam ih pitao zašto to rade, rekli su da je to dio istražne procedure. Vratili su mi moju odjeću, odveli me u drugu sobu i rekli mi da tu čekam. Soba je bila veoma hladna i čekao sam 11 sati prije nego je neko došao. Zaspao sam u stolici, a probudio me je šamar preko lica. Onda mi je neko rekao:

– Kako se usuđuješ da spavaš psu!

Onda je počeo da me psuje, nazivajući me homoseksualcem, govoreći da sam počinio blud sa svojom majkom i sa svojom sestrom. Rekao sam mu:

– Nemoj to govoriti. Po islamu je to zabranjeno.

Dao je znak dvojici stražara da me udare. Udarili si me više puta. Tada je on rekao:

– Nemoj nas učiti našoj vjeri. Mi je znamo bolje od tebe.

Tada su ušla tri oficira. Ovo su njihova imena: Ahmed Muhammed el-Ba’adi, Nida el-Uteibi, Samir Rašid el-Kahtani.

Svi su se školovali u SAD-u. Sjeli su i kada su me vidjeli, rekli su:

– Njegovo lice ne odgovara ispitivanju (na njegovom licu se ne vide tragovi ispitivanja), jer nema krvi na njegovom licu.

Onda je ušao jedan krupan vojnik i počeo me udarati po licu dok se krv nije pojavila. Nakon toga su me upitali:

– Gdje si naučio da budeš mudžahid?

– Iz Allahove knjige i Sunneta Allahovog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) – odgovorio sam.

Onda su oni rekli:

– Lažove! Lažove! Knjiga i sunnet ti nisu rekli da odbiješ pokornost velijul emru (vođi muslimana, kako murdžije i medhalijevci nazivaju vladara tzv. Saudijske Arabije, op.PV) i da se boriš protiv islamske države.

Rekao sam im da se nisam borio protiv islamske države. Rekli su:

– Ti ne pričaj, samo mi pričamo.

Onda su mi za preko devet sati postavili stotine pitanja. Tokom ispitivanja, došla je na red tema o šejhu Abdullahu Azzamu, šehidu, učitelju mudžahida u Afganistanu. Rekao sam im da saudijski režim prikazuje dobru sliku o njemu u medijima. Tada je jedan od oficira, Ahmed Muhamed el-Ba’adi, rekao:

– Mi znamo istinu o Abdullahu Azzamu. Pozivao je mlade golobrade mladiće u Afganistan sa ciljem da čini homoseksulane radnje sa njima, a pod izgovorom džihada.”

Konačno sam ih pitao:

– Zašto sam ja ovdje? Želim da znam!

Bolje da nisam pitao. Rekli su:

– Izgleda da nisi dobro vaspitan.

Tada su naredili stražarima:

– Naučite ga ponašanju!

Stražari su me tukli dok oficir nije rekao:

– Dosta!

Tada sam bačen u ćeliju.

Sljedeći dan su se vratili i pitali me:

– Zašto si otišao u džihad?

Rekao sam im da sam otišao u džihad kako bi pomogao muslimane i dao svoj doprinos u pobjedi nad nevjernicima (Rusima, radi se o prvom džihadu u Afganistanu koji se vodio protiv američkih neprijatelja Rusa (1979-1979), a šta li saudijske službe rade mudžahidima koji su se borili protiv Amerikanaca, zaključite sami, op.PV). Rekli su:

– Lažeš! Otišao si da zbaciš saudijsku vlast (saudijska vlada se bojala da će mudžahidi koji se vrate iz Afganistana pokrenuti pobunu i zbaciti saudijski režim, op.PV).

Rekao sam da to nije istina.

Tada su me ispitivali 6 sati. Pitali su me gdje sam sakrio oružje i eksploziv. Rekao sam da nemam ništa od tih stvari. Pitali su me još pitanja i rekao sam im da ne znam.

Naredili su stražarima da me odvedu u sobu i da me natjeraju da stojim na nogama. Mislio sam da ću morati da stojim samo jedan dan i da ću dobijati hranu. Međutim, morao sam da stojim 8 dana i dobivao sam samo vodu, a hranu nisam nikako dobijao, a nisam nikako mogao ni da spavam.

Kada sam klanjao, činio sam dužu sedždu sa ciljem da se odmorim. Jedan od stražara bi došao i udario me, dizajući moj vrat sa nogom. Rekao bi:

– Ne čini dugu sedždu! Ustaj!

I psovao bi me. Ovo je činio dok sam klanjao.

Nakon osam dana osjećao sam da mi je smrt blizu, jer nisam ni jeo ni spavao osam dana. Tada je jedan od oficira došao i zovnuo me. Dali su mi hranu i piće i rekli:

– Sada kada smo te spasili od smrti, govorit ćeš i reći nam gdje je oružje i eksploziv.

Rekao sam da ne znam, jer nemam ništa od toga. Rekli su:

– Izgleda da još nisi naučio kako da se ponašaš.

Odveli su me u sobu, stavili na stolicu i zakačili elektrode na moje noge i ruke. Oficir je okrenuo prekidač na 30 V. Pitao me je gdje su oružje i eksploziv. Rekao sam sebi da neću odgovarati osim sa “La ilahe illAllah” (nema boga osim Allaha!). Poičeo je da povećava voltažu na 60 V, 90 V, 120 V. Kada je pojačao na 150 V pao sam u nesvijest.

Probudio sam se nakon jednog dana. Odveli su me u istu sobu i polili vodom pripremajući me za još električnih šokova. Tada sam rekao:

– U redu, reći ću vam gdje su oružje i eksploziv.

Pitali su me gdje, na što sam ja odgovorio:

– Ostavio sam ih u Afganistanu.

Tada su ponovo počeli da me tuku i psuju.

Dva dana nisam jeo. Onda me je jedan od oficira pitao da li želim da jedem. Odgovorio sam potvrdno. Pitao me je iz kojeg restorana želim da jedem. Odgovorio sam:

– MašaAllah, vi ovdje imate uslugu sa 5 zvjezdica.

Rekao je:

– Zapravo, vidjet ćeš da mi ovdje imamo uslugu od 10 zvjezdica.

Onda je počeo da se smije i ja sam se pitao zašto se smije. Odveo me je u sobu i pitao šta želim da jedem. Mislio sam da je ozbiljan.

Rekao sam:

– Čizburger iz “Hardija”.

– Šta još? – rekao je.

– Pomfrit – rekao sam.

– Šta još? – pitao je.

– Pepsi – rekao sam.

Pitao je da li želim još nešto, a ja sam odgovorio da je to dovoljno. Tada je on rekao:

– Šta misliš da ti donesemo i pitu od jabuka?

Rekao sam:

– Da, da, donesite i to.

Rekao je da sačekam i napustio je sobu. Nakon nekog vremena, vratio se sa četiri snažno građena muškarca. Pokazao je prema ljudima i rekao:

– Ovo su čizburger, pomfrit, pepsi i pita od jabuka. Oni će ti poslužiti tvoje jelo inšaallah.

Sjedio sam na stolici, ruku ispruženih na stolu. Čovjek kojeg je nazvao “Čizburger” je došao sa dugim štapom. Udarao me je po rukama dok nisu poplavile. Oficir je pitao jesam li se najeo „čizburgerom” . Želio sam reći da jesam, ali me je toliko boljelo da nisam mogao da odgovorim.

Sljedeći je došao ‘Pomfrit’. On je sa sobom donio 3 štapa i rekao je:

– Ovi danas moraju pući.

Počeo je da me udara po leđima. Sa Allahovom milošću, sva tri štapa su brzo pukla. Neznam koliko puta me je udario, jer nakon trećeg udarca, nisam osjetio nikakvu bol.

Tada su došli ‘Pepsi’ i ‘Pita od jabuka’. Položili su me na leđa na stolu i donijeli su nešto što se zove ‘falakah’. Ovo je kao duga, debela, drvena klada, sa kratkim užetom koje se proteže iz jednog kraja u drugi. Proturili su moja stopala kroz uže i rotirali kladu uz moje potkoljenice, navijajući uže i zbijajući moja stopala. Po jedna osoba je držala kraj klade podižući je, tako da su moja stopala bila u zraku. Tada je došla treća osoba sa dugim tankim štapom i udarala me po nogama dok nisu bila prekrivena krvlju (od čega nisam mogao da hodam 6 dana, jer su mi stopala bila rastrgana). Molio sam ih da prestanu, ali me nisu slušali i nastavili su da me udaraju. Nakon 4 sata mučenja, prestali su i napustili sobu.

Oficir se vratio i pitao me da li želim još neku hranu. Rekao sam:

– Ne, pun sam.

Pitao me je da li želim kolač kao desert nakon jela. Bio sam žestoko ljut i odgovorio sam:

– “Gubi se, kafiru! Psu! Dedždžalu! Američki agentu! Izraelski agentu! Obožavaoče krsta!”

Dvaput je pljesnuo rukama i tri čovjeka su ušla sa tri staklene posude. U svakoj posudi je bila zmija.

Zadirkivao me je:

– Hoćemo li osloboditi ove, ostaviti te i otići? Hoćemo li? Ja sam kafir, je li? Ja sam pas, je li? Pustit ćemo ove i još donijeti škorpione.

Jedna od zmija je bila debela kao moja ruka, a jedna je bila kobra.

– One će te zabavljati!” – rekao je i dao je znak da se posude otvore. Mnogo sam se uplašio i zvao sam ga. Počeo sam da plačem i rekao sam:

– Reći ću ti sve, ništa neću kriti od tebe. Samo odnesi zmije.

Oficir je postao veoma sretan. Pomilovao je moju bradu i glavu govoreći:

– MašaAllah. Sada si dobar dečko. Postao si lijepo odgojen.

Počeo je da briše moje suze govoreći:

– Nemoj plakati, mali dječače. Ja sam ti kao otac.

Čudio sam se Allahovom strpljenju sa ovim čovjekom (tj. kako ga Allah još drži na zemlji, op.PV). Odvezali su me i rekao sam im da ne mogu da hodam. Oficir je rekao:

– Ne brini. Mi smo ti na usluzi.

Naredio je drugima da me odnesu u sobu za ispitivanje.

Bio sam psihički rastrojen. Dao sam im informacije o braći, ali im nisam rekao sve. I Allah zna da im nisam rekao ništa dok nisam došao u stanje psihičke rastrojenosti (neuračunljivosti). Onaj koji čita ovaj moj izvještaj nije kao onaj koji je prošao kroz ovo. Allaha molim da mi oprosti na Sudnjem danu!

Tada sam odveden u zatvorsku kliniku, gdje su tretirali moje rane na oku, leđima, nogama i srcu, na koje su uticali električni šokovi. Ostao sam na klinici 6 dana i nisam nikako fizički mučen od tada, ali jesam psihički. Na primjer, pustili bi glasnu muziku i psovali me najgorim mogućim psovkama. Tada su me odveli u normalnu ćeliju gdje su bila tri druga brata mudžahida.

Nakon upoznavanja sa braćom u ćeliji, znao sam da je ono što se meni dogodili lahko u poređenju sa onim kroz što su oni prošli. Jedan od njih je zaključan u frižder za mrtvace i ostavljen je tamo dva dana. Kucao je i kucao i molio ih da ga puste napolje. Kada je pušten bio je psihički uništen i čak je priznao stvari koje nije uradio. Tokom ovog perioda dobio je upalu pluća.

Drugi brat je ostavljen u veoma toplu sobu i hranjen je vrlo slanom hranom. Tri dana mu nije dato nikako vode da pije. Onda su došli i pitali ga da li želi vode. Bio je toliko žedan i njegova usta su se toliko osušila da nije mogao da govori, samo je išaretio da treba vode. Donijeli su mu najbolju mineralnu vodu i dali mu da pije koliko je želio. Kad je želio da ide u WC da izvrši nuždu, zavezali su mu ruke iza leđa, skinuli mu donji veš i zalijepili njegov polni organ sa crnom trakom. Tada su se smijali i govorili:

– Hajde, mokri!

Nakon nekoliko sati počeo je da plače i vrišti govoreći:

– Donesite mi prazan papir da ga potpišem! Možete napisati priznanje svakog djela iznad mog potpisa. Ubio sam Sadata (predsjednika Egipta), ubio sam kralja Fejsala (Saudijska Arabija), ubio sam Džona Kenedija (SAD). – govorio je kao u ludilu. Tada je počeo da daje informacije o svakoj mogućoj stvari. Čak i o stvarima za koje ga nisu pitali. Tada su mu napokon dopustili da mokri.

Jednom se jedan od braće vratio sa mučenja sa velikim osmjehom na licu. Kada je upitan zašto se smije, radosno je odgovorio da je sretan jer je video jasan dokaz saradnje saudijskog režima sa američkom vladom. Rekao je da je tokom ispitivanja također bio ispitivan od strane američkog oficira, na čijoj je identifikacionoj kartici pisalo: ‘FBI ogranak, Saudijska Arabija’. Poslije sam saznao da FBI ima čak kancelariju u El-Kubaru.

Ostao sam u zatvoru sljedeća dva mjeseca i deset dana.

Jedno jutro, jedan od oficira – Abdul Gani eŠ-Šerif – došao je u ćeliju i pozvao jednog od braće, obraćajući mu se:

– Ti sine bludnice! Ti koji si bludničio sa svojom majkom!

Brat ga je upozorio da se boji Allaha. Oficir je odgovorio:

– Jel ti pokušavaš da me naučiš o mome gospodaru? Ja znam svoga gospodara bolje nego ti! Neka je proklet tvoj gospodar! Neka je prokleta tvoja vjera!

Jednom sam rekao ovom istom oficiru:

– Zašto me mučiš, kada smo obojica iz plemena Kurejš?

Odgovorio je:

– Da, ali ti si iz loze Muhammeda, a ja sam iz loze Ebu Džehla.

Dragi čitaoce, možda mi nećeš vjerovati kada ti kažem da su ovo bili najljepši dani u mome životu. Mi smo svi klanjali tokom noći i postili preko dana, sjećajući se riječi Ibn Tejmijje:

– Šta mi mogu moji neprijatelji? Moj džennet je u mojim prsima, gdje god da odem, on je sa mnom. Moja smrt je šehadet. Zatvor mi je osama sa Allahom, a moje progonstvo je turizam.”

Neki od braće su ovu izjavu čak zapisali na zidovima sa svojom krvlju.

I dok smo bili u zatvoru, konstantno smo ponavljali riječi kojima smo se ponosili i osjećali da po njima djelujemo:

“La ilahe illallah, Muhamedu-r-resulullah! Po njima živimo, sa njima umiremo. Na njihovom putu vodimo džihad i sa njima ćemo sresti Allaha.”

Sva braća u svim ćelijama su znala ovo ponavljati u jedan glas. Stražari bi došli i udarali u vrata, govoreći nam da prestanemo. Rekli bi:

– Da Allah dadne da vam otpadnu jezici, ili ćemo mi staviti svoje čizme u vaša usta.

Ali, mi bi samo pojačali svoje glasove. I često bi uzvikivali riječi Allahu ekber!, jer smo osjećali da je ovaj zatvor test od Allaha da nas očisti od naših grijeha i ojača naš iman, kao što se to desilo Bilalu ibn Rebbahu, porodici Jasirovoj, Abdullahu ibn Mesudu, Habbabu ibn el-Erretu, Ebu Zerru el-Gafariju, i prije svih, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Osjećali smo da kada se ovo mučenje pomiješa sa imanom (vjerom) u Allaha, postaje blagoslov od Allaha a ne nesreća. Jezici braće su bili konstantno uposleni u spominjanje Allaha i učenje Kur’ana. Osjećali smo da će u budućnosti ovi glasovi postati rat i oružje protiv mučitelja. Svaki put kada smo vidjeli da tiranin pojačava mučenje, postajali smo sigurni da im se kraj približio – jer Allah odgađa, ali ne zanemaruje.

Onda, nakon mnogih posredovanja, Allah me je blagoslovio sa napuštanjem tog zatvora i te zemlje. I evo me, pišem ovu stvarnost muslimanima u cijelom islamskom svijetu, tako da znaju stvarnost ovog otpadničkog režima; da znaju da je ovo režim laži, koji se pretvara da predstavlja islam, dok je islam čist od njega.

I da znaju oni koji brane ovaj režim i opisuju ga kao ‘selefijski’ (na primjeru prve tri generacije muslimana), gvoreći da je uspostavljen na akidi tevhida (na Allahovoj jednoći), dok njegovi vojnici kažnjavaju muslimane za uzdizanje riječi tevhida.

Brat mudžahid

Publikovao: Azzam Publications – islamski medijski servis koji radi više od 20 godina izvješatvajući o džihadu širom svijeta, objavljujući tekstove o mudžahidima i šehidima, kao i o torturama nad zatvorenicima u arapskom svijetu. Novinari Azzam Publicationsa su snimili i video dokumentarac o džihadu u BIH na engleskom jeziku. Tekst je objavljen na mnogobrojnim web sajtovima.

Napomena 1: Pomenuti slučajevi su samo jedan mali dio zvjerskih tortura nad muslimanima u tzv. Saudijskoj Arabiji. Na hiljade muslimana je podvrgnuto ovakvim mučenjima u proteklom periodu, a na hiljade se torturiše u momentu dok ovo čitate. Sve ove torture su se dešavale i dešavaju se pod pokroviteljstvom saudijskog princa Najifa koji je umro jučer, 16. juna 2012. (vidi detaljnije ovdje). Princ Najif (Nayef) je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi tzv. Saudijsek Arabije od 1975. godine pa do svoje smrti. Treba ovdje napomenuti sramnu ulogu ljudi koji se pripisuju znanju i sljedbenicima sunneta, a koji svim silama pravdaju otpadnički saudijski režim, nazivajući sve one koji ga kritikuju ekstremistima, onima koji nisu naučili vjeru, onima koji pretjeruju u tekfiru, tekfirovcima i sličnim pogrdnim nazivima!

Molimo Allaha da saudijskim zvijerima iz redova saudijske vlade i njihovih slugu, kao i onima koji ih brane a znaju njihovo stanje, da im da ono što su zaslužili i da ih što prije ukloni sa vratova muslimana! Amin!

Napomena 2: Pomenute kvalifikacije se odnose na saudijski režim ali ne i na narod Zemlje Dvaju Harema (tzv. Saudijska Arabija) koji je muslimanski narod predan Allahu i koji slijedi sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Priprema, prijevod i obrada: Put vjernika

Tagovi: {tortags,3795,1}

 

SHARE