1991. vlada Somalije – države na Rogu Afrike – propala je. Njenih 9 miliona ljudi je bilo osuđeno na glad kao nikada prije. Mnoge od najgadnijih sila Zapada su ovo vidjele kao odličnu priliku da ukradu somalijske zalihe hrane i da deponuju nuklearni otpad u njihova mora. Da, nuklearni otpad!
Ko bi pomislio da će se u 2009. godini, u godini svjetske vlade, objaviti rat gusarima? Dok čitate ovo, britanska vojna mornarica – podržana brodovima više od dvije desetine nacija, od SAD do Kine – plovi somalijskim vodama da bi uhvatila ljude koje mi još uvijek vidimo kao nevaljalce sa papagajima na ramenima. Oni će se uskoro boriti protiv somalijskih brodova i čak će proganjati gusare i na kopnu, u jednoj od najsiromašnijih zamalja na svijetu.
Ali iza ove “čedne”, “srceparajuće” priče, postoji neispričani skandal. Ljudi koje naše vlade označavaju kao “velike ugrozitelje našeg vremena” imaju da kažu izvanrednu priču – i neku pravdu na njihovoj strani.
Gusari nikad nisu bili ono što mi mislimo. U “zlatno doba piratstva” – od 1650. do 1730 – ideja o piratima kao glupim, barbarskim lopovima koja nas i danas zamajava, stvorena je u kovitlacu velike propagande od strane britanske vlade. Mnogi obični ljudi su vjerovali da je ova propaganda lažna: pirati su često bili spašavani sa vješala od strane masa koje su ih podržavale. Zašto? Šta je to što su oni vidjeli a mi ne? U svojoj knjizi “Lupeži svih naroda”, historičar Markus Rediker daje odgovor na ovo pitanje iznoseći činjenice. Ako želiš da postaneš morski trgovac ili mornar – otrgnut sa londonskog East End-a mlad i gladan – završiš u drvenom plutajućem paklu. Radio si naporno u tjeskobnom, izgladnjelom brodu i priuštiš sebi sekundu opuštanja, „svemoćni“ kapetan će te išibati bičem sa devet kaiševa. Ako se budeš često opuštao, možeš biti bačen preko palube. Na kraju mjeseca ili godine, bio si često prevaren pri isplati.
Gusari su bili prvi ljudi koji su se pobunili protiv takvog svijeta. Pobunili su se protiv njihovih tiranskih kapetana i uspostavili drugačiji način rada na morima. Jednom kad bi imali svoj brod, izabrali bi svoje kapetane i sve odluke bi donosili zajednički. Dijelili su svoj plijen, što Rediker naziva “jednim od najupečatljivijih primjera ravnopravnosti u raspoređivanju imovine koji se igdje mogao naći u osamnaestom stoljeću.” Primali su čak i izbjegle afričke robove i živjeli s njima podjednako ravnopravno.
Gusari su “prilično jasno i prevratnički pokazali da brodovi ne trebaju da budu vođeni na brutalan i surov način od strane trgovačke i Kraljevske mornarice.” I to je razlog zašto su bili popularni, iako su neunosno krali.
Riječi jednog od gusara iz tog izgubljenog doba – mladog Britanca po imenu Viliam Skot – treba da odjeknu u ovom novom dobu piratstva. Prije nego je obješen u Čarlstonu, u južnoj Karolini, on je rekao: “Učinio sam to da bi se spasio propasti. Bio sam prisiljen da živim kao gusar.”
1991. vlada Somalije – države na Rogu Afrike – propala je. Njenih 9 miliona ljudi je bilo osuđeno na glad kao nikada prije. Mnoge od najgadnijih sila Zapada su ovo vidjele kao odličnu priliku da ukradu somalijske zalihe hrane i da deponuju nuklearni otpad u njihova mora.
Da, nuklearni otpad! Čim je nestalo vlade, misteriozni evropski brodovi su se počeli pojavljivati na obalama Somalije, deponujući ogromne bačve u okean. Stanovnici obala su počeli da boluju. U početku su oboljevali od čudnih ospica, mučnine i rađale su se deformisane bebe. Nakon cunamija 2005, na stotine deponiranih, oštećenih buradi je izbačeno na obalu. Ljudi su počeli da pate od radijacijskih bolesti, i više od 300 ih je umrlo.
Ahmedou Ould-Abdullah, izasalanik UN-a u Somaliji, govori mi: “Neko deponuje nuklearni materijal ovdje. Tu su, također, i olovo i teški metali poput kadmija i žive.”
Dobar dio ovih aktivnosti mogu biti povezane sa evropskim bolnicama i fabrikama koje otpad prodaju italijanskoj mafiji da bi ga se riješili na jeftiniji način. Kada sam upitao Abdullaha šta su evropske vlade poduzele povodom ovog, sa uzdahom je odgovorio: “Ništa. Nije bilo čišćenja, naknade niti prevencije.”
U isto vrijeme, drugi evrospki brodovi kradu iz somalijskih mora njihovo najveće bogatstvo – morsku hranu. Uništili smo svoje vlastite izvore ribe prekomjernim iskorištavanjem i sad smo se preselili na njihove. Od strane mnogobrojnih ribarskih brodova koji nelegalno plove somalijskim nezaštićenim morima, svake godine se ukrade tune, škampa, jastoga i druge morske hrane u vrijednosti od više nego 300 miliona dolara. Lokalni ribari su izgubili životne izvore zarade i gladuju.
Muhammed Hussein, ribar iz grada Marka, 100 km udaljenom od Mogadiša, izjavio je za Rojters: “Ako se nešto ne učini, uskoro neće ostati mnogo ribe u našim obalnim vodama.”
Ovo je kontekst iz kojeg su ljudi koje mi nazivamo “piratima” iznikli. Svi se slažu da su bili obični somalijski ribari koji su prvo gliserom pokušali da odvrate ribarske brodove i bacače otpada ili da im barem nametnu “porez”. Oni sebe nazivaju dobrovoljačkim obalskim stražama Somalije – i nije teško uvidjeti i zašto. U telefonskom razgovoru, jedan od vođa gusara, Sugule Ali, rekao je da je njihov motiv bio “da zaustavimo nezakonit lov ribe i bacanje otpada u našim vodama… Mi sebe ne smatramo banditima na moru. Nas smatraju razbojnicima oni koji, naoružani, nezakonito love ribu i bacaju otpad u naša mora.” Viliam Skot bi razumio ove riječi.
No, ovo ne opravdava uzimanje talaca. I da, neki su jasno samo banditi – naročito oni koji su zadržali dostavu Svjetskog programa za hranu.
Ali, “gusari” s razlogom imaju neospornu podršku lokalnog stanovništva. Nezavisni somalijski sajt za vijesti WardherNews je sproveo istraživanje šta prosječni Somalijci misle o piratstvu – i pronađeno je da ih 70% “u potpunosti podržava piratstvo kao oblik nacionalne odbrane teritorijalnih voda zemlje.”
Za vrijeme revolucionarnog rata u Americi, Džordž Vašington i osnivači američke države su platili piratima da zaštite američke teritorijalne vode, jer nisu umali vlastitu mornaricu niti obalnu stražu. Da li je ovo drugačije? Očekujemo li od gladnih Somalijaca da pasivno stoje na svojim obalama, veslajući u našem nuklearnom otpadu i gledajući nas kako pljačkamo njihovu ribu da bi je jeli u restoranima Pariza, Londona i Rima?
Nismo reagovali na ove zločine – ali kad neki ribari odgovore time što prekinu tranzitni koridor za 20% svjetske zalihe naftom, počinjemo kričati o “zlu”. Ako se zaista želimo suočiti sa piratstvom, treba da zaustavimo njegov uzrok – naš zločin – prije nego što pošaljemo ratne brodove da iskorijene somalijske „kriminalce“.
Priča o ratu protiv pirata u 2009. godini se najbolje može sažeti riječima jednog gusara, koji je živio i umro u četvrtom vijeku prije nove ere. Bio je uhvaćen i doveden kod Aleksandra Velikog koji je htio da zna “sta mu znači da zadrži posjed na moru.” Gusar se nasmijao i odgovorio: “Šta tebi znači prisvajanje cijele zemlje; ali zato što sam ja to radio sa malim brodom, ja sam prozvan nasilnikom, dok tebe, koji to radiš sa velikom flotom, nazivaju imperatorom.”
Još jednom, naša velika imperijalistička flota danas plovi morima. Ali, ko je razbojnik?
Johann Hari piše za Nezavisne novine
15. april 2009.
Izvor: http://www.globalresearch.ca
Prevod za www.putvjernika.com: El-wela wel-bera
