(Osvrt na minule događaje)
Problem nas muslimana jeste što ne nalazimo vremena da o sebi i svojim/našim problemima razmišljamo. Živimo u dvije iluzije raspravljajući se o dvjema krajnostima: jednima je halifa Erdogan, makar ga tako i ne nazivali, a drugima je halifa Bagdadi?!
Kaže Ibn Tejmijje: „Niko nema pravo da ummetu nameće neku osobu kao autoritet tako da poziva u njen pravac na osnovu kojeg izražava svoje prijateljstvo ili neprijateljstvo izuzev Vjerovjesnika sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ummetu se ne nameće govor izuzev govora Allaha i govora Njegovog poslanika sallallahu ‘alejhi ve sellem i onoga na čemu se ummet složio. Na ovaj način postupaju novotari, sami sebi nametnu neku osobu ili govor i time razbijaju ummet gradeći prijateljstva ili neprijateljstva na tome ili na osnovu te pripadnosti.“ 1
Međutim, naši stvarni problemi su drugačije prirode.
Kaže Allah subhanehu we te'ala :
وَإِذْ يَمْكُرُ بِكَ ٱلَّذِينَ كَفَرُوا۟ لِيُثْبِتُوكَ أَوْ يَقْتُلُوكَ أَوْ يُخْرِجُوكَ ۚ وَيَمْكُرُونَ وَيَمْكُرُ ٱللَّهُ ۖ وَٱللَّهُ خَيْرُ ٱلْمَٰكِرِينَ
I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (Al-Anfal, 30)
Citirani ajet jasno kazuje da je od spletki nevjernika troje: Zatvaranje, ubistvo i progon. Upravo su ova spletkarenja zadesila mnoge muslimane, pojedince kao i skupine, a naročito učenjake i islamske reformatore. Često su neke novotarske frakcije među muslimanima namještale ovakve zamke pripadnicima ehli-s-sunneta.
U našoj bližoj prošlosti svjedoci smo da se ovo događalo nama: Mladi muslimani, ratni heroji i vođe od Arapa i Bošnjaka, a zatim tzv. vođe vehabija.
Koliko god se mi slagali ili ne sa djelovanjem nekog da'ije, činjenica je da bi onog ko se istakne i kao takav zasmeta mediji proglasili vođom selefija i time otvorili, iz njihove perspektive, lov na njega i njegove pristaše, odnosno sve nas koje takvima identifikuju. Makar bilo i da dotični svojim istupima skreće pažnju, ipak je etiketiranje izvršeno od strane sredstava informisanja.
Prvo se to desilo sa rahmetli Jusufom Barčićem, – preselio je pod sumnjivim okolnostima, odnosno postoje indicije da je ubijen.
Zatim je vođom proglašen Nusret Imamović, – morao je napustiti rodnu grudu da bi negdje u pustinjskom vihoru bolovao nostalgiju za zelenilom, jer „bolje grob nego rob“.
Poslije je taj epitet dobio Bilal Bosnić, – kriv je zato što nekom političkom lobiju treba žrtveno jagnje u dokazivanju opredjeljenosti BiH u borbi protiv terorizma; ta, šta država zna o potrebama sedamnaestero djece u epidemiji bijele kuge!
Drugim riječima, ne treba dozvoliti da više ikoga proglase vođom selefija. Ne, jer daljna šutnja znači dopuštanje da se neki musliman stavi pod medijsku giljotinu a njegova porodica i rodbina moralno linčuje do ludosti! Zapravo, time sami sebi postavljamo, kako to dušmani vide, mišolovke.
Krajnje je vrijeme da budemo aktivniji u svojim vlastitim problemima, potrebama i ciljevima, onako kako to nalaže vjerovjesnička praksa i primjer.
Konkretnije, previše smo dali povjerenja nekim javnim ličnostima od političara i sličnih da govore i rade u ime svih. Preko mehanizma identifikacije sa takvima branimo sebe što ne preduzimamo potrebno u oživljavanju islamskog života, jer smatramo da to rade oni kao delegirani ispred nas.
Nemojmo misliti da nas naši mnogi političari ne bi prodali za šaku dolara, jer im nije stalo do svog naroda iz kojeg potiču, – pa kako da im budu važni tamo neki muslimani? Kako, kada mirno i čiste savjesti gledaju što im se osipa najveći resurs zemlje – mladi obrazovani ljudi!
Zašto da ih goni briga o nekom muslimanu Bužima ili Kalesije kada su saučesnici u projektu sarajevskog geta za Bošnjake istočne Hercegovine, Sandžaka, Podrinja, cijele istočne Bosne, te ostatka BiH. Reći će: „Migracije su stalna društvena pojava, evo sada imamo izbjegličku krizu.“ Zbog ovakve politike naša su sela postala čekaonicama smrti i umiralištima, ista ona sela gdje su desetine generacije Bošnjaka živjele u Islamu i umirali kao muslimani. Ali, bitno je od Sarajeva napraviti prijestonicu, kako se izražavaju, jer se sada civilizacija zbog takvih umova mjeri samo po visokim zgradama i snopovima vještačke svjetlosti. Ta, na selima nema internet signala.
Zbog čega bi ljudima u vlasti stalo do nekih konstruktivnih rješenja u društvu, rješenja problema koje svi dijelimo, kada je najlakše samovolju sprovoditi od izbora do narednih!? Ne pada njima na um da o tome Kur'an nešto kazuje,- pa zašto da onda brinu o tamo nekome ko Kur'an redovno čita?!
Zašto bi mi bili bitni bošnjačkoj eliti ako im to nisu bili brojni ratni heroji, najbolji sinovi zemlje, kojima se namještaju sudski procesi?! Šta bi tek moglo biti nakon reforme pravosuđa koju diriguje Banja Luka?! Međutim, nakon svega, najvažnije je održati zajedničku sjednicu sa jučerašnjim agresorom, pardon, vladom Srbije.
U politici ništa nije slučajno, ona mora imati neprijatelja da bi opstala, izmisliti ga ako ne postoji. Kako tek onda ako je ta politika velikosrpska a njezin mentor Rusija koja uspješe staviti pod svoju šapu muslimanski Kavkaz?! Ni sa zapada nema izlaza, tamo je more (u) Hrvata. Doista bezizlazna situacija za onoga koji ne zna za Allaha subhanehu we te'ala.
Ne zaboravimo da fobija znači robija. Koga ili šta označe masonski mediji za metu društvene fobije, to je zato što mu se sprema robija. Ne dopustimo da opet bilo koje muslimane etiketiraju takvima. Osim nastrane perverzije među istim spolovima, zaista je baš to naš najveći strah da ne zadesi našu djecu, najgori vid psihofizičke narkomanije, a stvar je gora time što Evropljani traže da prihvatimo tu pošast.
Nemojmo se zavaravati ni time što nas dio naroda simpatiše dok god oni isti nisu Allahu ‘azze we dželle pokorni (u šerijatskom smislu). Kako da takav bude opredjeljen za islamsku stvar kada mu je najveće životno uzbuđenje utakmica reprezentacije, posebno kad uzavriju kvalifikacije kao sada. Bez pretjerivanja, ali neki se više raduju pobjedi BH fudbalera nego uspjehu svog djeteta! A zašto bi, kad je lakše imati cuku za hraniti, još se ne mora odgajati?!
S druge strane, šta smo mi svojim primjerom slijedeći Poslanikovu sallallahu ‘alejhi ve sellem praksu ponudili ovom narodu pa da krene ispravnim putem? Nefsu treba neumorno ponavljati da može bolje.
Takođe, nemojmo se obmanjivati da će Islamska zajednica islamski afirmisati bosansko društvo dok god većina njezinih uposlenika taj poziv vidi kao priliku za platu i penziju, ili jaku poleđinu za politički angažman, ili odskočnu dasku za svjetsku reputaciju i bogatu (auto)biografiju, a ne kao emanet vjere i odgovornost pred Allahom subhanehu we te'ala. Čak javno ne proklamiraju afirmaciju sveukupnog islama, naprotiv, želi se institucionalizacija islama u učmalom sekularnom društvu jer to znači bubregovanje u loju. Al’, dok je ovaca biće i vune.
Odnosno, kamo sreće da dočekamo otvorena vrata za dijalog o nizu suštinskih problema. Njihov ključ može biti samo naš trud, jer “Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna” (12:21).
Kako mislimo da svoju vjeru branimo sa ovakvom generacijom nas i našeg naroda?
Izvor: istina.ba
Obrada: Put vjernika
