Suđenje po onom što nije objavio Allah, azze we dželle (Šejh Salih Fewzan)

Popularno na sajtu

Od tragova vjerovanja u Allaha, azze we dželle, i robovanja – ibadeta Njemu je pokoravanje i zadovoljstvo Njegovim odredbama i zakonima koje je propisao, te vraćanje Kur'anu i sunnetu da presudi među ljudima kada se raziđu u govoru, akidi, međuljudskim odnosima, krvi, imetku i drugim pravnim pitanjima. Allah, azze we dželle, je Taj koji propisuje i Njemu pripada odluka i sudstvo.

Stoga je obaveza vladarima i sudijama da sude po onome što je Allah objavio i propisao (po Šerijatu). Na podanicima je također obaveza da za sudiju u sporovima uzmu Njegovu Knjigu i sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Vlastima i vladarima Allah, azze we dželle, kaže (u prijevodu značenja):

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.” (En-Nisa, 58. ajet)

A u pogledu podanika kaže:

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59. ajet)

Zatim je obavjestio da se ne može sastati iman i suđenje po zakonima koje nije Allah objavio i propisao pa kaže:

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.” (En-Nisa, 60. ajet)

Do riječi Uzvišenog (u prijevodu značenja):

“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65. ajet)

Allah, subhanehu we te'ala, se obraća sa pojačanom negacijom, a zatim se i zaklinje da neće vjerovati sve dok za sudiju ne uzmu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i dok ne budu zadovoljni njegovom presudom te dok se potpuno ne pokore. Isto tako je presudio kufrom, zulumom i fiskom1 onim vladarima i vlastima koji ne sude po onome što je Allah, subhanehu we te'ala, objavio.

U tom kontekstu On, subhanehu we te'ala, kaže (u prijevodu značenja):

“A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Ma'ide, 44. ajet)

I kaže (u prijevodu značenja):

“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.” (El-Ma'ide, 45. ajet)

I kaže (u prijevodu značenja):

“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su grješnici.” (El-Ma'ide, 47. ajet)

Obaveza je suditi prema onome što je Allah objavio (Šerijatu) u svim porama ljudskog života i svim pravnim pitanjima i društvenim problemima. Ne prihvata se od tih presuda osim ono na šta ukazuje Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, bez pristrasnoti nekom mezhebu i slijepog slijeđenja nekog imama. Taj sud se odnosi na sve pore ljudskog života, a ne samo na bračno pravo kako je to slučaj u nekim muslimanskim zemljama. Islam je jedna potpuna i neodvojiva cjelina, a Allah, azze we dželle, naređuje da se u vjeru uđe u potpunosti pa kaže (u prijevodu značenja):

“O vjernici, uđite u islam u potpunosti i ne idite stopama šejtanovim.” (El-Bakara, 208. ajet)

I kaže (u prijevodu značenja):

“Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?!” (El-Bakara, 85. ajet)

Također je na sljedbenicima mezheba i savremenih pravaca obaveza da mišljenja svojih imama vrate na Kur'an i sunnet pa što se bude slagalo sa njima da to prihvate, a što se razilazi sa Kur'anom i sunnetom da to ostave bez slijepog slijeđenja i pristrasnosti. Ovo pogotovo važi za stvari akide.

Čak su i poznati imami, Allah im se smilovao, to oporučili. To je mezheb svih njih. Onaj ko se tome suprotstavi ne smatra se da time sljedi nekog imama pa makar za sebe mislio da je njihov sljedbenik. On je od onih o kojima Allah, azze we dželle, kaže (u prijevodu značenja):

“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina.” (Et-Tawba, 31. ajet)

Ovaj ajet se ne odnosi posebno na kršćane već se odnosi na svakog ko bude radio ono što su oni uradili, ko se bude suprotstavljao onome što su Allah, azze we dželle, i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredili tako da među ljudima sudi po onome što Allah nije objavio ili to radi iz slijeđenja strasti i prohtjeva, taj je sa svog vrata skinuo etiketu islama i imana pa makar mislio da je vjernik. Allah, azze we dželle, negira ovima to što se smatraju vjernici pa kaže (u prijevodu značenja):

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.” (En-Nisa, 60. ajet)

Izraz u ajetu jez'umune u većini slučajeva se odnosi na onoga koji nešto lažno tvrdi zbog toga što se suprotstavlja onome na šta obavezuje ta tvrdnja i zbog toga što radi ono što negira tu tvrdnju. To potvrđuju Njegove riječi: “a naređeno im je da ne vjeruju u njega.” Jer je nevjerovanje u taguta2 jedan od ruknova (temelja) tewhida3 kao što se o tome govori u suri El-Bakara.

Ako čovjek ne dođe s ovim ruknom ne može biti muvehid4.

Tewhid je osnova imana5 s kojim bivaju dobra i sva druga djela a, s druge strane, djela bez tewhida bivaju pokvarena i poništena. To se ogleda u riječima Uzvišenog (u prijevodu značenja):

“Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha drži se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.” (El-Bakara, 256. ajet)

Jer, onaj ko želi da mu se sudi pred tagutom to znači da vjeruje u njega. Nijekanje imana od onog ko se ne sudi po onome što je Allah objavio, znači da suđenje prema onome što je Allah objavio predstavlja iman, akida i ibadet putem kojeg musliman ispoljava svoju vjeru. Ne priklanja se Allahovim propisima i šerijatskim zakonima samo zbog ovosvjetske pogodnosti i koristi.

Neki ljudi se koncentrišu samo na to a zaboravljaju ovo prvo. Već je obaveza suditi po Allahovom zakonu radi ove prve stvari, tj. jer to predstavlja ibadet i dio akide. Allah, azze we dželle, kori one koji sude po Šerijatu samo kad od toga imaju ličnu korist bez namjere da time obožavaju Allaha, azze we dželle. U tom kontekstu Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):

“Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leđa okrenu, samo ako znaju da je presuda na njihovoj strani, dolaze mu poslušno.” (En-Nur, 48-49, ajet)

Oni ne posvećuju pažnju osim onome čemu teže njihove strasti i od čega imaju ovodunjalučku korist, a ono što se suprotstavlja njihovim prohtjevima od toga se okreću jer ne obožavaju Allaha, azze we dželle, tako što će tražiti presudu kod Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Autor: Šejh Salih Fevzan, iz knjige”Akidetu-t-tewhid” , str. 76-79. (iz prijevoda na bosanski)

Fusnote:


1. kufr – nevjerstvo; zulum – nepravda; fisk – činjenje velikih grijeha.
2. tagut – sve sto se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time, u ovom slučaju onaj koji ne sudi po onome što je Allah objavio.
3. tevhid (tewhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.

  • Tewhid rububijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.
  • Tewhid uluhijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.
  • Tewhidul-esmai we siffat – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.

4. muwehid (muvehid, muwehhid) – osoba koja ispoljava tewhid, nosilac tewhida.
5. iman – čvrsto vjerovanje u Allaha; govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz