Tekfir neistomišljenika samo zbog toga što su murdžije

Popularno na sajtu

U ružne greške u tekfiru spada i tekfir neistomišljenika samo zbog toga što pripadaju džematima irdža'a (murdžijama). Vidio sam neke hamaslije, koji svoj govor nisu precizirali šerijatskim pravilima, kako tekfire sve džema'ate irdža'a danas koji se sa njima ne slažu po pitanju tekfira taguta ili njihovih pomagača. Pa sam tako, na primjer, čuo one koji kažu: “Taj i taj džema’t od murdžijskih džemata nije u Allahovoj vjeri.” Ili: “Nisu u okrilju islama…” Pa kada ih upitaš šta ciljaju tim svojim hamsli riječima, vidiš kako njima ciljaju tekfir svih pripadnika tih džemata. A kada od njih zatražiš dokaz, spomenu neke njihove stavove i izjave njihovih vođa u kojima ima ulagivanja tagutima ili rasprave po pitanju tekfira tih taguta.

Poznato je da ova stvar sama po sebi nije dovoljna ze tekfir, a posebno kada se uzme u obzir činjenica da je neistomišljenik u ovom pitanju zastao u tekfiru zbog toga što vjeruje da postoji neka prepreka u tekfiru tih ljudi, ili mu je problematično stanje tih ljudi, posjeduju šubhe, jer ne shvataju ispravno šerijatske tekstove, pa su tako, na primjer, obmanuti šehadetom tih ljudi i njihovim namazom. Zato ćeš vidjeti kako spominju hadis Usame i Poslanikovo alejhisselam, negiranje njemu onda kada je ubio čovjeka koji je izgovorio šehadet. Isto tako hadis o kartici i njemu slični hadisi koji govore o vrijednosti ’la ilahe illallal’. Navešće, isto tako, i hadis Ummu Seleme kojeg bilježi Muslim. Hadis govori o vladarima a u njemu između ostalog stoji da su ashabi upitali Poslanika alejhisselam: “Zar se nećemo boriti protiv njih (vladara)?” Poslanik alejhisselam, im reče: “Ne, dok god budu obavljali namaz.”1. I još drugih sličnih hadisa koji sačuvanost krvi i imetka vežu za neke specifičnosti islama.

Ako je situacija takva, i pored pomenute stvari čovjek ne čini kufr, onda to (ne tekfiranje taguta koji se pripisuju islamu zbog šubhe), nije dovoljno za tekfir. A posebno kada se uzme u obzir da oni oko kojih se mi sporimo (taguti koji se pripisuju islamu) nisu jasno ispoljili svoje odricanje od islama. Naprotiv, oni se i dalje pripsuju islamu, veliki broj njih klanja, posti, obavlja hadž i izgovara šehadet, tako da tekfir tih taguta predstavlja problematičnu stvar kod velikog broja ljudi. Iz tog razloga, kod većine ljudi, kufr tih taguta nije poput kufra murteda koji je učinio jasan riddet i prihvatio drugu vjeru, što ukazuje na njegovo odricanje od vjere muslimana. Kufr ovih taguta nije poput prelaska na kršćanstvo, gdje gotovo da nećeš naći ni jednog muslimana od običnog svijeta koji bi zastao u tekfiru takve osobe, za razliku od ovoga o čemu mi govorimo, a što zahtjeva pojašnjenje.

Zato vidiš kako je nešto slično tome bilo problematično kod onoga ko je bolji od njih, kod Faruka (Omera) radijallahu anhu, kada je Siddik htio da povede borbu protiv onih koji su se odmetnuli od arapa, time što su odbili dati zekat bez da se odreknu od islama. Omer radijallahu anhu, je tada rekao: “Kako da se boriš protiv ljudi a Allahov Poslanik alejhisselam, kaže: ’Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik. Pa kada to učine sačuvali su svoju krv i imetak osim ako pravo islama to ne zahtjeva, a njihov obračun je kod Allaha.’” Ebu-Bekr, radijellahu anhu, mu reče: “Tako mi Allaha boriću se protiv onoga ko podvoji između namaza i zekata jer je zekat pravo imetka. Tako mi Allaha, kada bi mi uskratili jare koje su kao zekat davali Allahovom Poslaniku alejhisselam, ja bih se borio za njega.” Omer radijallahu anhu, kaže: “Tako mi Allaha, vidio sam da je Allah prsa Ebu-Bekra učinio prostranim za borbu, te sam spoznao da je to istina.” Hadis se nalazi u dva sahiha.

Pogledaj kako je stvar bila nejasna onome o kome Poslanik alejhisselam, kaže: “U ummetima prije vas je bilo ljudi muhaddesuna2, ako ih u mom ummetu ima onda je to Omer.” Hadis bilježi Buharija od Ebu-Hurejre radijallahu anhu.

Pa kakav je tek onda slučaj sa onima koji su mimo Omera, radijallahu anhu?

Zatim pogledaj kako Ebu-Bekr radijallahu anhu, – najbogobojazniji čovjek nakon Allahova Poslanika alejhisselam,- nije protekfirio Omera zbog toga što je zastao i raspravljao o borbi protiv tih murteda. Ebu-Bekr radijallahu anhu, nije tako postupio jer je Omerova rasprava bila zbog šubhe. Također, nije protekfirio Omera zato što je Omer vjerovao da su pomenuti ljudi muslimani i da šehadet čuva njihovu krv. Ebu-Bekr i ashabi, radijellahu anhum, u cjelini, su bili daleko od toga da prave takve brzoplete i nepromišljene stvari. Stoga je Ebu-Bekr pojasnio Omeru dokaz na osnovu kojeg se bori protiv njih, te da je zekat pravo imetka i da zajedno sa namazom predstavlja jedno od prava ’la ilahe illallah’. Time je išaretio na hadis Poslanika alejhisselam,: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, dok ne budu namaz obavljali i zekat davali. Pa kada to učine sačuvali su svoju krv i imetak osim ako pravo islama to ne zahtjeva, a njihov obračun je kod Allaha.” Hadis se nalazi u dva sahiha.

Ebu-Berkr je pojasnio Omeru da se borba nastavlja sve dok se ne uspostave oba ibadeta (namaz i zekat), kao što kaže Uzvišeni:

فَإِن تَابُواْ وَأَقَامُواْ الصَّلاَةَ وَآتَوُاْ الزَّكَاةَ فَخَلُّواْ سَبِيلَهُمْ

“Pa ako se oni pokaju, namaz obavljaju i zekat udjeljuju onda ih pustite na miru…” (Et-Tevba, 5).

Time je pojasnio Omeru ono što mu je bilo nejasno a to je ujedno i vadžib sa svakom osobom kojoj ovako nešto nije jasno.

Pa kada nije dozvoljeno tekfiriti onoga kome stvari slične ovoj nisu jasne pa nam se suprostavi i raspravlja o tekfiru, onda je još preče ne tekfiriti njegove sljedbenike, učenike i pripadnike njegova džema’ta samo zbog tih riječi njihova šejha ili nečeg slično tome od njihova trabunjanja i ulagivanja. Uzvišeni kaže:

وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى

“I ni jedan griješnik neće tuđe grijehe nositi.” (El-En'am 164).

I kaže Poslanik, alejhisselam: “Zlikovac samo svojoj duši šteti.” Bilježi ga Tirmizi i drugi.

Koliko je samo ljudi iz tih džemata koji nisu zadovoljni takvim postupcima. Šta više, među njima ima onih koji ih otvoreno negiraju, dok drugi tvrde da nastoje uspostaviti red iznutra, (tj. bez javnih kritika i osuđivanja tih postupaka op. prev.), i tome slične naivne tvrdnje.

Svako ko poznaje i ima iskustva sa ovim džematima zna da u njihovim redovima ima iskrene omladine, koja traži istinu, ali im je potrebno vrijeme da bi uvidjeli suštinu tog džemata i njegovo skretanje s pravoga puta. Veliki broj njih, kako smo to i sami vidjeli, uspje u tome pa požuri da napusti takav džema’t, ili ih uglavnom taj džema’t izbaci. Šta više, veliki broj daija tevhida danas je svoj iltizam započeo u redovima tih džemata, pa su zatim Allahovim teufikom i uputom uvidjeli njihovu neispravnost te su se prihvatili dave vjerovjesnika i menhedža njihovih sljedbenika. A Uzvišeni kaže:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

“One koji se budu radi Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima Našim uputiti, a Allah je, zaista, s onima koji dobra djela čine.” (El-Ankebut, 69).

Čovjek ne može steći besiret u vjeri u jednom mahu, već je stvar kako kaže Poslanik alejhisselam: “Znanje se stiče izučavanjem, blagost lijepim (blagim) postupcima, ko bude težio hajru biće mu dat, i ko se bude klonio šera biće sačuvan od njega.”

Neka se čovjek uvijek prisjeti riječi Uzvišenog:

كَذَلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُواْ إِنَّ اللّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا

“Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost svoju! Zato sve dobro provjerite, jer Allah je doista obavješten o onome što vi radite.” (En-Nisa’, 94).

Zato mi uvijek govorimo i ponavljamo na više mjesta i prilika, i još uvijek govorimo da mi ne tekfirimo neistomišljenike samo zbog toga što se ne slažu sa nama po pitanju tekfira tavagita i njihovih vojski, zbog toga što imaju šubhu u shvatanju nekih šerijatskih tekstova ili zbog njihova džehla o šerijatskim tekstovima koji ukazuju na kufr tih taguta i njihovih vojski, ili zbog njihova džehla po pitanju njihovih kufrijata, (tj. nisu upoznati o kufrijatima tih taguta op.prev), dok god je razilaženje među nama po pitanju imena, (tj. da li se tom i tom daje ime kafira ili taguta, i sl…), i njihovo trabunjanje i irdža’ ih ne dovede do činjenja kufra, njegova ohalaljivanja, poziva njemu i tome slično, što podpada pod esbabe tekfira. Upravo tako su postupali selefi kada nisu tekfirili prve predhodnike ovih murdžija sa kojima su se razilazili samo jezički.3

Šejhul-islam je prenio govor imama Ahmeda pa nakon njega kaže: “Što se tiče murdžija svi tekstovi imama Ahmeda ukazuju da ih on ne tekfiri. Njihova novotarija je slična razilaženju pravnika u ograncima a veliki broj njihovih stavova se vraća na raspravu oko termina i imena. Zato se govor o njihovim meselama naziva babul esma’ (poglavlje o imenima – terminima). To spada u razilaženje fekiha (pravnika) ali se veže za osnovu vjere, te je stoga onaj ko se ne slaže (sa ehli sunnetom) novotar.” “Medžmu’atul fetava” 12/260. Ovim govorom Šejhul-islam cilja na ‘murdžietul fukaha’.

Na drugom mjestu kaže: “U irdža’ fekiha je potpala skupina ljudi koji su kod ummeta poznati po znanju i vjeri. Zato niko od selefa nije protekfirio nekog od murdžietul fukaha, naprotiv to su svrstali u novotariju riječi i postupaka a ne u novotariju ubjeđenja (akaida). Veliki broj mesela je formalne prirode, međutim termin koji se poklapa sa Kur’anom i sunnetom je ispravan termin i niko nema pravo da kaže nešto suprotno Allahovom govoru ili govoru Njegova Poslanika alejhisselam, a posebno kada to vodi fisku i novotariji ehlul-kelama od murdžija i drugih. Tada ta mala greška u terminu biva sebebom velike greške u akidi i djelima.” “Medžmu’atul fetava” 7/246.

Pogledaj ovaj govor Šejhul-islama da bi uvidio razliku između terminološkog irdža'a pravnika (fukaha’), koji se zasniva na meselama upoznavanja i imena i onoga što vodi tome, od skretanja u akidi i djelu. Ova stvar je očita, jer nisu sve murdžije na onome radi čega su ih selefi opravdavali kada je u pitanju formalno jezičko razilaženje. Među njima (murdžijama) ima onih koje je njihov irdža’ doveo do očitog džehmizma pa su tako anulirali esbabe tekfira u cjelini i ograničili ih na srčano poricanje!! Neke je njihov irdža’ doveo do ostavljanja farzova ili odobravanja njihova ostavljanja, kao i odobravanja kufra ili olakšanje njegova činjenja i njegovo zanemarivanje. A ova stvar je kod kasnijih murdžija očitija od prvih.

Zato je Šejhul-islam napravio razliku između onih koje je on nazvao umjerenim murdžijama, čija je novotarija poput novotarije pravnika, i ekstremnih murdžija koji poriču kaznu i tvrde da su šerijatski tekstovi došli sa zastrašivanjem koje nema nikakvu suštinu, pa kaže: “Tako je sa umjerenim murdžijama, pored toga što je njihova novotarija poput novotarije pravnika, u njoj nema kufra bez razilaženja kod bilo kog učenjaka. A oni od naših drugova koji su njihovu novotariju svrstali u novotarije za koje se spominje tekfir, i podržavaju taj govor – takvi griješe. Jer, umjerene murdžije ne svrstavaju djela ili riječi u iman a to predstavlja ostavljanje vadžiba. A što se tiče ekstremnih murdžija koji poriču kaznu i tvrde da su šerijatski tekstovi došli sa zastrašivanjem koje nema nikakvu suštinu, to je krupan govor…” “Medžmu’atul fetava” 20/60.

Slično razdvajanje između terminološkog irdža'a pravnika i irdža'a koji je kufr a koji govori da uz tevhid ne šteti ostavljanje farzova, je spomenuo i imam Zehebi. Pogledaj “Sijeru e'alamin-nubela’” 5/235.

Pogledaj dobro ovo podvajanje(pravljenje razlike) jer je jako bitno. Zato smo govorili a i dalje govorimo da poklapanje džehmijskih pilića danas sa ehli-sunnetom u poglavlju termina imana i njegovih definicija uz razilaženje i suprostavljanje njima (ehli-sunnetu) u tevhidu i najčvršćim nitima, te ‘krpljenje’ taguta i odobravanje širka pod savremenom odjećom i terminima poput demokratija itd… Zatim ‘krpljenje’ laičkih zakona, odobravanje suđenja po njima pod izgovorom da nisu oprečni Šerijatu ili da oni čuvaju prava ljudi…, sve to nije dozvoljeno poistovjetiti sa irdžaom pravnika. One koje opravdavamo i pripajamo muržietul fekihima su oni koje su prethodne šubhe – u koje su upali zbog slabog shvatanja šerijatslih tekstova – ili njihovo mišljenje da postoji neka prepreka u tekfiru i tome slično, dovelo do ne tekfirenja taguta, njihovih pomagača i njima sličnih, bez da ih to dovede do odobravanja ili olakšavanja jasnog kufra, izdavanja fetvi o dozvoljenosti činjenja jasnog širka ili njegovog uljepšavanja, prikazivanja širka kao odgovarajuće stvari, ili činjenje nekog od djela širka. Zato, obrati pažnju na ovu stvar i pripazi se da ne pomiješaš stvari i potvoriš nas onim što nismo rekli.

Ovo kažem i znam da su selefi, također, žestoko negirali i pravnicima murdžijama (murdžietul fukaha’) i proglasili ih novotarima. Neki od selefa su izrekli oštre kritike na njihov račun jer je njihova novotarija, kako to spomenu Šejhul-islam, postala povod pojavljivanju fiska i bidata apologetičara. Tako je ta mala greška u terminu postala sebeb velikoj grešci u akidi i djelima…

Takav je slučaj i sa današnjim murdžijskim pilićima koji brane da se tekfire taguti i njihovi pomagači; oni iako ne odobravaju jasan širk i riddet već je razilaženje sa njima u imenima (pojmovima) imana i kufra – ipak takav postupak kod velikog broja ekstremnih od njih (murdžija) vodi ka zanemarivanju širka, prijateljevanju sa tagutima i omalovažavanju velikog broja mukeffirata. Međutim, s obzirom da tekfir na osnovu lazima i meala (ono što proističe i čemu vodi govor čovjeka) nije ispravan, niti se pritvrđuje osim uz jasne i precizirane sebebe, nije dozvoljeno tekfiriti ih osim ako neko od njih odobri kufr ili izda fetvu o dozvoljenosti njegova činjenja i zalaženja u njegove sebebe (tj. sebebe kufra).

Dok god je njihovo stanje takvo, slično irdža'u pravnika, mi ćemo se prema njima ophoditi kao i selefi; tj. nećemo ih tekfiriti već ćemo se zadovoljiti tebdiom (smatranjem njih novotarima) ili tadlilom (smatranjem da su u zabludi) ili tedžhilom (smatranjem da su u džehlu – neznanju).

Na takve se odnosi govor Šejhul-islama kada kaže: “Selefi i imami ovoga ummeta se nisu razišli da se murdžije, šije mufeddale4 i njima slični ne trebaju tekfiriti. Citati imama Ahmeda se ne razilukuju da se ti takvi neće tekfiriti. Neko od njegovih drugova spominje da imam Ahmed po pitanju tekfira svih novotara od ovih pomenutih a i drugih ima različita mišljenja ili da u njegovom mezhebu ima različitog stava po tom pitanju. Čak neki spominju tahlid (vječni boravak u Vatri) ovih i drugih novotara a to nije mezheb imama Ahmeda niti je takvo mišljenje od Šerijata.” “Medžmu’atul fetava” 3/219.

I kaže, nakon što je spomenuo murdžietul fukaha’ i početak osnivanja njihova mezheba: “Selefi su im žestoko negirali nazvavši ih novotarima. Žestoko su se ponijeli prema njima ali ne znam da ih je iko od njih(selefa) tekfirio. Naprotiv bili su složni da se oni ne tekfire. Imam Ahmed i drugi imami jasno spominju da se ove murdžije ne tekfire. A ko spominje od Ahmeda ili nekog drugog imama njihov tekfir ili svrstavanje ovih novotara u novotare oko čijeg tekfira ima razilaženje takav je pogriješio velikom greškom.” “Medžmu’atul fetava” 7/311.

Rezime ovoga bi bio: Dok god se murdžijski pilići danas suprostavljaju nama u tekfiru taguta ili njihovih pomagača zbog toga što misle da postoje neke prepreke koje sputavaju njihov tekfir, ili zbog šubhe u shvatanju nekih šerijatskih tekstova, ili nepoznavanja suštine njihovih kufrijata – mi ih nećemo tekfiriti, osim ako ih to ne dovede do nekog od očitog sebeba kufra, u kojem nema opravdanja, kao što je pomaganje zakona kufra, učestvovanje u njihovom propisivanju, zaklinjanje na njihovo poštivanje i prijateljevanje na osnovu njih, ili pomaganje robova tih zakona u njihovom učvršćivanju i sprovođenju, ili pomaganje njih (robova kafirskih zakonika), protiv muvehhida koji se njih odriču i pomažu Šerijat, ili odobravanje nečeg od toga, prikazivanje lijepim kao i izdavanja fetvi o dozvoljenosti pomenutih stvari i pozivanju njima, jer pozivanje kufru i njegovo odobravanje je također kufr, kako to spominje ulema.5

Zato je ulema po pitanju tekfira i kazne napravila razliku između novotara koji dobro poznaje svoju novotariju i poziva njoj i onih novotara koji su obične neznalice. Imami poput Ahmeda ibn Hanbela i drugih nisu dozvoljavali prihvatanje rivajeta novotara koji ispoljava svoju novotariju (poziva njoj), niti su prihvatali njegovo svjedočenje i obavljanje namaza za njim, za razliku od džahila i mukallida od novotara koji nemaju uvid u stvari.6

Kevsedž kaže: “Rekao sam imamu Ahmedu: Šta je s murdžijom koji poziva svojoj novotariji? Pa je rekao: ’Tako mi Allaha treba ga odbiti i udaljiti.’” Iz “I'lamul muvekki'ina” 4/168.

Ako se ovaj govor imama odnosi na murdžietul fukaha pa šta bi tek onda rekao za one koje je njihov tedžehhum (džehmizam) i murdžiluk u našem vremenu doveo do pomaganja širka i mušrika, uljepšavanja riddeta, kufra i izlaženja iz vjere…??

Neki ljudi se nisu složili sa nama kada je u pitanju ovakvo podvajanje novotara te se čude kako mi opravdavamo one koji pogriješe i suprostave nam se samo u sudu nad tagutima i njihovim pomagačima za razliku od onih koji to proprate nečim od mukeffirata. Međutim, mi vjerujemo da je razlika očita, precizirana osnovama i da se poklapa sa pravilima Šerijata. Kada smo govorili o pravilu “Ko ne tekfiri kafira…” spomenuli smo opravdanje onih koji zastanu u tekfiru nevjernika zato što smatraju da postoji neka od prepreka tekfira, ili zbog kontradiktornosti u njegovom shvatanju, zbog nepoznavanja nekih šerijatskih tekstova, ili zbog nekig drugih šubhi.

Stoga, dok god ove murdžije zastaju u tekfiru taguta i njihovih pomagača zbog nekih od pomenutih stvari, a ne zbog poricanja šerijatskih tekstova, uspostavljanja prijateljstva na osnovu zakona kufra, ili pomaganja kafira protiv muvehhida i tome sličnim očitim esbabima kufra – na osnovu čega onda da ih tekfirimo??? Posebno kada si saznao da mi ne tekfirimo osim zbog jasnog i očitog sebeba kufra, koji se ogleda u riječima ili djelima koja su kufr i koja nedvosmisleno ukazuju na njega.

Gdje u šerijatskim dokazima stoji da u esbabe kufra spada i greška čovjeka u spuštanju propisa kufra na one koji se pripisuju islamu i ispoljavaju neka obilježja – a koje mi tekfirimo zbog njihova kufra – zbog toga što imaju šubhu u shvatanju nekih šerijatslih tekstova, ili zbog toga što smatraju da postoji neka prepreka, ili zbog toga što mu neki tekstovi nisu jasni, i tome slična opravdanja koja ulema spominje…??

Pa ako nam oni koji se ne slažu sa nama spomenu nešto od tih dokaza onda neka se raduju jer od nas neće vidjeti ništa drugo do prihvatanje i predanost tim dokazima, jer su šerijatski dokazi najvažnija stvar kod nas i mi smo njima i njihovom slijeđenju najsrećniji.

Ali samo negodovanje, bez dokaza, to nije dovoljno, jer su iman i kufr propisi koji se pritvrđuju poslanicom i šerijatkim dokazima na osnovu kojih razlikujemo mu'mina od kafira, a ne na osnovu racionalnih dokaza.7

Kadi Ijad u svojoj knjizi “Eš-Šifa” u poglavlju “Pojašnjenje riječi koje su kufr”, kaže: “Znaj da se preciziranje ovog poglavlja (tj. riječi koje su kufr) vraća na Šerijat te da razumu tu nema mjesta …” “Eš-Šifa” 2/282.

Šejhul-islam kaže: “Kufr je šerijatski dokaz koji se prihvata od Vlasnika Šerijata. Razumom možda uvidimo ispravnost i grešku, ali nije sve što je greška u razumu kufr u Šerijatu. Isto tako, nije sve što je ispravno u razumu obaveza spoznati u Šerijatu. “Der'u tearudi el-akli ven-nakli” 1/242.

Ibnu Šat el-Išbili (preselio 723.h.) kaže: “Konstatcija da je neka stvar, bilo koja, kufr ili ne, nije racionalna stvar već isključivo šerijatska. Pa kada Zakonodavac kaže za neku stvar da je kufr onda je to tako bez obzira da li tekst došao u obavještajnoj ili naredbenoj formi.” “Tehzibul furuk” 4/158,159.

I kaže Ibnul-Kajjim u svojoj Nuniji:

“Kufr je Allahovo pravo zatim pravo Njegova Poslanika
Pritvrđuje se šerijatskim tekstom a ne govorom fulana
Koga Gospodar svih svjetova i Njegov rob (Poslanik)
Proglase nevjernikom takav je nevjernik.”

I kaže Muhammed ibn Ibrahim Ibnul-Vezir: “Tekfir se vraća na šerijatske tekstove, u njemu nema mjesta razumu. Dokaz za tekfir mora biti šerijatski i kategorički, u tome nema razilaženja.” Skraćeno iz “El-Avasim vel kavasim” 4/178,179.

Vidio si kako je i sam Faruk zastao po pitanju murteda i borbe protiv njih zbog toga što su izgovarali ’la ilahe ilallah’, pa je Ebu-Bekr diskutovao sa njim, razotkrio nejasnoću i pojasnio istinu, ali ga nije protekfirio. S druge strane Ebu-Bekr se nije kolebao – niti to dolikuje njemu – kada je bio u pitanju tekfir onih koje je ta ili neka druga šubha dovela do činjenja jasnih esbaba kufra i riddeta poput pomaganja Musejleme el-kezzaba ili odbijanja nečeg od šerijatskih propisa. Od onih protiv kojih se Ebu-Bekr borio u cjelini kao protiv murteda, bili su i ljudi koji su uskratili zekat zbog šubhe koju su naveli kao šerijatski dokaz, a to su riječi Uzvišenog:

خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Uzmi od imetaka njihovih zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš, i dovi za njih, tvoja dova će ih, zaista, smiriti – a Allah sve čuje i sve zna.(Et-Tevba, 103).

Pa su rekli da im je zekat bio obavezan onome ko je dovio za njih i čija je dova predstavljala smirenje za njih, a to je Allahov Poslanik alejhisselam, koji je preselio, tako da se zekat ne može dati nekom drugom.

To su ti čiji je propis bio problematičan kod Omera sve dok mu Ebu-Bekr nije odstranio nejasnoću, međutim, Omeru nije bilo nejasno stanje sljedbenika Musejleme, Esveda ili Sedžaha jer je njihovo stanje bilo jasno i očito. Pored toga, pomenuta šubha onih koji su uskratili zekat nije koristila kod Ebu-Bekra zbog jasnoće i očitosti zekata i zbog toga što ukoliko šubha dovede do jasnog kufra ili odbijanja nekog šerijatskog propisa snagom i silom, onda nema prepreke u tekfiru ili borbi protiv takvih. Isti je slučaj sa onim koga njegova šubha dovede do pomaganja murteda od robova zakonika protiv muvehhida, pomaganju tih zakonika i sustezanju od šerijatskih propisa, ohalaljivanju suđenja po kafirskim zakonima, prijateljevanju na osnovu tih zakona. Isto tako, ako bi osobu njegov irdža’ doveo do učestvovanja u tešriu’ (zakonodavstvu) za koje Allah nikakva dokaza nije objavio, ili do pomaganja u sprovođenju zakona kufra. Takav je svojim irdžaom, džehmizmom i šubhama počinio jasne i očite sebebe kufra na osnovu kojih na njega spuštamo propis kufra. Za razliku od onih s kojima se rasprava i suprostavljanje zadržava samo na terminima i riječima pa ne protekfiri tagute ili njihove pomagače zbog šubhi koje su rezultat slabog shvatanja šerijatskih tekstova, ili zbog toga što smatra da postoji neka prepreka, ili zbog toga što mu određeni šerijastki tekstovi nisu poznati itd., bez da ga to dovede do činjenja nekog od jasnih sebeba kufra koje smo gore spomenuli. Zato, nije dozvoljeno tekfiriti samo na osnovu prve stvari niti na osnovu onoga što proističe iz tih riječi, osim ako se onaj ko ih je izgovorio ne bude složio sa njima, (nakon što mu se pojasni ono što proističe iz njegovih riječi pa se on složi sa tim, tada će se to smatrati njegovim riječima. Govor o ovim stvarima je prethodio u 12 grešci. Op.prev.).

Mi ih nećemo potvoriti niti im pripisati ono što nisu rekli, iako oni nas potvaraju i izmišljaju na nas, a kamoli da ih tekfirimo samo zbog toga što nam čine nasilje, što lažu i čine zulum. Pomenuta djela koja čine predstavljaju grijeh i nasilje kojeg će naći na listovima njihovih djela i za koja će biti pitani pred Allahom, ali sâmo to ne predstavlja sebeb tekfira na osnovu kojeg bi bili protekfireni.

Zar nakon ovoga ne vidiš, brate u tevhidu, da se naš tefsil (detaljno pojašnjenje) poklapa sa osnovama i da ne odudara od njih? Spominje se od imama Šafije da je rekao: “Novotar kada mu se suprostaviš kaže: ’Postao si kafir.’ A kada se sunniji (sljedbeniku sunneta) suprostaviš on kaže: ’Pogriješio si.’”

I kaže Šejhul-islam odgovarajući Ibn-Bekriju: “Zato ehli-sunnet vel džma'at ne tekfiri onoga ko je njima oprečan pa makar on njih tekfirio. To zbog toga što je kufr šerijatski propis i čovjek ne može njime kazniti. Kao što ne možeš, isto tako, onoga ko slaže na tebe ili učinio zinaluk sa tvojom familijom, ne možeš ti slagati na njega i učiniti zinaluk sa njegovom familijom. Takav je slučaj i sa tekfirom koji je Allahovo pravo tako da se ne može protekfiriti osim onaj koga protekfiri Allah i Njegov Poslanik alejhisselam. “Odgovor Ibn-Bekriju” 257. str. I kaže, također, da je od manjkavosti novotara to što tekfire jedni druge a da je od odlika učenih ljudi to što ukazuju na greške a ne tekfire.8

I kaže Šejhul-islam: “Haridžije tekfire sljedbenike džema'ata, isti je slučaj i kod većine mu'tezila koji tekfire svoje neistomišljenike. Tako je i sa većinom rafidija, ako nekoga ne tekfire onda ga smatraju fasikom. Tako radi većina sljedbenika strasti koji izmisle mišljenje pa tekfire svoje neisomišljenike. Međutim, ehli sunnet slijede istinu s kojom je došao Allahov Poslanik alejhisselam, od svoga Gospodara i ne tekfire svoje neistomišljenike. Oni su najučeniji i najmilostiviji prema ljudima, kako ih Allah opisuje govoreći: “Vi ste najbolji ummet koji se ikada pojavio…” Ebu-Hurejre radijallahu anhu, kaže: ’Vi ste najbolji ljudi u odnosu sa ljudima.’ “Minhadžus- sunneti en-nebevijje” 5/158.

Na kraju bih volio da pozajmim riječi Šejhul-islama, rahimehullahu teala, koji kaže: “Nakon ovoga, ja sam širokih prsa spram onoga ko se ne slaže sa mnom. Ako i prođe Allahove granice u tekfiru, tefsiku, potvori ili džahilijjetskoj pristrastnosti, ja neću preći Allahove granice prema njemu, već ću precizirati svoje riječi i djela i vagati ih mizanom pravde. Povodiću se za Knjigom koju je Allah objavio i učinio uputom ljudima. Nju (Knjigu) ću učiniti sudcem u onome oko čega se ljudi spore. Uzvišeni kaže: “A ako se u nečemu raziđete onda se vratite Allahu i Njegovom Poslaniku…” Ti nećeš moći nagraditi većom nagradom onoga ko se tobom ogriješio prema Allahu od toga da se pokoriš Allahu u njegovom pitanju, (tj. u pravednom ophođenju prema njemu. Op.prev). “Allah je sa onima koji se Allaha boje i koji su dobročinitelji.” I kaže Uzvišeni: “A ako budete saburali i Allaha se bojali njihove spletke vam nimalo neće nauditi. A Allah dobro zna ono što oni rade.” “Medžmu’atul fetava” 3/155-156.

Allahu moj pomogni me u tome, uputi, i postupke moje ispravnim učini.

A potom …

To su bile najvažnije stvari na koje sam htio upozoriti po pitanju grešaka u tekfiru koje sam vidio kod različitih grupacija omladine na različitim mjestima. Ovo su najpoznatije greške u tekfiru koje ja poznajem. Namjerno sam zasebno govorio o pojedinim greškama – iako se govor o njima mogao svrstati pod neku od pomenutih grešaka – zbog njihove opasnosti i proširenosti kod omladine. Zato sam ih zasebno izdvojio jer smatram da je nužno da se o njima zasebno govori kako bi se detaljnije i bolje pojasnile.

Nastojao sam, koliko sam mogao, da posavjetujem nosioce ove dave, da upozorim one koji su pretjerali a i one koji su popustili. Ako sam u tome uspio onda je to isključivo Allahova blagodat i Njemu pripada zasluga i hvala, i Njega molim da mi podari iskrenost i da ukabuli. A ako sam pogriješio onda je to od mene i moje duše, a ja svoju dušu ne opravdavam jer nisam sačuvan. Allaha molim da mi oprosti greške i posrtaje, da mi ne uskrati nagradu mudžtehida (onih koji se trude), i da me uputi ka istini u stvarima oko kojih se ljudi razilaze jer On upućuje na pravi put onoga koga On hoće.

Iz knjige „Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru“. Knjiga je dostupna za download ovdje.

Fusnote:

1 O odgovoru na ove a i druge šubhe pogledaj našu knjigu “Imtau en-nezar fi kešfi šubuhati murdžietil asr” – Rasvjetljavanje pogleda i razotkrivanje skepticizma savremenih murdžija.
2 Muhaddes – nadahnut, onaj ko pogađa istinu bez poslanstva. Pogledaj “Feth”, knjiga o odlikama ashaba.
3 Tj razilaženje se ogledalo u davanju imena (kafir, tagut, i tome slično) a i selefi i murdžije nisu opravdavali niti odobravali kufr tih taguta i njihove grijehe iako ovi drugi nisu tekfirili pojedine tagute uslovljavajući istihlal (ohaljivanje), džuhud (poricanje) i tome slične uvjete koji nemaju nikakvu vrijednost kada je u pitanju djelo kufra koje izvodi iz vjere. Op.red.
4 Šije mufeddale – oni koji su davali prednost Aliji nad Osmanom radijellahu anhu, bez vrijeđanje Osmana i bez uzdizanja Alije na mjesto koje mu ne pripada. Op.red.
5 Pogledaj “I'lamul muveki'in” 3/188-189, gdje se između ostalog spominje i tekfir osobe koja da fetvu ženi da privremeno učini riddet kako bi se odvojila od svoga muža koji odbija da joj da razvod.
6 Pogledaj “Et-Turukul hukmijje fis-sijaseti eš-šerijje” od Ibnul-Kajjima 16. tarik: propis o svjedočenju fasika 232. str. Pa naviše.
7 Osnova ovih riječi je govor Šejhul-islama u “Medžmu’atul fetava” 3/204.
8 Ovaj i prethodan govor Šejhul-islama sam prenio iz knjige “Šerhu kasideti Ibnil Kajjim” od Ahmeda ibn Isa 2/406,407, pogledaj, također, “Minhadžu senneti en-nebevijje” 5/251.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz