Tesnim mi razara rane

245

Ovo je kazivanje o djevojčici po imenu Tesnim. Ono se odnosi na sve nas i niko ne može i ne smije nijemo i gluho prolaziti pored ovog događaja koji oslikava činjenično stanje našeg ummeta. Međutim, ovo ne žele vidjeti oni koji namjerno sebi koprenu na oči navlače i njihove duše i srca sljepilom haridžijsko-murdžijske gluposti prekrivaju.

Tesnim je dio svih nas. Ona je naša kćer, naša sestra, naše dijete. Ona je dio tijela ovog ummeta. Ona je plod ljubavi Allahovih robova koji su svoju čednost čuvali pred Allahom sve do trenutka vjenčanja po propisima ove vjere.

Tesnim je naša sramota ali ne u smislu da se trebamo stidjeti te djevojčice pred ljudima, naprotiv, mi se trebamo stidjeti pred Allahom zbog te djevojčice koja predstavlja izraz naše vjerske slabosti i našeg džematskog odstupanja od pravilne metodologije djelovanja Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Tesnim je zaslužila pažnju svih muslimana jer je ona uvijek pristuna među nama. Tesnim možemo vidjeti u Afganistanu, Iraku, Čečeniji, Morou, Alžiru, Egiptu….

Tesnim je naša bol ali i naša kolektivna kazna, ali ona kazna kroz koju svi mi prepoznajemo svoj kukavičluk, prepoznajemo svoju pretjeranu ljubav prema dunjaluku, prepoznajemo svoje ograničeno shvatanje imana u Allaha Uzviešnog koji nam širom otvara kapije Njegove milosti kroz borbu na Njegovom putu, prepoznajemo svoje škrtarenje kada trebamo svojoj braći pružiti ruku pomoći, kada naše sestre trebamo zaštititi od nasrtaja džinsko-šejtanskog svijeta. Govorim o sestrama čiji su muževi, naša braća, napustili ovaj svijet štiteći autoritet i odvažnost ove vjere, a mi se danas prema njihovim ženama, tim našim sestrama ophodimo kao da i ne postoje. Čija su to djeca!?

Kako da se sutra pred Uzvišenim Gospodarom opravdamo ako se pred nas postavi pitanje njihove čednosti i čestitosti koju nismo uspjeli zaštititi od šejtanske vojske u ratu protiv islama a i u mirnodopskom stanju kada smo žalili marke i dinare i sve to gomilali svojoj djeci a prema Tesnim smo se ponašali kao prema djetetu odbačenog viška koji nam je samo „smetao“!?

Dragi moji! Tesnim je slabašna djevojčica, nemoćna mala muslimanka, ona je drugarica kćeri našeg voljenog, uvaženog i poštovanog šejha Ebu Muhammeda el-Makdisija.

Taguti su oca male Tesnim osudili na smrt. Presudu su sproveli u djelo. Tesnim je ostala bez oca a da nije ni znala zbog kakvog je to „grijeha“ njen otac likvidiran. Ali mi dobro znamo zašto je njen otac ubijen.

1. قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ

2. النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ

3. إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ

4. وَهُمْ عَلَى مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ

5. وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

6. الَّذِي لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ

“Prokleti bili vlasnici rovova,

I (vlasnici) vatre s gorivom,

kada su oko nje sjedili

i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!

A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (Kur'an, sura Burudž, ajeti 4-8)

Otac male Tesnim je vjerovao u Gospodara Uzvišenog. Zbog toga su ga taguti ubili. Nisu mu dozvolili da ovaj život provede na način sa kojim je Uzvišeni Allah zadovoljan. Taguti su njenom ocu dali do znanja da on ne smije vjerovati u Allaha a još manje smije vjerovati da se zakon Uzvišenog Allaha treba sprovoditi među ljude. Oni ne dozvoljavaju Allahovim robovima osim onoga što oni smatraju ispravnim i vjerodostojnim.

Ali, mi znamo da je i njihov voljeni predak, Allahov neprijatelj, faraon to isto zagovarao:

قَالَ فِرْعَوْنُ مَا أُرِيكُمْ إِلَّا مَا أَرَى وَمَا أَهْدِيكُمْ إِلَّا سَبِيلَ الرَّشَادِ

“…a faraon reče: ‘Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti’.”

Nakon ubistva našeg brata, oca ove male djevojčice, evo šta je naša Tesnim rekla svojoj drugarici, kćerki šejha El-Makdisija:

“Moj otac nije umro, on je živ kod Allaha je, u Džennetu! Mi trebamo uraditit mnogo, mnogo dobrih djela da bi mu se tamo pridružili!”

Eto, ove su riječi natjerale nešeg šejha Ebu Muhammeda el-Makdisija, a on još uvijek u zatvoru jordanskog Muhaberata (tajne službe), da se sljedećim stihovima obrati ovoj maloj djevojčici:

O Tesnim, ti si rekla ono što si htjela reći,

Rane si mi razorila, moj si govor samo

prema tebi usmjerila, moju si brigu otežala,

probudila si tugu i samo si gorčinom začinila

ono što svi vidimo! O kćeri, ta ja sam samo

zarobljenik i oprosti mi ako sam našeg brata

na cjedilu ostavio, ja sam kćeri zatvorenik,

možda mi Gospodar neće zamjeriti, eh, kamo te sreće,

Tako ti Allaha kćeri, oprosti nam, jer nemamo

Načina kako da se spasimo ovoga što nas je zadesilo,

Nakon ovoga ti polažeš pravo na sve što od nas zatražiš

I u tome ti nikada nećemo proturječiti, ta, mi ćemo ti svi

biti očevi, o tebi ćemo brinuti i nježni biti s tobom, inače,

u nama neće biti nikakvog dobra, to od mene uzmi,

I sigurna budi, kćeri moja, tvoje su riječi poput strijele

pogodile srce obavijeno tugom, kćeri, ti svoga oca

u dobrome pamti, on je kod Allaha al je savjetom sa nama,

ako naš Gospodar želi, ti ćeš se sa njim u Firdeusu sresti,

ta, to je mjesto najljepših želja, O moj Gospodaru,

Ti je sačuvaj da slobodna njenu djecu nahrani emanetom islama,

učvrsti majci njenoj njenog malog lava1, da bi vjeru Njegovu

očuvao, a njenog oca, u Džennet Ti smjesti i primi ga

kod Sebe kao šehida našeg islama.

Dragi moji! Ovo nam jasno govori da je emanet očuvanja islama nešto uzvišeno. To od nas itekako traži da naučimo sebe i svoje porodice na požrtvovanost sa svim onim što ova riječ nosi u sebi. Tesnim je odraz stanja kojeg nam drugi nameću ali, uloga njenog oca je ono što mnogi od nas uporno odbijaju.

Zar vjernik može pomisliti da ga mala djevojčica njegovoj vjeri treba poučiti. Zar vjernik smije dozvoliti da bude opomenut putem nejakog i malog djeteta a da on prije toga nije poslušao savjet njegovog Gospodara te da tako od sebe i svoje porodice učini bedem za odbranu islama i polje za praktikovanje sunneta Allahovog Poslanika, alejhis-selam.

Uzvišeni Gospodar kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ وَأَنَّهُ إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ

“O vjernici, odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.”

Oni koji se ne znaju odazvati Allahu i Njegovom Poslaniku lutaju bez cilja jer nemaju strategiju rada i discipline koja ih vodi putem Allahove milosti. Iskreni islamski praktičar samo u ovoj vjeri može doživjeti kulminaciju zadovoljstva i radosti jer ga Gospodar ispunjava tim osjećajem. On Uzvišeni garantuje vjernicima zaštitu i sigurnu pobjedu. Nigdje u svijetu nema čovjeka, niti ga je bilo, niti će ga biti, da je nešto od dunjalučkog rada uradio a da se nije nadao ispunjenju neke njegove lične koristi.

Samo u islamu čovjek radi nešto a da ni od koga ne traži nagradu i naknadu. Pravi vjernik traži samo od Uzvišenog Gospodara. Ovo govorim iz razloga što je puno onih koji u jednom trenutku razočarani od onoga što se dešava oko njih a i unutar njihovog džemata, u njihovoj nemoći da shvate šta ova vjera traži od čovjeka, vidimo ih kako imanski padaju jer u rukama nemaju ništa opipljivo što bi ih navelo na razmišljanje o uspjehu!

To nije cilj i želja vjernika na ovom svijetu i iz tog razloga vjernik ne škrtari materijalna dobra koja mu je Uzvišeni podredio a kada navikne da udjeljuje materijalno i kada mu u naviku pređe da se prema tome odnosi kao prema nečem nevažnom, onda na red dolazi ono bolje, ono konkretnije, a to je osjećaj potrebe za žrtvovanjem na putu Uzvišenog Allaha.

Vjernik ne može i ne smije tražiti išta drugo do zadovoljstva Uzvišenog Gospodara i iz tog razloga mi moramo naučiti da ne smijemo škrtariti kada je u pitanju pomaganje vjere i muslimana. Tada ćeš jedino biti siguran da si to uradio Allaha radi jer znaš da je Allahova roba skupocjena a ti si prihvatio trgovinu sa njim. Njegova roba je Džennet.

Zar se ne sjećamo druge prisege na Akabi? Šta su to ensarije zauzvrat očekivali ako se Poslaniku, alejhis-selam, obavežu na poslušnost i pokornost!? Jednostavno su samo upitali: “Šta mi imamo ako tebi prisegu damo!?” Odgovor je bio: “Džennet!”

Eto, to jedan iskreni vjernik treba tražitit u zamjenu za njegov trud i iman. Veoma jednostavno i prosto, ali, puno je nas koji to ne možemo shvatiti.

S druge pak strane, kako je moguće da vjernik samom sebi dopusti da dostigne deredžu onog običnog smrtnika čiji krajnji cilj u životu predstavlja samo puko zadovoljavanje strasti ali ne samo to, već ima i ljudi koji zagovaraju sunnet Poslanika, alejhis-selam, pa ponovo sebi dozvoljavaju da padnu u nizine onih što se dave u novotarijama i čudnim razmišljanjima. Da stvar bude gora, neki od “sljedbenika sunneta” povode se za novotarima i onim opakim “učenjacima” koji su prodali ahiret za dunjaluk, zadovoljni su kostima koje im taguti bacaju na njihovu porodičnu trpezu. Takvi zaboravljaju ili samo glume zaborav da na ovom svijetu za svako učinjeno djelo, taguti traže protiv uslugu. Ta usluga nije ništa drugo do zabluđivanja ljudi i odvraćanja od žrtve na Allahovom putu.

Tesnimin otac ni za momenat nije poklekao i potpao pod uticaj riječi i izjava takvih “učenjaka” jer je u njegovom srcu ljubav prema Allahu rasplamsala vatru otpora i suprotstavljanja prema onome što je Poslanik opisao riječima: “Najviše čega se bojim za moj ummet je: munafik spretnog jezika!”

Tesnimin otac je sigurno čuo riječi pjesnika:

A ko je iskvario vjeru ako ne kraljevi i vladari

i zli pobožnjaci i monasi

Tesnimin otac je sigurno bio jedan od onih koji su u svojim rukama nosili žar! Da, samo oni koji žrtvuju za stvar islama, ta, samo oni nose u rukama žar.

Nasuprot njih stoje oni koje spaja ljubav prema dunjaluku. Oni su duboko i slijepo zaljubljeni u ukrase ovog svijeta, vole žene, vole položaj, vole dobro se najesti i napiti, ali, da sve to bude odjeveno u odjeću islama kako ljudi u njih ne bi posumnjali jer se oni predstavljaju kao jedini glasnogovornici islama!!

Ibn Betah, Allah mu se smilovao, kaže: “U našem vremenu ljudi su poput jata ptica. Kada bi se pojavio neko da zagovara poslanstvo, a znaju da je Muhammed, alejhis-selam, zadnji poslanik, ili da neko zagovara kako je ravan Allahovom gospodarstvu, taj bi sigurno sebi našao sljedbenike i obožavatelje!”

Ako je to stanje u njegovom vremenu šta onda reći o našem činjeničnom stanju gdje vidimo kako su ljudi stali u saff laži i batila, i kako ratuju protiv istine i njenih sljedbenika.

Još gore je stanje onih koji su shvatili istinu ali nisu imali snage da je do kraja pomognu pa su u toj nemoći prestravljeni sudbinom Tesniminog oca požurili da istinu prekriju sumnjama i dilemama. Tako samo usporavaju svakog ko želi uspostavljanje Allahove vjere na način na koji bi On Uzvišeni bio zadovoljan.

Zašto je Tesnimin otac zatvoren i likvidiran!? Zato što ima ljudi što ne shvataju težinu ove dawe. Oni su najgora vrsta egoista jer se u ime islama vrijeđaju zbog njihovog površinskog shvatanja poruke ove vjere. I ne samo to, već se sa svojim neistomišljenicima sukobljavaju na najgori mogući način jer ih žele ostaviti u dolini pustoša i bijede dok s druge strane ostavljaju istinu i njene sljedbenike na cjedilu!!

Istovremeno na sav glas urliču kako su oni “srednji put” i pritom koriste neke odveć poznate džahilijetske parole. Samo povećavaju smutnju i nevolju istinske dawe jer danonoćno ponavljaju kako je to dawa ekstremizma i pretjerivanja koja sigurno vodi u terorizam!?

Tako će prostodušnog čovjeka “spakovati” u kutiju propagande iz koje se ovaj neće izvuči a da ne napadne i ne pregazi autoritet sunneta Poslanika, alejhis-selam.

Tesnimin otac, ja u to vjerujem i to je moje mišljenje, je sigurno bio svjestan riječi velikana islama Fudajla ibn Ijjada koji kaže: “Šta ćeš ti ako te zadesi vrijeme u kojem ćeš vidjeti ljude koji ne znaju razlikovati između istine i laži; između vjernika i kafira; između povjerljivog i prevaranta, između neznalice i učenjaka; kada ljudi ne budu razlikovali između dobra i zla, šta ćeš onda ti?!”

Na ove Fudajlove riječi Ibn Betah dodaje: “Inna lillahi we inna ilejhi radži’un!2 Nama su ljudi dostavili i čuli smo i vidjeli skoro sve ovdje spomenuto. Čovjek kojem je Allah dao zdrav razum ukoliko dobro pogleda i dobro razmisli o stanju islama i muslimana i njihove postupke stavi na vagu upute i istine, vidjet će da se mnogo ljudi vratilo svojim stopama. Odmetnuli su se svojim korijenima, okrenuli su se protiv dokaza i sami su sebi presudili. Smatraju lijepim ono što su do jučer prezirali, dozvoljavaju ono što su do jučer zabranjivali, a sada odobravaju ono što su do jučer osuđivali!”

 

Husejn Ebu Idris

 

Fusnote

1. Tesnimin brat

2. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo

SHARE