Tevhid djela II dio (šejh Abdullah Azzam)


O braćo, vallahi, bilo nam je najteže tokom istindže (čišćenja vodom nakon nužde). Bilo je nemoguće i pomisliti da se može upotpuniti istindža i ostati živ. Strahovalo se od pogibije za vrijeme istindže… Bio je to veliki teret za sve nas…

Šejh je na kraju dovio: “O Allahu, počasti me barem ranom ako ne šehadetom!” Prošlo je šest minuta, sedam minuta… četiri sahata… on je i dalje mirno sjedio, iako je bio izložen kiši raketa…

Šejh Temim je kasnije rekao: “Shvatio sam nakon tog dana da niko ne može umrijeti osim u specifičnoj sekundi predodređenoj od strane Godpodara svjetova – tačka. Izlaganjem zastrašujućim rizicima se neće približiti predodređeno vrijeme smrti, niti će se sigurnosti i bezbjednosti udaljiti smrt.”

To je nešto što je šejh pročitao u knjizi “Fetve šejhul-islama Ibn Tejmijje”… On to nije pročitao u knjizi”El-Medžmu'” od En-Nevevija, niti u knjizi “Hašija”od Ibn Abidina, niti u knjigama od Ibn Kajjima… On je to pročitao u knjizi od Ibn Tejmijje, čija krv je ključala od srdžbe, a duša bila mrvljena pod “torpedima” (njegovih dana) [1]…Akida tevhida… neustrašivost od smrti i od opskrbe…

Kada bi ste nekoj osobi koja vodi “normalan život” rekli: “Obavještajni agenti su prošli pokraj tvoje kuće.”, ona bi se paralizovala od straha, a Allah najbolje zna. Ili ako bi ste joj rekli: “Vidio sam (CIA) agente kako stoje pred tvojim kućnim vratima”, to bi bilo sve što je potrebno… Ta osoba ne bi mogla da spava niti da se odmara cijelu sedmicu, čak i ako bi propuštala fedžr (sabah) namaz! Ona se ne bi bojala Allaha sedam dana na način na koji se boji riječi: “Vidio sam agenta ispred tvoje kuće…”

Zašto se ta osoba boji agenata? Zato što se boji za svoju životnu opskrbu ili zato što se boji da će joj doći njeno predodređeno vrijeme smrti. Postoji li neki drugi razlog? Ne! Znači, ili je strah od smrti ili je strah od gubitka životne opskrbe! Ovaj strah je ljudskim umovima postao zastrašujuća avet koja ih neprestano proganja čak i u njihovim krevetima, ne dozvoljavajući im da ni za trenutak zatvore svoje očne kapke!

Međutim, ako se ne bi bojali za svoju životnu opskrbu i za svoje živote, onda se ne bi bojali ni njih. Na primjer, ako bi vam sada neko rekao: “Ruska obavještajna služba se raspituje o vama”, da li bi to uticalo na vas?! Bojali bi ste se čak i afričke obavještajne službe jer postoje načini da vas i ona pronađe u vašoj kući (u Egiptu, Alžiru, Sudanu…). Dakle, bojali bi ste se! Džihad je, po našem mišljenju, jedini lijek za ovu bolest… bolest  straha od agenata, straha od predodređenog vremena smrti, straha od gubitka životne opskrbe.

Ono što je najvrednije u čovjeku je njegov ruh (duša)… Kada biste stavili svoju dušu na svoj dlan, svakodnevno moleći Allaha da je uzme i da je očisti (bili biste tužni ako to Gospodar svjetova ne učini), koga bi ste se onda, osim Allaha, bojali?

“Kada se mlad čovjek navikne da zalazi u smrtonosna polja, tada je blato nešto kroz šta se najlakše prolazi.”

Da li će blato imati uticaja na osobu koja je iz dana u dan izložena smrti?! Blato je najmanja neugodnost kroz koju ta osoba prolazi… Znači, tevhid se smjestio u duši čovjeka… Međutim, kao što nam je već poznato, on se ne može čvrsto ukorijeniti niti odgajati u duši čovjeka bez džihada.

Kao osnovno pravilo, većina znanja o ovom dinu se ne može postići bez odlaska u džihad. Zato Allah, dželle šanuhu, kaže:

“Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.”[2]

Riječi “…da se upute…” se odnosi na “ići u boj” (en-nefir) kako bi se uputili u vjerske nauke (din)… Neki učenjaci imaju drugo mišljenje, pa su rekli: “Ne, oni koji ostaju u pozadini su oni koji se upućuju u vjeru.”

Međutim, mišljenje od Ibn Abbasa, Et-Teberija [3] i Sejjida Kutuba se smatra autentičnijim: “Osoba koja ide da se bori na Allahovom putu je osoba koja se upućuje u vjeru… Ta osoba shvaća skrivene ljepote vjere jer joj vjera otkriva svoje bisere.”

Sejjid Kutub, Allah mu se smilovao, je rekao:

“Ovaj din, zaista, ne otkriva svoje skrivene ljepote ravnodušnom “fakihu” koji se ne trudi da ga uspostavi na Zemlji. Ovaj din nije kolač koji (jednostavno) možete zalediti u vašem mozgu. Naprotiv, ovaj din se može razumjeti samo kroz napore da bi se on povratio u sve sfere našeg života…”

Da… ovaj din ćete shvatiti shodno onome što dajete (žrtvujete) u njegovo ime… Dajte u njegovo ime, pa će i on vama dati… princip “davanja i uzimanja”…

Žrtvujte, pa će vam Gospodar svjetova otvoriti vrata…

Žrtvujte za ovaj din, pa će vas Allah, subhanehu ve te’ala, uputiti u Svoje ajete i hadise…

Kao osnovno pravilo, nećete biti u stanju da razumijete mnoge ajete, osim ako je stvarnost u kojoj se nalazite – stvarnost džihada.

Na primjer, sura Et-Tevba… sura El-Anfal… sura Alu-Imran… Da li je moguće da ih razumijete bez odlaska u džihad? Kako ćete ih razumjeti? Da li ih je moguće razumjeti?

Od ovog trenutka nastupa prvaod mnogih koristi džihada: oslobađanje ljudske duše, uspostavljanje tevhidu-l-uluhijje (tevhidu-l-ibadet i tevhidu-l-‘amali), tj. njegovo uspostavljanje u srcu i duši osobe sve dok se ta osoba ne počne ponašati kao da stoji pred Gospodarom svjetova – kao da Ga vidi – vodeći pri tome računa o božanskim svojstvima Allaha, tj. da je On zaista blizu (El-Karib)…

…(Grad pod imenom) Arsalan je bio okružen tenkovima sa svih strana. U njemu se nalazila mala grupa mudžahida koja je čuvala skladište municije. Tenkovi su se približavali… Rusi su imali namjeru da ih uhvate žive… (Mudžahidi su dovili): “O Allahu, ne dozvoli da padnemo u ruke kafirima!” Odjednom je započela bitka protiv tenkova… Čuli su se glasovi, iako niko drugi nije bio na tom prostoru osim male grupe mudžahida… Tenkovi su spaljeni, ruski vojnici su se povukli… Ni jedan jedini metak nije bio ispaljen na njih… Zar oni koji prođu kroz sve to mogu da ne vjeruju u Gospodara svjetova?

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli…”[4]

…Šejh Dželaluddin el-Hakkani je rekao: “Ljudi nisu mogli da dopru do nas tokom prve godine džihada. Bilo nas je malo. Pošto smo bili na samom vrhu planine, niko nam se nije mogao približiti, niti nam je iko mogao dati podršku… Nismo smjeli ni vatru zapaliti da bi podgrijali čaj jer bi dim otkrio naše položaje neprijateljima… Krili smo se u toj mjeri da čak ni režim nije znao gdje se nalazimo. Prostor se sve više sužavao oko nas… Bilo nam je ponestalo hrane… Morali smo strpljivo izdržati svaku bolest… Morali smo strpljivo izdržati ledene temperature… A glad? Zar smo mogli da izdržimo glad?! Zar smo mogli da živimo a da ništa ne jedemo? Kada sam završio klanjanje fedžr namaza, ostao sam da sjedim na serdžadi u svom jadu i čemeru jer su me bile obuzele pospanost i malaksalost… Onda je iznenada neko prodrmao moje rame… sjedio je na serdžadi kao da klanja i rekao: ‘O Dželaluddine, tvoj Gospodar te je hranio 30 godina, a ti nisi vodio džihad na Njegovom putu. Ako ti On to oprosti, hoćeš li onda voditi džihad na Njegovom putu?!'”

Prije nego što se jedan brat iz Egipta pridružio mudžahidima u Afganistanu, njegova supruga ga je upitala: “Gdje ćeš raditi?” On joj je rekao: “Radit ću direktno za Fondaciju Gospodara svjetova! Neko radi za neku biznis kompaniju, neko radi za nekog guvernera, a ja ću direktno raditi za Gospodara svjetova. Ko je bolji od mene?! Ko je veći od mene?! Čiji život je časniji od života mudžahida?!”

Apsolutna istina je ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jedan od najboljih načina življenja ljudi je život čovjeka koji se čvrsto drži za uzde svoga konja, jureći na njegovim leđima na Allahovom putu. Kad god začuje poziv (za borbu) ili juriš prema neprijatelju, on juri tamo željno tražeći i nalazeći smrt…”[5]

Dakle, naša prva obaveza je tevhid – čisti monoteizam – vjerovanje samo u Allaha, subhanehu ve te’ala: tevhidu-l-ibadet i odnos prema Allahu, dželle šanuhu, u skladu sa Njegovim imenima i svojstvima, odnos prema El-Latifu (Dobrom, Blagom) u skladu sa Njegovom dobrotom i blagošću, odnos prema El-Karibu (Bliskom) u skladu sa Njegovom blizinom, odnos prema Es-Semi’u (Onom Koji sve čuje) u skladu sa Njegovim čujenjem svega, i tako dalje, i tako dalje.

Druga obaveza je terbijje izza (sticanje i izgradnja časti i dostojanstva) u dušama ljudi. Poniženje i poraz su posljedice straha, a hrabrost i neustrašivost su uzrok dostojanstva i časti.

Strah za imovinu, poziciju i dunjalučki život dovodi do poniženja i potčinjenosti, a oslobađanje od tog straha donosi plodove časti.

“Čast se nalazi na grubim leđima pastuha, a slava se rađa iz utroba neprespavanih noći i noćnih putovanja…”

Autor: šejh Abdullah Azzam

Iz djela: Povjetarci iz Džennetul-Firdevsa

Prijevod i obrada: Put vjernika

Tagovi: {tortags,4071,1}

Fusnote:


[1] Šejh poredi Ibn Tejmijje sa tim imamima jer je Ibn Tejmijje bio jedinstven u odnosu na te spomenute imame. Ibn Tejmijje je, zaista, od onih imama koji su vodili džihad protiv kafira, koji su bili zatvarani i protjeravani i koji su pretrpjeli svašta od ruku Allahovih neprijatelja – te se time razlikuje od spomenutih imama. Ibn Tejmijjeve riječi su, zbog svega toga, sadržavale mudrosti i skrivene ljepote, koje je bilo nemoguće naći kod drugih učenjaka koji nisu prošli kroz slične teškoće i patnje. Znači, šejh Abdullah Azzam je želio da demonstrira da su mudžahidi bili počašćeni mudrostima ove vjere i njenim riznicama znanja kroz džihad, nedaće i stradanja na Allahovom putu. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, prenosi da su imami Abdullah ibn el-Mubarek i Ahmed ibn Hanbel rekli: “Ako se ljudi u nekom pitanju raziđu (ihtilaf), pogledajte onda šta kažu mudžahidi jer je istina sa njima. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “One koji se budu radi Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti…” (El-Ankebut, 29:69) Vidi: “Medžmu’ul-fetava” (28/442)

[2] Et-Tevba (9:122)

[3] Imam iz redova tabi’ina Hasan el-Basri, neka je Allah zadovoljan s njim, je od onih koji smatraju da je ovo objašnjenje ispravno objašnjenje ajeta. Za detaljnije objašnjenje pogledati: “Tefsir” od Ibn Džerira et-Taberija.

 

[4] El-Bekare (2:186)

[5] Vidi:”Muslim” (1889) i “Šerh” od En-Nevevija (13/34). El-Albani ga je ocijenio sahihom u djelima”Sahih et-Tergib” (1226-2736) i “Sahih el-Džami'” (5915). Hadis se završava riječima: “Isto tako život čovjeka na najvišem planinskom vrhu ili na dnu duboke doline, koji obavlja namaz, daje zekat i obožava svog Gospodara sve dok mu smrt ne dođe. Ljudi vide samo dobro od njega.”U drugoj predaji stoji: “tražeći ili nalazeći smrt…” U “Musnedu” Ebu Avane (5/59) stoji: “Doći će vrijeme kada je najbolji čovjek onaj koji se čvrsto drži za uzde svoga konja na Allahovom putu. Kad god začuje poziv (za borbu), uzjaše na njegova leđa i onda željno traži smrt.” Prema drugoj predaji, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Hoćete li da vam kažem ko od ljudi ima najveći položaj?”Ashabi su odgovorili: “Hoćemo!” Rekao je: “Čovjek koji se čvrsto drži za glavu svoga konja na Allahovom putu sve dok ne umre ili dok ne pogine.” El-Albani ga je ocijenio sahihom u knjigama”Es-Silsila es-Sahiha” (255) i “Sahih et-Tergib”. Nadamo se da će Allah, subhanehu ve te’ala, ubrojati među one koji su spomenuti u ovom hadisu i devetnaest lavova – našu hrabru braću – koji su letjeli na svojim konjima željni da ubijaju i da budu ubijeni na Allahovom putu. Molimo Allaha, dželle šanuhu, da ih nagradi najvećim stepenom Dženneta i da im se smiluje.