Ovo je tužna priča starice koja je preživjela masakr u Banijasu, priča koja svjedoči protiv šiitskih monstruma koji su izveli masakr, ali i protiv ummeta kojim je zavladao wehn.
U petak, 3. maja 2013, poslije podne, čuo se zvuk pucnjave, koja je bila tako žestoka. Kada je pucnjava započela okupili smo se na jednom mjestu kako bi se sačuvali posljedica granatiranja i žestoke pucnjave. Ostali smo u prizemlju držeći čvrsto jedni druge i bili smo iznimno uplašeni.
Zamislite 18 osoba u jednoj sobi, kako drže jedni druge i mole Allaha da ih spasi.
U sobi smo bili ja i moj muž, najstariji sin sa svojom ženom i troje djece, moj drugi sin sa svojom ženom i djecom, moje kćerke i njihova djeca, a jedna od njih je bila u četvrtom mjesecu trudnoće.
Nakon nekog vremena, počeli su žestoko pucati po našoj zgradi, i ubrzo su ušli u našu zgradu, tražeći i pljačkajući sve što su našli.
Na kraju su nas pronašli. Zaplijenili su sve naše mobilne telefone, nakit i sve ostalo. Onda je glavni oficir odlučio da trebamo biti pogubljeni sa rafalnom paljbom.
Naredio je da se žene i djeca odvoje od muškaraca, natjeravši nas da stanemo u dva safa. Otvorili su rafalnu paljbu na nas, počevši s desna na lijevo, ponavljajući je nekoliko puta nasumično da budu sigurni da su sve pobili.
Čudom, ja nisam umrla, pa sam se pretvarala da sam mrtva. Bacila sam se na zemlju na tijela moje djece pretvarajući se da sam mrtva. Nakon što su završili svoj zadatak napustili su zgradu.
Puzala sam da provjerim stanje svoje porodice. Svi su bili mrtvi osim jednog od mojih unuka i moje najmlađe kćerke koja je umirala. Vidjela sam također svoga sina sa svojom rukom postavljenom pod glavu svog mrtvog oca, da se ovaj ne bi povrijedio dok je padao na zemlju pogođen.
Ostala sam cijelu noć sa mojom kćerkom koja je umirala, pričajući joj, davajući joj po malo vode sve dok nije predala svoju dušu Allahu. Bolničara nije bilo blizu a nisam se usudila dozivati u pomoć jer sam se plašila za život preživjelog unuka.
Moja kćerka mi je govorila o Džennetu dok je umirala. Rekla mi je: „Ne ostavljaj me majko, nemoj ostati ovdje sama!!”
Čuvala sam njihova tijela od psa lutalica cijelu noć. Izgubila sam ih sve, a ironija u svemu tome je da sam ja bila najstarija među njima. Svi su ubijeni pred mojim očima.
Autor: Kasim Džemil
Izvor: Blogovii sajtovi sirijskih aktivista
Prijevod i obrada: Put vjernika
