Uloga i uzroci (ne)uspjeha pozivanja u islam

1264


Briga i odgovornost

Briga i odgovornost u islamu imaju značenje čuvanja nečega ili stremiti se ka pozitivnom popravljanju nečijeg stanja. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja): ”Muškarci vode brigu o ženama…” (Kur’an, 4/34) Na putu ka uspjehu islamski misionar treba voditi računa o brizi i odgovornosti kao temelju njegovog prosperiteta. On u tome treba ustrajati dosljedno sprovodeći svoje obaveze koje mu islam nalaže.

Da’ija (islamski misionar)

Da’wa – poziv u Allahovu vjeru ili podsticanje na nešto. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja): ”Allah vas poziva u Kuću mira…” (Kur’an, 10/25)

On vas poziva i podstiće na Džennet. Svojstva islamskog misionara u okrilju da’we su: ”…da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.” (Kur’an, 33/46)

Dakle, da’ija poziva u vjeru Allahove jednoće i on sija u tmini laičkog društva. On koristi islamom dozvoljena sredstva u dostavljanju Allahove poruke ljudima. Ovo jasno govori da poziv u islam označava interpretaciju cjelokupnog islama, njegovog vjerovanja, zakonodavstva i etičkog kodeksa. To znači da se poziv islama upućuje nevjernicima, griješnicima da se okanu grijeha, i islamskim praktičarima kojima manjka iskrenosti u prihvatanju cjelokupnog životnog sistema islama.

Poziv Allahu je poziv u vjerovanje onog s čime su poslati poslanici. Tome se treba pokoravati i treba dosljedno prihvatiti način njihove interpretacije. To je poziv ljudi u islam, riječju i djelom.

Uspjeh

Uspjeti u da’wi znači ostvariti cilj pri dostavljanju islamske poruke i njenog prihvatanja od strane pozivanih. Pravi uspjeh se vidi nakon potpunog praktičnog prihvatanja islama i objedinjavanja između riječi i djela. To će izazvati odbijanje neistine i laži i rezultiraće potpunim predavanjem vjerovanju i njegovom praktičnom doživljaju. Međutim, ukoliko se pozivani ne odazovu i odbiju upućeni poziv, to ne znači da misionar nije uspio jer je uputa samo u Allaha. ”Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na pravi put kome On hoće…” (Kur’an, 28/56)

Već je poznat hadis Poslanika, alejhisselam, u kojem stoji: ”Pojaviće se vjerovjesnik sa samo jednim sljedbenikom. Doći će i drugi sa samo dvojicom sljedbenika. Biće i vjerovjesnika koji neće imati nijednog sljedbenika.” (bilježi Buharija)

Ovaj hadis ne govori o neuspjehu tih vjerovjesnika već o tvrdoglavom odbijanju Istine ljudi čija je srca Uzvišeni zapečatio i oni nisu u stanju da shvate. Dakle, uspjeh znači sprovođenje obaveze poziva na najbolji i najpotpuniji mogući način i pored toga što će ponekada izostati pozitivni rezultati što je ipak mudrost Uzvišenog Allaha.

Važnost poziva u Allahovu vjeru

Nema sumnje da je poziv u Allahovu vjeru najčasniji zadatak vjernika jer on sa sobom nosi krasne plodove blagostanja ljudske zajednice. Islamskog misionara očekuje nagrada velika: ”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ”Ja sam doista musliman!” (Kur’an, 41/33)

Ovaj ajet predstavlja direktnu pohvalu onome koji poziva Allahovoj vjeri ne obazirući se na krajni ishod svoga rada. To je bolje a nagrada je potpunija jer Poslanik, alejhisselam, kaže: ”Da Allah tobom uputi samo jednog čovjeka, ta, to ti je bolje od stada crvenih deva.” (Bilježi Buharija) Šta onda reći o uputi cijele skupine ljudi!? Naravno, nagrada se tada udvostručuje kako nam to Vjerovjesniik, alejhis-selam, kaže: ”Ko poziva Uputi, ta, njemu pripada nagrada poput nagrade onih koji prihvate njegov poziv. To im neće umanjiti njihovu nagradu.”(Bilježi Muslim)

Konstantno pozivanje u Allahovu vjeru obećava istinito prisustvo harmonije i dobra u zajednici. To se posebno da primjetiti prisustvom islamskih praktičara, oba pola, što svakako za sobom neminovno povlači zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Tada će ummet biti pomognut i dominiraće u društvu a njegovo stanje će biti apsolutno pozitivno, kako je to određeno dominantnim zakonom Allaha, dželle šanuhu. ”…Allah neće izmjeniti ono što je u narodu, sve dok oni ne promjene ono što je u njima…” (Kur’an, 13/11)

Ukoliko se dogodi situacija spomenuta u ovom ajetu i ljudi masovno prigrle poziv u Allahovu vjeru, to će onda u dušama neodlučnih probuditi duboko ubjeđenje i pozitivno raspoloženje prema islamu. To će biti odlučan momenat u rušenju zida straha i zbunjenosti. Strah koji je uvijek prisutan u njihovim dušama zbog neizvjesnosti onoga što ih očekuje u životu praznom od islama i zbunjenost koja će jednom zauvijek nestati nakon upoznavanja Istine koja će ih voditi kroz život kao jedino valjani sistem njihove duhovne i fizičke egzistencije na ovom svijetu. Tim doživljajem oni će u sebi pobjediti bojazan od praktikovanja islama i neće se više ustručavati od ljudi svojim kontriranjem njihovim laičkim običajima. Prihvatanjem islama oni će svojom etikom uticati na ljude i to će neminovno ostaviti duboke tragove koji će se pozitivno odraziti u očima laika i nemuslimana. Dakle, misao i etika islamskog misionara treba biti usmjerena ka dominaciji islama i uništenju svih ideologija i društvenih sistema oprečnih islamu. Djelovanje i život islamskog misionara treba biti oličenje suprotstavljanja Allahovim neprijateljima. Daija mora stremiti ka odbrani ummeta od zla neistine i laži. On će raditi na utrnjivanju tragova zla, otklanjanju njegove štete i ponižavanju njegovih zagovarača.

Šejh Ibn Baz, rahimehullah, veli: ”Treba se odlučno boriti protiv svih načela socijalizma, laicima, nacionalizma i svih ideologija oprečnih islamu. Tako će Uzvišeni Allah popraviti stanje muslimana i povratiće im nekadašnje dostojanstvo, pomoći će ih protiv njihovih neprijatelja i postaviće ih za Svoje namjesnike na Zemlji… Zato se trebaju naznačiti islamski misionari čija će glavna preokupacija biti studiozno istraživanje i distribucija korisnih pisanih djela i poziv u islam uzvračajući raznim tendencijama i “intelektualnim” napadima na islam. Treba se stremiti ka razotkrivanju perfidne “igre” jer su neprijatelji islama regrutovali sve svoje mogućnosti putem raznih organizacija, elektronskih i pisanih medija sve u cilju kaljanja i zbunjivanja muslimana. Sve se sumnje i dileme oko islama moraju odbaciti vjerodostojnom prezentacijom izvornog islamskog vjerovanja, Šerijata, ahlaka i decidnim prikazom islamskih propisa.”

Ovdje posebno treba naglasiti pogrešan nastup koji neminovno rezultira neuspjehom i gubitkom entuzijazma što izaziva degenerizaciju odre’enih shvatanja. Primjera radi navodimo slijedeće slike izobli čenog shvatanja djelovanja na putu islamske da’we:

– Neki ljudi, zbog neznanja ili nepotpunog shvatanja i življenja praktičnog islama, okrivljavaju ljude zbog svog neuspjeha u da’wi i izbjegavaju susrete sa njima. Stalno kore druge smatrajući da su samo oni u pravu. Neki čak idu u krajnost i tvrde da su njihovi neistomišljenici pravi neprijatelji islama. Zar su zaboravili riječi Poslanika, alejhis-selam: ”Kada čovjek kaže: ”Ljudi su propali!” – ta, on je propali uobraženi klevetnik.” (Bilježi Muslim)

– Nakon neuspjelog djelovanja na putu dawe, neki islamski misionari utonu u vode razočarenja smatrajući svoj trud potpuno uzaludnim. Tako se oni povlače u sjenku zapostavljajući naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Njihov neuspjeh je često puta rezultat zanemarivanja pravih uzroka i razloga uspjeha u da’wi.

Iskrena ljubav prema Uzvišenom Gospodaru i pozitivne emocije

Ljubav nagoni čovjeka da u svemu slijedi ljubljenog. Čovjek je spreman da se u ime ljubavi prema nekom odrekne svojih principa i kodeksa. Dakle, ljubav prema ljubljenom ne može izostati ni u jednoj situaciji pa makar ljubljeni bio daleko od vida zaljubljenog. Tako će zaljubljeni nastojati da svakim svojim postupkom zadovolji ljubljenog.

Iskazivanje prave ljubavi prema ljubljenom iziskiva pokretanje tijela, duše i jezika u smislu dokazivanja onog što se odigrava unutar srca. Dakle, islamski misionar treba iskreno voljeti ljude kojima upućuje poziv islama kako bi i oni njemu uzvratili iskrenim odnosom i bratskom ljubavlju. Samo se tako mogu pridobiti srca ljudi i samo na taj način se mogu ostaviti duboki tragovi islamskog pozitivizma kod ljudi. Ako ova komponenta izostane, nikakav argument ni dokaz neće biti od koristi jer se nepodnošljivost prema islamskom misionaru od strane ljudi manifestuje mržnjom i odbijanjem njegovog poziva. ”Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine…” (Kur’an, 3/159)

Ukoliko se uspije u razvijanju ljubavi prema nekom ili nećem, to će za sobom povući spremnost na žrtvu i odricanje pa makar to bilo na direktnu štetu zaljubljenog jer će on svojim postupcima zanemariti sve ostalo mimo ljubljenog. Tada će se zaljubljeni susresti s iskušenjima i nevoljama, a posebno ako je u pitanju čovjek koji je svoju ljubav usmjerio ka Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu. Da je ova tvrdnja tačna govore i događaji iz života ashaba i velikih pobožnjaka. Ovdje se govori o ljubavi prema Uzvišenom a ne o onoj ljubavi prema osobi ili predmetu. To je zato što čovjek po svojoj prirodi ne može izdržati smetnje i iskušenja zbog ljubljenog koji je stvoren i nije spreman da uvijek radi njega podnosi torture i nevolje. Tragovi te ljubavi rezultiraju slašću, blagodati i radosti i sve to u ovisnosti njene jačine. Tako će srce biti ispunjeno nostalgijom prema ljubljenom dok će čovjek uvijek biti zauzet dokazivanjem svoje ljubavi prema Njemu a svojim će razumom uvijek biti okupiran Njime. Dakle, nema sumnje da takva ljubav ostavlja vidljive tragove na razmišljanje i ophođenje čovjeka.

Ljubav i spremnost na žrtvu je osnova svih vjera i ideologija, bez obzira da li je u pitanju zabluda ili Istina islama. Zato islamski učenjaci tvrde da je manifestacija prohtjeva i požuda politeizam tj. širk ukoliko se ne usmjeri ka Allahovom zadovoljstvu. ”Zar nisi vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo…” (Kur’an,45/23)

Ako je ovaj zaključak logička činjenica svakodnevnom životnog redosljeda, onda nam postaje jasno koliko je samo važno da islamski misionar pridobije srca ljudi prilikom upućivanja poziva u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru. Nastojanje da se srca ljudi pridobiju i da se njihova energija usmjeri ka pokornosti Allahu, dželle šanuhu, predstavlja osnovu svakog dobra. Iskazivanje ljubavi prema Uzvišenom je dostizanje stepena radi kojih se natjecatelji natjeću pogleda uperenih prema konačnom cilju.

Dostizanje vrha tog cilja je namjera dobročinitelja i to je govor njihovih duša. Ona je hrana srca, napitak duša i radost oka. Ona je izvor života i kome bude uskraćena sivilo smrti će ga u životu postojano pratiti. Ona je svjetlo i kome bude   uskraćena, taj će u tminama truhlog života lutati. Ona je lijek koji uništava sve bolesti srca i duše. Ona je slast koja mimoilazi jadnike čiji život prolazi u tuzi i brizi.

Ko se odrekne ljubavi prema Uzvišenom, ta, u njemu nema nikakvog dobra. Njegov je razum uvijek u stanju konfuzije a njegovi moralni kodeksi neće u sebi imati ničeg moralnog. Takvima su pokuđene mahane privlačne i oni su uvijek spremni na prihvatanje svega što se suprotstavlja i ne vodi ka zadovoljstvu Uzvišenog, dželle šanuhu.

Iz knjige: “Ti na putu Gospodara svoga pozivaj mudro i pravedno”

Autor: Husejn Ebu Idris

Izvor: www.stazomislama.com

Tagovi: {tortags,4001,1}

SHARE