Umirući veteran na samrti poručuje Bušu i Čejniju: Dan obračuna se približava

Pišem ovo pismo na desetogodišnjicu rata u Iraku u ime mojih kolega ratnih veterana. Pišem ovo pismo u ime 4.488 vojnika i marinaca koji su izgubili svoje živote u Iraku.

Pišem ovo pismo u ime stotina hiljada veterana koji su ranjeni u tom ratu i u ime onih čije su rane – fizičke i psihološke – uništile njihove živote.

Ja sam jedan od onih koji su teško ranjeni. Paralizovan sam u jednoj zasjedi pobunjenika 2004. godine u Sadr Sitiju. Moj život se bliži kraju…

Pišem ovo pismo u ime muževa i žena koji su izgubili svoje supružnike, u ime djece koja su izgubila jednog ili oba roditelja, u ime očeva i majki koji su izgubili sinove i kćeri i u ime onih koji se brinu o hiljadama mojih kolega veterana koji imaju povrede mozga.

Pišem ovo pismo u ime onih veterana čije su traume, tj. posljedice onog što su vidjeli, podnijeli i učinili u Iraku, dovele do njihovih samoubistava i u ime aktivnih vojnika i marinaca koji izvrše bar jedno samoubistvo na dan.

Pišem ovo pismo u ime milion ubijenih Iračana i u ime bezbroj ranjenih Iračana. Pišem ovo pismo u ime svih onih koji su preživjeli rat i koji će provesti svoje živote u beskrajnom bolu i tuzi.

Možda ćete, gospodine Buš i gospodine Čejni, izbjeći pravdu, ali ste u našim očima obojica krivi za strahovite ratne zločine, pljačke i ubistva, uključujući i ubistva hiljada mladih Amerikanaca – mojih kolega veterana – čiju ste budućnost vi ukrali.

Pišem ovo pismo – moje posljednje pismo – vama, gospodine Buš i gospodine Čejni. Ovo ne pišem jer mislim da ćete shvatiti strašne ljudske i moralne posljedice svojih laži, manipulacija i žeđi za bogatstvom i moći.

Pišem ovo pismo prije svoje smrti jer hoću da vam dam na znanje da stotine hiljada mojih kolega veterana i ja, zajedno sa milionima mojih sugrađana, zajedno sa stotinama miliona ljudi u Iraku i na Bliskom istoku, znamo u potpunosti ko ste vi i šta ste sve učinili.

Vaše pozicije u vlasti, vaši milioni dolara ličnog bogatstva, vaši savjetnici za odnose sa javnošću, vaše privilegije i vaša moć ne mogu da maskiraju plitkoću vašeg karaktera.

Poslali ste nas da se borimo i umiremo u Iraku, nakon što ste sami, gospodine Čejni, izbjegli mobilizaciju za vrijeme rata u Vijetnamu, a vi gospodine Buš pobjegli iz Nacionalne garde.

Vaš kukavičluk i sebičnost su nam bili dobro poznati i prije nekoliko decenija. Niste željeli da rizikujete svoje vlastite živote za našu naciju, ali ste bez imalo razmišljanja poslali stotine hiljada mladih muškaraca i žena da budu žrtvovani u ovom besmislenom ratu.

Priključio sam se vojsci samo dva dana nakon 9/11 napada. Priključio sam se vojsci jer je naša zemlja bila napadnuta. Htio sam da se osvetim onima koji su ubili oko 3.000 mojih sugrađana.

Nisam se priključio vojsci da bih išao u Irak – zemlju koja nije imala nikakvog udijela u 9/11 napadima i nije predstavljala nikakvu prijetnju svojim susjedima, a još manje Sjedinjenim Državama.

Nisam se priključio vojsci da bih ‘’oslobodio’’ Iračane, zatvorio njihove mitske objekte oružja za masovno uništavanje ili im uveo ono što vi cinično nazivate ‘’demokratija’’.

Nisam se priključio vojsci radi obnove Iraka čija je cijena, prema vašim pričama, trebala biti plaćena prihodima od iračke nafte. Umjesto toga, ovaj rat je koštao Sjedinjene Države više od 3 triliona dolara.

Pogotovu se nisam priključio vojsci da bih vodio preventivni rat. Preventivni rat je nezakonit prema međunarodnom pravu. Sada mi je jasno da sam kao vojnik u Iraku potpomagao vaš idiotizam i vaše zločine.

Rat u Iraku je najveća strateška greška u historiji SAD-a. On je izbrisao ravnotežu moći na Bliskom istoku. On je uspostavio korumpiranu i brutalnu proiransku vladu u Bagdadu, koja se učvrstila na vlasti kroz mučenja, odrede smrti i teror, i učinio Iran dominantnom silom u regionu.

Rat u Iraku je neuspjeh na svakom nivou – moralnom, strateškom, vojnom i ekonomskom. Pošto ste vi, gospodine Buš i gospodine Čejni, započeli taj rat, vi biste trebali da snosite i odgovornost za njegove posljedice.

Ne bih pisao ovo pismo da sam bio ranjen u Afganistanu boreći se protiv snaga koje su planirale i izvele 9/11 napade. Vjerovatno bih se i dalje osjećao jadno zbog moje fizičke propasti i skore smrti, ali bih ipak našao utjehu znajući da su moje povrede posljedica moje vlastite odluke da branim zemlju koju volim.

Da nije bilo rata, ne bih bio privezan za krevet, moje tijelo ne bi bilo ispunjeno tabletama protiv bolova, moj život me ne bi napuštao i ne bih se borio sa činjenicom da su stotine hiljada ljudskih bića, uključujući djecu, uključujući i mene, žrtvovani zbog pohlepe vaših naftnih kompanija, zbog vašeg saveza sa Saudijskom Arabijom i zbog vaše umobolne imperatorske vizije.

Ja sam, kao i mnogi drugi ratni vojni invalidi, propatio zbog neadekvatne i neprikladne njege koju pruža Administracija za veterane.

Ja sam, kao i mnogi drugi ratni vojni invalidi, shvatio da vas ne interesuju naše mentalne i fizičke rane – rane koje, vjerovatno, ne interesuju ni jednog političara. Iskoristili ste nas, izdali ste nas i onda ste nas ostavili na cjedilu.

Vi se, gospodine Buš, pretvarate da ste kršćanin. Zar laganje nije grijeh? Zar ubistvo nije grijeh? Zar pljačke i sebične ambicije nisu grijesi?

Moj posljednji dan na ovom svijetu je veoma blizu. I vaš će uskoro doći. Nadam se da će vam biti suđeno, ali se najviše nadam, radi samih vas, da ćete skupiti moralnu hrabrost kako bi se suočili sa onim što ste učinili meni i mnogim, mnogim drugima koji su također zaslužili da žive.

Nadam se da ćete se, prije nego što vam istekne vrijeme na ovom svijetu, pokajati, stati pred američku i svjetsku javnost, a posebno pred irački narod, i moliti za oproštaj.

Izvor: VeteransToday

Prijevod i obrada: Put vjernika

Ključne riječi: {tortags,4302,1}

SHARE