Pitanje o metodi uspostavljanja hilafeta

581

Pitanje: Esselamu alejkum. Ono što sam razumio iz vaših predavanja je da vi vjerujete da je metod obnove hilafeta jedino kroz džihad. Možete li odgovoriti na ovo?

Drugi pregled upućen ummetu je koncept borbe protiv vladara i da će se islam kroz vojnu borbu (vojni udar) vratiti na svjetsku scenu. Ovo je opet bazirano na određenom hadisu.

Prenosi se u mnogim predajama uključujući i imama Muslima da je Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, rekao: “Ne izazivaj vladare sve dok ne vidiš izričit kufr za koji imaš jasan dokaz od Allaha (iz islama)…”

Ibn Kesir u svom tefsiru navodi da ako se halifa okrene vladavini nevjerstva, treba se boriti protiv njega sve dok se on ne vrati provedbi islama i Šerijata.

Ibn Hadžer u njegovom djelu Feth el-bari navodi da ako on (vladar) postane kafir ili promijeni Šerijat, treba se boriti protiv njega i ukloniti ga.

Ovaj pregled  je također spomenut u Nedžl el-evtar i imam Ševkani ga podržava.To je da ako vladar vlada mimo Šerijata onda se treba boriti protiv njega dok se  ne pokaje ili da bude svrgnut.

Međutim, to se primjenjuje jedino u ovom slučaju tj. kad halifa postane nepokoran Allahu i okrene se vladavini kufra. To se ne odnosi na halifu koji postaje tiranin i također se ne odnosi na to kad on lično postane korumpiran. U takvom slučaju, poslušnost njemu je obaveza i muslimani trebaju da i dalje klanjaju iza njega i bore se u džihadu.

Međutim, ovi hadisi nisu spojeni sa trenutnom situacijom. Oni su svi povezani sa pobunom i podizanjem protiv halife i naslovjeni su pod temom “Hurudž min el-halifa” tj. “podizanje protiv vlasti halife ili imama.”

Sadašnja situacija nije takva da su halife vladale po islamu pa su se okrenuli od njega. Sadašnji problem se također ne odnosi samo na uklanjanje vladara njegovim ubijanjem. Naime, cjelokupni sistem kufra je sproveden nad muslimanima za više od 76 godina, nijedan od ovih vladara nije nikad vladao po Šerijatu i niko od njih nije halifa unutar hilafeta.

Sistem koji oni primjenjuju je monarhija ili kapitalistički poredak demokratskog okvira. Dakle, stvarnost nije uklanjanje lošeg halife unutar islamske države.

Stvarnost je iskorijeniti cijeli sistem kufra, uključujući njegove vladare, da bi se ponovo uspostavio darul-islam. Trenutni vladari se ni na koji način ne mogu porediti sa halifama koji su uveli jedan nevjernički zakon u hilafet. Dakle ovi hadisi, koji su uvijek bili podrazumijevani u kontekstu darul-islama tj. gdje je islam uspostavljen i gdje muslimani posjeduju sigurnost, se ne primjenjuju na sadašnju situaciju.

Stvarnost na koju oni upućuju je uklanjanje halife koji vlada po kufru unutar islamske države,a ne iskorjenjavanje cjelokupnog sistema kufra samo borbom protiv vladara i njegovim ubijanjem.

Jedina evidentna situacija koja je usporediva je uspostava islamske države po prvi put od strane Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i borba kroz koju je on, sallAllahu alejhi we sellem, prošao u cilju uspostave ove države i promjene darul-kufra u darul-islam.

To je borba koju je on, sallAllahu alejhi we sellem, naveo u hadisu od Hamze i kao što je ilustrovano u knjigama sunneta i sire. To je jedini primjer u kom je postojao kompletan sistem kufra i bio zamijenjen kompletnim sistemom islama. Dakle, stvar je u vezi promjene sistema, a ne samo vladara.

Hadisi borbe se primjenjuju na smjenu vladara tj. halife koji je skrenuo s pravog puta, ne sistema, sama  borba Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u Mekki se odnosi na mijenjanje sistema. Tako da vojni udar nije metod ponovnog uspostavljanja hilafeta.

Možete li, također, da nam iznesete svoje poglede o Hizbut-tahriru1?

Odgovor: Mnoge islamske grupe koje su se pojavile nakon pada hilafeta prepoznaju važnost ponovne uspostave hilafeta.

Bilo je vrijeme tokom desetljeća osamdesetih i devedesetih godina kada su salefije, ihvanije, Islamski džemat, Hizbut-tahrir (HT), džihadske grupe, pa čak i neke sufije govorili o hilafetu.

Od tada, zbog činjenice da je Zapad jasno stavio do znanja da ne voli tu ideju i da to neće tolerisati, neke grupe su se potpuno isključile iz bilo kakvog govora o hilafetu, dok su ga druge ublažile.

Samo nekoliko ih je ostalo čvrsto u svom pozivu na ponovno uspostavljanje islamskog sistema.

Predložene metode koje su islamske grupe predstavile za ponovnu uspostavu hilafeta su:

1. Putem terbijje (odgoja), a onda, kad se nekako naše stanje promijeni, hilafet će biti obnovljen. Dok drugi kažu, činit ćemo terbijju (odgoj) sve dok ummet ne bude spreman,a zatim ćemo se boriti protiv Allahovih neprijatelja.

2. Dolaskom do vlasti kroz sudjelovanje u demokratskom sustavu.

3. Metod Hizbu-t-tahrira o podizanju svijesti ummeta o važnosti hilafeta, političko obrazovanje muslimana i traženje nasra (pobjede).

4. Borba na Allahovom putu u cilju uspostavljanja Allahove vjere.

Oni koji nude prvi metod nisu nikada ummetu dali naznaku kada će biti dovoljno znanja da bi se prešlo na fazu primjene istog, i tako će ostati trajno stanje terbijje dok se negira dužnost džihada.

Oni su također propustili činjenicu da je terbijja u okviru jedne generacije, a ne mnogih generacija. Znaci promjene koje je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, donio, počele su sa pozivanjem (dawom) i završile sa džihadom u periodu života jedne generacije. Sve se desilo u roku od 23 godine. Sve druge uspješne promjene u ummetu su se desile unutar jedne generacije. Historija svjedoči o tome.

Oni koji promovišu promjene učestvovanjem u demokratskim izborima počeli su navodima da je demokratija kufr (nevjerstvo) i da mi ne vjerujemo u nju ali je koristimo kao sredstvo dolaska do vlasti, a kad postignemo vlast, onda ćemo sprovoditi islam.

To sam čuo od svakog vodećeg člana ihvanija krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Jasno se sjećam javnih rasprava vođenih po ovom pitanju, jer su selefije onda bile uveliko protiv ihvanija po ovom pitanju.

Također se jasno sjećam privatnih rasprava koje sam imao sa nekim šejhovima ihvanija, koji bi stalno ponavljali isto: demokratija nije islamska, ali mi sudjelujemo u izborima, a naše namjere su da promijenimo sistem iznutra.

U ovom metodu postoje tri problema:

Prvo: To je prevara i laž – koristiti demokratiju i tvrditi da si pristalica demokratskog sistema, a ne vjerovati u to.

Prevara je prihvatljiva protiv neprijatelja ako su muslimani u stanju rata s njima. Problem je u tome što pojedine grupe koje su uključene u demokratskom procesu ne vjeruju da su u stanju rata sa nevjernicima, ali vjeruju da je moguć savez između muslimana i nevjernika.

Pa, ako smo u savezu sa nevjernicima, onda nam nije dozvoljeno korisititi obmane protiv njih i nije nam dozvoljeno lagati ih.

To je prvi problem.

Sljedeći problem je da kada ponavljaš dovoljno dugo neku laž i sam počneš vjerovati u nju. Za one koji znaju ove grupe iz osamdesetih, za njih je čudno da vide koliko su se vremenom promijenili.

Više puta sam slušao o tome od njihovih istaknutih članova da oni sada istinski vjeruju u demokratski sistem:
“Vjerujemo u glasanje, a ne u metak. I ako glasači odluče da sekularna ili nevjernička partija pobijedi, mi ćemo to prihvatiti.”

Mi kao muslimani ne treba da podliježemo volji naroda, dok ovi kažu “ako oni (glasači) izaberu to mi ga primjenjujemo, ako ne, mi prihvatamo izbor masa.”

Naš stav je da ćemo sprovoditi Allahov zakon na zemlji vrhom mača sviđalo se to masama ili ne. Mi nećemo šerijasku vlast učiniti predmetom natjecanja (glasača na izborima, op.prev.). Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže:

“Poslan sam sa mačem sve dok se Allah Jedini ne bude obožavao.”

Put Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, je put koji treba da slijedimo.

Konačni problem je u tome što islamska metoda nije metoda infiltracije. Muslimani ne pokušavaju da prodru u sistem radeći iznutra. To nikako nije naš način. To je način židova i licemjera, a ne način muslimana.

Mi smo pošteni i iskreni sa prijateljima i neprijateljima. Naše namjere su otvorene i mi javno obznanjujemo naš poziv: “Vama vaša vjera, nama naša!”

Mi ne želimo da se infiltriramo u sistem niti u Americi niti u muslimanskim zemljama. Židovi su ti koji su prodrli u svaku vladu pod kojom su živjeli bilo u Endelusu (islamska Španija, op.prev.) ili Otomanskom hilafetu ili zapadnim vladama danas.

Oni imaju skrivene namjere, mi ne. Židovi i njihova braća, licemjeri, pokušali su se infiltrirati u vladu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i bili su razotkriveni Objavom – Kur’anom:

Neki sljedbenici Knjige govore: “Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili.” (Ali ‘Imran, 72. ajet)

Tako bi oni postali vjernici i dolazili bi u zajednicu samo da bi to napustili krajem dana. Allah, također, govori o licemjerima koji će sjediti među vjernicima i prenositi židovima ono što čuju.

Stoga, za one koji kažu da bi se mi trebali uključiti u sistem i mjenjati ga iznutra, oni ne slijede put muslimana i ako imaju karakter muslimana oni bi izgubili jer infiltracija jednostavno nije u skladu sa muslimanskim ponašanjem.

Ali, ako uspiju da se prožmu u sistem onda je to dokaz da je njihov karakter postao kao karakter židova i licemjera, a ne muslimana.

Glavna stvar u ovome je da oni koji dolaze iz islamske sredine i provedu dugo vremena radeći unutar političkog sistema, danas završavaju tako da postanu političari, sa svim negativnim značenjima te riječi: prevaranti, licemjeri, materijalisti i makijavelisti u svojim metodama.

Oni mogu biti islamski vaspitani ali, nakon nekog vremena provedenog u političkoj areni, postaju vukovi. Svojim očima sam vidio da se ovo dešava ljudima koje znam, i kao što jedan vođa islamskog pokreta u Jemenu kaže: “Poslali smo ih kao ovce u svijet vukova samo da bi nam se vratili kao oglođeni kosturi.”

Ako želite živi primjer onoga šta proizvodi rad unutar sistema ne gledajte dalje od Sudana i Turske. Vladajuće stranke u obje države su počele kao islamisti da bi na kraju završili kao i svi ostali, u svojim trulim i korumpiranim sredinama.

Što se tiče metoda Hizbu-t-tahrira (HT), koji se posebno spominje u pitanju, ja sam prvi put došao u kontakt sa HT članovima iz Jordana u ranim devedesetim i uvidio sam da su skloni raspravljanju, ali da su uljudni i pristojni.

Moje prvo razumijevanje Hizbu-t-tahrira je od njih i oni su bili jezgro pripadnika te grupe.

Hizbu-t-tahrir je igrao važnu ulogu u podizanju svijesti ummeta po pitanju hilafeta. Odigrali su također ulogu u pariranju lažnim idejama da politika i politička svijest nemaju veze sa islamom.

Međutim, HT metode oko ponovne uspostave hilafeta jednostavno neće djelovati.

Očekivati nasr (pobjedu) dok ne stigne je očekivati čudo.

Plemena ili vojni generali koji bi trebali pružiti pobjedu (nasr) i uspostaviti Allahovu vlast neće biti osvojeni samo diskusijom. Oni će biti jedino osvojeni, pridobijeni, kada vide grupu vjernika koja živi po onom što govore i da žrtvuju u ime Allaha sve što posjeduju.

To je ono što će nadahnuti ostale da se pridruže.

Dva uspješna primjera o moćnim ljudima koji pomažu vjeru su neki od bivših oficira iz iračkog BAS režima koji su se pridružili iračkom otporu i bivši predsjednik Čečenije, Dudajev, koji je imao visoki čin oficira u sovjetskoj vojsci.

Oba ova uspješna primjera nasra (pobjede) nisu osvojena putem rasprava, demonstracija i letaka, već viđenjem živih primjera ljudi koji se bore na Allahovu putu.

Ovo me dovodi do četvrtog metoda za ponovno uspostavljanje hilafeta, a to je kroz džihad na Allahovom putu.

Argument koji ste iznijeli protiv ovoga je da je, u situaciji sličnoj našoj sadašnjoj, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prvo uspostavio islamsku državu, a onda džihad.

Zanemarili ste ozbiljnu razliku, a to je da nije bilo okupirane islamske zemlje kada je Resulullah osnovao Medinu.

Zar to nije ozbiljna i velika razlika?

Muslimanski svijet je danas pod okupacijom i izjave naših učenjaka su jasne da postaje obavezom (fard ajn) svakom muslimanu da se bori za oslobođenje muslimanske zemlje. Kada je nešto obaveza – fard ajn – onda je obaveza.

Ne možete teoretizirati i hipotezirati drugačije. Pravilo je jasno i implikacije za to su jasne. Pa čak i ako ne vjerujete da je džihad način uspostavljanja hilafeta, morate se složiti da je džihad obaveza – fard ajn – a to nije ono na čemu stoji Hizbu-t-tahrir.

Također, džihad koji je obaveza je i džihad odbrane, i ne zahtijeva od onog ko želi učestvovati da traži dozvolu od imama, roditelja, muža, gazde ili pozajmljivača.

Isto tako, zašto bi raspravljali o ovome kada vidimo dokaze toga u stvarnom svijetu.

Dva najuspješnija, iako ne savršena, primjera islamske vlasti u ovom proteklom desetljeću su bili Talibani u Afganistanu i Islamski sudovi u Somaliji.

U obje zemlje su jedino ti islamski borci donijeli mir, sigurnost i vladavinu prava. Oba pokreta su postigla vlast ne kroz izbore ili debate već ratom. Nisu pali radi toga što su bili izdajice već su pali radi toga što ih je ummet izdao.

Međutim, iako je tu i tamo bitka izgubljena – rat nije završen.

Ako pratite trenutne događaje i pažljivo ih posmatrate, shvatit ćete da je neprijatelj taj koji krvari do smrti, a ne muslimanski borci.

Zbog zbunjenosti koja kruži oko toga šta je značenje džihada, da li je to borba sa nefsom ili je borba sabljom, ne mislim isključivo samo na jedno ili drugo, ali ne isključujem ni jedno ni drugo.

Ono što ja ovdje podrazumijevam pod džihadom nije samo uzimanje oružja i borba. Džihad je puno više od toga. Ono na šta se misli pod džihadom u ovom kontekstu je ukupan napor od strane ummeta da se bori i porazi neprijatelja.

Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Borite se protiv nevjernika svojim životima, imetcima i jezicima.”

To je ono što bi Klauzevic (Clausewitz) nazvao “totalnim ratom”, ali sa islamskim pravilima. To je bitka na bojnom polju i borba za srca i umove ljudi.

Autor: šejh Enver el-Awlaki

Izvor: KavkazCenter.com


1. Hizbu-t-tahrir je pokret koji zagovara teoriju da se hilafet može uspostaviti mirnim putem – “prosvećivanjem muslimanskih masa”, op.prev.

SHARE