Riječi tevhida su znak ulaska u dini-islam
Riječi tevhida1 su znak ulaska u islam i one su ključ Dženneta i uzrok spasa od Vatre. Zbog toga je Resullullah salAllahualejhi we selem objasnio da je zabranjen ulazak u Vatru onome koji dođe a priznavao je dva šehadeta. Rekao je Resulullah salAllahu alejhi we selem:
“Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe ilallah (nema boga osim Allaha) i umre na tom, a da neće ući u Džennet.” (Odlomak iz hadisa kojeg prenosi Buharij i Muslim u poglavlju Iman)
I ima niz hadisa koji govore o tome. Dakle, nema sumnje da je svjedočenje tevhida – Allahove jednoće uzrok ulaska u Džennet i spas od Džehennema. Međutim, ovaj uzrok je beskoristan ako se ne ispune njegovi šartovi (uvjeti), a to je potvrdio Hasan el-Basri i Vehb ibn Munebbih, Allah im se smilovao, kao i drugi učenjaci. Naime, jednom je prilikom rečeno Hasanu el-Basriju: “Ljudi govore da ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet.” Pa im je odgovorio: “Ko kaže la ilahe illallah i ispuni njegove zahtjeve i obaveze ući će u Džennet”. I to je tačno, jer i licemjeri mogu i izgovaraju te riječi, a Allah nas je obavijestio da su oni u najdubljem dijelu Džehennema.
A rečeno je Vehbu ibn Munebbihu: “Zar nije ključ Dženneta la ilahe illallah!? Pa je odgovorio: “Jeste, ali ne postoji ni jedan ključ a da nema zupce, pa ako dođeš sa odgovarajućim ključem otvorit će ti se, a ako ne onda nema ni ulaska.” (Prenosi Buharij u poglavlju Kitabu-l-dženaiz, o onome kome posljednji govor bude la ilahe illallah, 3. dio, str. 109.) Uzvišeni Allah je uporedio u Kur'anu ulazak u Džennet sa dobrim djelima, kazavši:
“…i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje. Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine”. (Sura Alu Imran, ajeti 133-134.)
Kao što je i Resulullah salAllahu alejhi we selem u mnogo hadisa izjednačio ulazak u Džennet sa činjenjem dobrih djela, pa je na čovjekovo pitanje koja djela će ga uvesti u Džennet odgovorio:
“Da obožavaš Allaha i da Mu ne pripisuješ nikoga ravnim, da obavljaš namaz, daješ zekat i obilaziš rodbinu.” (Bilježe ga Buharij u poglavlju Edeb i Muslim u poglavlju Iman)
A drugom čovjeku je rekao:
“Da obožavaš Allaha i da Mu nikog ravnim ne pripisuješ, da klanjaš propisane farzove, daješ zekat i postiš ramazan.” (Ibid)
Općenito, sve što je kazano u ajetima i hadisima koji govore o ulasku u Džennet zbog riječi la ilahe illallah veže se sa drugim detaljnijim hadisima povezanih sa činjenjem dobrih djela. A poznato je da se opće precizira detaljnim, poput općenitih propisa koji se vežu sa detaljnijim propisima i jedinstveno ustanovljavaju. Od ovih detaljnijih hadisa učenjaci su izdvojili uvjete koji se moraju ostvariti da bi riječ la ilahe illallah bila ključ za Džennet.
Šartovi la ilahe illallah koje navode učenjaci
Šartovi ili zahtjevi koje učenjaci zovu šartovi la ilahe illallah su slijedeći:
Znanje (ilm)
– Znanje (ilm) koje je suprotno neznanju. Naime, treba znati značenje riječi la ilahe illallah, znajući šta ona potvrđuje a šta negira. Ona negira božanstvenost svemu drugom osim Allahu, potvrđujući da je samo Allah dostojan da bude obožavan i da samo On zaslužuje da Mu se ibadet čini. Potvrda za to su riječi Uzvišenog Allaha:
“Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za grijehe.” (Prijevod značenja sure Muhammed, ajet 19)
I u drugom ajetu:
“Oni kojima se oni pored Njega mole neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju”. (Prijevod značenja sure Az-Zuhruf, ajet 86)
A u Sahihu stoji hadis:
“Ko umre vjerujući (i znajući) da nema boga osim Allaha ući će u Džennet.” (Hadis se nalazi u Muslimovom Sahihu)
Zbog toga su mušrici pali u pogrešno tumačenje kad su rekli: “Zar on da bogove svede na Boga jednog?” (Prijevod značenja sure Sad, ajet 5)
Imam Buharija je naveo cijelo poglavlje u svom djelu pod nazivom: Znanje (ilm) dolazi prije riječi i djela.
Čvrsto uvjerenje (jekin)
– Čvrsto uvjerenje (jekin) koje je suprotno sumnji. Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta, nego treba biti srcem čvrsto uvjeren, istinski, bez sumnje i nedomice. Ako ne bude ove ubjeđenosti onda je to licemjerstvo. Kaže Uzvišeni:
“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu, imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni.” (Sura el-Hudžurat, ajet 15)
U Muslimovom Sahihu se prenosi da je Resulullah salAllahu alejhi we selem rekao:
“Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik; neće susresti rob Allaha sa ovim riječima, a da ga neće uvesti u Džennet.” (Prenosi Muslim)
A u drugom hadisu stoji: “sa ubjeđenjem u srcu u te riječi.” Mufessir Kurtubi navodi poglavlje pod naslovom: “Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta nego treba biti srcem uvjeren.”
Prenosi Buharija od Ibn Mes'uda riječi:
“Strpljenje je pola imana, a čvrsto uvjerenje je cijeli iman.”
Prihvatanje (kabul)
– Prihvatanje (kabul) onoga što podrazumijeva la ilahe illallah koje je suprotno opovrgavanju.
Kaže Uzvišeni Allah:
“Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah bog’ – oni su se oholili i govorili: Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.” (Sura es-Safat, ajet, 35-36)
Onaj ko odbije poziv u tewhid (da je samo Allah bog) smatra se nevjernikom, bez obzira da li to odbio zbog oholosti, zavidnosti, inata ili drugog razloga, kao što su to učinili neki sljedbenici prijašnjih knjiga.
Pokoravanje (inkijad)
Pokoravanje (inkijad) koje je suprotno neposlušnosti.
Pokoravanje se ostvaruje slijeđenjem Resulullahovog salAllahu alejhi we selem Sunneta i pokoravanjem njegovim naredbama. Rekao je Resulullah salAllahu alejhi we selem:
“Neće vjerovati niko od vas dok mu i prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam poslan.” (Hadis sahih )
Kaže Uzvišeni Allah:
“…i tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda, zbog presude koju presudiš, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (Sura en-Nisa‟, ajet, 65)
A poznati mufessir Ibn Kesir u svom tefsiru navodi: “Allah se kune sa Sobom, Uzvišen je On, da ne vjeruje onaj koji u svim životnim situacijama ne prihvati Resulullaha kao sudiju, i ako se ne pokori onome što on presudi, javno i tajno.”
Istinitost (sidk)
– Istinitost (sidk) koja je suprotna laži.
Ovo je uvjet na osnovu kojeg se srce slaže sa jezikom, jer i munafici znaju izgovoriti riječi la ilahe illallah, samo što se one ne slažu sa srcem. Tako je njihov govor postao njihova laž, licemjerstvo i prevara. Kaže Uzvišeni:
“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (Sura el-Bekara, ajet, 8-10)
U oba (djela) Sahiha prenosi se da je Resulullah salAllahu alejhi we selem rekao:
“Nema nikoga da iskreno od srca kaže la ilahe illallah, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Vatru.”
A onaj koji to jezikom izgovori, a srcem zaniječe i ne vjeruje, njemu neće ništa koristiti.
Poznati alim Ibnul-Kajjim kaže: “Tvrdnja da nema boga osim Allaha traži izjavu i potvrdu zahtjeva tih riječi, a oni su šerijatski propisi koje te riječi nose. Usto treba vjerovati u sve što je došlo u Šerijatu, izvršavati sve što je naređeno i klonuti se svega što je zabranjeno. Onaj koji je istinski ubjeđen u la ilahe illallah ispunit će sve navedene uvjete. Poznato je da su u islamu sveti imetak i krv ako se izgovori la ilahe illallah i radi po njoj, kao što se spas od kazne ne može postići osim uz la ilahe illallah i rad po njoj.”(Et-Tibjan fi aksami-l-Kur'an, str. 43)
A učenjak Ibn Redžeb kaže: “Onaj ko kaže la ilahe illallah jezikom, a zatim udovolji šejtanu i strastima u griješenju prema Allahu i suprostavljanju Njegovim naredbama, njegova djela pobijaju njegove riječi, i umanjeno je od potpunosti njegovog tewhida onoliko koliko je zgriješio prema Allahu i poslušao šejtana i strasti. “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju.”(Priijevod značenja sure El-Qasas, ajet 50)
Iskrenost (ihlas)
– Iskrenost (ihlas) koja je suprotna pretvaranju.
Iskrenost je ustvari čišćenje od širka i njegovih prljavština, i to potvrđuju Allahove riječi:
“A naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno vjeru ispovjedaju.” (Priijevod značenja sure El-Bejjine, ajet 5)
U Sahihu je zabilježen slijedeći hadis:
“Najsrećniji čovjek koji će imati moje zauzimanje (na Sudnjem danu) je onaj koji je iskreno iz srca rekao la ilahe illallah”, ili je, sumnja prenosilac, Poslanik rekao: “iz duše.” (Bilježi Buharij u poglavlju Ilm)
Iskrenost je da obožavamo Allaha ne pridajući nikom drugom ikakvu božanstvenost.
Ljubav (mehabbe)
– Ljubav (mehabbe) koja je suprotna mržnji.
Ona podrazumijeva da volimo riječ La ilahe illallah, i da volimo one koji rade po njenim principima, i mi sami radeći po njima. A znak za to je da ljubav prema la ilahe illallah stavljamo u prvi red, prijateljujući sa onima koji rade po njoj i boreći se protiv njenih neprijatelja.
U jednom hadisu stoji:
“Ko bude imao tri svojstva osjetit će slast imana; da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha, i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah spasio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Bilježe Buharij i Muslim)
U djelu Šu'abi-l-iman navedeno je da je čvrstoća vjere kod čovjeka postoji ako bi mu bilo draže da bude bačen u vatru nego da se vrati u nevjerstvo. A Allah najbolje zna. (U djelu Tezkiri-l-muslimine bi tewhidi rabbi-l-a'lemin od Šejha Abdullaha ibn Džarullaha navodi i osmi uvjet: nevjerovanje onih koji se obožavaju osim Allaha. To dokazuje hadisom. “Ko kaže la ilahe illallah i zaniječe one što ih obožavaju mimom Allaha, zabranjen je njegov imetak i krv, a račun će polagat kod Allaha.” Bilježi Muslim u Sahihu)
Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid
Iz knjige: Načela islamskog življenja – savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama
Priprema: Put vjernika (naslov članka je od Puta vjernika)
Fusnota:
1. Tevhid (tewhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.
– Tewhid rububijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavanja) u svemiru.”
– Tewhid uluhijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.”
– Tewhidul-esmai we siffat – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.”
