UVJETI, PREPREKE I UZROCI TEKFIRA

Popularno na sajtu

Znaj cijenjeni brate, Uzvišeni Allah nam se smilovao, da je ovo šerijatsko pitanje vrlo opasno i da ima svoje uvjete, prepreke i uzroke o kojima si dužan povesti računa i naučiti ih, jer je danas veliki broj onih koji su ove propise zanemarili, neizučavajući ih niti ih shvatajući. Zbog toga su podigli sablju tekfira na sljedbenike Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem,… nepraveći razliku između dobročinitelja, griješnika i kafira…

Pored toga što je poznato i konstatovano kod ispravnih generacija (selefa) da se odlomci iz Kur'ana i Sunneta kojima se upućuje na prijetnju kaznom, i tekstovi učenjaka o proglašavanju osobe nevjernikom (tekfiru) i proglašavanju osobe velikim griješnikom (tefsiku) itd., ne primjenjuju u svakom slučaju na određenu osobu, osim kada se ispune uvjeti i otklone prepreke. Nema razlike u tome između temeljnih i sporednih propisa.

Spominje Ibn-Tejmijje, rahimehullah,: “Izgovorene riječi koje su nevjerstvo po Kur'anu, Sunnetu i jednoglasnom mišljenju (idžma'u), uopćeno kažemo da su nevjerstvo, kao što šerijatski dokazi upućuju na to. To zato što je iman od sudova (propisa) koji se uzimaju i saznaju  od Allaha i  Njegovog Poslanika, po pitanju kojih ljudi ne mogu donositi sud na osnovu svojih pretpostavki i prohtjeva. I nije obaveza da se svakoj osobi, koja izgovori riječi kufra, presudi da je nevjernik sve dok se u njenom slučaju ne ispune uvjeti i ne otklone prepreke tekfira.”

Takođe spominje, Allah mu se smilovao, dva temeljna pravila u poglavlju o tekfiru:

1) Da je znanje, iman i uputa u onome sa čim je došao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i da je sve što je suprotno tome nevjerstvo u potpunosti, (to uopćeno rečeno) .  Tako je negiranje Allahovih svojstava kufr, te negiranje da će vjernici na Sudnjem danu vidjeti Allaha ili da je Allah iznad Arša ili da je Kur'an Allahov govor ili da je razgovarao sa Musaom ili da je Ibrahima uzeo za prijatelja, negiranje ovoga je kufr…

2) Da je o opštem tekfiru, kao i o opštoj prijetnji,  obaveza govoriti u uopštenosti u kojoj su spomenuti. Što se tiče proglašavanja određene osobe kafirom ili svjedočenja da će ući u vatru, to ovisi od određenog dokaza, jer sud (propis) stupa na snagu nakon ostvarenja svojih uvjeta i nestanka prepreka…”

Isto tako spominje rasprave učenjaka kasnijih generacija kada je u pitanju kufr džehmija i njima sličnim, da li je to kufr koji izvodi iz Islama ili nije i da li će vječno boraviti u vatri. Zatim kaže: “Istina je da ih je zadesilo kada su u pitanju uopćene izreke  u govoru učenjaka isto ono što je zadesilo prijašnje generacije u pitanju uopćenih izreka u šerijatskim tekstovima. Kada god bi vidjeli da neko od njih kaže: “Ko kaže to i to kafir je.” Slušalac bi stekao uvjerenje da ta izreka obuhvata svakog ko izgovori te riječi (nevjerstva, pr. Prev) neshvatajući da tekfir ima svoje uvjete i i prepreke, koje ponekad nisu ostvarene kada je u pitanju određena osoba, te da uopčeni tekfir ne povlači za sobom neminovno tekfir određene osobe, osim kada se za njega ispune uvjeti i nestanu prepreke. Na to ukazuje činjenica da Imam Ahmed i većina učenjaka koji su izgovorili te uopćene izreke (“Ko kaže to i to kafir je…” op. Prev)  nisu pojedinačno tekfirili većinu onih koji su izgovorali te riječi”

Nakon ovoga spominje kontakt imama Ahmeda sa džehmijama, koji su ljude stavljali na kušnju po pitanju smutnje vezane za stvorenost Kur'ana, i patnje koje su preživjeli on i drugi… Zatim je spomenuo da je imam Ahmed, rahimehullah, dovio za halifu i tražio od Allaha oprost onima koji su ga  zatvorili i mučili… Rekao je: “Da su bili otpadnici od Islama ne bi bilo dozvoljeno moliti Allaha da im oprosti, zato što traženje oprosta za kafire nije dozvoljeno”, do riječi: “riječi i djela imama Ahmeda i drugih učenjaka jasno upućuju da nisu tekfirili svakog džehmiju, koji govori da je Kur'an stvoren i da se Allah neće vidjeti na Sudnjem danu. Međutim, postoje predaje od imama Ahmeda u kojima je tekfirio određene osobe. U tom smislu ili ćemo reći da se od njega po tom pitanju prenose dvije predaje, što je diskutabilno, ili da se protumače pravljenjem razlike izmedju određenih situacija. Onda bi rekli da je pojedince protekfirio zbog pojave dokaza o ostvarenosti uvjeta i nestanku prepreka tekfira, a onoga koga nije zbog neostvarivanja istog po pitanju njega pojedinačno. To uz činjenicu da je uopštavao svoje izreke o tekfiru sličnih na sveobuhvatan način.” Zatim je  spomenuo dokaze u vezi nekih prepreka tekfira.

Uz ovo bih još dodao da je Zakonodavac sve šerijatske propise, tako i propise tekfira, povezao sa vidljivim preciziranim uzrocima, bez kojih propisi ne mogu biti donešeni.

Propis u Šerijatu polazi sa svojim svojstvom (‘illa) gdje god krene, i biva samo kada je ono prisutno.

Da bi bio na istini, koju od tebe traži tvoja vjera, po pitanju ovog opasnog šerijatskog propisa, ja ću u osnovnim crtama izložiti ovdje uvjete, prepreke i uzroke tekfira, a opširnijeg govora o tome biće u poglavlju o greškama vezanim za tekfir, gdje su spomenuti primjeri iz sadašnjice i objašnjenja vezana za to.

ŠURUTUT-TEKFIR – UVJETI TEKFIRA

(شُرُوطُ التَكفير)

Terminološko značenje uvjeta (šarta) je ono što svojim postojanjem ne obavezuje postojanje ili nepostojanje određenog propisa, ali njegovo nepostojanje obavezuje nepostojanje istog. Vezano za ovu našu temu kažemo, uvjet koji postoji, ne obavezuje proglašavanje određene osobe kafirom ali njegovo nepostojanje sprečava tekfirenje iste. Na primjer, slobodan izbor je uvjet za tekfir (a njemu suprotna stvar, koja je prepreka tekfiru, je prisila) pa ako ne bi bilo slobodnog izbora ne bi bilo ni propisa proglašavanja osobe kafirom, a i postojanje slobodnog izbora ne povlači u svakom slučaju da osoba upadne u kufr i da ga izabere.

Šartovi tekfira se dijele na tri grupe:

1. Šartovi vezani za počinioca:

a) Da bude punoljetan i razuman musliman, obveznik (mukellef).

b) Da namjerno počini djelo (koje izvodi iz islama).

c) Da ima slobodan izbor, odnosno da svojevoljno počini djelo.

O ovoj grupi ćemo kasnije govoriti kada bude riječi o preprekama koje stoje nasuprot ovim šartovima,  jer naspram uvjeta za tekfir stoje  prepreke.

2. Šartovi vezani za djelo (koje je uzrok spuštanja propisa tekfira na počinioca), tj. da bude djelo kufra bez imalo sumnje:

a) Da djelo ili govor obveznika (mukellefa) jasno upućuje na nevjerstvo.

b) Da za to djelo ili govor  postoji šerijatski dokaz, koji jasno ukazuje na tekfir istog (tj.    djela ili riječi).

3. Šartovi potrebni za dokazivanje da je određeno djelo počinjeno od strane obveznika (mukellefa), tj. da se dokaže  na šerijatski ispravan način, a ne putem mišljenja, procjene, pretpostavki ili sumnji:

a) Da osoba sama potvrdi tj. prizna.

b) Da se iznese dokaz (poput svjedočenja dviju pouzdanih osoba).

MEVANI'UT-TEKFIR – PREPREKE TEKFIRA

(مَوَانِعُ التَكْفير)

Prepreka je vidljivo precizirano svojstvo čije postojanje prouzrukuje nepostojanje određenog propisa, a njeno nepostojanje ne obavezuje ni postojanje ni nepostojanje istog.

Prisila (ikrah) je jedna od prepreka za proglašavanje osobe kafirom. Postojanje prepreke neminovno za sobom povlači – ako je čovjek učinio djelo kufra pod prisilom – da se na njega ne može spustiti propis tekfira. Isto tako, nepostojanje ove prepreke ne mora značiti postojanje ili nepostojanje kufra. Što znači da nužno ne proizilazi ako obveznik (mukellef) posjeduje slobodu izbora i nije pod prisilom da će ili neće počiniti nevjerstvo, već se to može desiti a i ne mora.

Prepreka bi se mogla definirati i kao prisutno vidljivo precizirano svojstvo koje onemogućava stupanje propisa na snagu.

Prepreka je suprotna uvjetu (šartu), tako, da čovjek može spomenuti samo prepreke, odnosno uvjete u donošenju propisa tekfira. Uvjet može biti nešto čega nema, a to isto, može biti prepreka ako se pojavi.

Kod većine uleme usula nepostojanje uvjeta je prepreka za punosnažnost propisa, a nepostojanje prepreke je uvjet da bi propis postao pravno punosnažan.

Iz toga proizilazi da se prepreke tekfira takođe dijele na tri grupe, koje u potpunosi stoje  naspram uvjeta:

1. Prepreke kod samog počinioca:

To su stanja u kojima se može čovjek naći i koja ga oslobađaju odgovornosti njegovih riječi i djela. Te prepreke u usulu nazivaju – ograničenja obaveznosti (عَوارِضُ الأَهْلِيّةِ). Njih ima dvije vrste:

a) Prirodna ograničenja – el-‘avaridus-semavijjetu. To su stanja u kojima insan nema nimalo udjela kao malodobnost, maloumnost, senilnost ili zaborav. Ove prepreke čovjeka oslobadjaju grijeha i kazne, zbog toga što su (zbog nekih) od njega uzdignute obaveze  (خطاب التكليف). Jedino će biti odgovoran ako se radi o pravima ljudi, poput naplate uništene imovine, krvarine i sl. Zbog toga što to ulazi u polje uslovljene odgovornosti (خطاب الوضع).

Kao što smo spomenuli suprotno ovim preprekama tekfira su njegovi uvjeti npr:

Uvjet punoljetnost – prepreka malodobnost,

Uvjet razum – prepreka maloumnost ili senilnost,

Uvjet namjera – prepreka zaborav, itd.

b) Stečena ograničenja – el-‘avaridul-muktesebetu. To su prepreke u cijoj pojavi insan ima neki vid izbora. A to su:

1. Nenamjerna greška – el-hata'u  (الخَطَأ)

2. Pogrešno tumačenje – et-te'vilu (التأويل)

3. Neznanje – el-džehlu (الجَهْل)

4. Prisila – el-ikrah (الإكْراهُ)

Iz knjige Upozorenje na pretjerivanje u tekfiru
Knjiga je za download dostupna klikom na link ovdje
Autor: Šejh Ebu-Muhammed el-Makdisi

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz