Velika žena u bitci za Džalalabad

668


Ovo je priča o velikoj ženi Arapkinji, ispričana na arapskom od strane njenog sina. Ovo je prijevod priče kazane riječima njenog sina:

Ja sam iz Mekke i moja kuća je vrlo blizu Allahove kuće. Toliko je blizu da jasno mogu čuti svaki ezan. Uvijek sam bio oduševljen Zapadom i njihovim nevjerničkim manirima, tako da sam lahko postao žrtva njihove nevjerničke propagande. Kao i mnogi Arapi, pravio sam se da ne čujem plač potlačenih muslimana. Nakon završetka mog školovanja, dobijam posao u jednoj avio-kompaniji i selim se u London.

Nakon nekog vremena vratio sam se u Arabiju da se ženim. Bio sam zabavljen pripremama za svadbu, kada sam sreo jednog mog prijatelja, koji mi je ispričao da je rat između islama i nevjernika počeo u Afganistanu i da su Rusi svim snagama krenuli da ugase Allahovo svjetlo. Oni su ti koji ubijaju i pljačkaju. Došlo je vrijeme da se muslimani ujedine i skupa se odbrane od nevjerničke okupacije i da se pripreme za džihad na Allahovom putu.

Bio sam zaprepašten njegovim riječima, jer tada sam bio opčinjen bogastvom i dunjalučkim uspjesima i borba protiv nevjernika je bilo nešto totalno suprotno mom mišljenju. Odgovorio sam mome prijatelju mudžahidu: “Ti si poludio!“ Vratio sam se kući i mojoj majci ispričao ovaj događaj.

Dok sam joj pričao, gledao sam u njeno tužno lice. Šokirao sam se kad je počela da plače, moleći me: “Odvedi me u džihad u Afganistan, hoću da preselim kao šehid na Allahovom putu!“

Riječi moje majke su me kao munja pogodile u srce. Prezirao sam samog sebe. U glavi su mi se vrtile slike lica drugih majki, kao što je i moja, koje su žrtve nevjerničkih mučenja, a to sve zbog moje nemarnosti i nemarnosti drugih sličnih meni. Obavila je svoje ruke oko moga vrata i plakajući i dalje govorila: “Odvedi me u Afganistan!“ Njen plač me nanovo potresao.

Rekao sam mojoj voljenoj majci: “Draga majko, nema potrebe da ti ideš tamo, ja sam spreman da žrtvujem svoj život umjesto tebe!“ Odlučno je odgovorila: “Hoću lično da učestujem u džihadu!“

Osjećao sam se bespomoćno radi njene čvrste odlučnosti. Dogovorili smo se da ja odem prvi i pobrinem se za smještaj i ostale potrepštine, pa bi se potom vratio po moju majku. Teško se pomirila sa time, ali je bila veoma radosna dok me ispraćala. Našao sam smještaj u Pakistanu i uputio se nazad po moju majku.

Po dolasku kući bio sam obaviješten da je moja majka jako bolesna i da se nalazi u bolnici. Požurio sam da pronađem bolnicu u kojoj je se nalazila. Doktori su mi rekli da moja majka nema još mnogo preostalog vremena za život zbog njene teške bolesti. Zagrlio sam moju majku i rekao joj da sam došao da je sa sobom povedem u Afganistan. Kada je to čula kao da je električni šok pogodio njeno staro i iznemoglo tijelo – moja majka je ozdravila!

Naredni dan sam se zabezeknuo kada je moja stara nana došla i donijela svo svoje zlato kao donaciju za mudžahide. Oprostio sam se od moje djece i sa mojom majkom se uputio prema Pešavaru (Pakistan).

U Pešavaru, moja majka je postajala sve nestrpljivija zbog čekanja i jake želje da ide na prvu liniju fronta. Zamolio sam emira (komandanta) za dozvolu da povedem svoju majku na front, na što je on izrazio želju da lično porazgovara sa njim. Emir je rekao mojoj majci da je dovoljno učinila samim dolaskom i da je veoma opasno da ide na prvu liniju fronta sa mužahidima. Moja majka se nije usprotivila emirovim riječima, ali je bila veoma tužna. Ona se vratila, a ja sam ostao na prvoj liniji sa namjerom da sa nje nikada više ne odem.

Prošlo je neko vrijeme i dobio sam obavijest da se moja majka od silne želje za šehadetom, ponovo razbolila, da stalno plače i da će tog i tog datuma doputovati u Islamabad. Uputio sam se prema Islamabadu. Jako me rasrdilo emotivno stanje moje majke. Rekla je da je ovaj put došla da žrtvuje svoj život za vjeru islam i da nema namjeru da se vraća dok to i ne ostvari.

Poveo sam majku sa sobom na front u Džalalabadu. Od silne radosti suze radosnice iz očiju moje majke nisu prestajale da teku. “Danas ćemo poraziti nevjernike!“, govorila je, a njene stare i iznemogle ruke su izgledale tako jake. Kada smo se približili prvoj liniji fronta, mladi mužahidi su počeli donositi tekbire2 vidjevši moju staru majku kako odlučno želi da svoj život žrtvuje za Allahovu vjeru. Ovo su posebni trenuci koji će ući u historiju. Neposredno poslije našeg dolaska, Allahovi neprijatelji su žestoko počeli pucati na mudžahidske položaje, dok su se tekbiri orili.

Samo oni koji učestuju u džihadu znaju koliko su ovi trenutci vrijedni za mudžahida. Mudžahidi su moju majku postavili u zadnje redove, malo dalje od samog poprišta borbe.

Sa bismillom i tekbirima, stavljala je granate u cijev i sa tekbirima ih ispaljivala na neprijatelja. Nakon 5 sati neprestane borbe, koji su za nevjernike bili prava katastrofa, ruski avioni su počeli bombardovati mudžahidske redove. Svi mudžahidi su se sklonili u rovove i bunkere, dok je moja majka i dalje pucala ostajući na svome mjestu. Digla je svoje ruke i dovila: “O, Allahu, Najmilostiviji, podari mi šehadet!“ Dugo vremena je ostala na tom mjestu doveći za šehadet.

Onda je dovila: “Oh, Allahu, ako nije Tvoja volja da postignem šehadet, onda me obraduj ranjavanjem na Tvome putu. Ne želim da se na Sudnjem danu sa Tobom sretnem, a da nisam nikakvog udjela u džihadu imala!“

Allah, subhanahu we te’ala, uslišao je dove ove starice, i ova velika žena je dobila poklon tako što je ranjena na Njegovom putu, i dao da se sa zadovoljstvom u srcu vrati svojoj kući.

Izvor: Day Magazin / Prisoner Of Joy

Prijevod: Put vjernika

Ključne riječi: {tortags,3852,1}

SHARE