Vjerovanje samo u tevhid gospodarstva (rububijeta) ne spašava od kazne

334
Plodovi vjerovanja

Zaista tevhid gospodarstva spada u jednu od tri vrste tevhida, pa zbog toga vjerovanje roba neće biti ispravno, niti će mu se ostvariti njegov tevhid, sve dok ne učini Allaha Jednim u gospodarstvu(rububijetu). Ali moramo znati da nije samo ova vrsta tevhida bila cilj slanja poslanika, neka je na njih selam, niti samo ona spašava roba od Allahove kazne, već će biti spašen kazne onaj ko pored ove vrste, dođe sa tevhidom božanstava(uluhijet).

Zbog toga je Allah rekao:

„Većina njih ne vjeruje u Allaha, osim tako što Mu druge pridružuju.“ [1]

Značenje ovog ajeta je da većina njih potvrđuju Allaha kao Gospodara, Stvoritelja i Upravljača – a sve ovo spada u tevhid gospodarstva. Ali sa druge stane Mu pripisuju sudruga u ibadetu, kao što su kipovi – koji niti koriste, niti štete; niti daju, niti sprečavaju davanje.

Ovakvo značenje ovog ajeta su potvrdili ashabi.

Rekao je Ibn Abbas, Allah neka je njime zadovoljan: „Od njihovog(mušričkog ) vjerovanja je bilo to, da bi – kada im se kaže ‘Ko je stvorio Nebo?’, ‘Ko je stvorio Zemlju i brda?’ – govorili bi : ‘Allah!’, a bili bi mušrici.“

A Ikrime je rekao: „Kada ih upitaš ko vas je stvorio, i ko je stvorio nebesa i Zemlju, rekli bi: ‘Allah!’ To je bilo njihovo vjerovanje, a uz to bi obožavali drugoga mimo Allaha.“

Mnogobrojni su tekstovi ovakvog značenja. Poznato je da su mušrici u Poslanikovo, alejhi selam, vrijeme priznavali Allaha kao Gospodara, Stvoritelja, Opskrbljivača i Onoga koji Upravlja, a njihov širk je bio sa strane ibadeta, jer su uzimali sudruge pored Allaha pa su ih molili, tražili od njih izbavljenja i njima su iznosili svoje potrebe i molbe.

Plemeniti Kur’an na mnogobrojna mjesta upućuje na to da su mušrici potvrđivali Allahu gospodarstvo, ali su pored toga činili širk u ibadetu, kao što je ajet:

„A da ih upitaš: ‘Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?’, sigurno bi rekli: ‘Allah!’, pa kuda se onda odmeću!?“ [2]

I mnogi drugi ajeti sličnog značenja…

Dakle, mušrici nisu bili ubjeđeni da su kipovi ti koji spuštaju kišu, da oni opskrbljuju svijet i da oni upravljaju ljudima. Naprotiv, bili su ubjeđeni da je to od posebnosti Allaha. Isto tako su potvrđivali da su njihovi kipovi, koje mole pored Allaha, stvoreni, te da za sebe i njihove obožavaoce ne posjeduju niti korist, niti štetu, niti usmrćivanje, niti oživljavanje, niti proživljenje, i znali su da ne čuju i ne vide. Potvrđivali su da sve to pripada samo Allahu – da je On stvoritelj, a(sve) mimo njega stvoreno, da je on gospodar a(sve) mimo Njega upravljano.

Ali pored svega ovoga, oni su Allahu pripisali sudruge i posrednike, koji se – kako su oni bili ubjeđeni – ‘zauzimaju za njih i približavaju kod Allaha.’

Rekao je Allah:

„Zar ne, Čista vjera pripada samo Allahu. A oni koji pored Njega uzimaju zaštitnike govoreći: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili’“ [3]

Mušrike nije uvelo u Islam to što su Allahu potvrdili njegovo Gospodarstvo, već Allah je na njih spustio propis da su oni mušrici i nevjernici, zatim im je obećao vatru i vječno boravište u njoj. A Poslanik, alejhi selam, je ohalalio njihovu krv i imetke zbog toga što nisu ostvarili ono što zahtjeva tevhid rububijeta a to je Allahovo jedinstvo u ibadetu.

Ovim postaje jasno da potvrđivanje samo tevhida gospodarstva, mimo potvrđivanja tevhida uluhijeta, nije dovoljno i ne spašava od Allahove kazne. Naprotiv, to je dokaz protiv roba koji traži od njega da vjeru iskreno učini samo Allahu, koji nema sudruga, i da Allaha izdvoji u ibadetu. Ako to ne učini, on je nevjernik čija su krv i imetak dozvoljeni.

(Izvor: „Usulu Iman“ – Grupa autora)

[1] Jusuf, 106.

[2] El-‘Ankabut, 61.

[3] Ez-Zumer, 3.