Vjerovanje u Allahov kada (odredba) i kader (predodređenje)

2236
islamske teme fetve

Nema sumnje da je priznavanje odredbe (kada) i predodređenja (kader) i obaveznost vjerovanja u njih, jedan od temelja vjerovanja kao što je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Iman je da vjeruješ u Allaha, i Njegove meleke, i Njegove Knjige, i Njegove poslanike, i Sudnji dan, i da vjeruješ u odredbu dobra i zla.”

Rekao je Uzvišeni: “Mi svaku stvar s mjerom stvaramo.” (Prijevod značenja El – Kamer, 49)

“Djela, riječi, pokornost, griješenje su od čovjeka u smislu da su neodvojiva od čovjeka i da su proizvod njegove volje i moći. Čovjek je opisan njima (djelima) i on ih čini i njihov propis se vraća na čovjeka. A ona su od Allaha u smislu da ih je Allah stvorio neodvojive od čovjeka, i učinio da ih čovjek radi i stiče, kao što je stvorio posljedice sa njihovim uzrocima. I ta djela su od Allaha kao Njegova stvorenja, a od čovjeka kao svojstvo koje je neodvojivo od njega, kao kada bismo rekli: “Ovi plodovi su od stabla ili ovi usjevi su od zemlje (iz zemlje) u smislu da su nastali i nikli iz zemlje. A od Allaha, dž.š., su u smislu da ih On stvara i u ovome nema nikakve protivrjecnosti.” (Riječi Šejhu-l-islama Ibn Tejmijje)

Ono što potvrđuje ovo učenje jeste i to da je Allah podario čovjeku razum, moć i izbor, i čovjek neće polagati račun za ono što uradi, osim kada postoje ove sposobnosti. Zbog toga se djela ludaka, senilnog čovjeka i onoga koji je primoran da nešto uradi, ne uzimaju u obzir i oni se ne kažnjavaju zbog svojih postupaka. Ovo sve potvrđuje da čovjek nije primoran na djelo, a također da nije apsolutno samostalan i neovisan u tome. Ono što je posebno važno spomenuti kada je riječ o kaderu, jeste da kader (odredba) ne negira uzroke ni sudbinske (kaderijjetun) niti šerijatske (šerijjetun). Naprotiv, i uzroci ulaze u Allahovu odredbu i Allah, dž.š., je vezao posljedice za njihove uzroke i to je ono što zahtijeva Allahova mudrost koja je jedno od uzvišenih svojstava Allaha, dž.š., koje On potvrđuje Sebi na mnogim mjestima u Kur’anu. Od sudbinskih uzroka spomenut ćemo neke:

Kaže Uzvišeni: “Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kad je On na robove Svoje, na koje želi, prolije, oni se odjednom radošću ispune, iako su bili očajni prije nego što se spustila na njih. Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može.” (Prijevod značenja Er-Rum, 48-50)

Od šerijatskih uzroka su riječi Uzvišenog: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (Prijevod značenja El-Maide, 15-16)

Sva djela kojima je Allah, dž.š., odredio nagradu ili kaznu su od šerijatskih uzroka, s obzirom da je to ono što se traži od čovjeka (da izvrši ili ostavi), a od sudbinskih uzroka su s obzirom da se dešavaju u skladu Allahove odredbe i određenja. Ljudi se, s obzirom na gledanje na uzroke, dijele na tri skupine:

a) Oni koji negiraju uticaj uzroka i koji su ih učinili pukim znakovima s kojima se nešto postiže, ali ne zbog njih, tako da kažu: “Razbijanje stakla kamenom postiže se bacanjem kamena ili pogotkom kamena u staklo, ali ne zbog samog kamena.” Ova skupina se suprotstavlja Kur’anu, potcjenjuje razum i negira Allahovu mudrost u vezivanju posljedica za njihove uzroke.

b) Oni koji potvrđuju uticaj uzroka, ali pretjeruju u tome i smatraju da je uzrok djelotvoran sam po sebi, upadajući tako u širk jer su uz Allaha, dž.š., potvrdili i drugog uzročnika odnosno tvorca. Na taj način oni se suprotstavljaju i tradicionalnim (šerijatskim) i razumskim dokazima. Kur’an i Sunnet i cjelokupan Ummet potvrđuju da nema drugog stvoritelja osim Allaha – a osim toga, poznato nam je na osnovu očevidnog dokaza da nekada posljedice izostanu iza svojih uzroka Allahovom dozvolom, kao što je izostalo spaljivanje vatrom Ibrahima, sallAllahu alejhi we sellem, nakon što je bio bačen u nju. Kaže Allah, dž.š: “O vatro, budi hladna i spasonosna Ibrahimu” (Prijevod značenja El-Enbija, 69) I vatra je bila hladna i spasonosna i nije spaljen u njoj.

c) Oni koji su upućeni ka Istini, koji zauzimaju srednji stav i srednji put u odnosu na ove dvije ekstremne skupine. Tako oni potvrđuju uzrocima uticaj na posljedice (prouzročno), međutim, taj uticaj nije sam po sebi, već i na osnovu sposobnosti koje je Allah, dž.š., ugradio u njih.

Plodovi vjerovanja u kada i kader

Jedan od najvećih plodova vjerovanja u kada i kader jeste i ispravnost vjerovanja jedne ličnosti i upotpunjavanje svih temelja imana, jer je vjerovanje u odredbu jedan od šest temelja imana i ne upotpunjava se vjerovanje bez njega.

Od plodova vjerovanja u Allahove odredbe jeste smirenost i zadovljstvo srca i odsutnost brige i zabrinutosti prilikom suočenja sa životnim teškoćama i iskušenjima. Takav čovjek zna da je ono što ga je snašlo, odredba od Allaha i da se to moralo desiti i on potpuno razumije riječi poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem: “Znaj da ono što te je snašlo, nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo zadesiti”. I njegova duša se smiruje na tome, za razliku od onoga koji ne vjeruje u Allahovu odredbu, tako da prilikom iskušenja zapada u teško stanje briga i očaja. Njega raskida strah i uznemirenost, tako da mu život postaje težak i dosadan, i takav najčešce razmišlja o samoubistvu kako bi se oslobodio tog nemira i duševne stege u koju je zapao. Mi smo danas svjedoci mnoštva onih koji sami sebe ubijaju bježeći od životne stvarnosti sa kojom nisu spremni da se suoče, a također zbog pesimističkog gledanja na budućnost.

Od plodova vjerovanja u kader jeste također postojanost prilikom suočenja sa nevoljama i životnim teškoćama nepokolebljiva i postojana srca, kojeg neće lahko uzdrmati iskušenje jer zna da je ovaj život mjesto iskušenja i ispita, kao što kaže Uzvišeni: “Onaj ko je stvorio smrt i život da bi vas iskušao ko će od vas bolje raditi.” (Prijevod značenja El-Mulk, 2)

Koliko su Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovi ashabi iskušenja doživjeli i kroz kakve teške situacije prolazili, ali su to sve dočekali iskrenim vjerovanjem u kada i kader i ispravnim razumijevanjem Allahovih, dž.š., riječi: “Reci, dogodiće se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš. I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 51)

Od plodova vjerovanja u odredbu jeste i to što to vjerovanje čovjeka podstiče na rad i aktivnosti i daje mu snagu i hrabrost, tako da mudžahid na Allahovu putu s lahkoćom ide u borbu ne bojeći se smrti, svjestan da će smrt sigurno doći, a kada dođe, ne može se odgoditi, niti ga mogu od nje odbraniti utvrđenja i vojske. Kaže Uzvišeni: “Ma gdje bili, stići će vas smrt makar bili i u visokim kulama” (Prijevod značenja En-Nisa, 78)

Vjerovanje u odredbu podstiče na stalnu proizvodnju, produktivnost, izgradnju života, jer kada vjernik zna da mu ljudi ne mogu nanijeti štetu, osim onoga što mu je Allah propisao, niti donijeti korist, osim onoga što mu je Allah odredio – neće biti ravnodušni, niti će se bojati stvorenja a niti oslanjati na njih, naprotiv on će se osloniti na Allaha, dž.š., i uputiti se ka sticanju opskrbe. I ako ne uspije odmah da ostvari željeni cilj, neće se razočarati i neće prestati da se trudi niti će izgubiti nadu, a niti će reći: „Da sam uradio tako, bilo bi tako“, nego ce reći: “To je Allahova odredba i Allah čini šta hoće.” Zatim će nastaviti svoj put oslanjajući se na Gospodara svjetova, ispravljajući prethodne greške i preispitujući samog sebe. Na ovome se zasniva ispravan program i sretan život jednog društva. Istinu je rekao Uzvišeni Allah, dž.š., kada je objavio: “Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će zaista ispuniti ono što je odlučio. Allah je svemu već rok odredio”. (Prijevod značenja Et-Talak, 3)

Definicija kada i kadera

Riječ “kader” je glagolska imenica od riječi kadertu šej’en što znači poznavati stvarnu vrijednost nečega. U ovom slučaju ima značenje povezivanja Allahovog znanja i Njegove volje (htijenja) sa stvorenjima od praiskona. To znači da se ništa ne dogodi a da to Allah već nije znao, odredio i htio. Vjerovanje u kader sadrži u sebi četiri stepena:

1. Vjerovanje u Allahovo vječno (praiskonsko) znanje o svakoj stvari prije njenog stvaranja (a od toga je Njegovo znanje o ljudskim djelima prije nego što ih ljudi urade).

2. Vjerovanje da je Allah, dž.š., sve to zapisao u Levhi-mahfuzu (“Čuvanoj ploči” – na kojoj su ispisane sve Božije odredbe).

3. Vjerovanje u Allahovu volju koja obuhvata sve što se dogodi (svaki događaj) i Njegovu potpunu vlast nad time.

4. Vjerovanje u Allahovo stvaranje svih stvorenja, i da je On Jedini Stvoritelj, a sve osim Njega je stvoreno.

Od dokaza za prvi i drugi stepen su riječi Uzvišenog:

“Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i na Zemlji? To je sve u Knjizi, to je uistinu Allahu lahko.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 70)

Dokaz za treći stepen su riječi Allaha dž.š.:

“A vi ne možete ništa htjeti osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova.” (Prijevod značenja Et-Takvir, 29)

i Njegove riječi:

“Allah radi ono što hoće.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 14)

Dokazi za četvrti stepen su riječi Uzvišenog:

“Allah je Stvoritelj svega.”

i Njegove riječi:

“On je Stvoritelj Sveznajući.” (Prijevod značenja Jasin, 81)

POSTOJE DVIJE VRSTE ODREDBE

1.Sveopća odredba koja se odnosi na sva stvorenja i ona je zapisana u Levhi-mahfuzu. Allah, dž.š., je zapisao u njoj odredbe o svemu do Sudnjeg dana. Kao što stoji u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud u Sunnenu od Ubadeta ibn Samita, r.a., koji je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže: “Prvo što je Allah stvorio jeste pero. Rekao mu je piši. A šta cu pisati upitalo je? Allah, dž.š., mu reče: Piši odredbe svega postojećeg do Sudnjeg dana.” I ova odredba obuhvata sva stvorenja.

2. Odredba koja se odnosi na detalje sveopšte odredbe, koja se sastoji od nekoliko vrsta odredbi:

a) Životna odredba ili odredba života, kao što je zabilježeno u hadisu od Ibn Mes’uda o slučaju zametka u majčinoj utrobi kojem se zapisuje dužina života, opskrba, i da li će biti sretan ili nesretan.

b) Godišnja odredba – To je ono što se odredi u noći Lejletu-l-kadr od opštih događaja. Kaže Uzvišeni:

“Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo, – i Mi, doista, opominjemo – u kojoj se svaki mudri posao riješi.” (Prijevod značenja Ed-Duhan, 3-4)

c) Dnevne odredbe – To je ono što je određeno od događaja u toku dana kao što je život, smrt, uzvisivanje, ponižavanje i dr. Kao što kaže Uzvišeni:

“Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim”. (Prijevod značenja Er-Rahman, 29)

Musliman mora da vjeruje u odredbu (opštu i pojedinačnu) i onaj ko zaniječe nešto od toga, nije vjernik u kader, a onaj ko ne vjeruje u kader, zanijekao je jedan od temelja vjerovanja, kao što su to učinili zabludjeli sljedbenici sekti kaderija, mu’tezila i džehmija.

Ljudi se, dakle, u pogledu vjerovanja u kader dijele u tri skupine:

a) Krajnje ekstremne koji negiraju Allahovo znanje o stvorenjima prije njihovog postojanja i negiraju da je Allah, dž.š., zapisao sve u Levhi-mahfuzu. Oni govore: “Allah, dž.š., naređuje i zabranjuje i On ne zna ko će Mu biti pokoran, a ko nepokoran. I onom što će se desiti u budućnosti ne prethodi Allahovo znanje i odredba.” Treba napomenuti da ova sekta nije danas prisutna među muslimanima.

b) U drugu skupinu ulaze oni koji potvrđuju Allahovo znanje o svemu, ali poriču to da ljudska djela ulaze u odredbu. Oni smatraju da su ljudska djela neovisna od odredbe i da ih čovjek stvara – čini, negirajući mogucnost da ta djela stvara Allah, dž.š. Ovo je pravac sekte mu’tezila.

c) Postoji i treća skupina (sekta) koja je otišla u drugu krajnost u potvrđivanju odredbe, tako da je zanegirala čovjekovu bilo kakvu moć i izbor tvrdeći da je čovjek primoran da uradi određeno djelo. Ova sekta je poznata pod imenom džehmije.

Svi ovi pravci su neispravni o čemu svjedoče mnogobrojni dokazi iz Kur’ana, kao što su riječi Uzvišenog:

“Onome od vas koji hoće da je na pravom putu, a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće.” (Prijevod značenja Et-Takvir, 28-29)

Riječi Uzvišenog „onome od vas koji hoće da je na pravom putu“ – su odgovor džehmijama koji negiraju čovjekovu volju (htijenje), jer, Allah, dž.š., u ovom ajetu potvrđuje čovjekovu volju.

A riječi Uzvišenog: “… a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće,” – su odgovor mu’tezilama koji tvrde da je ljudska volja neovisna u stvaranju djela i da ne zavisi od Allahove volje.

Što se tiče ehli sunneta vel džema’ata oni vjeruju da se sve vrste pokornosti i nepokornosti, nevjerstva i nereda, nalaze u Allahovoj odredbi i određenju. Tako su ljudska djela Allahova stvorenja, bila ona loša ili dobra – a u isto vrijeme čovjek nije primoran na određeno djelo, nego je on onaj koji može, želi i čini određeno djelo.

Može li se griješenje opravdavati kaderom?

Neko bi mogao postaviti pitanje, da li je onda ispravno da čovjek svoje suprotstavljanje Šerijatu (svoje griješenje) opravdava odredbom (kaderom). Naravno, ovakvo pravdanje nije ispravno ni na osnovu dokaza iz Kur’ana i Sunneta, niti na osnovu razuma. Što se tiče dokaza iz Kur’ana, Allah, dž.š., je objavio da će mnogobošci govoriti: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjeno učinili.” (Prijevod značenja El-En’am, 148) Allah, dž.š., odbacuje njihove dokaze i kaže:

“Tako isto su i oni prije njih poricali, sve dok nisu kaznu našu iskusili.” (Prijevod značenja El-En’am, 148)

U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže:

“Poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (Prijevod značenja En-Nisa, 165)

Allah, dž.š., objašnjava u ovom ajetu da je dokaz ljudima u slanju poslanika i oni neće imati poslije toga nikakva opravdanja kod Allaha, dž.š. A da je kader (odredba) opravdanje za ono što ljudi čine, ne bi onda nestalo to opravdanje nakon slanja poslanika. Što se tiče dokaza iz Sunneta Resula, sallAllahu alejhi we sellem, navest ćemo hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Alije, r.a., u kojem Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Nema niko od vas a da mu nije zapisano (određeno) njegovo mjesto u Vatri i mjesto u Džennetu.” Rekoše: “O Allahov Poslaniče, hoćemo li se pouzdati u ono što je zapisano, a ostaviti djela?” Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, odgovara: “Radite, jer svakome je olakšano ono zbog čega je stvoren. Ako bude od sretnih, olakšano mu je djelo sretnih, a ako bude od nesretnih, olakšano mu je djelo nesretnih. Zatim je proučio ajete iz sure – El-Lejl:

“Onome koji udjeljuje i bogobojazan je, i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo put dobra olakšati, a onome ko tvrdiči i osjeća se neovisnim, i ono najljepše smatra lažnim, njemu ćemo put zla olakšati.” (Prijevod značenja El-Lejl, 5-10)

Od razumskih dokaza navest ćemo sljedeće:

1. Onaj ko ostavlja Allahove naredbe (vadžibe) i čini zabranjene stvari (haram), pristupa tome po vlastitom izboru i ne osjeća da ga neko primorava na to, i ne zna da je to njemu određeno, jer je odredba skrivena tajna i niko ne zna da je nešto određeno od Allaha dok se to ne desi. Pa kako onda može biti ispravno uzimanje izgovora koji se ne zna, prije poduzimanja onoga sa čime će se opravdati (zbog činjenja ili nečinjenja određenog dijela). Zašto takav nije uzeo kao odredbu da ga je Allah upisao među sretne, pa da radi djela sretnih, a ne da je određeno da ga je Allah upisao među nesretne i da radi djela nesretnih?

2. Upuštanje duše u grijeh ostavljanjem vadžiba i činjenjem harama, nasilje je prema njoj. Kako kaže Uzvišeni za one koji su poricali poslanike:

“Mi nismo prema njima bili nepravedni, već oni sami prema sebi.” (Prijevod značenja Hud, 101)

I kada bi neko učinio nasilje onome koji svoje suprostavljanje Šerijatu opravadava kaderom (odredbom) rekavši mu: “Moje nasilje prema tebi je Allahova odredba” – ne bi prihvatio ovakvo opravdanje. Pa kako onda ne prihvata opravdanje i ispriku zbog nasilja koje mu neko drugi čini, a nakon toga nasilje prema samom sebi opravdava kaderom (odredbom).

3. Kada bi onaj ko svoje postupke pravda odredbom od Allaha, dž.š., imao na raspolaganju dvije države u koje može otputovati po vlastitom izboru – u jednoj vlada mir, sigurnost, blagostanje i izobilje, a u drugoj hara strah, neizvjesnost i siromaštvo, sigurno bi izabrao onu prvu i nemoguće je da izabere drugu državu pravdajuci to kaderom. Zašto onda izabire bolje mjesto kada je u pitanju dunjaluk, a ne čini to isto kada je u pitanju Ahiret???

Možda će neko reći: “A kako odgovarate na riječi Uzvišenog koje upućuje Njegovom Poslaniku:

“Ti ono što ti Gospodar tvoj objavljuje, slušaj – drugog boga osim Njega nema i mnogobošce izbjegavaj. Da Allah hoće, oni ne bi Njemu druge ravnim smatrali.” (Prijevod značenja El-En’am, 106-107) u kojima ga obavještava da se širk kojeg čine mušrici dešava Allahovom voljom??? Odgovor na ovo pitanje je jasan. Obavještenje od Allaha, dž.š., da se širk kojeg čine mušrici dešava Allahovom voljom i htijenjem je utjeha Allahovom Poslaniku, a ne odbrana mušrika i iznošenje bilo kakvog opravdanja za njih, što je suprotno od mušričkog pravdanja njihovog širka Allahovom voljom, želeći na taj način da odbiju prigovore protiv sebe i da donesu opravadanje zbog njihovog ustrajavanja na širku. Zbog toga Allah, dž.š., poništava njihova opravdanja, a ne poništava to da se njihov širk dešava Allahovom voljom.

Ako bi, pak, neko upitao, a kakav je odgovor na hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre u kome Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Raspravljali su se Adem, sallAllahu alejhi we sellem, i Musa, sallAllahu alejhi we sellem, pa je rekao Musa, sallAllahu alejhi we sellem: “O, Ademe, ti si naš otac i ti si nas upropastio i izveo iz Dženneta.” Na to je Adem rekao: “Ti si Musa, Allah te je počastio Svojim govorom (razgovarao je s tobom) i napisao ti Tevrat Svojom rukom, zar me kriviš za stvar koju mi je Allah odredio prije nego me je stvorio na 40 godina?” I pobijedio je Adem Musaa u diskusiji.” Na ovo pitanje se može dati dvojak odgovor.

Prvi odgovor: Musa, sallAllahu alejhi we sellem, nije prigovorio Ademu zbog grijeha radi kojeg se iskreno pokajao Allahu, dž.š., nakon čega ga je Allah odabrao i uputio. Musa, sallAllahu alejhi we sellem, je uistinu daleko od toga da zbog ovoga krivi svog praoca Adema, već se njegov prigovor odnosio na nesreću koja je pogodila Adema, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovo potomstvo, a to je izlazak iz Dženneta kojeg mu je Allah, dž.š., odredio zbog grijeha koji je učinio. Adem, sallAllahu alejhi we sellem, se na to pravda kaderom (odredbom) radi nesreće koja ga je snašla, a ne zbog greške koju je počinio. I ovo je slično riječima Resula, sallAllahu alejhi we sellem: “Teži ka onome što će ti koristiti i pouzdaj se u Allaha i ne očajavaj. I ako te snađe nešto (neželjeno), ne reci da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako, nego reci: Tako je Allah odredio i On čini šta hoće. Zaista ono “da” otvara vrata šejtanu za djelovanje.”

Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, ovim hadisom upućuje na predavanje slučaja Allahovoj odredbi, nakon što se iskoriste uzroci s kojima se postiže željeni cilj, a zatim izostane rezultat. Za ovo možemo također navesti primjer čovjeka koji je pošao na put na kome doživi udes, pa bude upitan zašto si krenuo na put, a on odgovara: “Ovo je Allahova odredba, a od Allahove odredbe se ne može pobjeći.” On se ovdje nije pravdao kaderom na putovanje, jer zna da ga niko nije prisilio da putuje, i da nije putovao, da bi mu se dogodio udes, već pravda odredbom nesreću koja je povezana s time.

Drugi odgovor: Opravdanje odredbom ostavljanja Allahovih naredbi i činjenja harama nakon pokajanja, dozvoljeno je i ono se prihvata jer tragovi koji su prouzrokovani time, nestaju sa pokajanjem. I na kraju ne ostaje ništa drugo osim pravdanje odredbom, ne da bi se ustrajalo i dalje u ostavljanju naredbi i činjenu zabranjenog, nego zbog prepuštanja slučaja Allahovoj odredbi koja se morala dogoditi.

 

Prema djelima: El-Iršad ila sahihul-itikad, od Saliha Fevzana i Takribu tedmurije od Muhammeda Usejmina

Izvor: Stazomislama.com