Vođstvo i njegovi ciljevi

420
Zastave šehadeta

Ako je srž vjere i cilj vodstva naređivanje i sprečavanje, onda je cilj sa kojim je Allah poslao Svog Poslanika – naređivanje dobra i sprečavanje zla. Ovo je, kako ujedno i Allah kaže, jedna osobina od osobina Poslanika i vjernika:

„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.“ [1]

Ovo je obaveza svakog sposobnog muslimana, tj. farzi-kifaje. Ista obaveza biva farzi-ajn sposobnom muslimanu onda kada se niko ne nađe sposobniji od njega.

Pod sposobnošću se podrazumijevaju vlast i uprava. Tako su svi oni koji imaju vlast sposobniji od drugih, pa se, prema tome, na njih odnose obaveze koje nemaju drugi ljudi. Obim obaveza se, osim toga, ograničava sposobnošću. Na taj način naređivanje i sprečavanje biva obaveza svakom čovjeku – shodno njegovoj sposobnosti.[2]

Allah kaže:

„Allaha se bojte koliko god možete.“[3]

Svako vođstvo u islamu podrazumijeva naređivanje dobra i sprečavanje zla, bez obzira da li se radi o velikom ratnom vođstvu (kao što je preuzimanje vlasti) ili se radi o manjem vodstvu (kao što su policijska uprava, vladavina ili financije). To se, ustvari, odnosi na administrativno-finansijsku vlast i vlast koja može da nagradi.

Međutim, među onima kojima je data određena vlast mogu da budu samo povjerenici i sekretari od kojih se traži diskrecija u poslovanju. To su, recimo, svjedoci kod vladara ili, pak, ministar finansija – čija je briga odliv i priliv finansijskog budžeta. Takva je i uloga starješine i stručnjaka u određenoj oblasti koji vrši odabir sposobnih ljudi za taj posao.

Nekima od njih se povjerava Sekretarijat, od kojeg se traži da bude pravedan. Takva je situacija sa vođom, vladaocem ili vlastodršcem. On uvijek mora biti istinoljubiv kako bi u svim (i govornim i djelatnim) presudama došao do pravde, što bi odgovaralo svakom stanju. Ovo su dvije nerazdvojive stvari.

Allah kaže:

„Riječi tvoga Gospodara su vrhunac istine i pravde.“[4]

Spominjući nepravednike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

„Ko povjeruje u njihove laži i ko ih pomogne u njihovoj nepravdi, nije moj niti sam njegov, i neće se napojiti sa moga Izvora. A onaj ko im ne povjeruje i ko ih ne pomogne u njihovoj nepravdi, on je moj i ja sam njegov, i napojit će se sa moga Izvora.“ [5]

U oba Sahiha stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Držite se istine! Istina vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo vodi u Džennet. Čovjek će govoriti istinu i tražiti istinu sve dok kod Allaha ne bude upisan među istinoljubive.

Čuvajte se laži! Laž vodi u griješenje, a griješenje vodi u Vatru. Čovjek će lagati i insistirati na laži sve dok kod Allaha ne bude upisan kao lažov.“ [6]

U tom kontekstu Allah kaže:

„Hoću li vas obavijestiti kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grešniku.“ [7]

Na drugom mjestu kaže:

„Ocrnit ćemo mu čelo, čelo lažno i grešno.“ [8]

Na osnovu spomenutoga, svaki vladar se mora potpomoći sa istinoljubivim i pravednim ljudima. Ako ne nađe takve, onda se mora osloniti na one koji su najbolji primjer u društvu, pa čak i ako nisu u potpunosti iskreni ili pravedni:

„Allah će pomoći ovu vjeru. sa nepravednim vladaocem i nemoralnim ljudima“ [9]

Ova obaveza, prema tome, biva u skladu sa mogućnostima.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, (ili Omer b. el-Hattab r.a.) kaže:

„Onaj ko postavi čovjeka kao namjesnika nad drugima, znajući da među njima ima onaj sa kojim je Allah zadovoljniji, on vara Allaha, Poslanika i vjernike.“[10]

Obaveza se odnosi na onog koji je najbolji u jednom društvu, iako je poznato da nema savršenog čovjeka. Zapravo, da bi se ljudi suprotstavili većem zlu, bira se najbolji među najboljima.

Omer b. el-Hattab je (u dovi, op. lek.) imao običaj da kaže:

„Žalim ti se na osornog nepravednika i nesposobnost povjerljivih.“ [11]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernici su se radovali pobjedi Bizantinaca[12] i kršćana protiv vatropoklonika, iako su obje skupine nevjerničke. Jedna od ovih grupa je bliža islamu. O tome je – u vremenu kada su Bizantinci poveli rat protiv Perzijanaca -Allah objavio suru Er-Rum. Ova je priča poznata.

Također, Jusuf, alejhis-selam, je bio povjerenik egipatskog faraona, iako su i faraon i njegov narod bili mnogobošci. I pored toga, Jusuf, alejhis-selam, je činio dobro i bio pravedan u onome u čemu je imao vlast. Tako ih je shodno mogućnostima i okolnostima pozivao u vjerovanje.

(Djela selefijske da’ve – šejhul-Islam ibn Tejmijje)

[1] Et-Tevbe, 71.

[2] Neki su ljudi pogrešno shvatili pojam sposobnosti tako što su pomiješali granice mogućnosti i sposobnosti između vođe kao pojedinca i vođe naroda. Time su ovome pojedincu stavili u obavezu ono što bi morao da radi vođa naroda. A ako ne bi poslušao, onda bi pozivali na put haridžija (tj. na buntovništvo) zbog njegove nesposobnosti u naređivanju dobra i sprečavanju zla. Također bi proglasili grešnikom svakog onoga ko mu se ne suprotstavi, zaboravljajući na dokaze koji upozoravaju na ovakav čin. Zato su zaboravili i da naprave iznimku za svakoga onoga ko nema moć kao što je to naveo šejhul-islam, to jest, da se: „…moć odnosi na vlast i upravu.“

[3] Et-Tegabun, 16.

[4] El-En’am, 115.

[5] Hadis je sahih. Bilježe ga Nesai u poglavlju : “Bej’a” (4207); Tirmizi u poglavlju: “Fiten” (2259) i Ahmed (2/95, 4/243). (v. Sahih Sunen Nesai, 2923).

[6] Muttefekun alejhi. Bilježe ga Buhari u poglavlju: “Edeb” (6094); Muslim u poglavlju: “Birr ve sile” (2606/2607); Ebu-Davud u poglavlju : “Edeb” (4989) i Tirmizi u poglavlju : “Birr ve sile” (1971) i drugi.

[7] Eš-Šu’ara, 221 -222.

[8] El-Alek, 14-15.

[9] Imam Buhari je ovako naslovio poglavlje u svom Sahihu sa ovim riječima. Zatim bilježi hadis koji se prenosi preko Ebu-Hurejre r.a. u poglavlju: “Džihad ve sijjer” (3062). Muslim ga bilježi u poglavlju: “Iman” (111) i Ahmed (2/309). Imam Ahmed ga bilježi kao hadis koji se prenosi preko Ebu-Bekra r.a. (5/45 ), sa riječima: “…sa nemoralnim ljudima.”

[10] Hadis je slab. Bilježi ga Hakim preko Ibn-Abbasa r.a. sa riječima: “Ko upotrijebi čovjeka…” (4/92). U njegovom se lancu, kao nepoznat, nalazi Husejn b. Kajs er-Rahbi. Akili kaže: Ovaj hadis je poznat iz Omerovog govora. Bilježi ga i Taberani, a u njegovom lancu prenosilaca se nalazi Hamza Kasbi, kao nepoznati prenosilac. Također ga bilježe i Adijj i Akili u Dirajetu fi tahridž ehadis (2/165), sa malim posredstvom .

[11] Nisam našao ovaj govor među izvorima koje sam posj edovao.( Ebu-Ummad es-Sahavi, koji je izabrao i prokomentarisao hadise, op.PV.)

[12] Hadis je sahih. Bilježi ga Ahmed od Ibn-Abbasa r.a. u razlozima objava u suri Er-Rum. Njegov lanac prenosilaca je potvrdio Ahmed Šakir (v. Šerhui-Musned, 1 /276), br. 2495. Također ga bilježe: Tirmizi, koji kaže da je hasen, u poglavlju : “Tefsirul-Kur’an” (3193); Hakim (1 /411) i drugi . Hakim kaže da je sahih po Buharijevim i Muslimovim uvjetima.