ZAŠTO SIRIJA?

466


Sirija je prije narodnog ustanka bila veliki zatvor otvorenog tipa. U Siriji su šiti i njihova braća iz krstaško-židovske koalicije godinama ubijali vrijednosti islama, imana i bilo kakvog drugog dobra.



Dragi i poštovani moji!

Šta je danas najpotrebnije jednom iskrenom islamskom praktičaru? Šta je to što će te održati u životu sa postojanim optimizmom te da si uvijek spreman da odgovoriš na životne izazove? Nema sumnje da je to uvijek prisutna samosvijest o odgovornostima koje imamo pred Allahom a i poštovanje obaveza koje nam je islam propisao. Neko će to nazvati bogobojaznošću, neko će reći da je to skrušenost pred Allahom, neko će to opisati kao iskrenost sa Gospodarem, neko će to formulirati kao posvećenost ovoj vjeri i tome slično.

Međutim, bez obzira kako god mi nazvali taj osjećaj, najvažnije od svega jeste da to postoji u nama i da nam ta vrsta osjećaja uvijek proizvodi želju i potrebu za stalnim kontaktom i komunikacijom sa našim Gospodarom putem onoga što nam je On propisao kroz Kur’an i sunnet.

Pogledajmo samo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvijek bio prvi među ljudima kada je u pitanju postizanje željenog cilja. Pogledajmo samo kako je Uzvišeni Gospodar odredio ovom ummetu ljudine koji će očuvati stvar ove vjere, koji će služiti ovoj vjeri. Bez obzira da li je riječ o učenjacima, daijama, reformatorima, mudžahidima ili pobožnjacima, važno je to kako su oni uvijek stremili da budu u prvim redovima islama jer je njihova imanska ambicija mjerilo njihove veličine i odvažnosti koja je sigurno pronašla mjesta u srcima Allahovih robova i upravo su takvi zlatnim slovima ispisali stranice islamske historije na koju se mi danas sa ponosom pozivamo.

Prvenac u svemu tome je najljepši uzor i primjer čovječanstvu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji nije znao za odmor i nikako nije bio profil razočaranog i ozlojađenog čovjeka koji nije znao kako će se postaviti prema stvarima ovog svijeta. Ovo govorimo iz razloga što je danas mnogo onih koji ustvari ne znaju kako će se postaviti prema problemima i izazovima i nekako po nekoj blesavoj inerciji događaja hrle u zagrljaj čudnih ideja koje nisu niučem od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Vjerovjesnik je najbolji primjer kako treba sudjelovati sa muslimanima u njihovim potrebama ali i osjećati njihovu bol. On je neumorno radio na ispunjavanju božanske misije sve dok ga ljudi nisu umorili i shrvali.

Abdullah ibn Šefik kaže: „Rekao sam Aiši radijallahu anha: „Da li je Allahov Vjerovjesnik klanjao sjedeči?” Ona mu odgovori: „Nakon što su ga ljudi shrvali!”

U komentaru ovog hadisa se kaže da su ga ljudi shrvali u smislu opteretili su ga svojim problemima i natovarili su mu tovare njihove svakodnevice što je bio povod njegovom slabljenju jer je on, na kraju krajeva, bio samo običan čovjek. Tako Arapi objašnjavaju termin hatame ili shrvati nekoga. Dakle, govorim o tome kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prednjačio u žrtvi za dobrobit islama i cjelokupne zajednice i neka nas niko ne shvati pogrešno kako mi tovarimo ashabe da su bili povod propadanju Vjerovjesnika, ne dao Allah!

Zato mi i govorimo o tome kao je danas itekako potreban taj profil učenjaka i daija koji će žrtvovati za dobrobit zajednice kako bi ljudi u njima prepoznali glasnogovornike islama te da prihvate njihov poziv. Međutim, mjerila su se danas poremetila i relacija između učenjaka i ljudi je danas na krhkim nogama jer su s jedne strane neki ljudi znanje stavili u službu dunjalučkih interesa a ljudi koji se za njima povode itekako znaju da iskoriste tu degeneraciju ličnosti učenjaka te slijepo slijede njihove stavove koji možda nisu u nikakvoj vezi sa istinom islama ali njima to odgovara i zato se tako i ophode.

S druge pak strane, učenjaci koji svoju mladost i energiju gube u tamnicama vlažnih i opakih zidova tagutskih zatvora skoro i da nikako ne mogu dostaviti riječ istine ummetu islama zbog situacije u kojoj se nalaze. Oni su okrivljeni da su zabludjela stranka, haridžije i smutljivci, međutim, iza kulisa optužba na njihov račun nije ništa drugo do način očuvanja milijarde opljačkanih dolara i eura od strane vladajučih garnitura u muslimanskim zemljama.

Ovdje vrijedi napomenuti kako iskreni pozivači u stvar ove naše vjere trebaju prednjačiti u želji za ostvarenje potebnog nam cilja. Kada su ljudi napojeni pozivači u islam trebaju biti žedni. Kada su ljudi siti oni trebaju biti gladni. Kada ljudi spavaju oni trebaju biti budni. Kada su ljudi odmorni oni se trebaju umarati i trebaju uvijek biti u prvim redovima gdje se bore za dobrobit islama i muslimana.

Ali, radijallahu anhu, kaže: „Kada bi se boj rasplamsao, i kada su se ljudi sukobljavali jedni s drugima, mi bi stali iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on od svih nas bio najbliži neprijatelju!”

Od Bera, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Tako mi Allaha, kada bi se boj rasplamsao mi bi stali uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a najhrabriji među nama je bio onaj koji mu je bio najbliži!”

Enes, radijallahu anhu, je rekao: „Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najbolji, najplemenitiji i najhrabriji među ljudima. Jedne noći su se stanovnici Medine preplašili. Pojurili su u pravcu tog glasa. Tamo ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dočekao jer je zbog onog glasa pretekao sve ljude na tom mjestu. Ljudima se obračao riječima: „Ne bojte se! Ne bojte se!” Bio je na neosedlanom konju Ebu Talhe na čijem je vratu visila sablja. Tada je rekao: „Zadesio sam ga u galopu!”

Ovo je prekrasan primjer o tome kako naši učenjaci, daije i mudžahidi trebaju prednjačiti u svemu jer je samo u tome dobro koje će ljudi veoma lahko prepoznati i prihvatiće ih za svoje najbolje.

Ne smijemo škrtariti u pomaganju vjere, tj. u pomaganju jedni drugih na putu Allahovog zadovoljstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada neko od vas žuri sa ispunjavanjem potrebe njegovom bratu, ta, to mu je bolje od dvomjesečnog itikafa u mojem mesdžidu!”

Međusobno pomaganje na Allahovom putu je i djelovanje na putu širenja istine i odvraćanje ljudi od zablude i pogrešnih ideja i stavova koji su danas itekako u modi. Ljudi naprosto uživaju da se međusobno druže i prijateljuju ali zaboravljaju ili jednostavno nisu svjesni da se njihovo prijateljstvo treba temeljiti na ispravnim stavovima vjere. Zato je obaveza ljude upozoravati na opasnost pogrešnog prihvatanja ove ili one ideje koja danas po nekom pravilu sigurno vodi ka sekularizaciji društva ili u najmanju ruku vodi ka uspavljivanju i duhovnom omamljivanju džemata, tj. muslimanske zajednice.

U tom kontekstu Abdulkerim ibn Umeje veli: „Draže mi je da čovjeka odvratim od pogrešne ideje nego li da sam mjesec dana u itikafu!”

Fatima bint Abdulmelik, supruga halife Omera ibn Abdulaziza ovako opisuje svojeg muža: „On je sebe posvetio muslimanima. Njegova svijest je bila okupirana problemima muslimana. Ako bi zanoćio a nije ispunio potrebu nekog muslimana, onda bi dan pretopio u noć!”

Ebu Osman, šejh imama Buharije veli: „Ko god je od mene nešto zatražio ja sam mu to lično davao od svog novca. Ako nije bilo dovoljno, potražio bih od moje braće. Ako ni to nije bilo dovoljno, potražio bih to kod sultana.”

Iskreni islamski praktičar nikada sebi neće dozvoliti da bude mrtav a živ, da bude uspavan a budan, da bude paraliziran a zdrav! Naprotiv, uvijek će stremiti ka boljem i konkretnijem, jer je to Allahu ugodno djelo. Kako je samo lijepo da vjernik bude od koristi samom sebi a i cijelom džematu! Pokretnost i pokretljivost islamskog praktičara je početak svakog dobra a mrzljivost i nemarnost je početak svakog zla i idiotizma.

Pogledajte kako samo lijepo i konkretno imam Šafija kroz pjesničke stihove ocrtava potrebu pokretnosti i pozitivne djelatnosti. Kako je samo suptilno uporedio opstanak lava sa pokretljivošću i propast čovjeka sa stajaćom vodom.

Evo šta on kaže:

إني رأيت وقوف الماء يفسده إن ساح طاب وإن لم يجر يطب
والأسد لولا فراق الأرض ما افترست والسهم لولا فراق القوس لم يصب

„Stajanje vodu kvari, ako samo malo proteče, ona je lijepog ukusa,
Ako na jednom mjestu ostane, ona se ne pije.
Da je lav na zemlji uspavan ostao, ne bi nikada do plijena došao.
Da strijela nije iz luka odapeta, nikada cilj ne bi pogodila.”

Sjetimo se Allahovog prijatelja Ibrahima, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio iskušan iskušenjem kojeg nijedan otac na ovom svijetu nije sposoban prihvatiti i sprovesti ga u djelo. Nije razmišljao, nije se kolebao, nije planirao, nije sve račune izračunao pa da na kraju donese odluku da li je to dobro ili zlo po njega. Naprotiv, odmah se pokorio tom božanskom naređenju i potražio je pomoćnika u svom sinu koji je bio fizički cilj njegovog iskušenja. Rekao je svome sinu Ismailu, sallallahu alejhi ve sellem: „O Ismaile, Allah mi je nešto naredio!” On mu odogovori: „Učini to što ti je tvoj Gospodar naredio!” Ibrahim ga upita: „Hočeš li mi pomoći?” Ismail mu odgovori: „Svakako da ću ti pomoći!”

Kada je čovjek svjestan svojih obaveza i odgovornosti, treba pojuriti i zgrabiti datu mu priliku jer je svojstvo muslimana da nikada ne ispusti pozitivnu šansu koju mu Uzvišeni Allah od svoje milosti daje. Možda mu se nikada u životu ništa slično ne ponovi.

Sjetimo se događaja između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Zuldžušena Ed-Dababija kojeg je Poslanik pozivao u islam neposredno nakon bitke na Bedru. Poslanik mu se obratio riječima: „Želiš li biti od prvenaca ove vjere?” On odgovori: „Ne!” Poslanik ga upita: „Šta te to sprečava?” On odgovori: „Vidio sam kako te tvoj narod ugoni u laž. Vidim kako su te protjerali a sada se bore protiv tebe! Ja ću razmisliti. Ako ih pobijediš, ja ću ti povjerovati i slijediti te! Ako izgubiš, ja te neću slijediti!” Zuldžušen se kasnije mnogo kajao što nije prihvatio islam u vrijeme kada mu je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponudio.

Vjernik mora biti svjestan te životne trke jer nije sam na ovom svijetu. Vjernik ne smije ni za trenutak zaboraviti da laž i neistina imaju svoje pomagače. Zar smo zaboravili kako nas Kur’an uči da naspram vjernika stoje nevjernici čija je uloga opisana u ovom nebeskom Kitabu: „Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti…”
Ono što se trenutno dešava u Siriji je najbolji primjer kako nevjernici udjeljuju imetak u borbi protiv Allahove vjere i odvraćanja ljudi od islama i nanošenja totalne nepravde muslimanima.

Sirija ili Šam četrdeset godina trpi zulum nevjernika svih vrsta i kategorija. Tamo su se nakotili šiti, alevije, nusajrije i njihova brača iz redova krstaško-židovske koalicije. Njima je bilo potrebno držati Siriju pod vjersko-intelektualnom kontrolom jer je to područje Uzvišeni Allah blagoslovio i ta je zemlja kolijevka velikih islamskih umova kako jučer tako i danas.

Dok Sirija broji više od 60.000 mrtvih dotle nevjernici, taguti i kojekakvi politički bijelosvjetski idioti rone krokodilske suze zbog dešavanja u ovoj muslimanskoj zemlji. U Siriji se zasigurno ponavlja bosanski scenario od 92. do 95. godine, kada je svijet nijemo i slijepo posmatrao genocid i masakr nad muslimanskim narodom Bosne. Međutim, razlika između Bosne i Sirije je poput Zemlje i Mjeseca. Sirija je zemlja po kojoj su hodali mnogi Allahovi poslanici i vjerovjesnici.

Sirija je mjesto gdje će se spustiti Isa ibn Merjem, sallallahu alejhi ve sellem. Sirija je zemlja iz koje će krenuti bespoštedna bitka između Allahove vojske koju će predvoditi Isa i Mehdi s jedne strane i vojske Dedžala največeg lašca svih vremena, s druge strane.

U Siriji je na sceni najopakija i najodvratnija politika rata protiv islama i muslimana. Sirijski režim je prodao ovu zemlju rafidijama i nekakvim ajatulasima da bi udovoljio gospodarima kufra i širka iz Kuma i Teherana. Prodata je zemlja, narod i njihova kultura da bi šitske ublehe i probisvjeti bez ikakvih prepreka bili u stanju širiti njihovu opaku religiju mnogoboštva i šejtanskog prokletstva.

Alevitski režim je prodao trećinu teritorije Sirije židovskim okupatorima kada su im 1967. god. poklonili Golansku visoravan sa koje danas Židovi planiraju invaziju na južni Liban ne sa ciljem borbe protiv šitskog Hizbolaha već da spriječe moguču pobjedu muslimana u Siriji koji će sigurno tražiti da se Golanska visoravan vrati u sklop sirijske teritorije.

Takozvani Izrael je prije nedjelju dana donio odluku da uskoro izvrši invaziju na Siriju, ukoliko Bešar Asad izgubi rat. Glasnogovornici Netanjahuove vlade javno su dali do znanja da Izrael u toj situaciji priprema izgradnju čelično-betonskog zida uzduž cijele granice sa Sirijom s time što će invazija rezultirati ulaskom unutar sirijske teritorije u dubinu od 15km.

Sirija je prije narodnog ustanka bila veliki zatvor otvorenog tipa. U Siriji su šiti i njihova braća iz krstaško-židovske koalicije godinama ubijali vrijednosti islama, imana i bilo kakvog drugog dobra. Ubijana je akida islama i njegova kultura s ciljem ubijanja identiteta sirijskog muslimana.
Nikada se licemjeri sa Zapada i Istoka nisu oglasili da bi pomogli ovom muslimanskom narodu. Šitski prokletnici koji su u sirijskom društvu tradicionalno bili najsiromašniji i najprezreniji, odjednom su postali vlasnici palata i miliona dolara po zapadnjačkim bankama!?

Mito i korupcija su svakodnevica u Siriji. Tamo su alevije i nusajrije krstaško-židovskim blagoslovom crpili sva prirodna i ekonomska bogatstva ove zemlje a muslimanima nije dato ništa, naprotiv, to je njihovo i silom prilika im se oduzima. Sirija je za nevjernike i munafike poput krave muzare. Dokle mogu muziti njeno mlijeko to će i činiti. Kada mlijeko nestane izmušće iz nje i njenu krv i to ih neće nimalo pogoditi.

Dragi i poštovani moji!

Zašto Sirija? Zato što je muslimanski narod Sirije dokazano natprosječno inteligentan, plemenit, darežljiv, hrabar. Ovaj je narod u stanju dati veoma mnogo islamskom umetu, ali ovom narodu nikada nije bila data šansa da se on pozitivno dokaže. Primjera radi, najveći islamski umovi današnjice su svoje najplodnije naučne dane proveli u Siriji. Muhamed Nasirudin El-Albani, Abdulkadir El-Arnaut, Muhamed Nesib Rifai, Abdlumunim Ebu Besir i još mnoga druga istaknuta imena priznatih učenjaka islama. Da o imenima učenjaka kroz historiju Sirije i ne govorimo. Velikani islama Ibn Tejmije i njegovi učenici Ibn Kajim, Ibn Kesir i imam Zehebi su upravo iz Sirije i to iz Damaska.

Međutim, specijalni rat protiv islama je muslimanima ove zemlje u poslednjih stotinu godina ulivao strah kroz različite oblike britansko-francuske okupacije u korist židova i takozvanog Izraela a u zadnjih 40-50 godina kroz vladavinu šitske porodice Asad koja je poput psa čuvara čuvala genocidnu tvorevinu cionističke nakaradne države.

Međutim, neka se zna i neka svima nama bude jasno. Ovo je Allahova vjera i niko je ne može onemogućiti a kamoli uništiti. Uvijek će ovaj umet sve do pred dolazak Isaa, alejhis-selam, imati junaka i odvažnih pobožnjaka koji će predvoditi autoritet i ponos ove vjere. Takvi će uvijek prepoznati ono što je ostalim ljudima potpuna enigma i tajna. To su prvenci i prvaci ove vjere.

Niko nije mogao prepoznati otpadništvo murteda koji su svjedočili šehadet sve dok ih Ebu Bekr nije prepoznao. A kako i ne bi kada je bio halifa Poslanika islama kojeg je on lično naznačio za svog nasljednika. Kada su otpadnici odbili davanje zekata jedino je ovaj velikan islama prepoznao u njihovom postupku djelo kufra zbog kojeg je poveo rat protiv njih dok su mnogi ashabi sa čuđenjem razmišljali o njegovom stavu sve dok ih Uzvišeni Allah nije sastavio na istini na čijem se čelu nalazio Ebu Bekr, radijallahu anhu. Neka je Allah zadovoljan sa svim ashabima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Parola svakog iskrenog vjernika trebaju biti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ostaće skupina iz moga ummeta, pomagaće se na istini! Neće im naškoditi oni koji ih ostave na cjedilu. Doći će Allahova konačna odluka a oni još uvijek na istini!”

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Napisao: Muslih Emin

Ključne riječi: {tortags,4272,1}