Znakovi ispravnog pokajanja

119
tulip, cvijet

Jedan od znakova ispravog pokajanja je da rob nakon obavljanja tevbe bude bolji nego što je bio prije pokajanja. Znak ispravnog pokajanja je da čovjeka ne napušta strah, da se ni za treptaj oka ne osjeti sigurnim od Allahove zamke. Strah treba da bude prisutan sve dok ne začuje riječi glasnika – meleka:


“Ne bojte se i ne žalostite se – i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” (Fusilet, 30.)

Tek tada više za njega nema straha.
Od ovih znakova je i cijepanje srca, na način da srce popuca usled kajanja i straha. Ovo srčano stanje je jače ako je prestup i grijeh bio veći i obrnuto. Upravo je na ovaj način Ibn -Ujejne protumačio Allahove riječi:

“Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju.” (Et -Tevbe, 110.)

Rekao je: “Srca pucaju pri pokajanju. Tako će onome čije srce ne popuca na dunjaluku kajući se zbog prestupa srce popucati na ahiretu i to onda kada se pokažu istine, kada se ukaže nagrada poslušnih i kazna neposlušnih. Do pucanja srca mora doći, bilo na dunjaluku bilo na ahiretu.”

Od znakova ispravnog pokajanja je da osećaj posebne poniznosti u srcu koja je specifična, i koju može osjetiti samo grešnik. To je poniznost koja se postiže ni duhovnim vježbama ni gladovanjem, niti dolazi samo iz ljubavi. Ta poniznost je iznad svega nabrojanog; ona baca čovjeka pred njegovog Gospodara. Ona ga obuhvata sa svih strana, pa roba čini pokornim i poniznim poput odbjeglog roba koji je vraćen pred svog vlasnika, poput roba koji je pravedan, pa viđe ne može naći nikoga ko će ga od gospodareve moći spasiti. Rob je tada ubijeđen da, osim svoga, nema drugog gospodara, da je o njemu ovisan i da od njega ne može nigdje pobjeći; rob tada zna da je njegov život, sreća, uspjeh i spas samo u zadovoljstvu njegovog gospodara; rob dobro zna da njegov gospodar zna sve njegove prestupe. Stoga, pored svega nabrojanog, on voli svoga gospodara i zna da je samo o njemu ovisan; on zna da je slabašan, nemoćan i ovisan, a da je njegov gospodar jak i veličanstven.

U ovom stanju rob osjeti poniznost, ovisnost i skrušenost. A kako su mu samo korisne ove osobine? Koliko su mu samo potrebne i koliko ga samo približavaju njegovom Stvoritelju? Allahu su, od Njegovog roba, najdraže osobine: poniznost, skrušenost, ovisnost povinovanje i potpuna predanost.

Koliko su samo slatke riječi koje u ovome stanju rob izgovara:

“ Tražim Tvoju veličajnost: nemoćan sam
– pa mi Svoju milost ukaži!
Molim za Tvoju snagu: ovisan sam
– pa me Svojom moći osnaži!
Evo me natovaren grijesima pred Tobom!
Osim mene Ti robova imaš mnogo,
a ja pored Tebe, drugog Gospodara nemam!
Ja nemam ni skloništa ni spasenja
– osim kod Tebe! Tražim od Tebe glasom miskina,
preklinjem Te molbom nevoljnika,
zovem te strahom ispunjen,
savivši svoj vrat, oborivši glavu,
kroz suze, poniznog srca:
‘O Ti, kod koga je stjecište mojih nadanja
– kod Koga je utočište za moja strahovanja!
Ljudi ne mogu osnažiti kost koju Ti polomiš,
niti mogu polomiti onu kojoj Ti stamenost pokloniš’”

Ovo su tragovi jedne primljene tevbe. Zato neka onoj ko u svom srcu ovakvih tragova ne nađe neka svoju tevbu ispravi. Lahko je jezikom tevbu izreći, a kako je teško istinski je obaviti.

Iz knjige: Primjeri istinskog vjerovanja
Autor: Dr. Ahmed Ferid
Priprema: Put vjernika