Zubejr Ibnul-Avvam, radijAllahu anhu – junak bez premca i prva sablja u islamu

830

Rekao je Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: Svaki poslanik ima svoga prisnog pomagača, a moj pomagač je Zubejr ibnul-Avvam. Ta Poslanikova počast prema Zubejru još se uvećala kada ga je obradovao Džennetom…

 


NJEGOVO IME I PORIJEKLO  

 

Zubejr je sin El-Avvamov, a on je sin Huvejlidov, a on je sin Esedov, a on je sin Abdul-Uzzaov, a on je sin Kusajjov, a on je sin Kilabov, a on je sin Murrov, a on je sin Luajja el-Kurešija el-Esedija. Nadimak mu je bio Ebu-Abdillah.

Majka mu je Safijja, kći Abdul-Muttaliba i tetka Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem Majka ga je zvala Ebu-Tahir, po svome bratu Zubejru ibn Abdul-Muttalibu. A otac mu, El-Avvam ibn Huvejlid, bijaše brat Hatidže bint Huvejlid, supruge Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i Majke vjernika, radijallahu anha.

LIČNOST

Zubejr ibnul-Avvam, radijAllahu anhu, bio je hrabar čovjek, smion i preduzimljiv. U sebi je nosio sve odlike junaka. Islam je još više uskladio njegovu ličnost, obogativši je plemenitošću, darežljivošću i požrtvovanjem na Allahovom putu.

Bio je čovjek srednjega rasta, skladnoga tijela, ozarena lica, tamne crne puti, rijetke brade, smirena pogleda. Odlikovao se visokim stupnjem inteligencije i brzinom razumijevanja, što mu je bilo od koristi da ostvari ogromne dobiti u trgovini.

ISLAM

Kada je sišla Objava od Gospodara Svjetova na izabranog među stvorenjima i poslanicima, vjerovjesnika Muhammeda, sina Abdullahova, sallAllahu alejhi we sellem, prvi koji se odazvao Poslaniku i objavio svoj islam bio je Ebu-Bekr es-Siddik, radijAllahu anhu.

Zatim poče Ebu-Bekr tajno prilaziti mladićima Kurejšija, objašnjavajući im savršenstvo nebeske poruke i svetost njenih ciljeva. Zubejr ibnul-Avvam imao je petnaest godina kada ga je Ebu-Bekr pozvao u islam. Allah, dž.š., obasuo je Svojom svjetlošću njegovu dušu i srce, te se odazvao pozivu. Uputio se Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, pred kojim je izjavio šehadet i bio je četvrti ili peti čovjek u islamu. To je bilo prije nego što su muslimani uzeli El-Erkamovu ibn Ebu-Erkamovu kuću u Meki za mjesto tajnog okupljanja, a koja je kasnije postala “kuća islama.”

ČVRSTA VJERA

Primanje islama od Zubejra ibnul-Avvama bilo je za njegovu porodicu i pleme zapanjujući događaj. Taj vrsni mladić, čista i plemenita roda, u kojeg se njegova familija uzdala da će zauzeti vodeći položaj u svome plemenu, objavljuje islam i slijedi novu vjeru, napuštajući obožavanje kipova i idola, ljudske tvorevine, koje niti štete niti koriste, a njegovi djedovi su ih obožavali?!

Njegov amidža se silno rasrdio, pa sa kurejšijskim silnicima poče mučiti prve muslimane. Maltretirali su ih i izmišljali sve moguće načine njihovog zlostavljanja.

Zubejr je bio izložen strahovitom mučenju kakvo nije doživio niti jedan od plemenitih ashaba. Amidža bi ga zavezao i zamotao u hasuru, a zatim bi zapalio vatru blizu njega, usmjerivši dim prema njemu da ga guši. A Zubejr je ostao ustrajan i čvrste vjere. Nisu ga mogle odvratiti od islama sve muke na svijetu.

Došao bi Zubejrov amidža, dok bi on bio u mukama, otežana disanja, iscrpljen i obraćao mu se: “Ostavi Muhammedovu vjeru… Oslobodit ću te ovog mučenja.”

Međutim, Zubejr ga je zanemarivao, što je još više povećavalo njegov bijes. A kada bi mu amidža uporno ponavljao svoj zahtijev, usprotivio bi se, i pored svojih muka, odgovorio bi mu s ponosom i vjerom: “Ne… Allaha mi, neću se vratiti nevjerstvu… nikada!”

Trpio je tako Zubejr, sve dok Poslanik nije izdao naredbu muslimanima za hidžru u Abesiniju. Zubejr je bio među muhadžirima.

Oženio se Esmom, kćerkom Ebu-Bekra, radijAllahu anhu, koja je kasnije bila poznata kao Esma sa dva pojasa. Tako je postao badžo Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji se oženio Esmom, sestrom Aiše, Majke vjernika.

U vrijeme kada se oženio Esmom, Zubejr je bio siromašan mladić, koji nije posjedovao ništa osim jedne kobile. Esma, kći Ebu-Bekra, radijAllahu anhu, brinula se o njoj i timarila je. Ona mu je bila potpora u teškoj situaciji, sve dok mu Allah nije otvorio puteve trgovine, tako da postade jedan od najbogatijih ashaba.

On je jedan od šesterice ashaba, koje je imenovao halifa Omer ibnul-Hattab, radijAllahu anhu, da izaberu halifu poslije njega. A Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, preselio je na ahiret zadovoljan njime.

A što je još više od toga, Zubejr je jedan od deseterice kojima je obećan Džennet.

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, pobratio ga je sa Abdullahom ibn Mes’udom kada je bratimio muslimane Meke. Zatim ga je pobratio sa Selemom ibn Selamom ibn Kurejšijem iz Medine kada su muslimani tamo učinili hidžru.

Abdullah ibn Zubejr bio je prvo muhadžirsko dijete rođeno u Medini.

PRVA SABLJA U ISLAMU

Čovjek poput Zubejra, po svojoj preduzimljivosti, hrabrosti i odlikama, bio je od najboljih branilaca vjere Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a plemeniti ashabi i historičari opisali su ga kao “prvu sablju” u islamu.

Za taj nadimak vezana je krasna priča koja pokazuje veličinu junaka još iz njegove rane probuđene mladosti, koja je buknula džihadom na Allahovom putu.

Na početku islamskoga poziva, dok je bio mali broj muslimana, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, sastajao se sa ashabima tajno, u kući El-Erkama ibn Ebu-Erkama.

U to su vrijeme kurejšiski silnici i gospoda zlostavljali muslimane, mučeći ih i maltretirajući. Izmišljali su nove metode kako bi ih oslabili i odvratili od njihove vjere. Jedna od tih metoda bila je širenje lažnih glasina, kako bi izazvali nemir i komešanje u muslimanskim redovima.

Tako se jednog dana proširila glasina u Meki, kako su se nevjernici uspjeli dočepati Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i ubiti ga.

Zubejr se uzbudio kada je čuo tu glasinu, te se uputi ulicama Meke i prema mjestima za koje je znao da ih je Poslanik posjećivao, bjesneći poput snažnog vihora, a bio je naumio nešto opasno. Ako je glasina lažna, umirit će se i stišat će se njegov bijes. A ako je vijest tačna, tada će njegova sablja udariti po mušricima, ubijati ih i kositi. Pa, ili će on njih poubijati, ili će oni ubiti njega, i bit će šehid… Tako je razmišljao sve dok nije stigao do najvišeg mjesta u Meki, a ljudi su se sklanjali ispred njega. Ugledao je Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji se iznenadi njegovom izgledu i bijesu, i maču u ruci, pa ga upita:

“Šta ti je, Zubejre?”

A on mu odgovori, dok su mu suze radosnice lile niz obraze:

“Čuo sam da si uhvaćen.”

Tu Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, učini dovu za njega i njegovu sablju.

JUNAK BEZ PREMCA

Zubejr, radijAllahu anhu, bio je, uistinu, junak bez premca. Niko se nije mogao ravnati s njim u inteligenciji, hrabrosti, poletu niti mu je iko bio dorastao u ratnoj spretnosti, koju je dobro znao iskoristiti u borbi na Allahovom putu. Nasrtao bi u bitkama, priželjkivajući šehadet ili pobjedu, ne obraćajući pažnju na rane koje bi zadobio po tijelu.

Priča jedan od ashaba: “Uputio sam se sa Zubejrom ibnul-Avvamom jednom na put, pa sam mu vidio tijelo. Bilo je svo izbrazdano sabljama. Na prsima su mu bili ožiljci poput upalih očiju, od uboda nožem i strijelom, pa mu rekoh: ‘Tako mi Allaha, vidio sam po tvome tijelu, što nisam vidio ni na jednom drugom.’ A on će mi na to: ‘Allaha mi, svaku od ovih rana sam zadobio, boreći se uz Allahova Poslanika i na Allahovom putu.'”

Zubejr ibnul-Avvam isticao se u svakoj bici i u svakoj situaciji. Bio je nepobjedivi junak i borac, uvijek u prvom redu.

U Bici na Jermuku bio je vođa jednog odreda. Desilo se da je rimska vojska, na mjestu gdje se on borio, bila brojčano veća. Nadmašivala je muslimansku vojsku i ratnom opremom i bojnom vještinom. Počeše muslimani uzmicati pred tom ogromnom silom koja je na njih navalila.

Zubejr istupi uzvikujući gromoglasno:

“Allahu ekber… “

A onda udari sam na rimsku vojsku, udarajući sabljom desno-lijevo. Vojnici su bježali ispred njega, sve dok nije stigao do kraja ešalona. Zatim se sam vrati sa sabljom u ruci, a neprijatelj je stajao zabezeknut od njegovog postupka. Tada se muslimani učvrstiše i zavikaše svi Zubejrovim povikom:

“Allahu ekber… “

Pobjeda je bila njihova.

Znao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, Zubejrovu vrijednost i njegovu iskrenost prema Allahovoj vjeri, pa mu je iskazao veliku počast. O tome priča Alija ibn Ebi-Talib, prenoseći od Vjerovjesnika: “Rekao je Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: Svaki poslanik ima svoga prisnog pomagača, a moj pomagač je Zubejr ibnul-Avvam.”

Ta Poslanikova počast prema Zubejru još se uvećala kada ga je obradovao Džennetom, rekavši o njemu i o Talhi ibn Ubejdullahu: “Talha i Zubejr su moje komšije u Džennetu.”

A on ne bi osvojio tako visoko mjesto kod Poslanika, da to nije zaslužio, samim tim što je silno žudio za šehadetom. Svaka bitka u kojoj je učestovao je dokaz tome. Priča Zubejr o svojoj žudnji za šehadetom, pa kaže: “Talha ibn Ubejdullah dao je svojim sinovima imena poslanika, a znao je da nema poslanika nakon Muhammeda. Ja ću svojim sinovima dati imena šehida ne bi li i oni bili šehidi.” Tako je i nazvao svoju djecu: sinu Abdullahu dao je ime po ashabu šehidu Abdullahu ibn Džahšu; sinu Munziru po imenu ashaba šehida Munzira ibn Amra; sinu Urvetu po imenu ashaba šehida Urve ibn Amra; ime Hamza dao je po imenu ashaba šehida i amidže Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, Hamze ibn Abdul-Muttaliba; ime Džafer je dao po imenu Poslanikova amidžića, a svoga daidžića, ashaba šehida Džafera ibn Ebi-Taliba; sinu Mus’abu dao je ime po imenu ashaba šehida Mus’aba ibn Umejra; a sinu Halidu dao je ime po imenu ashaba šehida Halida ibn Se’ida. Time je želio iskazati počast šehidima koji su pali u borbi na Allahovom putu da bi učvrstili temelje dini-islama. U svom postupku ostao je jedinstven, kao što bijaše junak kakvom ravna nema.

On je taj za koga se reklo: “Nikada se nije prihvatio neke vlasti, niti prikupljanja poreza, niti zemljarine, niti bilo čega drugog, osim borbe na Allahovom putu.”

Da li ima veće počasti i slave za čovjeka kojega Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, uzdigne iznad svojih roditelja?

Zubejr ibnul-Avvam stekao je takvu čast u okršaju protiv Benu-Kurejze, kada mu se Božiji Poslanik obratio riječima: “Za tebe bih dao svoga oca i majku.” Pa blago mu se na toj počasti.

JUNAK U TEŠKIM OKRŠAJIMA

Rijetke odlike koje su ispunjavale ličnost Zubejra ibnul-Avvama učinile su da bude nenadmašan u svakoj dužnosti koja mu se povjeri.

Bio je običaj Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da iskoristi sposobnosti svojih ashaba za poziv u dini-islam. Zbog toga bi zaduživao svakoga onim što njemu odgovara, i u čemu je očekivao da će uspjeti.

Zubejr ibnul-Avvam bio je prava osoba za teške zadatke. Mnogobrojne priče govore o teškim zadacima kojima je bio zadužen, a izvršio ih je sa punom sigurnošću i uspjehom. Tako je zaslužio zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika.

Znamo kako se u Bici na Uhudu preokrenula situacija na štetu muslimana. Izgubili su bitku nakon što su je bili skoro dobili. Razlog tome bilo je kršenje naredbi Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, od jedne grupe muslimana. Bila je to teška lekcija iz koje su mnogo naučili.

Zubejr se zaprepastio kad je njegov daidža Hamza ibn Abdul-Muttalib pao kao šehid.

Svojim očima vidio je grozote koje su Kurejšije počinile na njegovom tijelu. Svoj bol je sačuvao u sebi, ne misleći na osvetu, jer islam zabranjuje kasapljenje.

Nakon što su se Kurejšije pobjedonosno povukle prema Meki, Poslanik je odlučio pokazati mušricima snagu islama koja ne priznaje poraz. Naumio je za njima poslati odred mudžahida. Izabrao je Ebu-Bekra es-Siddika, radijAllahu anhu, i Zubejra ibnul-Avvama, radijAllahu anhu, da predvode grupu od sedamdeset konjanika u potjeri za Kurejšijama. Dvojica su ashaba primijenili sjajnu taktiku prilikom potjere, tako da se Kurejšijama pričinilo da je broj muslimana jako veliki. Požuriše, bježeći prema Meki, da spase svoje glave.

Junačka djela Zubejra zaslužuju da se ispišu zlatnim slovima. A dovoljno je bilo ono što je učinio u ratu muslimana sa plemenom Benu-Kurejza u Medini, nakon Bitke na Hendeku i pobjede muslimana. Benu-Kurejza su bili prekršili spozarum sklopljen sa muslimanima i sklopili savez sa mušricima. Trebalo im je dati lekciju i primjernu kaznu.

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, sa svojom vojskom izvršio je opsadu Benu-Kurejze, oko njihovih utvrda. Ta opsada se oduljila, a oni se nisu predavali. Razmišljao je Poslanik na koji način da okonča opsadu. Za sprovođenje zadatka nije našao podobnijih ljudi od Alije ibn Ebi-Taliba i Zubejra ibnul-Avvama, radijAllahu anhu

Dvojica junaka uputila su se prema utvrđenju da ispitaju njegove ulaze, zidine i visine. Zatim su zajedno stali ispred utvrde, rekavši sa punom vjerom, poletom i uvjerenjem: “Tako nam Allaha, ili ćemo okusiti ono što je okusio Hamza, ili ćemo otvoriti ovo njihovo utvrđenje. Tu njih dvojica sami provališe tvrđavu. Sa rijetkom hrabrošću, uzvikujući “La ilahe illellah” i tekbirajući, počeše udarati sabljom. Oni što su bili unutar utvrđenja prestrašiše se, pa ih spopade panika, dok su tekbiri odzvanjali među njima. Alija i Zubejr iskoristiše njihovu ukočenost, pa se strahovitom brzinom uputiše prema vratima i otvoriše ih, kako bi muslimani prodrli unutra i porazili pleme Benu-Kurejza.

To je bio psihološki momenat ostvaren hrabrošću, čvrstinom živaca i dubinom vjere.

Teško je nabrojati sva slavna djela Zubejra, međutim, ono što je učinio u Bici na Hunejnu smatra se junaštvom kakvo, možda, nije učinio niko prije njega. Teško da bilo koji čovjek tako nešto može sam sprovesti.

Naime, nakon što su mušrici bili poraženi u Bici na Hunejnu, razbježali su se na sve strane. Muslimani su se uz tekbire spremali za pobjednički povratak sa ratnim plijenom.

Maliku ibn Avfu, vođi plemena Havazin, teško je palo gledati kako se muslimani vraćaju kao pobjednici, pa je izabrao nekolicinu svojih ljudi i skupio ih na jedno mjesto pored kojeg su trebali proći muslimani. Isplanirali su podlu zasjedu iz koje će iskočiti i napasti ih sleđa.

Zubejr je primijetio njihovu namjeru, ali neko vrijeme nije želio opomenuti druge muslimane, te sam provali njihovu zasjedu. Rastjerao ih je i potjerao sa mjesta kao što bi to učinio odred vojske. Tako je poštedio muslimane prepada i neželjenog iznenađenja.

VELIKODUŠNI DOBROČINITELJ

Kao što je Zubejr ibnul-Avvam bio izvstan borac i junak “bez premca”, isto tako je bio plemeniti dobročinitelj, koji je podijelio ogromno bogatstvo na Allahovom putu, toliko da je kada je umro, bio u dugu. Ljubav ka dobročinstvu bila je ukorjenjena u njemu kao i ljubav prema borbi na Allahovom putu. Baveći se trgovinom, stekao je ogromno bogatstvo, toliko da je broj sluga koji su se brinuli o njegovom bogatstvu dostigao hiljadu. Ali ništa od tog imetka nije ulazilo u njegovu kuću, nego je dijelio onima koji su bili u potrebi, sirotinji i na Allahovom putu.

Bio je potpuno uvjeren, da što više dijeli na Allahovom putu, više se povećava njegov imetak i bogatstvo. Oslanjao se na Gospodara svjetova, a On mu je bio dovoljan Pomagač. Bio je spreman darovati i svoj život na Allahovom putu.

Umro je, a bio je zadužen, pa je oporučio svome sinu Abdullahu podmirenje njegovih dugova. Rekao mu je: “Ako vidiš da ti je neki dug pretežak, zatraži pomoć od mog Gospodara.”

A Abdullah ga upita:

“Na kojeg gospodara misliš?”

Zubejr mu odgovori sa punim povjerenjem i vjerom:

“Allah… On je najbolji Gospodar i dovoljan Pomagač.”

O tome je kasnije pričao njegov sin Abdullah, rekavši: “Tako mi Allaha, kad god sam zapao u poteškoću zbog njegovog duga, rekao bih: ‘Gospodaru Zubejrov, oduži njegov dug… Pa bi ga On odužio.”

PRESELJENJE NA AHIRET

Zubejr ibnul-Avvam nije prestajao voditi džihad na Allahovom putu onako kako je smatrao da treba i kako je bio uvjeren. Bio je čovjek od odluke, koji je sprovodio ono u šta je bio uvjeren i što je smatrao istinom.

Kada se desila velika fitna među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana ibn Affana, radijAllahu anhu, došlo je do “Sukoba kod deve” između Alije ibn Ebi-Taliba, radijAllahu anhu, i onih koji su tražili osvetu za Osmanovo ubistvo.

Našao se Alija, radijAllahu anhu, nasuprot Aiše, radijallahu anha. Majka vjernika bila je u svojoj nosiljci. Nasuprot Alije bila su i dvojica Poslanikovih prijatelja u Džennetu, Talha i Zubejr. Silno se isplakao kada se našao u takvoj situaciji. Tajno je zatražio da se sastane sa Talhom i Zubejrom, pa kada su se sastali, Alija, radijAllahu anhu, reče:

“Zubejre… Tako ti Allaha, sjećaš li se dana kada je pored tebe prošao Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, a mi smo bili na tom i tom mjestu, pa ti reče: ‘Zubejre, voliš li Aliju?’ A ti si odgovorio: ‘Kako neću voljeti svoga daidžića i amidžića i onog ko je u mojoj vjeri.’ A on ti reče: ‘Zubejre… Allaha mi, ti ćeš se boriti protiv njega, i bit ćeš nepravedan prema njemu.'”

Zubejr mu odgovori:

“Da, sad se sjećam, bio sam to zaboravio. Allaha mi, neću se boriti protiv tebe…”

Zubejr ibnul-Avvam odmah se povuče sa bojišta. Dok je boravio u mjestu zvanom “Vadis-Siba”, pratila ga je jedna grupa onih što su izazivali smutnju i sukob, pa mu se privuče Ibn-Džermuz. Ubio ga je dok je klanjao i oteo mu sablju. Zatim požuri Alijinom uporištu, noseći sablju i misleći da mu nosi radosnu vijest. Kada je Alija, radijAllahu anhu, saznao šta je Ibn-Džermuz uradio, reče: “Obavijestite ubicu Safijjina sina, da mu je Džehennem.”

A kada su mu donijeli Zubejrovu sablju, privuče je sebi… pa je stade ljubiti. Plakao je i govorio: “Koliko je samo ova sablja uklanjala teškoće Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem”

Alija ibn Ebi-Talib, radijAllahu anhu, preuzeo je na sebe dženazu Zubejra i Talhe, koji takođe pade kao šehid.

“Nadam se da budem ja, Zubejr, Talha i Osman od onih za koje Allah kaže:

‘Odstranili smo iz njihovih prsa mržnju i učinili ih braćom, na pocivaijkama jedni prema drugim okrenutim.'” (El – Hidžr, 47),

rekao je Alija ibn Ebi-Talib, radijAllahu anhu, i dodao: “Svojim ušima čuo sam Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kako kaže: ‘Talha i Zubejr su moji drugovi u Džennetu.'”

Tako je ugašen život velikana, preselio je na ahiret smrću šehida, borac kome nije bilo premca.

Iz knjige Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu aleji ve selleme

Autor: Hilmi Ali Ša ‘ban

SHARE