Utjecaj nužde u odnosu na ciljeve imameta (vođstva)
Već je prethodno spomenuto da su ciljevi imameta u okupljanju riječi (jedinstva) muslimana, čuvanju vjere i vođenju dunjalučkih poslova njome (tj. vjerom). Iz toga proizlazi da je postavljanje imama (vođe) farz, a da je obaveza zajednice da mu bude pokorna i da mu pruža podršku.
Pa ako vođa odstupi od cilja imameta, te se preko njega ne postiže jedinstvo muslimana, ne čuva se vjera, niti se uređuju poslovi muslimana u skladu s onim što je Allah objavio – da li time prestaje važiti njegov ugovor (imamet, vođstvo)? I da li time zajednica biva oslobođena od njegove prisege, bez obzira smatrali ga mi nevjernikom ili muslimanom?
Ono što mi se čini ispravnim – a Allah najbolje zna – jeste da se mora praviti razlika između onoga što se smatra posrtajem i privremenim padom (tj. greške), i onoga što postane ustaljena praksa i trajno pravilo.
Dakle, ono što se desi kao posrtaj ili prolazna slabost – ne ruši samu suštinu imameta, jer se time ne poništava njegov cilj.
Međutim, ono što poprimi oblik ustaljenog pravila i postane općeprihvaćen sistem, pri čemu to skretanje postaje utemeljeno u uvjerenjima i zakonima – tada nema osnove da se kaže da vođstvo i dalje vrijedi, jer su time narušeni vjerski temelji, poremećeno stanje muslimana, i to je suprotnost onome što je svrha imameta. A već je utvrđeno u šerijatskim pravilima da se svaki ugovor poništava ako vodi ka dopuštanju harama ili zabrani halala – a to je nešto što se zna iz same osnove vjere.[1]
I to što su učenjaci priznali vođstvo onome ko se silom domogne vlasti (ar. mutagallib), te popustili u mnogim uvjetima koji bi inače trebali biti ispunjeni kod imama i u samom načinu njegovog izbora – bilo je samo zbog toga što je taj vladar ispunjavao osnovne ciljeve imama, kao što su: sprovođenje hududa (šerijatskih kazni), čuvanje granica, vođenje džihada na Allahovom putu, presuđivanje među ljudima prema Allahovom zakonu i slično.
Prenosi se da je Alija, radijallahu anhu, rekao:
„Mora postojati imam – bio on pravedan ili grešan!“ Upitaše: „Za pravednog znamo, ali šta je s grešnim?“ On reče: „Njime se osiguravaju putevi, sprovode se hududi (kazne), vodi se džihad protiv neprijatelja i dijeli se ratni plijen.“
Ali puhko okupljanje muslimana pod vođstvom onoga koji ne dozvoljava ono što je halal, niti zabranjuje ono što je haram, ne sprovodi hudude, ne poziva na dobro, niti odbacuje zlo, ne prijateljuje sa vjernikom zbog njegove vjere, niti neprijateljove protiv nevjernika zbog njegovog kufra – to nije šerijatski cilj. Jer, bolje je da se zajednica (tj. džemat) raziđe na istini nego da se ujedini na batilu (laži)!
Shodno tome, ako to skretanje postane pravilo koje se nameće kao zakon i šerijat, na osnovu kojeg se uzima prisega od samog početka, obavezuje čitav narod, a imam ga čuva svojom silom i vlasti, pri čemu se ljudima uskraćuje pravo da se sude po čistom islamskom šerijatu – tada su cilj i poenta imameta bez sumnje poništeni, a sam ugovor o vođstvu razriješen, i to bez ikakvog razilaženje po ovom pitanju.
Autor: šejh i dr. Salah es-Savi, hafizahullah
Iz knjige “el-Vedžiz fi fikhil-hilafe” (125 str.)
Naslov: PV
Fusnota:
[1] Autor ovim cilja na opće poznati hadis koji govori o ništavnosti ugovora pri kojem se nađe neispravan uvjet: “A šta je ljudima da postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi. Uvjet koga nema u Allahovoj Knjizi je beskoristan (bespravan), pa makar se uvjetovao stotinu puta. Allahova je odluka preča, a Allahov uvjet je jači.” Buhari (2168), Muslim (1504).
