Stradao je Ebu Džehl nakon što je kunući se stajao sa svojom vojskom oko sebe: „Tako mi Allaha, nećemo se vratiti dok ne stignemo do Bedra, gdje ćemo boraviti tri dana, žrtvovati deve, priređivati gozbe, piti vino i slušati svirku robinja, kako bi Arapi čuli za nas i nastavili nas se zauvijek bojati.“ I zaista su stigli do Bedra kao što je rekao, ali ih je Allah uništio i umjesto čaše vina napojio ih čašom smrti – gorkih napitaka i iskrivljenih lica.
فقُطع دابر القوم الّذين ظلموا والحمد لله ربِّ العالمين
„I do zadnjeg bi bio iskorijenjen narod koji je zulum činio; pa neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (En’am)
Propao je i Musejleme el-Kezzab, koji je lažno tvrdio da je poslanik i borio se protiv muslimana, a ubijen je kopljem Vahšija ibn Harba. Propali su mnogi tirani, čija je propast postala pouka onima koji žele razmisliti i opomena onima koji žele opomenu uzeti. Čaušesku, tiranin Rumunije, pogubljen je strijeljanjem; Musolini je ubijen zajedno sa svojom ljubavnicom od strane sopstvenog naroda; Staljin, koji je istrijebio milione iz vlastitog naroda, umro je otrovan; za Hitlera se smatra da je počinio samoubistvo; Gadafi je izvučen iz kanalizacionih cijevi i ubijen; a Ali Abdullah Salih, predsjednik Jemena, je pogubljen i tijelo mu je izmrcvaljeno. Slika njegovih izgubljenih očiju i pokunjenog lica ostala je urezana u pamćenje onih koji su svjedočili njegovoj čudnoj smrti rukama njegovog naroda. Takvih primjera ima bezbroj.
Primjeri Allahove osvete zulumćarima
Pouka je u tome što su ljudi kojih su se svi bojali, pred kojima su drhtala srca i klecale noge, završili sramnom i nasilnom smrću – ubijeni rukama onih koji su ih se nekoć bojali. To je, doista, velika pouka. U književnom djelu „Ja sam Jusuf“ navodi se u dijalogu s kraljem: „Vlast je spolja slast, a iznutra strah. Vladar sjedi za stolom prepunim najukusnijih jela, a iznad njega visi oštar, sjajan mač obješen o vlas žene. Kad god okusi slast hrane, strah od toga da se vlas prekine i mač sruči na njegov vrat kvari mu svaku radost.”
Doista, carevi i tirani, imperatori i faraoni, nerijetko stradaju zbog najjednostavnijih i najbeznačajnijih uzroka – i u tome se krije još dublja pouka. Nimrod je, primjerice, poginuo zbog komarca koji mu je ušao u nozdrve. Pomahnitao je i udarao glavom o predmete ne bi li se oslobodio bola. Ibn Kesir navodi: „Allah je tom oholom vladaru poslao drugog kralja koji ga je pozvao da povjeruje u Allaha, ali je odbio. Kralj ga je pozvao i drugi put, pa treći put, no on je odbio i rekao: ‘Skupi svoju vojsku, a ja ću svoju.’ Okupio je Nimrod svoju vojsku u vrijeme izlaska sunca, a Allah je na njih poslao roj komaraca toliko gust da sunce nije bilo vidljivo. Komarci su im isisali krv i pojeli meso, ostavljajući im kosti, a jedan je komarac ušao u nozdrvu kralja i ostao u njoj četiri stotine godina, mučeći ga dok ga Allah nije uništio.“
Ebu Leheb, koji se protivio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i o njemu govorio ljudima: „Ovo je sin moga brata, ja ga najbolje poznajem, on je lažov“, poginuo je od strane žene koja ga je udarila drvetom te je umro u stanju raspadanja.
Faraon je stradao u vodi – pošao je vlastitom nogom u smrt u trenutku svoje najveće moći i oholosti, goneći potlačene i govoreći:
وإنّهم لشرذمة قليلون، وإنّهم لنا لغائظون
„Oni su, doista, skupina malobrojna i izazivaju nam gnjev.“
Umro je na svojoj pozlaćenoj kraljevskoj kočiji, dok je njegov narod prije toga bio pogođen vašima, žabama i krvlju. Pogledaj, dakle, kako Allah pokazuje Svoje znakove!
„Potop Al-Aksa“ – početak kraja cionističke države
Jevreji su se danas uzoholili, dostigli su vrhunac svoga nasilja i tagutijeta. Počinili su očigledno zlo, poubijali, porušili, progonili i uništavali narod Gaze bez straha od odgovornosti ili kazne. Uvjereni su da im Zapad pruža podršku svojim vladama, oružjem i vojnom silom, dok arapski zvanični svijet spava dubokim snom – pa čak i uživa u njihovom nasilju nad narodom Gaze. Međutim, taj njihov silni uspon i arogantna oholost neminovno predstavljaju početak kraja te nasilne države – jer to je sunnet – odredba koju je Allah dao u Svojoj tvorevini i među Svojim robovima.
„Ko je od nas jači?“
Narod Ad, kada su vidjeli da posjeduju sve, da su ogromni tjelesno, da su gradili i vladali i da su im se drugi narodi pokoravali, rekli su: „Ko je od nas jači?“ Odmah im je stigao odgovor:
أولم يروا أنّ الله الذي خلقهم هو أشدُّ منهم قوة وكانوا بآياتنا يجحدون * فأرسلنا عليهم ريحًا صرصرًا في أيّامٍ نحساتٍ لنذيقهم عذاب الخزي في الحياة الدّنيا ولعذاب الآخرة أخزى وهم لا ينصرون
„Zar ne vide da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih? A oni su naše ajete poricali. Pa smo na njih poslali ledeni vjetar u zloslutnim danima, da ih okusimo kaznom poniženja na ovom svijetu; a kazna na Ahiretu bit će još sramnija, i neće imati pomagača.“
Tako su propali u trenutku kada su bili najponosniji na svoju moć i silinu!
Isto je stanje današnjih Jevreja – uzoholili su se kao što se uzoholio narod Ada, govoreći u suštini: „Ko je od nas jači?“ – ali će im Allahovo obećanje stići kao i onima prije njih. Ovoga puta, međutim, to će se desiti rukama iskrenih, bogobojaznih i čestitih mladića koji su, s Allahovom pomoći, postavili uništenje nepravedne države Izrael kao svoj cilj i svoje poslanje.
Autor: Ejmen el Atum
Izvor: nasehoon.org
