[Anonimno]

Kaže se:

30; Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
31; Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali.
32; I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.
33; I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.
21.

Moderna nauka kaže da je kosmos star (1,3 e10 ili 13 000 000 000) ca. trinaest milijardi godina. Tj. od tzv. „velikog praska“ do danas proteklo je trinaest milijardi okreta naše planete oko naše zvijezde. To je jedan veliki vremenski period, ali jednog dana će ovaj naš kosmos nestati aBd onako kako je i nastao. U suštini to znači, nastao je, živi i potom nestaje.

Šta to podrazumjeva u odnosu na beskonačnost?

U suštini matematičko-logički odgovor bi bio, da sve ono što nije vječno u odnosu na beskonačnost, ono je vremenski ograničeno i na kraju u vječnoj beskonačnosti registrovano kao nešto što je postojalo jedan vremenski period i na kraju nestalo. Neko bi to rekao: „Važno za nas kao lanjski snijeg.“

U čitavom ovom našem vidljivom kosmosu, mi plovimo oko centra naše galaksije vezani za našu zvijezdu, duboko uspavani neznanjem na planeti koju nazivamo Zemlja. Neki kažu da je ono što nazivamo životom nastalo slučajno, kao i ovaj naš ogromni vidljivi kosmos, i da preko slučajnih, ali istovremeno i komplikovanih fizičko-hemijskih procesa; tako da: počevši sa virusima, bakterijama, jednoćelijskim organizmima,….., pa preko majmuna, do homosapiensa ili onoga što danas zovemo razumnim bićem tj. insan ili čovjek; a, naravno, sve to slučajno tj. bez ikakve kontrole. Tako da prema logici takve haos teorije, to u sebi podrazumjeva da ako bi, npr., u neko prazno bure kontrolisano pravili ogroman broj eksplozija mogli bi to isto proizvesti i na kraju bi iz tog bureta bi izašao gotov čovjek??? Ja se, samo, nadam da bi taj produkt ljudske gluposti koji je izašao iz tog fiktivnog bureta, bio malo razumniji od ovoga koji tvrdi da je tako nastao kosmos i on sam tj., bez ikakve kontrole u nešto ovako savršeno skladno i na sve strane kontrolisano…

Ali, kao što neko reče: „Mislim da su dvije stvari neograničene, kosmos i ljudska glupost, ali za kosmos nisam siguran.”
A, neko mnogo mudriji je rekao: „Nisu slijepe oči već srca u grudima.“

…U svakom slučaju i bilo kako bilo, oslobodimo se vremensko prostornih okova i posmatrajmo i taj scenario kako ga oni „pametniji“ serviraju, ali ne osvrćući se na samu istinitost tih događaja već na brzinu tih događaja tj. 13 milijardi godina. Što podrazumjeva u sebi, od momenta prije nego je išta nastalo (velikog praska) pa sve do danas pa nadalje do u beskonačnost.

Dakle; ništa, veliki prasak, zračenja, jednostavni atomi, zvijezde galaksije itd., potom sve do danas, a sve to izraženo sa tako puno obrtaja naše planete oko svoje ose ili oko svoje zvijezde. Zatim, posmatrajmo prvo sebe kroz danonoćno kruženje; od kreveta, pa iz našeg staništa napolje koje kuda, pa ponovo nazad u svoje stanište i ponovo u krevet. Jedan svakodnevni ciklus prosječnog insana u toku jednog dana ili 24 h…

Međutim, ako izađemo iz te kutije duhovno i posmatramo to isto ubrzano kao ubrzani snimak na TV-u pa potom sve ubrzanije… Tada ćemo sebe vidjeti kao jednu haotičnu figuru koja u suštini ponavlja svoje kretanje u istim prostorima, i istim putanjama skoro svaki dan sa manjim povremenim odstupanjima. A, ako to ubrzamo na vremenski raspon od jednog ljudskog života dobit ćemo jedan niz sličnih ciklusa. Kao npr.; Bivamo rođeni, hodamo, radimo i na kraju umiremo (nestajemo). Primjećujemo da smo slični biljkama koje kad se snimaju usporenom kamerom pa potom puste ubrzano, primjetimo da su one vrlo žive i da se vrlo živahno pokreću okrećući svoje listove i grane npr. prema izvoru svjetlosti, i često bivamo zapanjeni na tu njihovu pokretljivost, koju ne primjećujemo svakodnevno. Mi imamo utisak da one nisu žive kao mi i kao takve su sličnije kamenu nego ovako pokretljivom i živahnom biću kao što smo mi. Dok kad se naš svakodnevni život na sličan način ubrza, vidimo da se naše oblik tijela mijenja od rođenja, slično vrelu iz zemlje koji vrijući ostavlja na posmatrača specijalno osjećanje zadivljenosti tom jednostavnom prirodnom ljepotom. Tako da, naše tijelo raste, deblja se, mrša povija se, nokti dolaze i nestaju, kosa raste i opada, sad ovakva kosa sad onakva… svakodnevno se mijenjamo, baš poput one ubrzane biljke ili onog lijepog vrela, i sve tako dok ne umremo i naše tijelo se ne rastoči u zemlji kao da nikad nismo ni postojali. Ako ovaj ubrzavajući postupak proširimo na generaciju ljudi na nekom određenom prostoru, primjetit ćemo kako se ljudi takoreći nekontrolisano kreću po svuda oko nas, mijenjajući se kao što se i mi mijenjamo, pri tome ciklično posjećujući određene prostorne tačke (kuće, stanove, sobe stolice itd.). Tako da, ako život jedne generacije svedemo na par minuta vidjet ćemo i njih i sebe kao neke sjenke koje se kao oblaci pojavljuju na određenim prostornim tačkama manje ili više i na kraju nestaju. Isto tako i zgrade, biljke itd.. Ako posmatramo „mrtvu prirodu“ kao što su planine, mora i sl., u ne ubrzanom vremenu vidimo ih skoro vječne i neprolazne, međutim ako i to ubrzamo dobijamo jednu vrlo interesantnu sliku. Tako da npr. u odnosu na planine mi i sva živa bića smo kao oblaci već neke avetinjske prilike koje kao dašak vjetra prolete preko nekog prostora iznenada se pojavi i isto tako iznenadno nestane. Tako isto i generacije ljudskog roda, koje za sobom ostavljaju samo trag kamena i zemlje koja nastaje jedno vrijeme stoji na određenom mjestu na planeti i potom ponovo nestaje. A to smo možda vidjeli na ubrzanim snimcima mravljih nastambi, u kojima zbog brzine ne vidimo same mrave već samo kako se na neki „čaroban način“ iz ničega pojavljuje hrpa zemlje koju bi da ne znamo o čemu se radi, definisali kao neko prirodno ili misteriozno čudo iza kojeg stoji neko ili nešto što ne vidimo svojim očima ali ga definišemo kao inteligenciju. Tako i mi, kao neki duhovi ili sile okolo kružimo gradeći ili rušeći komade zemlje koja kao i mravlje nastambe kad se ubrzaju i naše građevine se pojavljuju iz ničega a potom nestaju, a nas nema nigdje. A, sve to samo zbog ubrzane slike tako da naše oči i mozak ne mogu da vide tu inteligenciju koja stoji iza tog čuda koje gradi i razgrađuje zemlju na našoj planeti. Kao npr.; kineski zid ili piramida, ubrzano nikada nećemo uspjeti registrovati pojedince koje su to gradili, ali ćemo registrovati jedan inteligentan proces ili oblik postojanja koji polako raste dobija konačan oblik i potom nestaje. Baš poput biljaka iza kojih kad ih vidimo kako izgledaju, svojim razumom zaključujemo da iza njih stoji neko ili nešto, vrlo, kreativno iako to ne vidimo svojim očima… Kaže se:

88; Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.
27.

…Isto tako, kao što planine promiču kao oblaci tako i naša planeta vrtoglavo i uporno kružeći oko naše zvijezde postaje spiralna linija koja nestaje skupa sa našom zvijezdom uporno kružeći oko centra naše galaksije koja na kraju nestaje na sličan način kao što je nastala zajedno sa svim galaksijama i zvijezdama, poput vatrometa u tamnoj noći koji nas opčarava svojom ljepotom u specijalnim prilikama. A nebo svjetluca i titra od zvijezda koje se pale i gase na sve strane do momenta dok se sve ne pogase. I na kraju prestaje taj veličanstveni vatromet…

Poruka ovih opisa nije istina o tome kako izgleda kosmos i kako je nastao, već kako je naš život jedna velika relativnost u odnosu na vječnost i beskonačnost i da se može reći da na nivou jednog vječnog svijeta naš život, život naše planete, galaksije i sl., nije ništa drugo nego jedna iskra, poput iskre koja u tamnoj noći iskoči iz ognja vatre bljesne i ugasi se i kao da nikada nije ni postojala, a kaže se:

45; Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!
46; Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.
18.

… i još se kaže:

13; Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite,
14; a On vas postepeno stvara?!
15; Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio,
16; i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio?
17; Allah vas od zemlje poput bilja stvara,
18; zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti.
19; Allah vam je Zemlju učinio ravnom,
20; da biste po njoj hodili putevima prostranim.
71.

Zaključak:

Ono što zovemo prolaznost u odnosu na beskonačnu vječnost može biti samo dio inteligentnog ili razumnog djelovanja na ono što zovemo mrtva materija. Osobenost mrtve materije je masa ili masivnost tj. dugotrajnost ili teška i spora promjenljivost, ili bolje rečeno nikakva promjenljivost ako na nju ne djeluje živa materija ili inteligencija (razum ili svijest). A, osobenost žive materije jeste kreativnost ili namjenska usmjerenost oblikovanja „mrtve materije“ ili mase u razne svrsishodne oblike postojanja.

Ono što mi ili neko vidimo kao promjenu mase ili mrtve materije u određenom stanju naše ili nečije svijesti jeste razumni zaključak da je proizvod mase i energije oblik svjetlosti koji obasjava naš razum. Razum je to što nam saopštava da ono što ne vidimo svojim očima tj., ne registrujemo sa svojih pet čula ali registrujemo svojom iskustvenom inteligencijom ipak postoji. To je ono što nas odvaja od životinja. Ako nemamo tu vrijednost onda smo na nivou životinja.

Razum nam kaže, da nismo postojali. Razum nam kaže da trenutno postojimo. Razum nam kaže da ćemo nestati. Sumnjati u to je nerazumnost, a ne prilagoditi se tome je glupost. Najrazumniji je onaj koji sve to vidi i priprema se za ono što dolazi poslije toga odnosno poslije smrti. A nerazuman je onaj koji ništa od toga ne vidi nego samo prihvata za istinu ono što registruje sa svojih pet vrlo ograničenih čula. Odnos između razuma i gluposti je određen sljepoćom srca. Što srce manje vidi to je razum više ograničen i obrnuto. A otkuda srcu oči?; to samo razumno biće može shvatiti i objasniti razumnom biću.

…I na kraju mi sebe vidimo kao tijelo u koje je smještena inteligencija ili svijest. Ali u suštini mi smo duhovna bića ogrnuta plaštom masene materije koja će spasti sa nas jednog dana. Mi moramo priznati da smo kao takvi ograničeni i da u takvom stanju ne možemo shvatiti u potpunosti nešto što je neograničeno. Ali, onog trenutka kad napustimo svoja ograničenja i posmatramo ne čulima već duhom, tada možemo primjetiti da smo mnogo više nego jedno slabo tijelo sa svojih pet čula. Tog momenta možemo makar malo bolje razumjeti vječnost i beskonačnost i napokon ako nam srce nije toliko slijepo sami sebi priznati da postoji vječni oblik postojanja ili života. Vječni oblik materije ili duha i na kraju podviti šiju svog uobraženog ega i reći da postoji i Tvorac i Održavaoc svega ovoga oko nas. I onda Ga moliti da otkloni sljepoću naših srca i diviti Mu se i obožavati Ga. Jer je jedino On istinski vrijedan obožavanja i jedino nam On može pomoći da spoznamo Istinu i da je vidimo u potpunosti i ne iskrivljenu sljepoćom našeg srca…

Jer, jedino je Bog, Allah, Vječan, a sve ostalo osim Njega će proći i prolazno je.