[Anonimno]

Vječnost?
Koja je definicija vječnosti?
Da li je to stanje ili kretanje ili nešto između toga, što bi se definisalo kao unija ovog dvoga?
Šta podrazumjeva vječnost kao stanje?

Sve oko nas teče, rađa se, živi, umire … Navikli smo na prolaznost kao svakodnevnicu i mnogi su se utopili u nju pa kao i da nisu živi u ovoj vrtoglavoj prolaznosti, niti su ikad bili …

Zamislimo obrnuto-proporcionalni svijet ovoj našoj kratkoj i brzoj prolaznosti. Jedan svijet u kojem ništa ne prolazi već sve traje, traje, traje … do u beskonačnost (beskraj) … znači traje i ne prekida se njegovo trajanje, nikada …

Osobina ove naše niže realnosti je prolaznost; Osobina više realnosti je neprolaznost. Energija u našem svijetu je također prolazna kao i masa; u višoj realnosti je vječna…

Inače, energija je teško ukrotiva kod nas, nestabilna i promjenljiva, a time i masa. Ono što je po zakonu o održanju energije i mase osobenost našeg svijeta jeste da se iz ničega ne može dobiti niti energija niti masa (bar za sada…). Na osnovu toga je izgrađena sva naša moderna nauka. Dakle, iz ništa ne može biti nešto (tj. energija-masa) niti nešto može biti ništa po istom zakonu; tj. zakon o uzroku i posljedici koji je u velikom neredu i u kojem nered konstantno raste, pojava zvana entropija; tj. zakon o haosu na kojem se zasniva moderno tumačenje ostalih “nekontrolisanih” zakona.

Haos je naravno samo u našim glavama, a u prirodi je to savršena harmonija i red za onoga ko hoće malo da razmisli. Sve ima svoje zašto i svoje zato, samo mi to ne vidimo, pa su neki protumačili prirodu kao haotičnu slučajnost… baš poput jedne nekontrolisane eksplozije iz koje iskače majmun, pa potom postaje čovjek…

Pogledajmo malo sebe; sjetimo se da smo bili ništa pa smo sad nešto i opet ćemo biti nešto ili ništa… Pogledajmo i svijet oko sebe, moderna nauka kaže da je i on bio ništa, a sad postoji… i naravno, ako je stvoren iz ničega logično je da se opet može vratiti u ništa; tj. energija može doći iz ničega i u ništa se može opet vratiti. Ako ovako razmišljamo onda razmišljamo razumno i logično bez proturječja. Tumačenje da iz ništa ne može nastati nešto, u našem slučaju, znači da mi ne postojimo, niti smo postojali niti ćemo postojati što je nerazumno, jer mi ipak postojimo dok ovo čitamo, a sigurno, (aBd), ćemo ponovo i nestati… Poznato nam je svima: “Mislim, dakle postojim!” Pravo pitanje trebalo bi biti: “Koliko ja u stvari postojim ili u kojem intenzitetu ja postojim?” Intenzitet postojanja je mjera, prostorna-vremenska mjera, u odnosu na vječnost i beskonačnost. U odnosu na beskraj (beskonačnost) ja sam i dalje ništa, a da li ću to uvijek biti, to je dobro pitanje?. Moje eventualno vječno prisustvo u beskraju prostora i vremena bi mi dalo epitet vječan, naravno nekad rođen a potom vječan, dakle besmrtan (ili bolje rečeno polu-besmrtan).

Vratimo se na pitanje; Šta podrazumjeva vječnost kao stanje?

Vječno stanje je osobina materije (mase-energije-duha) koja čini da ona nikada ne opada (ne raspada se). Tj. ne raspada se u smislu da je njen izvor ili korijen energije nepresušan tj. jednom pokrenuta energija (masa) uvijek traje kreće se ili stoji.

Šta podrazumjeva vječnost kao kretanje?

Vječno kretanje je osobina materije (mase-energije) koja čini da ona kad se jednom pokrene nikada ne staje (ne zaustavlja se). To je slično onom što mi definišemo kao idealno mašinu, koja kad se jednom stavi u pogon nikada više ne staje ili “peripetumobile”. Naravno samo slično, jer u peripetumobilu, jer da bi on ostao u vječnom pogonu, u njega energija niti ulazi niti iz njega više izlazi, tj. energija (masa) unutar njega konstantno cirkuliše u beskraj… Dok u vječnom kretanju tj. pri kretanju u višoj dimenziji postojanja, sve ima osobine peripetumobila, samo što se sve može zaustaviti bilo kad i opet pokrenuti bilo kada. Tu se dotok energije i mase se uvijek može pokrenuti i zaustaviti, i ako je već u pokretu može se beskrajno dugo kretati kroz vječni prostor ili beskrajno dugo stajati u vječnom prostoru. Između ostalog, u toj dimenziji postojanja duh u potpunosti vlada nad materijom i energijom i to u beskraj. Pojednostavljeno rečeno to podrazumjeva da u višoj dimenziji postojanja, neko biće poželi nešto i to bude; naravno to mora biti u okviru vječnih zakona, tj. zakona prostora i vremena koji vladaju tom (višom) dimenzijom i to biva.

U suštini bi definicija vječnosti trebala biti odavno postavljena u našim glavama i trebala bi glasiti; Vječnost je beskrajno trajanje materije. Bilo duhovne ili materijalne bilo u kretanju ili u stajanju; tj. stanje sa beskonačnim prilivom energije ili sa njenim beskonačnim odlivom ili i jedno i drugo, npr.;

Stanje vječne; svjetlosti; mase, energije, sile, gravitacije, materije, nematerije…
Stanje vječnog; života, smrti, uživanja, bola, inteligencije, gluposti, radosti, tuge…

Sve ove kreacije su u okvirima vječnih zakona i mi smo samo njihov nus-proizvod odnosno prolazni otpadak. Čitav ovaj naš vidljivi svijet koji se prostire oko nas nije vrijedan u odnosu na višu realnost i njene zakone ni koliko je trenutno vrijedno krilo mušice za nas…