Reply To: Atentat na šejha Abdulkadir Nur Farah

#15731
Anonimno
Neaktivan

Ubistvo somalijskog šejha dr. Abdulkadira Nura Fariha

Autor Šejh Imad el Misri
petak, 15 Mart 2013 12:29

Atentat na šejha ‘Abdulkadira Nura el-Fariha samo je jedan u nizu atentata na islamske reformatore koji su se desili kroz povijest. Jedna od žrtava atentata, podsjećanja radi, bio je emiru-l-mu’minin (vođa pravovjernih) ‘Ali ibn Ebi Talib, radijallahu ‘anhu, kojeg je, dok je išao na jutarnju molitvu, u klasičnoj zasjedi, svirepo ubio pripadnik haridžijske sekte. Šejh ‘Abdulkadir ubijen je u petak, 15. 2. 2013. u džamiji ”Bedr”, u somalijskom gradiću Groa, pokrajina Puntland, za vrijeme obavljanja ikindije-namaza. Pogođen je direktnim hicem u glavu dok se dizao sa rukua na trećem rekatu. Atenator se, nakon toga, pokušao udaljiti sa mjesta zločina, ali su ga u tome spriječili lokalni stanovnici, koji su ga vrlo brzo savladali i predali organima gonjenja, iako je prije toga uspio raniti trojicu goniča i potrošiti svu municiju. Ubiti islamskog učenjaka za vrijeme obavljanja namaza u džamiji, najblaže rečeno, ravno je katastrofi. Zamislite taj scenario: mladić muslimanskog imena ‘Abdurrahman (rob Milostivog) Husejn Džami’, koji još nije napunio ni 19 godina, ušao je u džamiju, ne da bi obavio namaz, nego da bi pucao i ubijao u džamiji, ne da bi očistio svoje tijelo ‘ibadetom nego da bi ga zaprljo grijehom, krvlju i zločinom, ne sa namjerom ‘ibadeta i obavljanja namaza, nego radi skrnavljenja svetosti mesdžida i istjerivanja ljudi iz džamije

. Šejha ‘Abdulkadira od ubistva nisu spasile ni njegove godine, ni sjeda brada, niti činjenica da je bio ugledni islamski učenjak, niti to što je, u trenutku pucanja na njega, stajao u namazu, u duhovnom razgovoru sa svojim Gospodarom, niti činjenica da se, u svojstvu gosta, nalazio u Allahovoj kući. Sve to nije sprječilo ubicu u počinjenju jednog ovakvog brutalnog zločina. Uzimanje mesdžida za metu, napadi na klanjače, precizno planirani atentati na islamske učenjake, mislioce i političare, koje na terenu provode mladi ljudi, zadojeni fanatizmom i mržnjom, loš su predznak za ono što bi se u budućnosti moglo dešavati na prostoru Somalije, ali i drugim djelovima islamskog svijeta. Šta se još treba desiti, pa da shvatimo o kakvim monstrumima i bezdušnicima se ovdje radi. Ovaj događaj, koji istina je ima i svoju povjesnu dimenziju, treba prije svega posmatrati kao dio šireg procesa koji se odvija prema unaprijed utvrđenom planu i u ravnomjernim fazama. On nije slučajan i izolovan incident, nego dobro isplanirana i pripremljena aktivnost, koja ima svoj kontinuitet, metode, krajni cilj i precizno odabrane ljudske mete. ‘Abdulkadir Nur nije jedina žrtva takvih aktivnosti, prije njega sličnu sudbinu su doživjeli i drugi poznati somalski učenjaci, kao što je njegov dobri i nerazdvojni prijatelj dr. Ahmed Hadži ‘Abdurrahman. Na razini islamskog ummeta, situcija je još ozbiljnija i očiglednija. Lično znam za mnoge slučajeve napada i atentata na učenjake koji su se otvoreno usprotivili ekstremnim i radikalnim tumačenjima islama, ali i na dojučerašanje članove (disidente) radiklanih organizacija.

Ko je šejh ‘Abdul Kadir Nur Farih?

Šejh ‘Abdulakdir rođen je 1940. u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Osnovnu vjersku školu završio je u Somaliji, a srednju u KSA (Škola islamske solidarnosti, Medrestu-t-tedamuni-l-islamijj). Fakultetsko obrazovanje stekao je na Islamskom univerzitetu u Medini (KSA), Odsjek za islamsku teologiju i da’vu (1975.). Nakon toga upisao je postdiplomski studij na istom univerzitetu, kojeg uspješno završava i biva promoviran u magistra islamske povjesti. Zvanje doktora stekao je na prestižnom sudanskom Univerzitetu ”Nilejn”, nakon čega odlazi na univerzitet Hummer u Norveškoj, gdje specijalizira pedagogiju, jezičke i kulturne znanosti. Radio je kao profesor islamske povjesti i civilizacije na Islamskom univerzitetu u Mogadišu. Bio je član više međunarodnih, regionalnih i lokalnih organizacija. Izdao je dvije knjige: Divanu-š-šair badli, 2002. godine, i Es-Sekafetu-l-’arabijje ve ruvvaduha fi-s-sumal, 2010. godine. Napisao je veliki broj studija iz različitih oblasti. Jedan dio svog životnog vijeka proveo je u Norveškoj, gdje je radio kao profesor islamske kulture i civilizacije i jezičkih znanosti. Šejh ‘Abdulkadir je uživao nesumnjivi ugled zbog svog nesebičnog zalaganja i doprinosa na polju islamskog daveta, na kojem je djelovao punih pet decenija. Kategorično je odbacivao svaku vrstu nasilja i militantno djelovanje usmjereno protiv muslimana, po čemu je nadaleko bio poznat. Na kraju je i sam postao žrtva militanata. Ono što je također važno istaći jeste da je šejh Abdulkadir bio hafiz Kur’ana i da je značajan dio njegovih aktivnosti bio usmjeren u pravcu podučavanja ljudi Kur’anu. Iza sebe je ostavio 9 sinova i dvije kćeri.

Ko je odgovoran za ubijanje učenjaka u Somaliji?

Vijeće učenjaka Somalije (Džematu-l-i’tisami bi-l-kitabi ve-s-sunneti), kojem je pripadao šejh ‘Abdulkadir Nur i u kojem je imao jednu od zapaženijih uloga, izdalo je specijalno saopćenje u kojem se kao direktni krivac za atentat optužuje pokret ”Šebabu-l-mudžahidin”.

”Sasvim je jasno da je šejh ‘Abdulkadir zbog svojih odlučnih stavova prema ideji tekfira (proglašavanja pojedinaca nevjernicima), koja je nanijela neprocjenjivu štetu islamu i muslimanima i do kraja obezvrjedila ljudski život, postao jedna od glavnih meta spomenutog pokreta” – kaže se u saopćenju.

U saopćenju, kojeg potpisuje predsjedavajući Izvršnog odbora Vijeća, Ahmed ‘Abdusamed, a kojeg su prenijeli domaći mediji, nadalje se kaže: ”Potvrđeno je da je ubica pripadao pokretu Šebabu-l-mudžahidin, koji se dovodi u vezu sa El-Kaidom, i čiji su pripadnici ranije ubili dr. Ahmeda el-Hadža ‘Abdurrahmana, dr. Mahmuda ‘Abdija Ibrahima, dr. Ahmeda ‘Abdullaha, prof. Ibrahima Adua, šejha Ebu Bekra Husejna, šejha Muhameda Tehlila i druge profesore, doktore i svršenike fakulteta u poznatom napadu na hotel ”Šamo” u Mogadišu, ali i druge učenjake. Brutalno ubistvo šejha ‘Abdulakdira ukazuje na postojanje razrađenog plana za likvidaciju istaknutih učenjaka i daija, nosilaca vjerskog života u Somaliji, koji svoje djelovanje temelje na Kur’anu i Sunnetu. Razloge šejhovog ubistva treba prije svega tražiti u njegovom nepokolebljivom stavu kada je u pitanju istina i njeno doslovno tumačenje, što je princip kojeg su, prije njega ustanovili i slijedili poslanici i pobožni ljudi. Nikako ne smijemo zaboraviti šejhov veliki doprinos u borbi protiv devijantnih ideja, u prvom planu ideje tekfira i ubijanja nedužnih ljudi.”

Vijeće je uputilo otvoreni poziv svim strukturama somalijskog društva da se ujedine u borbi protiv zabludjelih ideja koje propagira i u praksi provodi pokret Eš-Šebab, čije bi se djelovanje u najkraćem moglo opisati kao rušenje islama u ime islama, širenje nereda na zemlji i pomaganje neprijateljima islama u njihovoj namjeri da unište somalijski narod i među njih ubaci kosku razdora. Također, Vijeće poziva učenjake, somalijska plemena i vlasti da se zjedničkim snagama suprostave ovoj izopačenoj sekti, koja je pokazala da nema nikakvih moralnih i vjerskih skrupula kada je u pitanju ljudski život, da je sprema ići do kraja u uništavanju somalijskog društva, ubijanju učenjaka, žena, djece, staraca, intelektualaca, trgovaca, pojedinaca i čitavih zajednica, i gašenju i ono malo života koji je preostao u napaćenoj Somaliji.

Pouke i poruke

Ideja tekfira se s vremena na vrijeme javlja u islamskom ummetu, praćena ubistvima i teškim nasiljem. Posljednja žrtva ove zabludjele ideje je somalijski učenjak, zagovornik srednjeg puta, šejh dr. ‘Abdulkadir Nur Farih, kojeg su ubili pripadnici tekfirskog pokreta u Somaliji. Nisu imali obzira ni prema njegovim godinama, ni prema njegovom znanju, ni prema njegovim zaslugama, ni prema Allahovoj kući u kojoj se nalazio u vrijeme izvršenja zločina, ni prema svetosti namaza, ni prema mogućim negativnim reprekusijama, ni prema činjenici da je čovjek na kojeg su podigli ruku bio član renomirane Svjetske unije islamskih učenjaka, koja je poznata po svojim srednjim, umjerenim i tolerantnim stavovima. Možda previše očekujemo od ljudi koji sve muslimane, bez izuzetka, i one obične i učene, krajnaje hladnokrvno proglašavaju nevjernicima, a zatim ih po nekom ustaljenom pravilu ubijaju. Tekfir je uvod u ubijanje i nasilje, i to je važno pravilo kojeg poznaje svako onaj ko je proučavao ovu ideju. Također, tekfir je uvod u istihlal (dozvolu ubistva i oduzimanja imovine). Kada nekog proglasite nevjernikom, oskranvite njegovu čast, vi time faktički želite reći, da njegov život i imetak nemaju nikakvu vrjednost, odnosno da je dozvoljeno, bilo kome, da tu osobu ubije i uzurpira njen imetak.

Ovaj kratki tekst završit su sa nekoliko važnih napomena u vezi sa tekfirom:

1. Tekfir, bez sumnje, spada u najgore oblike zastranjenja u mišljenju. Korjeni tekfira sežu daleko u prošlost, i prvi put se javlja u vrijeme vladavine Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu ‘anhu.

2. On nije samo mentalni nego i duševni poremećaj. ”Tekfirsko” srce je grubo, tvrdokorno, bezosjećajano, u njemu nema milosti za bilo koga. Za njega je nepojmljivo da se Allah smiluje grješniku i uvede ga u Džennet. Vjerovatno su oni koji gaje ovu ideju zaboravili da je Allah, dželle šenuhu, oprostio prostitutki i uveo je u Džennet, jer je napojila žednog psa.

3. Sljedbenici tekfira pripadaju onoj vrsti ljudi za koju je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, rekao: ”Ko kaže da su ljudi upropašteni, on je najveći propalica (prema drugom tumačenju: on ih je upropastio).” Oni nemaju simpatije prema bilo kome. Za njih su nevjernici i vladari i njihovi podanici i pomoćnici, i policija i vojska, i parlamentarci i oni koji to nisu, ali i pripadnici različitih islamskih pokreta. Jednom rječju: svi ljudi, izuzev njih, su duhovni i moralni stradalnici.

4. Ideja tekfira nastaje i razvija se u sredinama koje karakterišu neznanje i grubost.

5. To je ideja koja razdvaja a ne spaja, koja dijeli a ne ujedinjuje. Njeni sljedbenici, unutar sebe, svako razilaženje doživljavaju kao pitanje vjerovanja i nevjerovanja, i spremni su jedni druge, i za najmanju sitnicu, proglasiti nevjernicima, što je potpuno suprotno praksi prvih generacija muslimana, ashaba i tabiina, koji na međusobna razilaženja nisu gledali kao na nešto što bi moglo ugroziti zajedničku istinu ili odvesti ljude krivim putem, nešto zbog čega bi se, ne daj Bože, djelili na vjernike i nevjernike, nego su za različita mišljenja koristili termine radžih i merdžuh (pretežno i slabo mišljenje), savab i hata’ (ispravno i pogrešno mišljenje). Utemeljena pravna mišljenja ne mogu se, ni po kojoj osnovi, tretirati kao istina i zabluda, vjerovanje i nevjerovanje, nego mogu biti samo ispravna i manje ispravna (radžih i merdžuh), vjerodostojna i manje vjerodostojna (sahih i esahh), vrjedna i manje vrjedna (fadil i mefdul).

6. Razmišljajući o različitim tekfirskim zajednicama, došao sam do zaključka da su njihove osnovne karakteristike: površnost, neobrazovanost, slijepo slijeđenje i indoktrinacija.

7. Tekfirski um škrtari Božijom milošću i za njega je nepojmljivo da Allah ukaže svoju milost grješnicima i uvede ih u Džennet.

8. Sljedbenici tekfirskog učenja ne mogu shvatiti da propitivanje ljudskih postupaka (suđenje ljudima na osnovu njihovih postupaka) ne ulazi u uži opis d’avetske profesije, a da ne govorimo o običnim ljudima. Nije posao daija da ljude proglašavaju nevjernicima i da se bave njihovim postupcima, oni su rasadnici upute, milosti i dobrote.

9. Sve aktivnosti tekfirskog pokreta su dobro smišljene i isplanirane, i bojim se da bi u budućnosti mogle odnijeti još mnogo ljudskih života, ukoliko im se, na sličan način (organizovano i planirano), ne suprostavimo. Stvar je krajanje ozbiljna i tako je trebamo i posmatrati. Od islamskih učenjaka se očekuje da, kroz organizovanje posebnih tečajeva, radi na podizanju svijesti kod omladine o opasnostima guluvva (pretjerivanja, ekstremizma) i njegovim poražavajućim posljedicama, opasnostima ishitrenog donošenja sudova, proglašavanja ljudi nevjernicima i proljevanja nedužne krvi. Obaveza je, također, permanetno raditi na razotkrivanju zavjera zločinačkih organizacija, čije djelovanje predstavlja jasno odstupanje od pravog puta.

10. Najveći problem tekfira je što svoje sljedbenike stavlja u poziciju Vrhovnih sudija na zemlji (”zemaljskih božanstava”), koji u isto vrijeme i sude, i izvršavaju presudu i dosuđuje kaznu (proglašavaju osobu nevjernikom, izvršavaju smrtnu kaznu nad njom i osuđuju je na vječni džehennemu), i to sve rade krajnje ležerno i hladonkrvno kao da se ništa ne dešava. ”Vrhovne sudije” su zaboravile jednu važnu stvar: da oni na ovaj način prisvajaju Božije pravo na suđenje, samo Bog ima pravo suditi ljudima na ovom i budućem svijetu, ali i da je Allah, dželle šenuhu, objavio svom Poslaniku, koji je se nalazio na čelu islamske države: ”Ti vlast nad njima nemaš” (Prijevod značenja, El-Gašijeh, 22.); ”Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici” (Prijevod značenja, Alu ‘Imran, 128.), ”I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (Prijevod značenja, El-Kehf, 29.)

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, Njegovim lijepim imenima, da se smiluje šejhu Abdulkadiru Nuru, koji je bio primjer znanja, svijesti o Allahu i neprobojna brana islama. Allahu moj, podari mu najveće deredže u Džennetu, nadomjesti islamskom ummetu njegov gubitak, ostavi lijep spomen na njega kod ljudi i proživi ga u društvu šehida i Tvojih iskrenih robova.

et kaze unija islamskih ucenjaka ko je ubio sejha