Reply To: Da li i podbradak mora da bude pokriven ?

#14978
Anonimno
Neaktivan

Ghuraba post=211 wrote:
Moze li ova fetva?

Pitanje:Es-selamu alejkum! Da li i podbradak mora da bude pokriven kod sestara koje nose hidžab, ili himar se pretežno kopča ispod brade, ali sada sam čula da je to neispravno? Da li to znači da hidžab mora da se stavlja preko brade?Ako možete, odgovorite mi što prije jer ne znam kako da klanjam sa hidžabom preko brade ili ispod brade da ga kopčam? Džezakellahu hajren!

Odgovor: Islamski pravnici su u svojim djelima spomenuli granice lica, i šta se podrazumijeva pod licem, svejedno da li to bilo prilikom obavljanja namaza ili prilikom izlaska iz kuće (kod onih islamskih učenjaka koji smatraju da žena nije obavezna pokriti lice prilikom izlaska iz kuće), a ta granica lica je: od mjesta gdje niče kosa iznad čela, pa do dna brade,vertikalno, i od uha do uha, popriječno. Kod islamskih pravnika ne postoji razilaženje oko toga da je ovo granica lica! (Bedaius-sanai, 1/66, Mugnil-muhtadž, 1/90, El-Insaf ,1/154, Bulgatu-Salik, 1/84)
Iz ovoga možemo vidjeti nekoliko grešaka koje se dešavaju prilikom nošenja hidžaba.
Prvo, neispravno je nošenje hidžaba tako da se vidi jedan dio kose iznad čela!
Drugo, također je neispravno da se vidi jedan dio ušiju, ovaj vid se posebno proširio u zadnje vrijeme!
Treće, također je obaveza voditi računa da se ne vidi ništa ispod brade, ovo je nešto o čemu mali broj muslimanki vodi računa! Mnogi od nas sjećaju se naših starih nena koje su dobro vodile računa da ispod brade bude pokriveno, što znači da ovo nije ništa novo, nego je nešto oko čega nema razilaženja kod islamskih pravnika!
O ovome, a i o ostalim stvarima vezano za hidžab, obaveza je voditi računa jer se danas pojavljuje sve veći broj onih koji žele da približe hidžab današnjoj modi, mijenjajući time propise hidžaba koji su navedeni u Kur’anu i sunnetu. Molimo Uzvišenog Allaha da nam se smiluje i uputi nas na pravi put! Amin!

Odgovorio: hfz. Dževad Gološ

Braćo i sestre nemojte širiti fetve koje nisu u skladu sa objavom. Zašto sestro Ghuraba postavljaš ove fetwe? Pa će sebebom ove fetwe mnoge muslimanke da skrenu u zabludu a neke će se učvrstiti u zabludi.

Što se tiče Hidžaba…
Jezičko značenje hidžaba:
Riječ hidžab je korijen od ‘masdar’ i u jeziku označava zabranu i zastiranje.

Hidžab žene u terminološkom značenju Šerijata:
To je prekrivanje cijelog tijela žene sa svim ukrasima kako bi spriječila da muškarci stranci vide nešto od nje- nog tijela i ukrasa sa kojima se ukrašava. A to zastiranje od pogleda muškaraca ogleda se kroz odijevanje i boravak u kući.
Što se tiče pokrivanja tijela, ono podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela, uključujući i šake i lice, o čemu ćemo navesti dokaze u nastavku insaAllah…
Što se tiče prekrivanja ukrasa, to se odnosi na one ukrase koji se ne vežu za njen fizički izgled i građu. O ovim ukrasima se govori u riječima Uzvišenog: “I neka ne pokazzuju ukrase svoje.” (En-Nur, 31)
Za ove ukrase se može reći da su to dodatni ili pri- bavljeni ukrasi. Od ovih ukrasa Allah, Dželleša’nuhu, je izdvvojio: “Osim što je ionako spoljašnje.” Pod tim se misli na dodatni ukras, koji ako bi se pogledalo u njega neće ništa otkriti od njenog tijela, kao što su džilbab ili abaija po svojoj vanjštini. Po nekima, pod tim se misli na ženski ogrtač (el-mula’etu). To je nešto što se nužno samo po sebi vidi. Kao na primjer da abaija prekrije miris odjeće koja je ispod nje, upravo pod ovim se misli na izuzetak koji se spominje u riječima Uzvišenog: “Osim što je ionako spoljašnje.” Tj., što se nužno vidi a ne što se vidi po svom izboru, a to je opet u skladu sa riječima Allaha, Dželleša’nuhu: “Allah čovjeka ne opterećava preko njegovih mogućnosti.” (El-Bekara, 286 )
Kada smo govorili o ukrasu, koji ako bi se pogledallo u njega neće ništa otkriti od ženinog tijela, time smo se ogradili od ukrasa kojima se žene inače ukrašavaju, a koji za sobom povlači viđenje tijela ili jednog njegovog dijela, kao što je surma za oči (ili u našem vremenu šminka za oči kao što je npr. kreon, op. p.). Jer viđenje surme za sobom povlači viđenje lica ili bar jednog njegovog dijela. Isti je slučaj sa kanom ili prstenom. Viđenje ovih ukrasa povlači za sobbom viđenje šake. Isti je slučaj sa naušnicama, ogrlicom i narukvicama, jer viđenje ovih ukrasa za sobom povlači viđenje tih dijelova tijela kao što je poznato.
Da se u ajetu misli na dodatni ukras a ne na dijelove tijela upućuju dvije stvari:
Prvo: Jer riječ ‘ukras’ (ez-zine), u arapskom jeziku označava upravo tu vrstu ukrasa.
Drugo: Riječ ‘ukras’ u Kur’anskoj terminologiji ozna-čava vanjski ili dodatni ukras a ne misli se pod tim pojmom na pojedine dijelove tog korjena. Tako da se ovakvim poiimanjem riječi ‘ukras’ u suri Nur koji označava dodatni ukr- as na ženi, s dodatkom onih ukrasa koji su ionako spoljašni a koji ne povlače za sobom otkrivanje nekog dijela tijela, ostvaruju ciljevi Šerijata. A ti ciljevi su obaveznost hidžaba, pokrivanje žene, očuvanje čednosti i stida, obaranje pogledda, čuvanje polnih organa, čistoća muških i ženskih srca i otklanjanje pohote kod žene, te njenu zaštitu od sumnjičenja i uzroka koji je vode u iskušenje i iskvarenost.

Šta podrazumijeva hidžab?
Vidjeli smo da hidžab u opštem značenju naše temattike označava zastiranje. U terminološkom značenju to znači zastiranje ženskog tijela i dodatnih ukrasa kao što su odjeća, nakit i drugo, od muškaraca koji su strani za ženu. Proučavanjem dokaza iz Kur’ansko hadiskih tekstova može se reći da se hidžab sastoji iz dva dijela:
Prvo: Zastiranje u smislu što dužeg boravka u kući, jer se na taj način zaklanja od pogleda muškaraca stranaca (koji joj nisu mahrem) i miješanja sa njima.
Drugo: Zastiranje odjećom ili hidžabom koji se sastoji od džilbaba i himara koji se još naziva abaija i mesfe’a.
Otuda bi se odjevni hidžab mogao definisati ovakko: hidžab je zastiranje cjelokupnog ženskog tijela uključujući lice, šake i stopala, zatim vanjske dodatne ukrase, kojim sprječava strane muškarce da vide nešto od njenog tijela.
Ovako definisan hidžab realizuje se pomoću džilbaba i himara.
Himar je riječ koja u arapskom jeziku označava jednninu a množina bi glasila humur. Njegovo značenje se svodi na zastiranje i prekrivanje (setr ve tagtije). To je odjevni predmmet kojim žena prekriva glavu, lice, vrat i izrez na košulji sa prednje strane. Svaka stvar koju prekriješ ili zastreš ustvari si je stavio pod himar. U tom značenju se prenosi poznati hadis: “Prekrijte posude” (hammiru anijetekum). Tj., prekrijjte otvore ili ogrljake posuda.
Himar arapi još nazivaju “makne’a”, a množina te riječi je “mekani’a”, od glagola ‘tekanne’a’, što znači zastrijjeti se. Tako se prenosi u hadisu koji bilježi imam Ahmed u Musnedu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada bi klanjao dva rekata digao ruke tako da bi njima prekrio ( jukanni’u) lice i tako bi dovio.
Arapi ga nazivaju još ‘el-gadafe’. Korijen ove riječi upučuje također na zastiranje i prekrivanje. Tako arapi kažu: “Agdafet kana’aha”. Tj., prebacila je šal preko lica.
Način oblačenja himara. Žena ga stavi na glavu zatim spusti niz vrat pa ga onda omota oko njega kružeći tako oko lica a onda ostatak prebaci preko lica, prednjeg dijela vrata, i prsa. Na taj način se prekrije ono što se po običaju otkriva u kući.
Za ispravnost himara se još uslovljava da ne bude tanak i providan kako se ne bi vidjelo ono što je ispod njega od vrata, kose, lica i prsa.
Prenosi se od Ummi Alkame da je rekla: “Vidjela sam Hafsu bint Abdurrahman bint Ebi Bekr kada je ušla kod Aiše, radijallahu anha. Na njoj je bio providan himar ispod kojeg se vidjelo čelo. Aiša ga podera na njoj a zatim reče: ‘Zar ne znaš šta je Allah, Dželleša’nuhu, objavio u suri Nur? Zattim je pozvala da joj se donese jedan himar pa ju je prekrila njime.’” Bilježi ga Ibn Sa’s i imam Malik u Muvetti.
Druga vrsta odjeće koja ispunjava uslove hidžaba je ‘džilbab’. Množina bi bila ‘dželabib’. To je kompaktna jednodjelna odjeća kojom se žena pokriva od glave do pete i tako prekriva kompletno tijelo prekrivajući odjeću i ukrase.
Ovo se još naziva el-mulaetu, el-milhafetu, er-ridau, ed-disar, i el-kisa’. To je dobro poznata abaija koju oblače žene na arapskom poluotoku.
Način oblačenja. Prvo se preko glave stavi himar koji pokriva lice zatim se na glavu stavlja abaija koja se spusti niz čitavo tijelo te tako prekrije kompletno tijelo sa svim ukrasima uključujući i stopala.
Iz ovoga se može zaključiti kakva bi abaija trebalo da izgleda. Možemo reći da se za ispravnost abaije uslovljava da prekrije cijelo tijelo uključujući odjeću i nakit, i da bude od jakog i gustog materijala a ne od tankog i providnog. Zattim da se oblači sa glave a ne sa ramena jer ako bi se oblačila sa ramena onda je to suprotno onome džilbabu koji je Alllah, Dželleša’nuhu, propisao ženama vjernicama i jer takav džilbab oslikava pojedine dijelove tijela i jer je se u tome nalazi sličnost sa muškim ogrtačima i njihovim abaijama.
Zatim ova abaija ne bi sama po se bi trebala biti ukrašena niti da joj se dodaju vidljivi ukrasi kao što su vezovi. Također ovakav džilbab treba da prekriva od vrha glave pa sve do stopala. Postoji vrsta odjeće koja se zove “nisfu fedže”, a koja prekriva do koljena. To se ne može smatrati šerijatski validnim hidžabom.

Eh sada što se tiče dokaza o obaveznosti hidžaba (ali hidžaba kojeg smo objasnili, ne modernog ili krnjavog hidžaba)…
Poznato je da se ova stvar prenosi sa koljena na koljenno još od vremena ashaba, radijallahu anhum, i onih poslije njih. To je samo po sebi šerijatski dokaz koji je obaveza prihhvatiti.
Također se prenose dokazi u pismenoj formi, te radni idžma’ (amelij) kroz neprekidnu praksu koju su nasljeđiva- le žene vjernice od prethodnih generacija o obavezi boravka u kući, i izlasku samo u slučaju nužde i potrebe. Te, da ne trebaju izlaziti pred muškarce, osim sa hidžabom pokrivennog lica, neotkrivenog i neukrašenog tijela.
Svi se muslimani slažu oko ovog djela koje je u skladdu sa principima zgrade čednosti, čistoće, stida i ljubomore na koju nas podstiče Islam u pogledu žena. Zato su zabra- njivali ženama izlazak iz kuće otkrivena lica, razkolišenog tijela, i sa istaknutim ukrasima.
Ova dva konsenzusa su poznata i prenose se još od prvih generacija kao što su ashabi i tabi’ini, neka je Allah sa njima zadovoljan.
Ovakav stav se prenosi od skupine imama kao što su Hafiz Ibn Abdul-Ber, imam Nevevi, Ibn Tejmijje i drugi, Allah im se smilovao. Ovakva praksa u pogledu hidžaba je nasttavljena sve do polovice četrnaestog hidžretskog stoljeća prenoseći se sa jedne na drugu islamsku državu.
Hafiz Ibn Hadžer je rekao u Fethul-bariju, 9/224:
“Nikada nije prestajao običaj kod žena, u prošlosti i sadašnjosti, da prekrivaju lice.”
Početak razgolišavanja je bio skidanje himara sa lica u Egiptu, zatim u Turskoj, pa Šamu i Iraku, a potom se raši- rio na zemlje magriba (sjeverna Afrika) i na ostale nearapske sredine. Zatim je ova stvar kulminirala, tako da je otkriva-nje preraslo u potpuno razgolišavanje i skidanje odjeće sa cijelog tijela. Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un. Na Arapskom poluotoku su također vidljivi začeci ovakvog djelovanja. Allaha molimo da uputi zalutale muslimane i da ih zaštiti od nesreće.

A sada ćemo navesti dokaze:

KUR'ANSKI DOKAZI:

Raznovrsni su ajeti u suri Nur i Ahzab o obaveznosti hidžaba koji ukazuju na njegovu strogu i vječnu obavezu (farz mu’ebed) za sve žene.
Prvi dokaz su riječi Uzvišenog: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte,” (Al-Ahzab, 33 )
Ovo je govor Allaha, Dželleša’nuhu, koji je upućen ženama vjerovjesnika, a ostale žene vjernika su dužne da ih slijede u tome. Allah, Dželleša’nuhu, je posebno naglassio žene Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, zbog njihovog značaja i ugleda, zbog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i jer su one uzor ostalim vjernicama jer su u bliskom srodsstvu sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme.
“O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allah bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” (El-Ahzab, 32 )
”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavaljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.” (El-Ahzab, 32 )
Poznato je da od njih ne bi potekao nemoral, daleko od toga, ovo je priroda svakog obraćanja u Kur’anu i Sunn- etu. Naime ovim se obraćanjem želi uopštenost imperativa jer su i propisi opšti za sve, i jer su pouka i ibret Objave uopšteni i ne važe samo za one čijim povodom je objavljenna, (el-ibretu bi’umumu lafz la bi hususi sebeb), osim ako za to dođe dokaz. A po ovom pitanju nema dokaza da je naredba posebna i da se odnosi samo na pojedince. Isti je slučaj sa riječima Uzvišenog: A tebi, i onima prije tebe objavljeno je ‘
Otuda je preče da propisi dva pomenuta ajeta i druggi njima slični budu uopšteni za sve žene vjernika. Sličan slučaj je sa zabranom neposlušnosti roditeljima izgovaranjjem riječi ‘uf’, koja se spominje u riječima Uzvišenog: “I ne reci im ni uf!” (Isra, 23 ). Ako im je zabranjeno reći ‘uf’, onda je preće da se zabrani udariti ih. I ne samo to, u dva pomennuta ajeta u suri Ahzab nalazi se pokazatelj koji upućuje da je naredba opšteg karaktera, kako za žene vjerovjesnikka tako i za druge. A to su riječi Uzvišenog: “I obavljajte namaz i udjeljujte zekat i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku!” Ovo su opšte poznati farzovi u Vjeri (kako za žene Poslanika tako i za sve druge vjernice).
Isto važi i za pokrivanje lica.
Kao rezime, možemo reći da ta dva ajeta sadrže veli- ki broj dokaza o obavezi hidžaba i pokrivanja lica uopšteno za sve žene vjernice i to na tri načina:
Prvo: Zabrana govora kojim se izaziva pažnja
Uzvišeni Allah je zabranio majkama vjernika, a ostale vjernice su dužne da ih slijede u tome, da na sebe skreću pažnju govorom a to je blag i nježan govor pri razgovoru sa muškarcima. U ovoj zabrani je zaštita od onih čija su srca bolesna od pohlepe za zinalukom kao i udaljavanje od uzrroka koji bi mogli navesti srce da se oda nemoralu.
Na ženi je da govori onoliko koliko ima potrebu da govori bez oduljivanja i uljepšavanja govora, onoliko kolliko joj je potrebno da riješi svoje potrebe .
Pa ako je ženi zabranjeno da govorom na sebe skreće pažnju onda je to neoboriv dokaz koji dokazuje da je hidžab preči da se obuče. A neskretanje pažnje na sebe prilikom govora je jedan od načina kojim se čuvaju stidna mjesta. Vođenje računa o govoru ne može se ostvariti ako nema stida, čednosti i sramežljivosti, a sve to za sobom povlači hidžab. Otuda je došla jasna naredba o zastiranju od muškaraca tako što će žene boraviti u svojim kućama.
Drugo: Riječi Allaha : “U kućama svojim boravite.”
Ovaj ajet je objavljen u pogledu zastiranja tijela žena od stranaca tako što će boraviti u svojim kućama. Ovo je naredba koja se odnosi na majke vjernika a ostale vjernice su dužne da ih slijede u tom propisu jer je to mjesto u kojem žena izvršava svoju životnu zadaću i ne bi trebala da napušta kuću osim u slučaju nužde ili potrebe.
Prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
‘Žena je avret (stidno mjesto), pa čim izađe iz svoje kuće prati je šejtan. Žena je najbliža milosti svog Gospoddara dok je u svojoj kući.’”
Šejhul-islam Ibn Tejmijje u ”Fetvama”, 15/297, kaže: “Zbog toga jer je ženi obaveza da se čuva, i o sebi vodi računa, za razliku od čovjeka u tom pogledu. Otuda je žena odlikovana hidžabom i zastiranjem te ostavljanjem ukrasa i uljepšavanja. Kako bi to ostvarila, ženi je obaveza da se zasttre odjećom i da boravi u kući što nije obaveza muškarcima. Jer izlazak pred ljude vodi u smutnju a muškarci su ti koji vode brigu o njima.”
U istoj knjizi, 15/379, šejhul-islam Ibn Tejmijje , kaže: “Kao što obaranje pogleda čovjeka čuva od gledanja u stidna mjesta i gledanja u zabranjene stvari isti učinak se postiže sa boravkom u kući. Čovjekova kuća na svoj način zastire njegovo tijelo kao što to čini odjeća. Otuda je Alllah, Dželleša’nuhu, nakon ajeta o traženju dozvole za ulazak u tuđe kuće, spomenuo obaranje pogleda i čuvanje polnnih organa.Tako se može reći da su kuće zastor kao što je odjeća na tijelu također zastor. Spoj te dvije odjeće se nalazi u riječima Uzvišenog: “i odjeću koja vas čuva od vrućine; daje vam i oklope koji vas u borbi štite,” (En-Nahl, 81) U svakoj od ove dvije odjeće je zaštita od uznemiravanja kao što su vrućina, sunce, hladnoća zatim ljudsko uznemiravanje očima i rukom.”
Treće: Riječi Uzvišenog: “I ljepotu svoju kao u davno pagansko doba ne pokazujte.”
Nakon što im je Uzvišeni naredio da borave u svojjim kućama poslije toga im je zabranio da pokazuju svoju ljepotu kao što se to radilo u džahilijetu putem mnogobrojjnih izlazaka iz kuće. Naime žene su u džahilijetu izlazile uljepšane, namirisane i otkrivenog lica, otkrivajući ukrase koje im je Allah, Dželleša’nuhu, naredio da ih pokriju.
Pokazivanje ljepote (teberrudž) vodi korjen od riječi ‘el-berdž’, što bi moglo značiti pojaviti se ili pokazati nešto. U tom kontekstu i dolazi u ovoj tematici a označava pretje- rano isticanje i pokazivanje ukrasa i ljepote kao što je je otkkrivanje glave, lica, vrata, prsa, podlaktica, potkoljenica i drugog, bilo da je od tjelesnih ili dodatnih ukrasa.
Pošto česti izlasci, a pogotovo izlasci koje prati razgolišenost (es-sufur), uzrokuju veliki nered i smutnju na zemlji, Allah, Dželleša’nuhu, je tu stvar okarakterisao kao davno džahilijetsko doba.
Pokazivanje ljepote i ukrasa (et-teberrudž) sačinjavaju stvari koje ćemo spomenuti u šestom temelju ove knjige, inšaAllah.

Drugi dokaz obaveznosti hidžaba je “ajet hidžaba”.
Allah, Dželleša’nuhu, kaže: ”O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate da se ono zgotivi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne upuštajući se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne, a Allah se ne stidi istine. A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za njihova srca. Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh!” (El-Ahzab, 53 )
”Njima nije grijeh da budu otkrivene pred očevima svojim, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicamma, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa.” (El-Ahzab, 55 )
Prvi ajet je poznat kao ajet pod imenom “ajet hidžaba” jer je to prvi ajet koji je spuštan po pitanju obaveznosti hidžaba majkama vjernika i ostalim vjernicama. Ajet je spuštan u mjesecu zulka’de pete godine po hidžri.
Povod objave ovog ajeta je ono što se pouzdano prenossi u hadisu Enesa, radijallahu anhu, da je Omer, radijallahu anhu, rekao: ‘Rekao sam o Allahov Poslaniče kod tebe ulaze ljudi dobri i pokvareni, kada bi naredio majkama vjernika da se zastru.’, pa je tim povodom Allah, Dželleša’nuhu, objavio ajet o hidžabu. Hadis bilježi Ahmed i Buharija u Sahihu.
Ovo je jedna od stvari u kojoj se Omerovo, radijallahu anhu, rezonovanje poklopilo sa Objavom što predstavlja njeggovu veliku vrlinu.
Pošto je objavljen ovaj ajet Poslanik, alejhissellam, je pokrio svoje žene od stranaca. (koji nisu mahrem ženi. op.p.)
Ostali muslimani su također svoje žene zastrli od muškaraca stranaca, od glave do stopala kao i dodatne ukrase. Tako je hidžab postao opšti farz za svaku vjernicu vječno do Sudnjeg dana. Ajeti na raznovrsne načine dokazuju ovaj propis i to:
Prvo: Pošto je spuštan ovaj ajet, Poslanik, sallallahu ale-jhi ve selleme, je pokrio svoje žene, i ashabi su također pokrili svoje žene prekrivajući pri tom lica, ostatak tijela i dodatne ukrase. I to se tako nastavilo kroz istoriju u praksi vjernicca. Ovo je praktični konsenzus ili idžma’ koji upućuje na uopštenost propisa pomenutog ajeta za sve žene..
Otuda je Ibn Džerir, 22/39, u komentaru ajeta: “A kada od njih nešto tražite, tražite to iza zastora.” rekao: “Kada tražite nešto od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena, i žena ostalih vjernika, koje nisu vaše žene, tražite to iza zastora, tj., tražite to iza pregrade koja se nalazi među vama.”
Drugo: U riječima Uzvišenog: “To je čišće za vaša i njihova srca.”, je razlog (illet) zbog kojeg je hidžab učinjen farzom.
U riječima Uzvišenog: “Tražite to od njih iza zasttora.”, je opaska koja upućuje da je razlog opšte prirode za sve. Jer se čistoća srca, ljudi i žena, te njihovo čuvanje od sumnjivih stvari, traži podjednako za sve muslimane. Otuda je obaveznost hidžaba preča za vjernice uopšteno nego za majke vjernika jer su one čiste i kreposne od svih mahana i poroka, neka je Allah zadovoljan njima.
Otuda razaznajemo da je obaveznost hidžaba opšti propis za sve žene a ne poseban propis za Poslanikove, salllallahu alejhi ve selleme, žene. Jer uopštenost razloga propisa je dokaz da je i sam propis opšti. Da li ijedan musliman kaže: Ovaj razlog (illet) propisa: To je čišće za vaša i njihova srca, se ne odnosi ni na jednog vjernika?
Ovaj illet nije ostavio nijednu stvar, ni veliku ni malu, koja se veže za obaveznost hidžaba, a da je nije obuhvatio.
Treće: Ibret i poruka šerijatskih tekstova se shvata i uzima uopšteno a ne važi samo za onoga čijim povodom je objavljen osim u slučaju da se prenosi dokaz koji ukazuje na njihovu posebnost.
Veliki broj Kur’anskih ajeta su objavljeni nekim povoddom pa ako bismo njihove propise ograničili samo na one čijim povodom su objavljeni to bi značilo brisanje šerijat- skih propisa. Postavlja se pitanje šta bi u tom slučaju preosstalo ostalim vjernicima.
Ovo je hvala Allahu očigledno. Ovo još više pojašnjava pravilo da se neko obraćanje (šerijatskih tekstova) i propis koji iz njega proizilazi odnosi na čitav Ummet, osim ako nije došao dokaz koji upućuje na posebnost i specifičnost dotičnog propisa koji je onda obaveza prihvatiti. U ovom slučaju ne postoji takav dokaz.
Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je prilikom prima-nja prisege od žena rekao im sljedeće: “Ja se ne rukujem sa ženama, ono što reknem jednoj ženi kao da sam rekao stotinu drugih žena.” (Isto se odnosi i na hidžab, tj., ako je proppisan jednoj ženi onda je propisan i svim drugim ženama.)
Četvrto: Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, žene su majke svim vjernicima kako nam to govori Kur’an: “A njeggove žene su njihove majke.” (El-Ahzab, 53 )
Ženidba sa njima je vječno zabranjena kao i sa pravim majkama. O tome Uzvišeni kaže: “I nije vam dozvoljeno da nikada poslije njega oženite njegove žene.” (El-Ahzab, 53 )
Ako se zna da je takva situacija sa ženama Poslanikka, sallallahu alejhi ve selleme, onda nema osnove da se hidžab ograniči samo na njih mimo ostalih žena vjernica.
Otuda možemo zaključiti da je obaveznost hidžaba opšti i vječni propis za sve vjernice do Sudnjeg dana. Tako su i ashabi razumjeli tu mes’elu i pokrili svoje žene kao što smo to već spomenuli.
Peto: Od indicija (karain) koje upućuju na uopštenost propisa obaveznosti hidžaba za sve žene vjernice je započinjanje ajeta sljedečim riječima: “O vjernici ne ulazite u Poslanikove kuće osim sa dopuštenjem…”
Traženje dopuštenja za ulazak u nečiju kuću (isti’zan) je od opšte etike za ulazak u kuće svih muslimana i niko nije rekao da se ovaj propis odnosi samo na Poslanikovu, sallalllahu alejhi ve selleme, kuću mimo ostalih. Otuda je Ibn Kesir u svome tefsiru, 3/505, rekao: “Ovo je upozorenje mu’minima da ne ulaze u Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, kuće bez dopuštenja kao što su to radili međusobno u džahilijetu i na početku Islama. Allah je ljubomoran u pogledu časti ovog Ummeta pa im je to i naredio. To je Allahova počast ovome Ummetu. Otuda je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ‘Čuvajte se ulaska među žene.’…”
Onaj ko bi ustvrdio da se propis hidžaba odnosi samo na Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, žene, morao bi i da propis isti’zana ograniči a takvo mišljenje ne zastupa niko.
Šesto: Na uopštenost propisa ukazuje ajet koji dolazi poslije: “Njima nije grijeh da budu otkrivene pred očevima svojim…” Nijekanje grijeha u ovom ajetu predstavlja izuzimmanje koje upućuje na uopštenost prethodne osnove a to je obaveza hidžaba. A da bi se donio poseban propis iz osnnove (el-asl) za sobom povlači donošenje posebnog propisa iz ogranka (el-fer’). Opšte je poznato da nema grijeha da žena izađe pred mahrema, kao što je otac, otkrivenog lica i šaka. A što se tiče drugih mimo mahrema, obavezan joj je hidžab pred njima.
Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta, 3/506, kaže: “Pošto je Allah, Dželleša’nuhu, naredio ženama da obuku hidžab pred strancima onda je pojasnio da pred ovim rođacima nije obavezna da se pokrije. Isto tako ih je izdvojio i u suri Nur rekavši: “Neka ne pokazuju ukrase svoje osim pred očevima svojim…” (En-Nur, 31)” Ovaj ajet ćemo u potpunosti navesti kod spomena četvrtog dokaza.
Sedmo: Ono što negira posebnost ovog propisa a dokkazuje njegovu uopštenost su riječi Uzvišenog u 59 ajetu sure Ahzab: “i ženama vjernika.”
Ajet u potpunosti glasi: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se…” 1
Iz ovog se jasno vidi uopštenost obaveznosti ovog propisa za sve vjernice vječno.

Treći dokaz: Drugi ajet o hidžabu koji naređuje spuštanje džilbaba preko lica.
”O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojjim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 59)
U komentaru ovog ajeta Sujuti je rekao: “Ovo je ajet hidžaba u pogledu ostalih žena u kojem je stroga naredba o pokrivanju glave i lica.”
Allah, Dželleša’nuhu, je u ovom ajetu naglasio Poslanikoove, sallallahu alejhi ve selleme, žene i kćeri zbog njihovog ugledda i časti jer su one njegova rodbina za razliku od ostalih. A Allah, Dželleša’nuhu, kaže: -”O vi koji vjerujete, sebe i porrodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti,” (Et-Tahrim, 6)
Zatim Allah, Dželleša’nuhu, jasno uopštava propis na sve žene vjernika. Ovaj ajet je jasan i nedvosmislen,kao i prvi ajet, da je na svim ženama obaveza da zastru i pokriju svoje lice, čitavo tijelo i dodatne ukrase od stranih muškaraca a to se izvodi pomoću džilbaba koji prekriva njihova tijela i lica kao i dodatne ukrase, i to ih razlikuje od žena džahilijeta. Na taj način su zaštićene od uznemiravanja kao i onih koji za njima nezakonito žude a čija su srca bolesna.
Ovaj ajet na više načina dokazuje da su žene obavezne pokriti svoje lice i to:
Prvo: Značenje riječi džilbab u “Lisanul arab” je sljedeće: “To je široka odjeća koja prekriva cijelo tijelo. Spominje se kao ”el-mulaetu” i “abaetu” tj. abaija. Žene ga oblače preko odjeće sa vrha glave prekrivajući njime lice i ostale dijelove tijela te dodatne ukrase na njoj tako sve do stopala prekrivajući ih.”
Na ovaj način je potvrđeno i jezički i terminološki da džilbab pokriva lice kao i ostale dijelove tijela.
Drugo: Pod džilbab ulazi i pokrivanje lica. To je njeggovo prvo značenje koje se traži. Jer ono što su otkrivale neke žene u džahilijetu je lice. Otuda je Allah, Dželleša’nuhu, naredio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, i ženama ostalih vjernika da pokriju lice. To pokrivanje se izvodi sa spuštanjem džilbaba preko njega. Jer ovo spuštanje (idna’) dolazi poslije sa riječicom “na” (‘ala). Spuštanje nečega ne može biti osim sa nečega iz visine a to je u ovom slučaju spuštanje sa glave preko lica i čitavog tijela.
Treće: Prekrivanje lica sa džilbabom zatim čitavog tijela sa odjećom -dodatnim ukrasom- je stvar koju su tako razumjele žene ashaba, radijallahu anhum.
Prenosi Abdurrezak u Musannefu od Ummi Seleme, radijallahu anha, da je rekla: “Pošto je spušten ovaj ajet: “Neka spuste niza se svoje džilbabe.”, izašle su žene ensarija kao da su im na glavama vrane od smirenosti, a na sebi su nosile crnu odjeću.”
Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ensarijkama, kada je spuštan Kur’anski ajet: “O Vjerovjesniče, reci svojim ženama i svojim kćerima…”, pocjepale su svoje ogrtače i sa njima se pokrile pa su kla-njale za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao da su im na glavama vrane.” Hadis bilježi Ibn Merdevije.
Od Aiše, radijallahu anha, se također prenosi da je reklla: “Neka se Allah smiluje prvim muhadžirkama, kada su objavljene riječi Uzvišenog: “I neka vela svoja spuste na grudi svoje…”, pocjepale su svoje ogrtače i njima se pokrile.” Bilježi ga Buharija u svime Sahihu.
I’tidžar znači isto što i ihtimar tj., pokrivanje lica.
Prenosi se od Ummi Atije da je rekla: “Naredio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, da izvedemo na ramazansski i kurbanski bajram, punoljetne robinje, žene sa menstruaacijom i djevojke. Što se tiče žena sa menstruacijom, ne bi klanjale ali bi učestvovale u dobru i dovi muslimana.” Re- kla sam: “O Allahov Poslaniče šta ako neke od nas nemaju džilbaba?” “Neka posudi i obuće džilbab svoje sestre.” reče Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme.” Hadis bilježe Buharija i Muslim.
Ovo je jasan dokaz koji zabranjuje ženi da izlazi pred strance bez džilbaba. A Allah najbolje zna.
Četvrto: U ajetu je indicija koja upućuje na ovakvo poimanje džilbaba i na ovakav oblik prakse kojoj su pristtupile ensarijke i muhadžirke u pogledu nošenja džilbaba, tj., prekrivanje lica i puštanje džilbaba preko njega. U ajetu se spominje obaveza pokrivanja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena sa pokrivanjem lica ali se isto to naređuje i njegovim kćerima i ženama ostalih vjernika. Ovo jasno ukazzuje na obavezu pokrivanja lica oblačenjem džilbaba i to važi za sve vjernice.
Peto: Spominjanje razloga propisa u riječima Uzvi- šenog: “Tako će se najlakše prepoznati pa neće napasttovane biti.”, se veže sa riječima “..i neka spuste…”. To je prvobitni propis za pokrivanje lica jer je pokrivanje lica znak čednosti, što ih štiti od napastovanja i uznemirava- nja iskvarenih muškaraca. Kada žena pokrije lice onaj ko je bolesnog srca neće žuditi da ga vidi ili otkrije ostali dio njenog tijela i glavne avrete (stidna mjesta).
Otuda ovaj razlog (izbjegavanje ezijeta i uznemiravanja) ukazuje na obaveznost hidžaba sa pokrivanjem cijelog tijela i dodatnih ukrasa džilbabom. To je znak njihove čednosti i krijeposti, i na taj način čuvaju sebe da ne padnu u smutnju ali i druge da zbog njih ne upadnu u grijehe, te da ne budu napastvovane i uznemiravane.
Opšte poznato je da žena koja se potpuno pokrije neće doći u iskušenje da je napadnu ljudi bolesnog srca niti da je gledaju oči iskvarenih ljudi za razliku od one koja se razgoliši ili otkrije lice, kao takva može postati predmetom požude.
Znaj da zastiranje džilbabom, a to je je odjeća kreposnnih žena, biva sa glave a ne sa ramena. Kod njega se još uslovljava da abaija ne bude sama po sebi ukras niti da joj se dodaju ukrasi kao što su čipke ili vezovi, ili nešto drugo što privlači pogled ljudi. U protivnom to bi se onda suprosttavljalo cilju zbog kojeg je Zakonodavac propisao džilbab, a to je zastiranje tijela i ukrasa žene od očiju stranaca.
I neka muslimanke ne dozvole da ih zavedu i zavvaraju one koje izlaze razgolišene i koje uživaju u tome što ih muškarci promatraju, i što su predmet naslađivanja njihhovih pogleda.
Vjernica se naslađuje time što robuje svome Gospoddaru, što je svjetiljka u svojoj kući i što je čista, pobožna, kreposna, dobra i časna. Allaha molim da učvrsti žene vjernice na putu čednosti i uzrocima koji vode istoj.

Četvrti dokaz: Dva ajeta iz sure Nur
”Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uisitinu, zna ono što oni rade.” (En-Nur, 30)
”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionaako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim,…,i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.” (En-Nur, 31)
Mnogobrojni su dokazi u ova dva plemenita ajeta o obaveznosti hidžaba i prekrivanju lica, i to na četiri međusobno povezana načina.
Prvo: Naredba o obaranju pogleda i čuvanju stidnih mjesta podjednako za žene i muškarce u prvom ajetu i na početku drugog ajeta. Razlog ove naredbe je zbog veličine grijeha zinaluka. Obaranje pogleda i čuvanje stidnih mjesta je čišće i bolje vjernicima kako na dunjaluku tako i na ahirettu, i udaljava ih od upadanja u takav grijeh.
Čuvanje stidnih mjesta se ne može postići osim uz upotrebu uzroka koji dovode do zaštite i spokoja u tom pogledu. Niko pametan ne sumnja da je otkrivanje lica uzrrok koji dovodi do gledanja i naslađivanja sa istim. Oči čine blud a njihov blud je gledanje. Propis za sredstva povlači isti propis ciljeva nečeg.
Drugo: Jasna i nedvosmislena naredba o hidžabu u riječima Uzvišenog: “I neka ne otkrivaju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje.” Tj., neka ništa od svojih ukrasa i ljepote ne pokazuju strancima (muškarcima koji joj nisu mahrem) namjerno osim onoga što je ionako spoljašnje jer je to opet nužno a ne svojevoljno. A to je ono što je nemoguće sakriti kao što su džilbab ili abaija sami po sebi, koje žena oblači preko svoje odjeće i preko himara. A to je opet odjeća koja ako bi se u nju pogledalo ne dozvoljava viđenje nekog dijela tijela žene strankinje (koju je haram gledati). Pogled u tako obučenu ženu se prašta.
Ovdje možemo uočiti jednu od Kur’anskih mudrosti u riječima Uzvišenog: “I neka ne otkrivaju ukrase svoje…”, a to je upotreba glagola u ženskom rodu u sadašnjem vremmenu (f’il mudari’a) u odričnom obliku, da ne otkrivaju svoje ukrase namjerno. Poznato je da ako zabrana dođe u sadašnjem vremenu označava potvrdu i pojačanje te zabrane što je jasan dokaz o obaveznosti hidžaba za čitavo tijelo uključujući i dodatne ukrase. A lice i šake su onda još preči da se pokriju.
Dok u riječima Uzvišenog: “Osim što je ionako spoljašnje”, koje predstavljaju izuzimanje (istisna’) glagol nije došao u ženskom rodu i ne prenosi se riječicom poslije njega, već dolazi u direktnom obliku. Što bi značilo da je ženi naređeno da sve ukrase uopšteno prekrije i nema pravvo izbora da otkrije bilo šta od njega.
I nije joj dozvoljeno da išta otkrije namjerno osim onoga što je nužno ionako spoljašnje, i u tom slučaju nije griješna kao što nije griješna ako bi joj nekim slučajem vjetar otkrio dio tijela. Ili ako bi otkrila dio tijela zbog potrebe liječenja ili ako je u pitanju neka druga nužda. Otuda ovo izuzimanje dolazi u smislu otklanjanja poteškoće kao što je i značenje riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih,” (El-Bekara, 286 )
Treće: Riječi Uzvišenog: “I neka vela svoja spuste na grudi svoje…”
Pošto je Allah, Dželleša’nuhu, strogo naredio vjernicama pokrivanje tijela i ukrasa u dva pomenuta ajeta, te da ne otkrivaju ništa od svojih ukrasa osim što je ionako spoljašnje, te da će ono što se otkrije nenamjerno biti oprošteno, onda je radi potpunosti pokrivanja spomenuo da u ukrase koje je zabranjeno pokazivati ulazi čitavo tijelo.
Pošto košulje na prednjem dijelu obično imaju prorreze koji otkrivaju dijelove vrata i prsa, Uzvišeni je pojasnio obavezu pokrivanja i zastiranja tog dijela tijela spuštanjem džilbaba – vela na taj dio koji ne prekriva košulja. Izraz u ajetu ‘ed-darb’ može značiti stvavljanje nečeg na nešto tj., prekrivanje nečega. Tako na drugom mjestu kaže Uzvišeni: “Pa ih je prekrilo (snašlo) poniženje.” (Ali Imran, 112 )
Prekrilo ih je poniženje kao što šator prekrije onoga po kome padne.
Riječ ‘humur’ je množina od ‘himar’, a korijen riječi je ‘el-hamr’, što znači zastiranje i pokrivanje. Zbog toga je alkohol dobio naziv ‘hamr’ jer prekriva i zastire pamet i razzum.
Hafiz ibn Hadžer u Fethul bariju, 8/489, kaže: “Zbog toga je himar žene dobio to ime jer zastire njeno lice.”
U arapskom jeziku se kaže, ‘ihtemeret il-mer’etu ve tehammeret’, tj., žena je prekrila i zastrla lice. Izraz el- džujub je množina te riječi a jednina je džejb. To je razrez na košulji koji pada po vratu. Otuda značenje riječi Uzvišenog: “I neka vela svoja spuste na grudi svoje…”, dolazi u konttekstu Allahove naredbe vjernicama da himarom prekriju otkrivene dijelove tijela (koje obična haljina nije prekrila) kao što su glava, lice, vrat i prsa. To se realizuje tako što žena omota himar koji stavi na glavu a zatim ga sa desne strane prebaci na lijevo rame. Ovo se još na arapskom jeziku nazziva ‘et-tekanu’u’. Nasuprot ovome žene su u džahilijetu puštale himar od pozadi a otkrivale su prednji dio tako da je sa dolaskom Islama naređeno da to pokriju.
Na ovakvo značenje i poimanje himara upućuje ara-pski jezik, a tako su to pitanje razumjele i ashabijke, radijallahunne, i po tome radile. Otuda je i Buharija u svome Sahihu naveo poglavlje pod nazivom “Poglavlje: I neka svoja vela spusta na grudi svoje”. Zatim je naveo hadis sa njegovim senedom od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje prvim muhadžirkama, pošto je spuštan ajet: “Neka vela svoja spuste na grudi svoje..”, pocjepale su svoje ogrtače i pokrile se sa njima.”
Hafiz ibn Hadžer u Fethul-bariju, 8/489, je rekao: “Značenje riječi “fe ihtemerne”, u ovom hadisu je, da su prekrile svoje lice.” Zatim je spomenuo opis toga kao što smo to već naveli.
Onome ko se ne slaže sa ovim mišljenjem i smatra da žena može otkriti lice, jer Allah, Dželleša’nuhu, ovdje to nije spomenuo odgovorit ćemo: “Allah, Dželleša’nuhu, ovdje nije spomenuo glavu, vrat, prsa, nadlakticu, podlakticu i dlannove, pa da li je ženi dozvoljeno otkriti te dijelove?” Pa ako rekne ne, odgovorit ćemo mu, isti je slučaj sa licem, I još je preče da se ne otkriva lice jer je ono izvor ljepote i smutnje. Pa kako to da Šerijat naredi pokrivanje glave, prsa, vrata, podlaktica i šaka, a da ne naredi pokrivanje i zastiranje lica koje je najveći izvor smutnje (fitne) i najviše ostavlja traga na onog ko gleda, kao i na onoga ko je predmet gledanja.
Također ih možemo zapitati: “Šta je vaš odgovor na činjenicu da su žene ashaba, radijallahu anhum, požurile da prekriju lica nakon što je objavljen ovaj ajet?”
Četvrto: Riječi Uzvišenog: “I neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju…” Pošto je Allah, Dželleša’nuhu, naredio prekrivanje ukrasa, način oblačenja himara te njegovo spuštanje na lice, grudi, vrat i ostalo, Allah, Subhanehu ve Teala, je radi upotpunjavanja i savršenosti pokrivanja, kao i zbog otklanjanja svih uzro-ka od ženskog zavođenja, vjernicama naredio da ne udarraju svojim nogama u hodu kako se ne bi čuo zveket njihhova nakita kao što su halke i slično tome. Jer bi na taj način obznanile svoje ukrase što bi mogao biti uzrok smutnje a to je šejtanski posao.
Iz ovog dijela ajeta se mogu izvući tri dokaza.
Prvo: Ženama je zabranjeno udarati svojim nogama kako bi se čuo zveket nakita koji ih prekriva.
Drugo: Na ženi je obaveza da prekrije noge i eventuaalni nakit koji se na njima nalazi.
Treće: Allah, Dželleša’nuhu, je ženama zabranio sve ono što vodi u smutnju. Ako je naređeno pokrivanje stoppala i skrivanje ukrasa na nogama onda je preče da joj bude zabranjeno razgolišavanje i otkrivanje lica pred strancimma jer je otkrivanje lica najveći pokretač smutnje, zato je ponajpreče da se pokrije a ne da se otkriva pred stranim muškarcima i u to ne sumnja niko pametan.
Sada možemo uvidjeti kakav je redoslijed napravljen u ovom ajetu u pogledu pokrivanja žene, od glave do stoppala i kako su sprječeni svi uzroci koji vode namjernom otkkrivanju nekog dijela tijela ili ukrasa u strahu od smutnje. Neka je slavljen Onaj koji je mudro odredio ove propise.

Peti dokaz: Olakšica (ruhsa) za stare žene koje ne žude za udajom da mogu odložiti svoje ogrtače, a da ostanu krepposne to im je bolje. Uzvišeni kaže: ”A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjestta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu kreposne. Allah sve čuje i zna.” (En-Nur, 60)
Allah, Dželleša’nuhu, je starim ženama koje više ne žude za udajom propisao olakšicu. To su one žene koje su ušle u pozne godine, koje su odavno izgubile hajz i mogućnost trudnoće. Njima je dozvoljeno ako hoće da odlože džilbab i himar koji je Uzvišeni spomenuo u ajetu o hidžabu za žene vjernice. Njima je dozvoljeno da otkriju lice i dlanove, i u tome ne snose grijeh i odgovornost ali pod dva uslova.
Prvi uslov: Da su od onih na kojima nije ostalo ukrasa ili mjesta koja pokreću strasti. To su one koje koje ne žude i ne žele da se udaju, niti neko drugi žudi da ih oženi. Jer su one starice koje to ne žele niti bi ih neko poželio.
A što se tiče onih koje su ostale lijepe i koje svojim fizičkim izgledom mogu uzburkati strasti, takvima nije dozvoljeno da odlože svoje ogrtače.
Drugi uslov: Da ne pokazuju ona mjesta na kojima se nose ukrasi (shodno Kur’anskom ajetu). Ovo podrazumijeva dvije stvari:
Prvo, da ne oblače namjerno ukrašenu odjeću koja razgolišava.
Drugo, da ne upotrebljavaju ukrase poput nakita, surme, boje i uljepšavanje odjećom kao i drugim ukrasima kojima bi mogle izazvati smutnju.
Na vjernicama je da ne pretjeruju u pogledu ove olakšice tako da se deklarišu kao starice a one to nisu, i da kao takve pokazuju neke od svojih ukrasa.
Zatim je Allah, Dželleša’nuhu, rekao: “A da budu krepposne to im je bolje.”
Ovo je podsticaj Uzvišenoga starim ženama da čuva- ju čednost, te da je to bolje i efdalnije (vrijednije).
Ovaj ajet upućuje na obaveznost pokrivanja lica žena kao i ostatka tijela uključujući i ukrase. A pomenuta olakši- ca važi za žene koje su ostarile i kao takve nije ih moguće potvoriti jer su toliko ostarile. Ako se posluže ovom olakšicom nisu griješne.
Olakšica (ruhsa) u Šerijatu dolazi u stvarima koje su strogo naređene i propisane.
U ovom slučaju stvar koja je strogo naređena je hidžab o kojem smo govorili u prethodnim ajetima. Činjenica da je za stare žene bolje i kreposnije da ne koriste ovu olakšicu te da ne odlažu svoje ogrtače sa lica i šaka, ukazuje na obavezzu pokrivanja onih žena koje nisu dostigle tu starosnu dob. Mladim ženama je najpreče da se potpuno pokriju, to ih čuva i udaljuje od smutnje i nemorala, a ako bi to prekršile bile bi griješne.
Kao rezime možemo reći da je ovaj ajet najjači dokkaz o obaveznosti pokrivanja lica i šaka, te ostatka tijela sa ukrasima, i to džilbabom i himarom.

DOKAZI IZ VJERODOSTOJNOG SUNNETA:

Mnogobrojni su dokazi iz vjerodostojnog Sunneta koji na različite načine jasno ukazuju na pomenuti propis.
Ponekad na obavezu pokrivanja lica, ponekad da ne izlaze iz kuće bez džilbaba, a ponekad u vidu naredbe spuštanja haljine kako bi pokrila stopala.
Ponekad u kontekstu upozorenja da je žena sva avret (stidno mjesto) te da je obavezna da se sva pokrije, ponekad u vidu zabrane osamljivanja sa ženama i ulaskom među njih.
Ponekad se spominje olakšica u tom pogledu kod prošnje kada joj je dozvoljeno da otkrije lice kako bi je prossac vidio.
I tako na razne načine Sunnet štiti vjernice i podstiče ih na čednost, krepost, stid, ljubomoru i pokrivanje.
U tom kontekstu prenešeno je mnoštvo hadisa od Posslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Neki od njih su:
1. Prenosi se od majke vjernika, Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Dok smo bile u ihramima pored nas bi nailazzili putnici. Kada bi prolazili pored neke od nas, ona bi prebacila svoj džilbab preko glave i lica, pa kada bi nas prošli ona bi lice opet otkrivala.”
Hadis bilježi Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže, Darekkutni i Bejheki.
Ovo je jasan dokaz koji prenosi Aiša, radijallahu anha, o ashabijkama koje su bile muhrime (pod ihramom) sa Posla-nikom, sallallahu alejhi ve selleme.
Ovdje se spominju dva vadžiba (obaveza) koji su u situaciji da se jedan drugom suprostavljaju. Prvi vadžib je pokrivanje lica, a drugi je njegovo otkrivanje u situaciji kada su muhrime (obredi hadža). U takvoj situaciji one su pri prolasku muškaraca stranaca primjenjivale osnovu propisa a to je obaveza pokrivanja lica, a kada u njihovom prisustvu nije bilo stranaca primjenjivale su osnov propisa za muhrime a to je otkrivanje lica.
Ovo je jasan dokaz, hvala Allahu, Dželleša’nuhu, o obavezi pokrivanja čitavog tijela za sve žene vjernice.
U korist uopštenosti propisa kao što smo to spomi-njali u tefsiru 53 ajeta sure Ahzab, je i sljedeći hadis:
2. Prenosi se od Esme bint Ebu Bekr, radijallahu anha, da je rekla: “Pokrivale smo naša lica od muškaraca, i češljale smo se prije toga, dok smo bile u ihramima.”
Bilježi ga Ibn Huzejme i Hakim. Hadis je sahih po šartovima Buharije i Muslima, a Zehebi se sa tim složio.
3. Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje prvim muhadžirkama. Kada je objavljenno: “I neka vela svoja spuste na grudi svoje.” Pocjepale su svoje ogrtače i prekrile se njima.”
Hadis bilježi Buharija, Ebu Davud, Ibn Džerir u svome tefsiru, Hakim, Bejheki, i drugi.
Hafiz ibn Hadžer u Fethul bariju, 8/490, kaže: “Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “ihtemerne”, znače da su prekrile svoja lica.”
Naš uvaženi šejh Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti u “Edvaul-bejanu”, 6/594-595, kaže: “Ovaj vjerodostojni hadis jasno ukazuje da su pomenute ashabijke iz riječi Uzvišenog: ‘I neka vela svoja spuste na grudi svoje’, razumjele oba-vezu pokrivanja lica, te da su tom prilikom pocjepale svoje ogrtače i prekrile lica pokoravajući se Allahovoj naredbi iz pomenutog ajeta.”
Eš-Šenkiti nastavlja: “Zastiranje žena od muškaraca i prekrivanje lica je potvrđeno u vjerodostojnom Sunnettu, a Sunnet tefsiri Allahovu Knjigu kao što je poznato. Otuda je Aiša pohvalila pomenute žene jer su požurile da sprovedu naredbu sadržanu u pomenutom ajetu. Opšte poznato je da one same nisu mogle to razumjeti iz riječi Uzvišenog: ‘I neka vela svoja spuste na grudi svoje.’, već da im je to protumačio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Jer je Poslanik, bio prisutan među njima a one su ga pitale o svim propisima Vjere koji im eventualno nisu bili jasni. U tom kontekstu Allah, Dželleša’nuhu, kaže: “Mi smo ti objavvili opomenu (Kur’an) kako bi objašnjavao ljudima ono što smo im spustili.”
Nemoguće je da su ashabijke same po sebi protuma- čile ovaj ajet.
Hafiz ibn Hadžer u Fethul-bariju, navodi drugu predaju od Ibn Ebi Hatima od Safije, koja pojašnjava ovu predaju. Predaja je prenešena u sljedećem obliku: “Kod Aiše smo spomenuli žene Kurejšijke i njihovu vrijednost pa je rekla: ‘Zaista su Kurejšike dobre ali tako mi Allaha nisam vidjela boljih žena od ensarijki i nisam vidjela žena da su iskrenije i čvršće prihvatile Allahovu Knjigu. Kada su objavljene riječi Uzvišenog: ‘I neka vela svoja spuste na grudi svoje.’, tada su im došli njihovi ljudi učeći ono što je spušteno po pitanju njih. Nije ni jedna ostala a da nije uzela svoj ogrtač. Tako pokrivene su klanjale sabah za Poslaniikom kao da su im na glavama vrane.”
Ovaj događaj je također pojašnjen u predaji kod Buhharije koju smo malo prije spomenuli. Shodno svom zna-nju, bogobojaznosti i razumjevanju Vjere, Aiša, radijallahu anha, je donijela na pomenute ashabijke ovu veliku pohvalu i jasno izrekla da su one žene koje su najiskrenije i najčvršće prihvatile Objavu.
Ovo je jasan i neporeciv dokaz da su ashabijke rije-či Uzvišenog: “I neka vela svoja spuste na grudi svoje.”, shvatile kao naredbu o pokrivanju lica. Ovo je također dokaz da prekrivanje lica predstavlja iskreno vjerovanje u Allahovu Objavu i iskreno prihvatanje iste.
Zato je veliko čudo, da pojedinci koji se deklarišu kao ulema, govore kako nije došao nijedan dokaz u Kur’anu i Sunnetu o pokrivanju lica žene pred muškarci-ma. Iako se zna da su ashabijke to radile pokoravajući se Allahu, Dželleša’nuhu, i iskreno vjerujući u Njegovu Objavu. Iako se to jasno vidi iz vjerodostojnih predaja, kao što smo vidjeli predaju koju prenosi Buharija, što predstavlja jedan od najvećih i najjasnijih dokaza o obaveznosti hidžaba (pokrivanju lica) za sve žene.
4. Hadis Aiše, radijallahu anha, u slučaju potvore na nju. U njemu se prenosi sljedeće: “Safvan me je vidio prije hidžaba, pa sam se probudila dok se vraćao nakon što me je prepoznao, pa sam prekrila svoje lice od njega sa svojjim džilbabom.”
Hadis bilježe Buharija i Muslim.
A kao što smo već objasnili u komentaru 53 ajeta sure Ahzab da je hidžab farz kako za majke vjernika tako i za ostale vjernice.
5. Hadis Aiše, radijallahu anha, u priči o njenom amidži po mlijeku a to je Eflah, brat Ebu El-Ka’jsa, koji je došao kod nje i tražio dozvolu za ulazak nakon što je spuštan propis o hidžabu. Pošto ga je odbila, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio jer je on bio njen amidža po mlijeku. Hadis bilježe Buharija i Muslim.
Hafiz ibn Hadžer u Fethul-bariju, 9/152, kaže:
“U hadisu je dokaz obaveznosti zastiranja žene pred muškarcima strancima (koji joj nisu mahrem).”
Hafiz Ibn Hadžer je mišljenja da je hidžab uopšten za sve žene i to je istina.
6. Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Žene vjernice su za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, klanjale sabah umotane u svoje ogrtače. Zatim su odlazile svojim kućama nakon završenog namaza i niko ih ne bi prepo-znao od crnila.” Hadis bilježe Buharija i Muslim.
7. Hadis Ummu Atije, radijallahu anha. Naime u njemu se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ženama da iziđu na musalu za vrijeme bajram namaza, pa su rekle: ‘O Allahov Poslaniče neke od nas nemaju džilbaba?’ Pa im je odgovorio: ‘Neka obuče džilbab svoje sestre.’
Hadis bilježe Buharija i Muslim.
Poenta leži u tome što je značenje hadisa shodnjo njeggovom vanjskom značenju, a to je, da ženi nije dozvoljeno da iz svoje kuće izlazi, osim pokrivena džilbabom koji bi prekrio čitavo tijelo i to je bila praksa vjernica u vrijeme Posslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
8. Prenosi se od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko bude pustio da mu se odjeća vuće iz uobraženosti, Allah, Dželleša’nuhu, ga neće pogledati na Sudnjem danu.” Pa je Ummu Seleme rekla: “Kako da postupe žene sa dijelom haljina koji se vuće po zemlji ( zujjulihinne)? ‘Neka ih spuste jedan pedalj.’ reče Poslanik. A ako im to bude otkrivalo stopala, ponovo priupita? ‘Neka ih spuste za jedan lakat i neka na to ne dodaju više.’ odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadsi bilježi Ahmed i vlasnnici Sunena i drugi, a Tirmizi kaže da je hasenun sahih.
Dokazivanje u ovom hadisu se ogleda u dvije stvari:
Prvo: Žena je za stranog muškarca sva avret (stidno mjesto) jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio žena- ma da pokriju svoja stopala u dužini od jednog lakta.
Drugo: U njemu je dokaz o obaveznosti hidžaba na čitavo tijelo. Analogno tome, preče je da bude pokrivenno lice koje je izvor smutnje. Mudrost Sveznajućeg i o svemu dobro obavještenog odbija da naredi pokrivanje nečega što je manje važno od onoga što je više važno i što predstavlja veći izvor smutnje.
9. Prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je Posslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena je avret (stidnno mjesto) pa kada izađe iz kuće prati je šejtan. Žena je najbliža milosti svoga Gospodara dok je u svojoj kući.”
Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Hiban, i Taberani.
Poenta hadisa je u tome, ako je žena avret onda joj je obaveza da pokrije sve ono što obuhvata riječ avret, i da ga zastre.
U predaji Ebu Taliba kod imama Ahmeda se kaže: “Nokat žene je avret pa kada iziđe iz kuće neka joj se ništa ne vidi osim papuča.” Od njega se također prenosi predaja: “Kod nje je svaki dio avret pa čak i nokat.” Šejhul-islam ibn Tejmijje dodaje: “To je i Malikovo mišljenje.”
10. Prenosi se od Ukbeta ibn Amira Džuhenija, radijjallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čuvajte se ulaska među žene.” Neki čovjek od ensarija reče:’O božiji Poslaniče šta misliš o el-hamwu?’ -’El-hamw je smrt.’ reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”
Hadis bilježe Buharija i Muslim.
Ovaj hadis upućuje na obaveznost hidžaba jer je Posslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio na opasnost ulaska među žene, te je uporedio bližnje rođaka od ženinog suppruga (el-hamw) sa smrću.
Ovakav način izražavanja upućuje na to da se radi o velikoj opasnosti. Pa ako je muškarcima zabranjeno da ulaze među žene, a još je preče da bude zabranjeno osamlljivanje sa njima kao što se to navodi u drugim predajama. Otuda je naređeno da, ako se nešto traži od njih da to bude iza zastora. A onaj ko uđe među njih taj je već pocjepao taj zastor. Ovo je opšta naredba u pogledu svih žena. Otuda su i riječi Uzvišenog: “…tražite to od njih iza zastora.”, uopštene za sve žene.
11 . Hadis koji dozvoljava olakšicu otkrivanja lica kako bi prosac vidio djevojku. Hadisi u tom kontekstu su mnogobrojni i prenosi ih skupina ashaba, radijallahu anhum. Od njih su Ebu Hurejre, Džabir, Mugire, Muhammed ibn Mesleme i Ebu Humejd, radijallahu anhum.
Zadovoljit ćemo se hadisom koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas prosi ženi pa ako može da vidi ono što će mu omiliti ženidbu neka to i uradi.” Tako sam zapro- sio djevojku pa sam krišom tražio priliku da je vidim dok nisam ugledao ono što mi je omililo ženidbu sa njom pa sam je i oženio, priča Džabir.
Hadis bilježi Ahmed, Ebu Davud i Hakim i kaže da je vjerodostojan po šartovima Muslima.
Dokazi iz ovog hadisa su sljedeći:
Prvo: Osnova je da su žene dužne da se pokriju i za- stru od muškaraca.
Drugo: Olakšica koja je propisana proscu ukazuje da je prije toga postojala neka obaveza a to je obaveza hidžaba na osnovu koje je propisana pomenuta olakšica. Da su žene bile otkrivenih lica ne bi bilo potrebe za ovom olakšicom niti potrebe da se ovaj hadis spominje uopšte.
Treće: Prikradanje Džabira kako bi vidio kod svoje prosidbenice ono što će mu omiliti brak sa njom (ljepotu njenna lica) ukazuje na pokrivanje lica. A da je bila otkrivenog lica ne bi imao potrebe za prikradanjem kako bi vidio svoju buduću ženu. A Allah, Dželleša’nuhu, najbolje zna.
Kaže šejh Ahmed Šakir u recenziji Musneda, 14/236, u hadisu Ebi Hurejre, radijallahu anhu, koji govori o viđenju prosidbenice: “Ovaj hadis kao i drugi hadisi koji se prennose u ovom značenju o dozvoli viđenja prosidbenice zloupotrjebili su pokvarenjaci i bezbožnici u našem vremmenu. To su oni koji robuju Evropi, ženama i strastima. Sa ovim hadisom dokazuju nešto što se njime ne želi reći i izvrću njegovo pravo islamsko značenje. Pa su tako dozvvolili viđenje žene u potpunosti, i još su dozvolili viđenje onoga što nije nikako dozvoljeno gledati. I ne samo to, dozvolili su osamljivanje sa ženom što je zabranjeno. Čak su dozvolili međusobno prijateljstvo i život, i u tome ne vide ništa loše. Neka ih Allah osramoti njih i njihove žene, i one koji su zadovoljni njima. Najveći grješnici među njima su oni koji se deklarišu kao ljudi od Vjere, a Vjera je od njih čista. Neka nam Allah, Dželleša’nuhu, oprosti i neka nas uputi na Pravi put.”

ISPRAVAN KIJAS ILI ANALOGIJA (KIJASDŽELIJJ MUTTARID)

Kao što ajeti i hadisi upućuju na obaveznost hidžab u potpunosti sa prekrivanjem lica i šaka, kao i ostatka tijela i ukrasa, te na zabranu otkrivanja bilo šta od toga, tako i kijas muttarid upućuje na obavezu pokrivanja lica i šaka zajedno sa ostatkom tijela i ukrasima. Na to upućuju i šerijatska pravila koja zatvaraju vrata smutnje, kako žene ne bi bile zavedene, i kako ne bi druge zavodile.
Šerijat također nastoji da ostvari uzvišene ciljeve u tom pogledu i da sačuva najbolje etičke vrijednosti a to je očuvanje čednosti, čistoće ,stida, ljubomore, te pokrivanje. A istovremeno nastoji da čovjeka udalji od nekulture, be- stidnosti, usmrćivanja ljubomore, neozbiljnosti, razgoliša- vanja, i miješanja muškaraca i žena.
Jedno od tih pravila je, ‘Pribavljanje koristi i otklanjjanje štete.’ (dželbul-mesalih ve der’ul-mefasid). Zatim pravillo, ‘Prihvatanje manje štete kako bi se izbjegla veća šteta.’ Zatim pravilo, ‘Ostavljanja mubah – dozvoljenih stvari ako to vodi vjerskoj šteti.’
Od primjera kijasa muttarid možemo navesti sljedeće:
-Naredba o obaranju pogleda i čuvanja stidnih mjestta. Analogno tome možemo reći da je otkrivanje lica najveći izazov za pogled i nečuvanje stidnog mjesta.
-Zabrana udaranja nogama za žene kako ne bi ukazzivale na svoje ukrase. Analogno tome možemo reći da je otkrivanje lica veći izazov i pozivać u smutnju od udaranja nogama.
-Zabrana uljepšavanja govora. Otkrivanje lica je veći pozivać u smutnju od toga.
-Naredba pokrivanja stopala, podlaktica, vrata, kose i glave, kroz šerijatske tekstove oko čega postoji konsenzus (idžma’). Analogno tome možemo reći da je lice veći pozivač u smutnju i nered od navedenih stvari.
I mnogobrojni su drugi slučajevi kijasa koji potvrđu- ju ono što smo spomenuli. Otuda analogija pokrivanja lica i šaka je preča da se sprovede a to se u (usulskoj) terminologijji naziva kijas dželij. Ovo je hvala Allahu jasno i upečatljivo.
Iz onoga što smo spomenuli vidljivo je svakome onoome kome je Allah osvijetlio pamet da je hidžab obavezan vjernicama za čitavo tijelo uključujući i dodatne ukrase na što ukazuju jasni Kur’ansko hadiski dokazi, vjerodostojan kijas, opšta šerijatska pravila, i na koncu to je bila praksa žena vjernica od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do današnjeg dana na Arabijskom poluotoku ali i u ostalim muslimanskim zemljama.
Otkrivanje lica žene koje je primjetno danas predsta- vlja početak otkrivanja ostalih dijelova tijela i ukrasa što opet vodi u potpunu razgolišenost, ukrašavanje i uljepšavanje pred strancima. Ovaj belaj koji je zadesio naš Ummet nije bio prisutan do početka četrnestog hidžretskog stoljeća. Ovu smutnju su započeli arapski kršćani i prozapadno orjjentisani muslimani kao i oni koji su prihvatili kršćanstvo od njih nakon što su bili muslimani kao što je to objašnjeno u drugom poglavlju.
Zbog toga je obaveza vjernicima, onima čije je žene navratio šejtan da se otkriju i razgoliše, da se boje Allaha, Dželleša’nuhu, te da pokriju svoje žene onako kako je Allah naredio da se obuče džilbab, abaija i himar, te da povedu računa o uzrocima koji će ih učvrstiti u nošnji hidžaba. Alllah, Dželleša’nuhu, je naredio muškarcima da vode brigu o ženama a osnova toga je islamska ljubomora i vjerska pristtrasnost. Zato je obaveza vjernicama da se odazovu i vrate hidžabu, i da obuku abaije i himare pokoravajući se tako Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Neka im uzor budu majke vjernika i Poslanikove žene, a Allah je zaštitnik dobrih ljudi i žena.
A što se tiče napomene i upozorenja treba reći da je obaveza svakom vjerniku i vjernici da se čuvaju raznih poziva njihovih neprijatelja bilo onih iz njihovih redova ili onih vanjskih koji su skloni zapadnim idejama i načinu života. To su oni koji pozivaju na ostavljanje hidžaba koji je kruna čednosti i štit od otkrivanja i razgolišavanja. Oni pozivaju da žena izlazi razgolišena pred muškarce i da se miješa sa njima.
I nemojte nasjesti na neka ‘šaz mišljenja’ koja gaze i ne respektuju tekstove Kur’ana i hadisa, i koja bukvalno ruše vjerske osnove, i koja se suprostavljaju ciljevima Šerijata u pogledu očuvanja časti i čednosti a zabranjuje razgoliša- vanje i ukrašavanje žene, i mješanja sa muškarcima koje su ohalalili u svojim zemljama.
I kažemo svakom vjerniku i vjernici: Poznato je da u časnom Šerijatu, i na tom su stanovištu valorizatori, ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz za pozivače u razgoliše- nost niti postoji konstantna praksa od vremena Poslanikka, sallallahu alejhi ve sellem, po tom pitanju sve do početka četrnaestog hidžretskog stoljeća.
Većina dokaza onih koji pozivaju u otkrivanje lica i šaka ne izlazi iz tri okvira:
Prvo: Da se radi o tačnom i jasnom dokazu koji je derogiran ajetom o obaveznosti hidžaba kao što se može potvrditi kada se provjeri istorijski slijed događaja. Tj., ti dokazi se odnose na vrijeme prije pete hidžretske godine ili se odnose na stare žene koje više ne žude za udajom ili na djecu koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena.
Drugo: Postojanje tačnog dokaza koji nije jasan i čija se jačina ne može porediti sa jačinom kategoričkih dokaza iz Kur’ana i Sunneta o obaveznosti pokrivanja lica i šaka, kao i ostalog dijela tijela i ukrasa. A Kur’anski princip glasi da oni koji su dobro upućeni u nauku manje jasne dokaze ostavljaju i pridržavaju se onih koji su jasni.
Treće: Postojanje jasnog ali ne i tačnog dokaza koji ne može poslužiti kao dokaz. Nije se dozvoljeno njime suprosttaviti jasnim i tačnim Kur’ansko hadiskim tekstovima kao i dugogodišnjoj konstantnoj praksi u pogledu pokrivanja koje je obuhvatalo i lice i šake.
A treba znati i da niko od velikih islamskih autorriteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smu-tnje, iskvarenosti i slabosti Vjere. Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka.
Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz.
Podmuklo je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopšteno a ne ograničeno o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost Vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u zemljama muslimana.
Osnova je pokrivanje tijela žene sa svim dodatnim ukrasima i nije joj dozvoljeno da nešto od toga namjerno otkriva pred stranim muškarcima pokoravajući se tako Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a na takvoj su praksi bili ashabi i njihove žene, te osttali muslimani kroz četrnaest uzastopnih vijekova. Pa neka je hvala Allahu Gospodaru svijetova.

Eto sestre moje, to vam je hidžab koji je objavio Uzvišeni Allah i kome će primiti kome On bude htio, a ono što Allah nije objavio neće primiti, osim koga On opravda!