[Anonimno]

Opomena dobrim vjernicima, upozorenje nemarnima, uspostavljanje dokaza nad tvrdoglavima i opravdanje pred Gospodarom svjetova!

Demokratija je ukleti produkt sekularizma i njegovo kopile, jer je sekularizam nevjernička doktrina koja ima za cilj da vjeru odvoji od vladanja i upravljanja državom.

Trebao bi znati da ovaj blesavi termin demokratija nije arapskog, već grčkog porijekla. To je složenica od dvije riječi: demos, što znači narod, i kratio, što znači sud, vlast, zakonodavstvo… To znači da je jezički prijevod ove riječi: sud naroda, vlast naroda ili narodno zakonodavstvo.

Ovo je, prema sljedbenicima demokratije, njena najveća vrijednost i zbog ovoga je oni slave i hvale. Istovremeno, upravo te kvalifikacije demokratije se oštro suprotstavljaju islamu i upravo one predstavljaju oštro suprotstavljanje tewhidu1(islamskom monoteizmu).

Brate, ti si shvatio da je osnovni princip, zbog kojeg su stvorena stvorenja, zbog kojeg su objavljene Knjige, zbog kojeg su slati poslanici – ona najčvršća veza islama, tj. tewhid ili svjedočenje da je Allah jedini Bog, upućivanje ibadeta2 samo Njemu i izbjegavanje obožavanja drugog pored Njega. Pokornost u propisivanju zakona je samo jedno od djela ibadeta koja moraju biti samo za Allaha. U suprotnom, čovjek će biti mušrik3 i gubitnik.

Dakle, čovjek će biti mušrik, bez obzira na to da li će spomenutu posebnost islama sprovesti kroz demokratiju – jer u stvarnosti u tom sistemu sud preuzima narod ili većina, što je najveća želja demokrata, sekularista i onih koji sebe pripisuju islamu – ili, kao što je to danas, gdje sud posjeduju glavešine i njihove bande iz redova njihovih porodica, ili bogati biznismeni, koji posjeduju kapital i medije koji im omogućavaju da dođu do parlamenata – palata demokratije i do njihovog boga – kralja ili princa, koji ima vlast da raspusti skupštinu ili ne, kada i kako on želi.

Stoga, s koje god strane prikazali demokratiju, jasno je da je to sistem nevjerstva u Allaha Veličanstvenog, širk u Gospodara nebesa i Zemlje i oštro suprotstavljanje vjeri Allahove jednoće, vjeri svih vjerovjesnika…

Ovo tvrdimo iz sljedećih razloga:

PRVO:

To je upravljanje naroda ili zakonodavstvo taguta4 i nije Allahovo zakonodavstvo. Allah je Svome Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da sudi po onome što mu je On objavio i tražio da se ne povodi za ljudskim željama ili za voljom većine, da ga oni ne obmanu, te da napusti makar dio onoga što mu Allah objavljuje.

U tom kontekstu je Uzvišeni Allah rekao:

وَأَنِ احْكُم بَيْنَهُم بِمَآ أَنزَلَ اللّهُ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءهُمْ وَاحْذَرْهُمْ أَن يَفْتِنُوكَ عَن بَعْضِ مَا أَنزَلَ اللّهُ إِلَيْكَ فَإِن تَوَلَّوْاْ فَاعْلَمْ أَنَّمَا يُرِيدُ اللّهُ أَن يُصِيبَهُم بِبَعْضِ ذُنُوبِهِمْ وَإِنَّ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ لَفَاسِقُونَ

“I sudi im prema onome što Allah objavljuje, ne povodi se za prohtjevima njihovim i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje.” (El-Ma'ide, 49)

Ovo je vjera tewhida, vjera islam.

Ali, u demokratiji, mušričkoj vjeri, njeni poklonici kažu: ”I sudi im prema onome što je prihvaćeno od strane naroda, slijedi njihove prohtjeve i strasti i čuvaj se da te nešto ne odvrati od onoga što oni žele i propisuju.”

Oni to kažu, a to i jeste ideologija demokratije. Ovo je kufr5 koji izvodi iz vjere i očigledan širk6, ukoliko oni to primjenu u praksi.

I pored navedenog, njihovo činjenično stanje je daleko gore. Ako neko raspravlja o njihovom stanju, reći će: ”Sudi među njima po onome što tagut i njegovi odabrani ljudi žele, a nijedan zakon ne može biti donesen bez njegovog odobrenja i saglasnosti.”

Ovo je jasno trajna zabluda i predstavlja agresivno upuštanje u širk Uzvišenom Allahu.

DRUGO:

To je sud većine ili sud taguta, u skladu sa ustavom, ali ne u skladu sa Allahovim zakonom. To sadrže knjige njihovih ustava, koje oni poštuju više nego Kur'an7. Oni više vole sud ovih ustava nego sud Kur'ana, a sud Kur'ana treba uvijek biti potčinjen sudu njihovih ustava!

Zato, zakonodavstvo i sud ljudi u ovoj vjeri (demokratiji) neće biti prihvaćen, izuzev ako je uvršten u njihov ustav, jer je ustav izvor zakona. U vjeri demokratije ne uzimaju se u obzir ajeti iz Kur'ana ili hadisi Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Nije moguće da oni propišu jedan jedini zakon u skladu s Kur'anom ili Sunnetom8 Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem (ako nije u skladu s njihovim ustavom, nap.rec.)– možete pitati pravnike, ako u to ne vjerujete.

Allah je rekao:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ أَطِيعُواْ اللّهَ وَأَطِيعُواْ الرَّسُولَ وَأُوْلِي الأَمْرِ مِنكُمْ فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً

“A ako se u nečemu ne slažete – obratite se Allahu (Kur'anu) i Njegovom Poslaniku (Sunnetu), ako vjerujete u Allaha i Sudnji Dan. To je za vas najbolje i rješenje je najljepše.” (En-Nisa, 59)

Ali, vjera demokratije kaže: ”A ako se u nečemu ne slažete – obratite se narodu, njihovoj skupštini i njihovom kralju, prema laičkom zakonu i ustavu!”

Allah je rekao:

أُفٍّ لَّكُمْ وَلِمَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ أَفَلَا تَعْقِلُونَ

“Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?”9 (El-Enbija, 67)

Ako bi mase željele da putem demokratske vjere primjenu Allahov zakon, kroz njene zakonodavne mušričke skupštine – one to nikako ne bi mogle učiniti, izuzev da to tagut dozvoli, jedino ustavom i kroz njegove tekstove, jer je to sveta knjiga demokratije.

Slobodno možemo reći: To je njihova Tora i Evanđelje, koje su već izopačili u skladu sa svojim prohtjevima.

TREĆE:

Demokratija je ukleti produkt sekularizma i njegovo kopile, jer je sekularizam nevjernička doktrina koja ima za cilj da vjeru odvoji od vladanja i upravljanja državom.

Demokratija je sud većine ili sud taguta, ali nikako nije sud Velikog i Uzvišenog Allaha. Ona ne uzima u obzir Allahov zakon, osim ako se on slaže sa tekstom njihovog ustava, potom sa prohtjevima većine, a prije svega sa strastima taguta i njegovih glavešina.

Prema tome, ako bi čitav narod, kao cjelina, rekao tagutu i demokratskim bogovima:

”Mi želimo da sprovedemo Allahov zakon. Želimo da spriječimo da bilo ko od ljudi, članovi parlamenta ili vladar, budu zakonodavci. Želimo da primijenimo Allahov zakon na murtedde, bludnike, lopove i pijanice. Želimo da natjeramo žene da nose hidžab. Želimo da natjeramo žene i muškarce na čestitost. Želimo da spriječimo golotinju, nemoral, blud, homoseksualizam i druge grijehe i razvratnosti…”,

– oni bi odmah odgovorili:

”Ovo je suprotno demokratiji i njenoj slobodi.”

Stoga, ovo je sloboda demokratije:

”Biti slobodan od Allahove vjere i Njegovog zakonodavstva i slobodno prekoračivati Njegove granice.”

Prokleti bili, prokleti bili i prokleti bili – sve dok se jezik ne umori…

Ali, zakonodavstvo izmišljenih zakona će biti sačuvano u njihovoj zloj demokratiji i svako ko se sa tim ne slaže ili ne prihvata ova ograničenja – bit će kažnjen.

Stoga, braćo u islamu, demokratija je vjera koja je različita od Allahove vjere. To je sud taguta, a ne Allaha. To je zakon različitih prgavih i osornih ”božanstava”, ali ne zakon Allaha, Jednoga, Silnoga.

Svako ko prihvati demokratiju – znači da prihvata da se sudi zakonodavstvom koje je napisano u skladu sa ustavom i prihvata da se tom zakonodavstvu da prednost nad zakonodavstvom Allaha, Jedinoga, Silnoga.

Propisivao čovjek zakone ili ne, pobjedio on na mušričkim izborima ili ne, samo njegovo slaganje sa mušricima u vezi demokratske vjere, njegova saglasnost da ima pravo donositi zakone mimo Allahovog i suditi zakonima mimo Šerijata čini da njegov autoritet bude važniji od Allahove vlasti, Allahove Knjige i Njegovog zakonodavstva – pa to je pravo nevjerstvo! Prema tome, to je očigledna, jasna zabluda i sami širk.

Ljudi u parlamentarnoj demokratiji biraju ove predstavnike i svaka će grupa ili pleme izabrati ”boga” od ovih zakonodavnih ”bogova”, da propisuje zakone prema njihovim željama i strastima, a u skladu sa tekstom ustava.

Neki od njih biraju svoje ”bogove” (svoje lažne zakonodavce, tagute) prema svojoj ideologiji ili načinu razmišljanja, tako da će postojati jedan bog za ovu grupu, a drugi za onu drugu. Neki od njih ih biraju po plemenu, pa će postojati bog za ovu grupu, a fantomski gospodar za onu drugu…

Tako oni boga biraju na osnovu plemenske i nacionalne pripadnosti pa, ili će vladati bog određenog plemena ili obožavani idol drugog plemena. Neki će sebi izabrati ”selefističkog boga”, neko će sebi odrediti ”ihwanijskog boga”10. Neki će sebi odrediti da njihov ”bog” bude obrijan, a neki će prihvatiti ”bradatog boga”11!

Allah je rekao:

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاء شَرَعُوا لَهُم مِّنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَن بِهِ اللَّهُ وَلَوْلَا كَلِمَةُ الْفَصْلِ لَقُضِيَ بَيْنَهُمْ وَإِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

“Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.” (Eš-Šura, 21)

Ovi predstavnici su, zapravo, izabrano obožavani idoli i proglašeni bogovi koji su postavljeni i ustoličeni u njihovim hramovima, u njihovim mušričkim svetilištima – parlamentima. Ovi predstavnici i njihovi sljedbenici uzimaju demokratiju i njen zakonodavni ustav za svoju vjeru!

Prema njenim tekstovima, oni propisuju i donose zakone, a njima vlada njihov tagut i idol, njihov zamišljeni ”bog”, koji odobrava njihov zakon ili ga odbija. To je princ, kralj ili predsjednik. Ovo je, braćo moja, stvarnost demokratije i njene ideologije. Vjere taguta, a ne vjere Allaha. Vjere mušričkog naroda, a ne vjere Allahovih poslanika. To je zakonodavstvo različitih i oprečnih ”bogova”, a ne zakon Allaha, Jedinog i Silnog!

Allah kaže:

يَا صَاحِبَيِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ مَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِهِ إِلاَّ أَسْمَاء سَمَّيْتُمُوهَا أَنتُمْ وَآبَآؤُكُم مَّا أَنزَلَ اللّهُ بِهَا مِن سُلْطَانٍ إِنِ الْحُكْمُ إِلاَّ لِلّهِ أَمَرَ أَلاَّ تَعْبُدُواْ إِلاَّ إِيَّاهُ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَعْلَمُونَ

“… jesu li bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio.” (Jusuf, 39 i 40)

On je također rekao:

أَمَّن يَهْدِيكُمْ فِي ظُلُمَاتِ الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَن يُرْسِلُ الرِّيَاحَ بُشْرًا بَيْنَ يَدَيْ رَحْمَتِهِ أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ تَعَالَى اللَّهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ

“Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju!” (En-Neml, 63)

Prema tome, moraš izabrati:

– Allahovu vjeru i Njegov čisti zakon, Njegovo blistavo svjetlo, Njegov pravi put, ili

– Vjeru demokratije, njen širk, kufr i njen zatvoren, iskrivljen put.

Ili ćeš izabrati sud Allaha, Jedinoga, Silnoga ili sud taguta.

Allah je rekao:

لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا

”Pravi put se jasno razlikuje od zablude. Pa, ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti…” (El-Beqare, 256)

Allah je rekao:

وَقُلِ الْحَقُّ مِن رَّبِّكُمْ فَمَن شَاء فَلْيُؤْمِن وَمَن شَاء فَلْيَكْفُرْ إِنَّا أَعْتَدْنَا لِلظَّالِمِينَ نَارًا أَحَاطَ بِهِمْ سُرَادِقُهَا

”…i reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’ Mi smo nevjernicima pripremili vatru, čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti…” (El-Kehf, 29)

Allah je rekao:

أَفَغَيْرَ دِينِ اللّهِ يَبْغُونَ وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ طَوْعًا وَكَرْهًا وَإِلَيْهِ يُرْجَعُونَ قُلْ آمَنَّا بِاللّهِ وَمَا أُنزِلَ عَلَيْنَا وَمَا أُنزِلَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَالأَسْبَاطِ وَمَا أُوتِيَ مُوسَى وَعِيسَى وَالنَّبِيُّونَ مِن رَّبِّهِمْ لاَ نُفَرِّقُ بَيْنَ أَحَدٍ مِّنْهُمْ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ وَمَن يَبْتَغِ غَيْرَ الإِسْلاَمِ دِينًا فَلَن يُقْبَلَ مِنْهُ وَهُوَ فِي الآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ

”Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! Reci: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Isma'ilu, i Ishaqu, i Ja'qubu, i unucima, i u ono što je dato Musa'u i ‘Isa'u i vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo.’ A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama – neće mu biti primljena i on će na onom svijetu nastradati.” (Ali Imran, 83-85)

Iz knjige “Demokratija je vjere” šejha Ebu Muhammeda el-Makdisija

Prijevod: Husejn Ebu Idris

Izvor: Put vjernika

Fusnote:

1. tewhid (tevhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.
– tewhid rububijjeh – izdvajanje (u obožavanju) Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavanja) u svemiru.
– tewhid uluhijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.
– tewhidul-esmai we siffat – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.

2. ibadet – svako djelo s kojim je Allah zadovoljan; ibadet Allahu – obožavanje Allaha.

3.mušrik – onaj koji Allahu pripisuje suparnika svojim ubjeđenjem (na pr. vjerovati , jezikom ili djelima

4. tagut – sve sto se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time (u ovom slučaju oni koji propisuju zakone suprotne Šerijatu).

5. kufr – nevjerstvo, suprotnost Islamu.

6. širk – djelo nevjerstva; suprotnost tewhidu; obožavanje nekog drugog mimo Allaha Uzvišenog.

7. ovdje autor govori o arapskim demokratama koji se ljudima predstavljaju kao borci za islam.

8. Sunnet – sve ono što je Allahov poslanik Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, rekao, uradio ili šutnjom odobrio

9. Allah nas je u Kur'anu obavijestio da su ovo riječi koje je Ibrahim, alejhis-selam, rekao svome narodu, nakon što im je pokazao besmislenost kipova koje su oni obožavali.

10. Autor aludira na postojeće razlike i razilaženja islamskih pokreta u arapskom društvu koji, na žalost, toleriraju, a neki od njih i odobravaju postojanje demokratije. Termin ”selefistički bog” prije svega označava lojalnost arapskih multi-milionera vladajućim strukturama Arapskog zaljeva, dok termin ”ihwanijski bog” označava nepoznavanje islamskih propisa i potpuno zanemarivanje uputa Kur'ana i Sunneta od strane nekih islamskih aktivista. Vrijedi napomenuti da u zemljama Arapskog Poluotoka ljudi lojalni kraljevskim režimima zagovaraju ideju da su upravo oni jedini predstavnici izvornog selefizma. Ukoliko pogledamo u njihova djela, vidjet ćemo da se oštro suprotstavljaju učenju islama po pitanju negiranja punovažnosti vladajućih monarhija u njihovim zemljama, i vidimo da to nema nikakve veze sa istinom (napomena recezenta).

11. Kritika na račun pripadnika takozvanog selefističkog i ihwanijskog pokreta u zemljama Arapskog zaljeva (napomena recezenta)