[Anonimno]

Mislim da ste malo odlutali od teme čija je osnovna poruka “muslimanska etika ratovanja”, a ne protiv koga se boriti i dokle treba trajati ta borba (iako i oko toga mnogi pokazuju određene dvojbe zbog nedovoljnog poznavanja propisa).

Prvi pisani tragovi o etici ratovanja potječu od muslimana. U izvođenju ratnih operacija muslimani nikada nisu oponašali perzijske niti rimske trupe.

Dakle, muslimani su kroz historiju imali svoju vlastitu, da kažem, vojnu doktrinu ili strategiju ratovanja koja nije oponašala nevjerničke doktrine. Zbog toga je nevjernicima i bilo teško boriti se protiv braće muslimana. Nevjernici su palili i ubijali sve pred sobom i željeli su unijeti strah među muslimanima, ali očito je da im to nije polazilo za rukom i zbog toga su gubili najznačajnije bitke.

Broj poginulih muslimana za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosi nekih 262 šehida, naprema 1.022 vojnika koji su poginuli u redovima neprijatelja.

Ovo govori da su muslimani cijenili ljudski život, pa čak i svojih neprijatelja, držeći se čvrsto Allahovih Uputa.

Danas su se okolnosti ratovanja drastično promijenile i ljudi ginu a da nisu ni vidjeli svoje neprijatelje. Ljudski život nikada nije manje vrijedio nego danas, kao i sve ono što je čovjek stvorio! Ali to ipak nije razlog da ne slijedimo ono što su generacije prvih muslimana tako brižno njegovali unatoč činjenici da su bili okruženi nevjernicima kao maleni otok u okeanu.