Reply To: Odg: Tema o Muhammedu Merahu iz Tuluza

#7192
Anonimno
Neaktivan

Vekas napisao/la:

Zar ovo nije postala prava hajka na one koji podrzavaju Muhammeda Meraha? Zqar se radi o povratku verbalnog delikta u demokratskoj Francuskoj? Vjerovatno su brata Muhammeda Meraha uhapsili zbog svog stava i svojeg ponosa sa svojim bratom Mudzahidom. Muhammed Merah je smatrao da mu je dozvoljena krv zidova nakon onoga sto oni cine u Gazi. On je ubio djecu samo zato da se ne bi odgajala kao nevjernici i kao dusmani muslimana

Allah azze ve džell nam naređuje u Kur'ani Kerimu da prije nego uradimo bilo šta, da se vratimo na Njegov govor svoje postupke uskladimo sa onim što nađemo u Njegovoj Knjizi pa kaže:
O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna. (Al-Hugurat – Sobe 1. ajet)

Ako pretpostavimo da se ovo u Francuskoj stvarno desilo onda treba reći da je jednom muslimanu strogo zabranjeno prolivanje krv nedužnih nemuslimana tj.svih onih koji ne čine nered na Zemlji i ne učestvuju u borbi protiv Islama.
Kaže Uzvišeni Allah subhanehu ve te'ala upozoravajući na opasnost neopravdanog prolijevanja nečije krvi :”Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao, a ako neko bude uzrok da se nečijl život sačuva- kao da je svim ljudima život sačuvao.”(El-Maida, 32)

Ubistvo čovjeka na bigajril-haq kako se kod nas kaže je jedan od sedam velikih grijeha što se dokazuje hadisom koji prenosi Ebu Hurejre radijallahu anh da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve ala alihi ve sellem rekao:Čuvajte se sedam grijeha koji su uzrok patnje i propasti. Rekoše: Allahov Poslaniče, a koji su to? Poslanik je odgovorio: Širk, sihr, ubistvo osobe koju je Allah zabranio ubiti osim s pravom, uzimanje kamate, uzimanje siročetovog imetka, bježanje sa bojnog polja, potvora časnih i nevinih vjernica za blud.” (Buharija, Muslim)

Islamski učenjaci kada govore u poglavljima o džihadu (borbi na Allahovom putu) kažu da je zabranjeno ubijanje onih koji nisu sposobni za borbu i onih koji ne odvraćaju od Allahovog Puta. Uzvišeni je zabranio ubijanje žena, djece, nemoćnih staraca i svećenika.
Dokaz za to nalazimo imamo u sljedećim hadisima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve ala alihi ve sellem:

Bilježe Buhari i Muslim da je Ibn Omer, r.a. rekao: ”Našao sam ubijenu ženu u jednoj bici sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, zabranio ubijanje žena i djece.”

Ebu Davud bilježi predaju od Enesa, r.a. da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: ”Krenite u ime Allaha dž.š., s Njegovom pomoći i u vjeri Allahovog Poslanika. Ne ubijajte iznemoglog starca, malo dijete i ženu. Nemojte krasti, sakupite ratni plijen i popravljajte. činite dobročinstvo jer Allah dž.š. voli one koji dobočinstvo čine.”

Imam Ahmed bilježi hadis od ibn Abbasa, r.a. da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: ”Nemojte na prevaru napadati, nemojte potkradati ratni plijen, ubijati djecu i svećenike.”

Vekas napisao/la:

Muhammed Merah je smatrao da mu je dozvoljena krv zidova nakon onoga sto oni cine u Gazi. On je ubio djecu samo zato da se ne bi odgajala kao nevjernici i kao dusmani muslimana

Običan musliman nema pravo da čini idžtihad tj.samostalno donosi šerijatsko-pravne zaključke, oslanjajući se pritom na svoje površno poznavanje časnog dina i slabo razumjevanje šerijatskih dokaza…..Tako mnogi zanesenjaci uzmu Korkutov prijevod Kur'ana i zbirku hadisa od imama Nevevija rahimehullah i na osnovu svog slabog razumjevanja vjere, “izvlače” propise po kojima se ravnaju, pozivajući se pritom na mišljenje imama Ibn Hazma rahimehullah koje kaže da je svakom muslimanu obaveza da čini idžtihad i da se kloni taklida tj.slijepog slijeđenja drugih…činjenica je da je ovo mišljenje odbačeno i nerealno jer bi prestavljalo ogromnu poteškoću običnim muslimanima i po njemu se ne postupa…..

Svaki obični musliman mora da se vraća na knjige i stavove meritorne islamske uleme (ne internetšejhova i šejhul-islam anonimusa i kojekakvih zlaja i zlajica) i da islamsko znanje uzme od onih koji su dostojni toga da se od njih uzima znanje a ne da se osloni na svoj krnjavi razum i prepusti valovima emocijama.

A što se tiče ubijanje djece nevjernika prenosi se od Šehrestanija u poglavlju Haridžijske sekte i njihova misao da je to bilo od uvjerenja jedne haridžijske sekte koja se zvala el-Ezarika, nazvane po svom osnivaču Ebu Rešid Nafi‘ ibnu-l-Ezreqa (poginuo 65. god. po hidžri) El-Ezariqa je bila najekstremnija i najmnogobrojnija haridžijska sekta. Ova sekta ima 8. ključnih tačaka u svom učenju, a koje se smatraju njihovim osnovnim zastranjenima u dinu. To su:

1) H. Alija je postao nevjernikom. Allah, dž.š., kaže o njemu u Qur'anu:”Ima od ljudi čiji te govor oduševljava na ovom svijetu, i kune se Allahom za ono što mu je u srcu, a on je najljući neprijtelj.

A ‘Abdullah ibn Muldžem je učinio pravu stvar kada je ubio h. Aliju. Allah, dž.š., kaže o njemu u Qur'anu:
Ima od ljudi koji svoje živote prodaju radi Allahova zadovoljstva...”

2) Nevjernik je i svaki onaj koji u džihad ne ide. Opravdanja nema. A nevjernik je i onaj koji njima hidžru ne učini.

3) Dozvoljeno je ubijati žene i djecu protivnika (Kao dokaz tome navode 27. ajet sure Nuh u kojem Allah dž. š. kaže:”. . . i oni će samo griješnike, nevjernike rađati. ”).

4) Muškarca i ženu koji počine blud u braku ne treba kamenovati, jer te odredbe nema u Qur'anu. Isto tako nema kazne ni za one koji okleveću muškarca, jer Qur'an sankcioniše samo potvoru na ženu.

5) Djeca politeista će isto kao i njihovi očevi završiti u vatri.

6) ”Teqiyye” nije dozvoljena ni u kakvoj formi (Teqiyye znači nositi vjeru, svoje uvjerenje, u srcu i duši, i po potrebi skrivati je pred svojim protivnicima i čak se verbalno izjašnjavati protiv nje. Ona je osobito bila u primjeni kod šiija u vremenima njihova progona).

7) Allah dž. š. može poslati vjerovjesnika znajući da će isti postati nevjernikom, ili da je prije dobivanja Vjerovjesništva već bio nevjernik.

Ko učini neki od velikih grijeha momentalno postaje nevjernikom i izlazi u potpunosti iz islama, te će kao takav vječno gorjeti u Vatri zajedno sa ostalim nevjernicima. Kao dokaz tome navode slučaj Iblisa (l. a.) koji nije ništa drugo uradio doli veliki grijeh, i to onda kada mu je naređeno da Ademu a. s. učini sedždu koju on nije učinio, bez obzira što je bio uvjeren u Allahovu Jednotu.