[Anonimno]

Ko ne tekfiri kafira sam je kafir je poznato i čuveno pravilo. To je treća stvar koja ruši islam koju je spomenuo šejhul islama

Muhammed ibn abdil Vehhab rahimehullahu te'al

Da li je poslanik Muhammed s.a.w.s to objavio ili je to objavio Muhammed ibn abdil Vehhab?

Neki islamski zagovarači, po njima u ime istinskog tevhida, među vjernicima koji nisu toliko upućeni u vjeru šire očite smutnje. Pogrešno tumače određene učenjake i na to malo dodaju, a to malo dovoljno može biti da napravi od čovjeka monstruma u vjeri. Propisuju im ono što Poslanik s.a.w.s. nije rekao, čak idu i dalje od toga, idu do te mjere da se u svojim pravilima u potpunosti razilaze sa Kur'anom i vjerodostojnim hadisima Poslanika s.a.w.s. Mnogi od njih ne prave razliku između jasnih i manje jasnih pitanja. Ne prave razliku između opšteg tekfira i pojedinačnog i kod njih čovjek može biti samo musliman ili kjafir, a nema munafika. Njihovo pozivanje na Kur'an, Sunnet i govore učenjaka selefijske da've, iako je privlačno i impresivno u prvom momentu, providno je za one koji imaju ispravno šerijatsko znanje uzeto od učenjaka. Dovoljno je dalaleta – zablude samo u tome što većina njih, počevši od onih koji ih poučavaju ovim pitanjima, smatraju nevjernicima najveće selefijske učenjake današnjice, koji su čitav svoj život proveli u širenju tevhida, a u borbi protiv kufra i širka. Muslimanska omladina je danas iskušana ovim ljudima. Najčešće iskušani bivaju oni sa nižim stepenom obrazovanja.
Kako bi pobili ove zablude, kao prvo moramo se poslužiti mišljenjima i knjigama koje oni koriste. Tako, uzećemo određene citate iz njihovih knjiga a zatim to pobiti jasnim dokazima iz Kur'ana i sunneta Poslanika s.a.w.s.

Kao prvo, uzimaju osnovu vjere, kako kažu „bez koje čovjek ne može biti musliman” pravilo koje glasi: „Ko ne tekfiri kafira, sam je kafir”. Ovo pravilo koje nastaje nakon Poslanika s.a.w.s. samo po sebi biva laž, jer u nastavku nije navedena osuda srcem. Poslanik s.a.w.s. je pobrojao iman vjernika, rekavši da je najvećeg imana onaj koji se suprotstavi nepravdi rukom, zatim onaj koji se suprotstavi riječima i na kraju onaj koji je osudi srcem. Čak šta više ne postoji niti jedan ajet, niti jedan hadis u kojem Allah s.w.t. ili Poslanik s.a.w.s. obavezuju vjernike da tekfire ljude, inače su u suprotnom nevjernici. Nasuprot tome postoje mnogi ajeti i hadisi koji preporučuju upravo suprotno, bar kada se radi o onima koji kažu la ilahe ilallah. Tako Allah s.w.t. savjetuje vjernike da paze na svoj jezik čak i prema očitim nevjernicima: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti”. (6, 108). Pa kako nešto može biti osnova vjere, nešto što je nastalo nakon smrti Poslanika s.a.w.s. nešto što nije od sunneta Muhammeda s.a.w.s. i nešto što je u potpunoj suprotnosti od citiranog ajeta? Njihov odgovor je, da to pravilo oduvjek postoji u Kur'anu, samo ga treba prepoznati. U cilju potvrde svog stava navode primjer Ibrahima a.s. kada se javno sa nevjernicima raspravljao učeći ih tevhidu, takođe uzimaju ajet gdje se kaže: „Reci: o vi nevjernici”… Ovim primjerom učinili su da ako insan ne izgovori riječi osude nad nevjernikom u njegovom prisustvu, tj. ako ga ne tekfiri tj. ne ogovara iza njegovih leđa ili javno, onda je i on sam nevjernik. Nevjernik je pa makar klanjao 5 puta, makar zekat davao, makar postio i kurban klao i makar na vagi sve dobra djela imao. Izašao je iz vjere onaj insan koji se uvjeri da je neko nevjernik, a ne protekfiri ga. Učinio je djelo kufra, jer ga nije tekfirio, tj. javno razglašavao. Ima li ovo ikakvog smisla, logike i podudarnosti sa navedenim primjerom navedenog ajeta ili sa primjerom Ibrahima a.s?

Ashabi r.a., su se ustezali od tekfira učesnika bitke kod Nehrevana zbog toga što su u pitanju bili mute'evvili – osobe koje su pogrešno rezonovale neke stvari zbog čega su ih nazvali „bugat” – buntovnicima i kriminalcima! Te haridžije su Osmana r.a. i Aliju r.a. nazivali nevjernicima pa ih ashabi nisu tekfirili. Logikom Ebu Muhammeda ispada da su ashabi nevjernici jer nisu njih protekfirili, a očigledno je bilo da su ove haridžije bili nevjernici jer su svoje očito nevjerovanje pokazali boreći se protiv ashaba i tekfireći one kojima je obećan džennet. Neka nam kažu onda Ebu Muhammed i njegovi zalutali pratioci da li su ashabi nevjernici jer nisu protekfirili očigledne nevjernike koji su ratovali protiv islama? Jasni hadisi koji pobijaju šubhu da je nevjernik onaj ko ne protekfiri nevjernika tj. ove šejtanske stavove su:

1. Rekao je Poslanik s.a.w.s. Muazu r.a: A zar će ljudi na noseve padati u Džehennem osim kao žrtve svojih jezika!? (Hakim i Tirmizi r.a. ocijenjen vjerodostojnim).

2. Ko bude šutio bit će spašen (Taberani, sahih)

3. Prenio je Ibn-Mes'ud r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Vjernik NE VRIJEĐA, ne proklinje, NE GOVORI RUŽNE I NEDOLIČNE RIJEČI”. (Tirmizi, vjerodostojan).

4. Ibn-Mesud r.a. je prenio da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “VRIJEĐANJE MUSLIMANA JE VELIKI GRIJEH, a boriti se protiv njega je kufr. (Muttefekun alejhi)

5. Neki beduin je rekao Poslaniku s.a.w.s: Oporuči mi nešto? Rekao mu je: “Budi bogobojazan! Ako te neko uvrijedi zbog nečega što je pri tebi ti njega nemoj sramotiti time što znaš o njemu, on će biti grešan a ti nagrađen. I nemoj ništa grditi. (Ahmed i Taberani, dobar)

6. Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

7. Preneseno je od Ebu Musaa el-Ešarija r.a. da je rekao: Upitao sam, Allahov Poslaniče ko je najbolji musliman? Rekao je: “OD ČIJEG JEZIKA i ruku su pošteđeni drugi muslimani.

8. Rekao je Ebu Berze r.a: Poslanik s.a.w.s. nam je održao takvu hutbu da su ga čule i žene u kućama, rekao je:O vi koji ste primili islam samo jezicima a ne srcima ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane! KO BUDE ISTRAŽIVAO TUĐE MAHANE Allah će istražiti njegove, a kome Allah istraži mahane osramotit će ga makar bio i u vlastitoj kući. (Ebu Davud, dobar)

9. Poslanik s.a.w.s. je definisao gibet, ogovaranje u hadisu: Znate li šta je gibet? Rekli su: Allah i Poslanik s.a.w.s. najbolje znaju. Rekao je: Govor o bratu što on ne voli. Neko je rekao: Šta ako je istina što sam o njemu rekao? Rekao je: Ako je istina onda je gibet, ako nije onda je potvora. (Muslim i Tirmizi rahimehullah, hasen sahih)

Ljudi koji poturaju pravilo obaveznog tekfira nevjernika, navode mišljenje šejha Muhammeda bin AbdulWehaba koji kaže: „Način činjenja kufra u taguta jeste :

1. Da si uvjeren u zabranjenost i neispravnost obožavanja taguta,

2. Da ga napustiš,

3. Da ga mrziš,

4. Da si mu neprijatelj,

5. Da ga proglasiš nevjernikom”.

Njihov tzv. šejh Ebu Muhammed kaže svojim učenicima na osnovu navedenog mišljenja Wehaba sledeće:

„Vidite sada ovih 5 stvari, koje je pomenuo šejh Muhammed bin AbdulWehab. Za svaku ima dokaz iz Allahove knjige i sunneta Allahovog Poslanika s.a.w.s. Ovo je haqq, ovo svaki musliman treba da širi, da pričamo ovako i da se trudimo da se ovo širi i svaki musliman treba da zna. Čim vidimo taguta, odmah ovih 5 stvari treba da primijeniš na njemu. Zato što si čuo haqq, čim ga vidiš ovo moraš da primijeniš”.

Eto sada znamo odakle potiče njihovo mišljenje. Obratite pažnju na pravilo pod brojem 4. Zar zaista mislite da musliman mora biti neprijatelj hrišćaninu i jevreju, kako navodi Wehab u pravilu pod brojem 4? Kao dokaz neistinitosti ove zablude navest ćemo ajet u kojem se kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični (60, 8)”.

Dakle, istina je očigledna. Kur'an je očita suprotnost pravilu broj 4 u kojem nam Ebu Muhammed zapovijeda da moramo biti neprijatelji nevjernicima. Istina je da Musliman može biti neprijatelj samo onim nevjernicima koji tlače muslimane, ali nikako onima koji muslimanima ne čine zulum. Još veći problem kod ovih zalutalih ljudi nastaje u tome što oni ovo pravilo ne primjenjuju samo na one koji tlače muslimane, već ga primijenjuju i na same muslimane koji ne ispoštuju „po njima osnovu vjere, pravilo broj 5”. Tako da ako neki musliman koji 5 puta dnevno klanja, koji posti, daje zekat, kolje kurban itd. ne protekfiri nevjernika, on sam postaje nevjernik iako je to osudio srcem. Tako ove savremene haridžije tada postaju dužni da tekfire ovog muslimana. Osnova sa koje polaze u odnosu prema njihovim neistomišljenicima je optužba el-ittiham. Pravna osnova u konvencionalnom zakonodavstvu (a što potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku) je nevinost dok se ne dokaže krivica. Međutim, kod njih je optuženik automatski kriv dok ne dokaže nevinost, koja je, opet njihovo vlasništvo, pa prema tome i ne može biti nevin. Tako su protekfirili šajha Albanija rhm. zbog toga jer navodno šejh Albani nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. Ebu Muhammed kaže povodom toga da je na šejha Albanija pao Allahov s.w.t. sud. Čovjek ne kapira da ga je on osudio a ne Allah s.w.t.

Istina je da se musliman treba boriti protiv nevjernika i da se njihovim riječima i njihovim djelima treba suprotstaviti, čak nema nikakve smetnje očitog nevjernika protekfiriti, ali učiniti tekfir kao osnovu vjere, u smislu da čovjek postaje nevjernik ukoliko to ne uradi je van svake logike, a islam je vjera logike.

Prenosi se od Ebu Seid el – Hudria, a bilježi Muslim da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je prezre), i to je najslabiji iman (vjera).

Dakle, ovaj hadis, tj. osuda srcem, do temelja pobija pravilo obaveznog tekfira nevjernika. Pitamo savremene haridžije, zbog čega su proglasili šejha Albanija rhm. kafirom ako riječima nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. kada je to sigurno uradio svojim srcem?

Iako pouzdano znamo da je kralj Nedžasija bio musliman koji je vladao nad nevjernicima tagutskim zakonom, iako znamo da je Jusuf a.s. bio ministar finansija u tagutskoj vladi, iako znamo primjer vjernika iz faraonove svite koji je opomenuo Musu a.s. da mu se sprema ubistvo, savremene haridžije optužuju Allahove s.w.t. robove koji se bore na njegovom putu u Palestini da su kafiri jer služe sistemu koji u svojoj osnovi nije šeriatski. Ovaj Ebu Muhammed sebe vidi iznad Allahovih s.w.t. boraca koji se fizički bore protiv kafira. Oni su za njega kafiri jer iako se bore na Allahovom s.w.t. putu, oni u stvari pomažu tagutsku vlast. Po njemu, oni se ne bi trebali boriti, već kao on sjediti kući, tekfiriti i čekati kad će jevrej zakucati na vrata i početi ubijati i silovati. On samo sjedi, klanja i tekfiri. Kaže ovaj fanatik u vezi rata u Palestini da dava u tevhid ide prije dave u džihad, što znači da se ne treba boriti protiv kafira dok se ne donese ispravan tevhid. Ovo bi značilo da se muslimani u Palestini, dok ih jevreji helikopterima bombarduju ne trebaju boriti protiv njih, već protiv onih u njihovoj državi koji se služe tagutskim zakonom. Zamislite samo ovu situaciju, da li ovo ima logike? I kada dođe jevrej na vrata od vaše kuće da vas ubije, ako u tom slučaju dignete na njega sablju, vi ste kafir, jer ste je digli u ime tagutskog a ne Allahovog s.w.t. zakona! On muslimane koji se bore protiv nevjernika naziva kafirima, jer se Hamas oslanja na tagutski zakon. Kolika je ovo zabluda najbolje pokazuje primjer Poslanika s.a.w.s. kada je načinio sporazum sa hrišćaninom Ibn Harrisom b. Kabom i njegovim pristalicama, gdje se kaže:
Svi kršćani, koji žive na istoku i na zapadu, njihove vjere, crkve, životi, časti i njihova imovina pod zaštitom su Pejgambera (Muhammeda s.a.w.s.) i svih vjernika. Niko od onih koji žive po kršćanskoj vjeri neće nasilno biti prisiljavan da prihvati islam. Ako neko od kršćana bude podložen bilo kojem teroru ili nepravdi, muslimani su dužni da im pomognu.

Ovi kršćani su bili očiti nevjernici, kao i svi kršćani koji smatraju Isu a.s. Bogom estagfirullah, pa Poslanik s.a.w.s. naređuje da se oni moraju štititi. Poslanik s.a.w.s. propisuje muslimanima da su obavezni pomoći hrišćanima ukoliko budu ugroženi, dok Ebu Muhammed zapovijeda da se kafiri moraju mrzjeti i da im moramo biti neprijatelji. Takođe, ovaj fanatik zabranjuje Muslimanima rad u nevjerničkim sistemima, jer radom u njima pomažu taguta. Zamislite sada situaciju da u današnjim institucijama nema muslimana, nema ih u sudstvu, policiji, ministarstvima, nema ih niđe. Zamislite da Muslimani u Bosni izađu iz policije, iz sudstva, iz skupštine, iz svih ministarstava, šta bi se desilo kada bi Srbi preuzeli vlast? Ni jedna džamija ne bi ostala na svom mjestu. Ova nastrana ideologija nije u skladu sa Kur’anom jer imamo primjer Jusufa a.s. koji je bio dio tagutske vlasti. On je kao ministar poljoprivrede pomagao tagutsku vlast, izdržavao je finansijski. Imamo primjer kralja Nedžasije kojemu je Poslanik s.a.w.s. klanjao dženazu u odsustvu i koga je nazvao bratom. Ibn Tejmije o kralju Nedžasiji kaže: “Znamo zasigurno da on nije mogao provoditi zakon Kur'ana u svojoj zajednici jer mu ljudi ne bi to dopustili da učini. Unatoč tome, imena abisinskih vladara i svi oni koji su slični njima pronalaze svoj put do Allahovog zadovoljstva u vječnosti, iako se nisu mogli pridržavati zakona islama”. ( Ibn Taymiyyh. Al Fatawa 19/218-219). Zar nije ispravnije da musliman uđe u tagutski sistem i kao musliman pokuša ublažiti efekte tagutskog zakona? Zar nije ispravnije ući u tagutski sistem i unutar njega sprečavati tlačenje muslimana? I sam Ebu Muhammed pomaže tagutski sistem, jer sve što on plati, bilo da je struja, voda ili hrana, ili dopuna za telefon, na sve to postoji porez od kojeg se izdržava tagutska vlast. Dakle i sam Ebu Muhammed svojim novcem finansira tagute.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu Medžmu'atul-Fetava, 15/325., kaže: “Allah subhanehu ve teala, kaže: “A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu…”, kao i sve ono što se bilježi o… Jusufu a.s., onda kada je preuzeo na sebe obavezu upravljanja riznicama i trezorima zemlje, ispred kralja Egipta, a za korist nevjerničkog naroda!

Rad ili saradnju sa griješnicima – mu'min će poduzimati u dva slučaja:

1. Onda kada bude prisiljen i primoran na to, i

2. Onda ako je u pitanju vjerski interes, koji je jači i veći od štete koja može nastati zbog saradnje sa griješnicima.