[Anonimno]

Esselamu ‘alejkum.

Zeleo bih da ukratko ukazem na to da je ova fetva batil – makar je izdao taj koji je izdao – zbog njene izgradnje na neispravnim osnovama.

Prvo:
Vec sam u jednim od postovima spomenuo da postoji konsenzus islamskih ucenjaka i pravnika o tome da su krv i imetak nevjernika koji nemaju nikakvog ugovora sa muslimanima u osnovi dozvoljeni, a sada cu te govore ovdje opet postaviti, a ko zeli da vidi izvore tih govora gdje se oni nalaze, neka se vrati na slijedeci link: http://www.putvjernika.com/Forum/18-islamske-teme-razno/9387-konsenzusi-islamskih-ucenjaka?start=14

Slijede govori ucenjaka:
Rekao je imam Et-Taberi rahimehullah: “Slozili su se oko toga da kada bi musrik svezao svoj vrat ili svoja dva lakta za svako drvo koje je u Haremu (Mekke): to mu ne bi bila sigurnost od ubistva ako predhodno nije imao ugovor za dziziju ili sigurnost od muslimana“.

Takodjer, je rekao – rahimehullah -: “ Konsenzus svih (ucenjaka) da je Allahov propis po pitanju El-Harbijjina2 od musrika: da se trebaju ubijati isli oni u Bejtu-l-Harem ili Bejtu-l-Makdis u svetim mjesecima, i mimo njih “.

Rekao je imam ibnu Kesir rahimehullah: “ A ibnu Dzerir (tj. imam Et-Taberi) je vec spomenuo konsenzus oko toga da je dozvoljeno ubiti musrika ako on nema emaana (sigurnost) pa makar on bio u Bejtu-l-Haremu ili Bejtu-l-Makdisu “.

U knjizi “El-Mevsu’atu El-Fikhijjetu El-Kuvejtijje” stoji sljedece:
“Osnova (el-asl) je da su imetci nevjernika harbijjina i njihova krv dozvoljeni, a za koje oni nemaju nikakve zastite u tome, i muslimani imaju pravo uzeti od njih imetke i zivote njihove (tj. ubiti ih), zbog toga sto oni nase zivote i imetke smatraju sebi dozvoljenim5 , i ovo je ono oko cega su se slozili svi islamski pravnici (fukaha)…”

Ukratko: ako je dozvoljeno proliti krv musrika – koji nema ugovora – i uzeti njegov imetak, onda je prece da bude dozvoljeno da se on zarobi. Jer je zarobljavanje (kidnapovanje) manjeg stepena od ubistva. Nadam se da se slazete oko ovoga.

Drugo:
Ovaj Kadija je rekao da ako se odredjena osoba zeli kidnapovati to moze samo uz sart (uvjet) a on je da je ta osoba prethodno pomagala protivnike muslimana u trenutnom ratu koji je u toku. A vidjeli smo da su ucenjaci rekli suprotno za sve musrike – koji nemaju ugovora – uopcenito, i svakako oni za to imaju dokaze. Sto znaci da je na Kadiji da donese ispravan jasan dokaz koji ukazuje na taj sart kojeg je on postavio a koji je suprotan svim ucenjacima.

Trece:
Sto se tice dozvoljenosti ubijanja zarobljenika ovdije cu postaviti dva ajeta koji govore o ovom propisu, a nakon toga cu spomenuti komentar ibni Kesira na ova dva ajeta.

Kaze Uzviseni Allah u Svojoj Knjizi: (Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda im pritegnite sveze, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite!).
Rekao je imam ibnu Kesir: “Ukazuje Allah, dž.š., vjernicima na oslonac njihov u ratovima sa mušricima – nevjernicima:
“Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte”, tj. žestoko ih sabljama pokosite, “sve dok ih ne oslabite”, tj. dok ih ubijanjem ne potučete. “…a onda im pritegnite sveze “, tj. sveze zarobljenika koje zarobite
“i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane”, tj. imate pravo izbora poslije završetka rata i prestanka borbe osloboditi zarobljene bez nadoknade ili uzeti otkupninu i to im postaviti kao uvjet. Očito je da je ovaj ajet objavljen nakon Bitke na Bedru, pošto je Allah Uzvišeni prekorio vjernike, zato što su mnoge mušrike zarobili, a malo ih ubili, kako bi imali što više za otkupninu.
“Vjerovjesniku nije dopušteno držati sužnje dok ne izvojuje pobjedu na zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. -Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli.” /7:67,68/ Neki mufesiri kažu da je ajet:
“ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte”, derogiran sa riječima Uzvišenog:
“Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijte mnogobošce gdje god ih nađete.” /9:5/ Ovo mišljenje zastupaju Ibn-Abbas, Katade, Ed-Dahhak i Es-Suddi, dok ostala većina učenjaka stoji na stanovištu da ovaj ajat nije derogiran, te jedni kažu: “Imam ima pravo izbora i to između dvije mogućnosti: velikodušno osloboditi zarobljene ili osloboditi ih uz nadoknađenu otkupninu, a ubistvo nije dozvoljeno.” Dok drugi tvrde da imam ima pravo narediti da se zarobljeni i ubiju. Ovi drugi za dokaz uzimaju hadis: /144/ “Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s., dao je pogubiti En-Nadra ibn el-Harisa i Ukbu ibn Ebi-Muajta, koji su bili zarobljenici Bedra.” Kao i hadis: /145/ “Rekao je Sumameh ibn Esal Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kada ga je upitao: ‘Šta misliš o Sumameh?’ ‘Ako ubiješ, ubio si čovjeka koji je prolijevao krv, a ako oprostiš, opraštaš zahvalniku; ako želiš materijalnu vrijednost, traži, dat će ti što želiš.'” Šafija, r.a., komentirajući ovaj hadis, kaže: “Imam ima pravo u vezi sa zatvorenicima postupiti na više načina i to: ubistvo, oslobođenje, uzeti otkupninu ili učiniti ga robom.” Ova je problematika temeljito razmatrana u djelima šerijatskog prava.” Zavrsen govor ibnu Kesira.

Kaze Uzviseni Allah: (“Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte. Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i Milostiv je.”)

Kaze imam ibnu Kesir: “Onda ubijajte mnogobšce gdje god ih nađete”, na zemlji i ovo je općenit propis, a poznato je da je on specificiran tako što je zabranjeno sukobljavanje i ubijanje u Haramu, riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.:
“I ne borite se protiv njih kod Mesdžid – Harama dok vas oni tu ne napadnu, ako vas napadnu – onda ih poubijajte.” Riječi Uzvišenog Allaha, dž.š.: “Zarobljavajte ih”, znače: uzimajte ih za zarobljenike pa ako želite ubijajte ih ili ako hoćete ostavite ih kao zarobljenike.
“Opsjedajte ih i na svakom prolazu dočekujte”, tj. opsjedajte ih obručom u njihovim položajima i utvrđenjima, stijesnite im prolaze i primorajte ih na borbu ili islam. Radi toga kaže Uzvišeni Allah, dž.š.:
“Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru.” Na ovaj časni ajet i druge slične njemu oslonio se Ebu-Bekr Es-Sidik, r.a., u pokretanju rata protiv onih koji su se ustezali u davanju zekata. U dvije vjerodostojne zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj, od Abdullaha ibn Omera, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, navodi se predanje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /435/ “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik i da obavljaju namaz i daju zekat.” Zavrsen govor ibn Kesira.

Cetvrto:
Kadija je takodjer rekao da nije dozvoljeno zastrasivati taoce (kidnapovane osobe ili zarobljenike, sve jedno, nema razlike u znacenju) kako bi neka drzava uradila nesto ili ne ucinila drugo, ovo je isto tako batil zbog prethodne osnove koju smo spomenuli a to je: da su krv i imetak musrika – koji nemaju ugovora – dozvoljeni, sto znaci da je zastrasivanje istih dozvoljeno samim tim sto im je i krv dozvoljena, a kako tek onda kada u tome bude koristi za muslimane uopcenito a mudzahide posebno, kao na primjer: da mudzahidi traze od drzave – ciji su stanovnici kidnapovani – da obustave odredjeni ezijet kojeg nanose muslimanima koji su u njoj, ili da im traze za te taoce odredjenu svotu novca od koje ce mudzahidi svakako imati koristi, ili da ta drzava oslobodi muslimane koje je zatvorila u svojim zatvorima, i slicno tome od velikih i bitnih koristi za islam i muslimane.

Dakle ovo su te stvari koje cine ovu fetvu nesipravnom u osnovi, a Allah najbolje zna.
Ovo je bilo ukratko sto se ove mesele tice, iako imam jos dosta toga reci za ovu fetvu, u kakvim okolnostima je ona izdata, i u kojem vremenu, i iz kakvih razloga, a pokusat cu da postavim tekst koji detaljno pojasnjava ovu meselu insa Allah, i molim Allaha da pomogne iskrene mudzhide protiv nevjernika i njihovih saveznika, amin amin.