[Anonimno]

Postoje četiri stupnja džihada: džihad sa samim sobom, protiv šejtana, protiv nevjemika i licemjera, te džihad protiv nasilnika i novotara.

Prvi je borba sa samim sobom, koja opet ima četiri stupnja:

-borba sa samim sobom radi stjecanja ispravnoga znanja;

– rad po tom znanju;

– da poziva druge u vjeru, ili će u suprotnom biti od onih koji kriju ono što je Allah, tebareke ve te’ala, objavio;

– da strpljenjem savlada sve ove teškoće poziva, podnoseći ih radi Allaha.

Kada ispuni ova četiri stupnja čovjek postaje Allahov miljenik. Svi ispravni prethodnici, selef, slažu se u tome da učenjak ne može biti Allahov miljenik sve dok ne spozna istinu, radi po njoj i podućava druge.

Drugi stupanj džihada je borba protiv šejtana. Ova borba ima dva stupnja:

– borba koja se vodi da bi se pobijedila sumnja koju ubacuje;

-borba protiv strasti.

Prvi se vodi čvrstim uvjerenjem, a drugi strpljenjem, kao što kaže Uzvišeni Allah:

وَجَعَلْنَا مِنْهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا لَمَّا صَبَرُوا ۖ وَكَانُوا بِآيَاتِنَا يُوقِنُونَ

Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.(Sedžda, 24.)

Treći stupanj džihada je borba protiv kafira i munafika i, ona sadrži četiri stupnja:

-srcem;

-jezikom;

– imetkom;

– tijelom.

Borba protiv nevjemika se, uglavnom, vodi oružjem, dok se borba protiv licemjera, uglavnom, vodi jezikom.

Četvrti stupanj džihada je borba protiv onih koji čine nepravdu, nasilje i unose neku novotariju u vjeru, a ona se dijeli na tri stepena:

– rukom, ako je to moguće, ako ne;

– onda jezikom, a ako ne može ni tim;

– onda srcem.

Ovdje je nabrojano trinaest stupnjeva džihada, pa ko umre, a nije se borio niti je pomišljao na borbu, umro je noseći u sebi jednu osobinu licemjera. (Ahmed, Musned, 3/8874.; Muslim, hadis br. 1910.; Ebu Dayud: Kitabu el-džihadi, poglavlje Kerailijetu terki el-gazvi, hadis br. 2502.; Nesai: Kitabu el-džihadi,poglavlje Et-tesdidu fi terki el-gazvi, hadis br. 3097.)

Džihad nije potpun bez ilidžre, a ilidžra i džihad bez vjerovanja, oni koji se nadaju Allahovoj milosti izvrsavaju ovo troje. Allah kaže:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَالَّذِينَ هَاجَرُوا وَجَاهَدُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ أُولَٰئِكَ يَرْجُونَ رَحْمَتَ اللَّهِ ۚ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je. (El-Beqare,218)

Kao što je vjerovanje naređeno svakom čovjeku, tako su mu naređene i dvije ilidžre u svako doba: ilidžra Uzvišenom Allahu – iskrenošću, i ilidžra Poslaniku, sallallahu alejili ve sellem, – njegovim slijeđenjem, a također i borba sa samim sobom i šejtanom u kojoj niko nikoga ne može zamijeniti. A što se tiče borbe protiv nevjemika i licemjera, može je voditi dio Ummeta.

Najsavršeniji čovjek kod Allaha je onaj ko izvršava sve stupnjeve džihada. Zato je najsavršeniji i najčasniji kod Allaha – posljednji Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejili ve sellem,, koji je izvršavao sve to, boreći se na Allahovom Putu iskrenom borbom, otkada ga je Allah poslao pa

sve do svoje smrti. Kada mu je objavljeno:

يَا أَيُّهَا الْمُدَّثِّرُ

o ti, pokriveni, (El-Muddessir,1)

قُمْ فَأَنذِرْ

ustani i opominji, (El-Muddessir,2)

وَرَبَّكَ فَكَبِّرْ

i Gospodara svoga velićaj, (El-Muddessir,3)

وَثِيَابَكَ فَطَهِّرْ

i haljine svoje oćisti. (El-Muddessir,4)

Poslanik, sallallahu alejili ve sellem, se odmah prihvatio pozivanja u vjeru, izvršavajući to na najbolji naćin. Pozivao je u Allahovu vjeru danju i noću, tajno i javno, a kada mu je objavljen ajet:

فَاصْدَعْ بِمَا تُؤْمَرُ وَأَعْرِضْ عَنِ الْمُشْرِكِينَ

Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, (El-Ilidžr,94)

odmah se pokorio Allahovoj naredbi, ne bojeći se ničijeg prijekora. Pozivao je u vjeru i stare i mlade, slobodne i robove, muško i žensko, džinne i ljude. Kada se pokorio Allahovoj naredbi, javno pozivajući narod u vjeru, proklinjujući njihova božanstva, kritikujući njihovu vjeru, napad na njega i one koji su ga slijedili se pojačao. To je Allahov Zakon u Njegovim stvorenjima, kao što Uzvišeni kaže:

مَّا يُقَالُ لَكَ إِلَّا مَا قَدْ قِيلَ لِلرُّسُلِ مِن قَبْلِكَ

Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe. (Fussilet, 43.)

Neka čovjek dobro promotri smisao ovih ajeta, pouku i mudrost koju u sebi sadrže. Kada se pošalju vjerovjesnici, ljudi se nađu između dvije stvari: vjeruju ili ne, pa nastavljuju sa griješenjem. Ko kaže: Vjerujem!, njegov Gospodar ga stavlja u iskušenje da bi se jasno razlikovao onaj koji govori istinu od onoga koji laže. A onaj ko ne kaže: Vjerujem!, neka ne misli da će dobro proći kod Allaha. Onoga ko vjeruje u Allahove poslanike napadaju i muće njegovi neprijatelji i biva iskušavan onim što mu donosi bol – i njega čeka nagrada kod Gospodara njegovoga, a ko im se ne pokorava – on biva kažnjen, i na Ovom i Onom svijetu. Svako mora osjećati bol, ali vjemik osjeća bol samo na početku, a zatim postiže dobar kraj i na Ovom i Onom svijetu. Onaj koji ne vjeruje, na početku osjeća užitak koji se kasnije pretvaru u vječnu patnju.

Upitan je Šaf'ija: Šta je bolje za čovjeka, da mu se da vlast i namjesništvo ili da bude iskušan? Rekao je: Neće mu se dati vlast i namjesništvo dok ne bude iskušan.

Uzvišeni Allah je iskušao odabrane poslanike, ulu-I-azmi, pa pošto su se strpili, dao im je namjesništvo, i neka niko ne misli da će biti pošteđen patnje. Razlika je samo u razboritosti onih koji osjećaju bol. Najpametniji je onaj ko trajnu patnju zamijeni kratkotrajnom, a najgljuplji onaj ko kratkotrajnu i lahku patnju zamijeni za vječnu i veliku. Može neko pitati: Kako će pametni izabrati ovo? Kažemo da ono što ga potiče na to je preferiranje onoga što je blizu nad onim što će doći kasnije. A duša voli ono što je blizu:

كَلَّا بَلْ تُحِبُّونَ الْعَاجِلَةَ

Uistinu, vi Ovaj prolazni svijet volite, (El-Kijame, 20)

وَتَذَرُونَ الْآخِرَةَ

Onom drugom brigu ne vodite.(El-Kijame,21)

إِنَّ هَٰؤُلَاءِ يُحِبُّونَ الْعَاجِلَةَ

A ovi, oni iivot na Ovom svijetu vole doista. (Ed-Dahr, 27)

Ovo se dešava svakome, jer čovjek mora da živi sa drugim ljudima, a oni imaju svoje zahtjeve i traže od čovjeka da se i on složi sa njima, pa ako to ne uradi, muće ga i kažnjavaju, a ako se složi s njima, to mu donosi patnju i kaznu od njih, a drugi put od nekih drugih. Pogledajmo onoga ko posjeduje vjerovanje i bogobojaznost, a živi među nepravednima i grješnima. Oni mogu činiti nepravdu samo ako se on složi s njima ili šutke prelazi preko toga, pa ako tako uradi, spasio se njihovoga zla samo na početku. Zatim ga oni ponižavaju i muće više nego što bi ga mučili da im se suprostavio na početku. Ako se spasi od njih, onda mora biti ponižen od nekih drugih. Zato se

čvrsto držite onoga što kaže Aiša, radijallahu anhuma, Muaviji: Ko naljuti ljude da bi zadovoljio Allaha, On će učiniti da mu ljudi nisu potrebni, a ko naljuti Allaha da bi zadovoljio ljude, ništa ga neće spasiti od Allaha. (Tirmizi, Sunen, 2416.)

Ko posmatra svijet, vidjet će ovakvih primjera ima mnogo. Naročito su brojni oni koji pomažu predsjednike i one sa novotarijama bojeći se njihove kazne. Koga Allah čuva od zla njega samoga, on odbija da se složi sa onim što je zabranjeno i trpi njihovo neprijateljstvo, pa postiže dobar kraj na Ovom i na Onom svijetu, kao što su bili iskušavani poslanici, njihovi sljedbenici, učenjaci i ostali.

Pošto se bol ne može nikako izbjeći, Uzvišeni Allah daje utjehu onome ko izabare prolaznu, a ne veliku bol, rekavši:

مَن كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ اللَّهِ فَإِنَّ أَجَلَ اللَّهِ لَآتٍ ۚ وَهُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ

Onaj ko se boji susreta sa Allahom – pa, doći će, sigurno, Dan obećani; a On sve čuje i sve zna! (El-Ankebut, 5)

Odredio je tom prolaznom bolu kraj, a to je Dan susreta sa Allahom, tebareke ve te’ala, pa neka se rob naslađuje bolom koji je podnosio u ime Allaha. Ovu utjehu je potvrdio nadom u taj susret, kako bi rob, podnoseći bol, u sebi nosio želju za susretom sa Njim, čak ta želja za susretom potiskuje prisutnu bot zato je Poslanik, sallallahu alejili ve sellem, molio Allaha, tebareke ve te’ala, da mu da želju za susretom s Njim, (Nesai, Sunen, 3/54 i 55) koja je jedna od najvećih blagodati. Ali, ova blagodat traži riječi i djela, a Uzvišeni Allah je Onaj koji čuje te riječi i zna za ta djela i zna ko zaslužuje tu blagodat.

Kao što je rekao:

وَكَذَٰلِكَ فَتَنَّا بَعْضَهُم بِبَعْضٍ

I tako Mi jedne drugima iskusavamo.(El-En’am,53)

A ako čovjek propusti neku blagodat, neka proući slijedeti ajet:

أَلَيْسَ اللَّهُ بِأَعْلَمَ بِالشَّاكِرِينَ

A zar Allah dobro ne poznaje one koji su zahvalni.(El-En’am,53)

Uzvišeni Allah vjemicima daje drugu utjehu, a to je da je njihov džihad u ime Allaha samo za njihovu korist, a Allah je neovisan od svijeta i nema koristi od njega. Zatim ih obavještava da će ih džihadom i imanom uvesti u grupu dobrih. Potom je obavijestio da Onaj koji prihvata vjeru bez znanja smatra ljudsku fitnu i patnju, koja je neizbježna, jednakom Allahovoj kazni. Tako, kada nekoj vojsci dođe pobjeda od Allaha, taj kaže: Ja sam s vama, a Allah najbolje zna kakvo se licemjerje krije u njegovim prsima.

Ono što se može zaključiti jeste da je Allahova mudrost to što iskušava ljude da bi se razlikovao dobar od lošega. Pošto je duša u osnovi griješna i nepravedna, u nju se uvlači određena količina zla koja treba da se očisti, a ako se ne očisti na Ovom svijetu, očistiće se u vatri džehennemskoj. Tek kada se čovjek očisti, može ući u Džennet.

IZVOR: “Muhtesar”, Autor: Ibn Kajjim

[Anonimno]

Allah te nagradio za postiranje ovog teksta o Dzihadu…Amin!!!
Zaista je poucan i moramo se sto cesce podsjecati na ono od losih osobina koje su u nasim dusama,kako bi smo ih se lakse mogli otarasiti,ili bar umanjiti njihov uticaj na nas same…Amin!!!

[Autor]

Postovi