Oko pravila: Ko ne tekfiri kafira – kafir je

  • This topic has 25 odgovora, 14 glasova, and was last updated prije 11 years, 1 month by Anonimno. This post has been viewed 8969 times
Pregledavate 15 postova - 1 do 15 (od ukupno 26)
  • Autor
    Postovi
  • #14464
    Anonimno
    Neaktivan

    Znaj prije svega da se osnova ovogpravila ne ogleda u činjenju kufra riječju ili djelom, već u odbijanju i poricanju (šerijatskih) habera (obavijesti). Onaj ko ostavi kafira i ne protekfiri ga, taj je porekao (šerijatski) haber po pitanju tekfira te osobe.

    Hvala Allahu, neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, a potom :

    Pravilo: Ko ne tekfiri kafira sam je kafir je poznato i čuveno pravilo. To je treća stvar koja ruši islam koju je spomenuo šejhul islam Muhammed ibn abdil Vehhab rahimehullahu te'ala, pa kaže: ”Treća stvar koja izvodi iz vjere :Ko ne tekfiri mušrike ili sumnja u njihov kufr ili ispravnim smatra njihov put, čini kufr.

    Međutim ovo pravilo se ne uzima uopćenito već ima tefsila (detaljnog pojašnjenja), ko ga zanemari upašće u batil i protekfiriti muslimane a ostaviti kafire u osnovi (kuffar el aslijjin). Detalno pojašnjenje bi bilo na sljedeći način:

    Znaj prije svega da se osnova ovog pravila ne ogleda u činjenju kufra riječju ili djelom, već u odbijanju i poricanju (šerijatskih) habera (obavijesti). Onaj ko ostavi kafira i ne protekfiri ga, taj je porekao (šerijatski) haber po pitanju tekfira te osobe. Stoga neophodno je da haber koji se prenosi po pitanju tekfiranja te osobe bude vjerodostojan i muttefek alejhi (tj. da se ulema slaže na njemu op.prev). Mora isto tako da osoba koja nije protekfirila takvu osobu (kafira) bude od onih koji su odbili ove habere, jer mukeffirati (riječi i djela koja izvode iz vjere) nisu isti, njihovo činjenje nije na istom stepenu. Zato se mora napraviti razlika među njima .

    Postoje dvije vrsta nevjernika :

    Prva vrsta: kafir el asli (tj onaj ko je u osnovi kafir)

    Poput jevreja, kršćana, medžusija i drugih. Ko ne tekfiri takvog ili sumnja u njegov kufr ili njegov put (ubjeđenje) smatra ispravnim takav je kafir po koncenzusu kojeg prenosi puno učenjaka. To zbog toga što ne tekfiranje takvih osoba predstavlja odbijanje šerijatskih tekstova koji govore o neispravnosti bilo koje akide mimo akide muslimana, i kufru svake osobe koje nije u islamu.

    Druga vrsta: Murted (odmetnik od islama) .

    Njih je dvije vrste:

    Prva vrsta: Onaj koji je obznanio svoj kufr i prihvatanje druge vjere: jevrejske, kršćanske ili ateističke . Njihov propis je propis prve vrste tj propis kafira el asli (stoga ko isto tako ne protekfiri takvu osobu ili posumnja u njegov kufr postaje kafir op.prev.)

    Druga vrsta: Ko počini djelo koje izvodi iz islama međutim i dalje tvrdi da je na islamu i da tim djelom nije izašao iz vjere. Ovih isto tako ima dvije vrste

    Prva vrsta: Onaj ko počini jasno djelo koje izvodi iz vjere i oko kojeg nema razilaženja – kao što je psovanje Allaha subhanehu ve te'ala – takav je kafir po koncenzusu. Ko zastane po pitanju tekfira takve osobe je jedan od dva čovjeka:

    Prvi: Onaj koji priznaje da je psovka kufr i da je djelo takve osobe kufr ali on ne spušta propis na određenu osobu zbog manjkavosti znanja ili šubhe koju on vidi opravdanjem i tome slično.Takav griješi njegov govor je batil. Ali nije kafir, jer nije odbio ili porekao haber (šerijatsku obavijest). On potvrđuje i koncenzus da je psovka kufr (tj. psovka Allaha u pomenutom slučaju op.prev).

    Drugi: Onak koji negira da je psovka Allaha u osnovi kufr. Takav postaje kafir nakon pojašnjenja, jer je odbio šerijatske tekstove i koncenzus. Primjer tome jeste onaj koji obožava kabur a koji se pripisuje islamu. Ko ne smatra da je njegovo djelo kufr, takav je kafir jer odbija šerijatske tekstove i koncenzus . A ko prizna da je da je to djelo kufra zatim zastane u tekfiru osobe koja to čini (tj osobe koja obožava kabur) zbog šubhe koju smatra opravdanjem takav nije kafir.

    Druga vrsta: Ko počini djelo oko kojeg postoji razilaženje među ulemom poput ostavljanja namaza na primjer. Tekfir takve osobe (koja ostavlja namaz) predstavlja meselu oko koje postoji razilaženje. U takvim meselama se ne tekfiri onaj ko zauzme suprotan stav. Naprotiv, ne smatra se niti novotarem niti fasikom pored toga što griješi.

    Ovo je ono što sam u kratkim crtama htio reći vezano za ovo pravilo

    Ve sallallahu ala Muhammed

    Napisao: Nasir ibn Hamd el Fehd

    10.05.1423. h. (10. juli 2002. g)

    Izvor: Stazom islama

    Šejh Nasir ibn Hamd el Fehd, jedan od šejhova tewhida današnjice, rođen je i odrastao u Rijadu 1388. hidžretske godine (1968. gregorijanske). Završio je šerijatski fakultet u Rijadu, a znanje o Allahovoj vjeri sticao je pred mnogim šejhovima među kojima su šejh ‘Abdul-‘Azīz bin ‘Abdillah ar-Rājihi, šejh ‘Abdul-‘Azīz bin ‘Abdillah āl-ash-Shaykh, šejh Sālih al-Atram, šejh ‘Abdullah ar-Rukbān i mnogi drugi. Godine 1412 hidžretske (1992. gregorijanske) postavljen je za predavača na Fakultetu Usulu din (Fakultet o propisima vjere) na odsjeku za Akidu gdje je radio sve do hapšenja 1415 h.g. Iz zatvora je pušten i suspendovan sa fakulteta 3 godine kasnije, 1418 h.g. Kasnije opet biva hapšen i zatvaran zbog svojih fetvi o džihadu i suprotstavljanju vladajućem tagutskom režimu. Autor je mnogih članaka i knjiga.

    #14467
    Anonimno
    Neaktivan

    Ko ne tekfiri kafira sam je kafir je poznato i čuveno pravilo. To je treća stvar koja ruši islam koju je spomenuo šejhul islama

    Muhammed ibn abdil Vehhab rahimehullahu te'al

    Da li je poslanik Muhammed s.a.w.s to objavio ili je to objavio Muhammed ibn abdil Vehhab?

    Neki islamski zagovarači, po njima u ime istinskog tevhida, među vjernicima koji nisu toliko upućeni u vjeru šire očite smutnje. Pogrešno tumače određene učenjake i na to malo dodaju, a to malo dovoljno može biti da napravi od čovjeka monstruma u vjeri. Propisuju im ono što Poslanik s.a.w.s. nije rekao, čak idu i dalje od toga, idu do te mjere da se u svojim pravilima u potpunosti razilaze sa Kur'anom i vjerodostojnim hadisima Poslanika s.a.w.s. Mnogi od njih ne prave razliku između jasnih i manje jasnih pitanja. Ne prave razliku između opšteg tekfira i pojedinačnog i kod njih čovjek može biti samo musliman ili kjafir, a nema munafika. Njihovo pozivanje na Kur'an, Sunnet i govore učenjaka selefijske da've, iako je privlačno i impresivno u prvom momentu, providno je za one koji imaju ispravno šerijatsko znanje uzeto od učenjaka. Dovoljno je dalaleta – zablude samo u tome što većina njih, počevši od onih koji ih poučavaju ovim pitanjima, smatraju nevjernicima najveće selefijske učenjake današnjice, koji su čitav svoj život proveli u širenju tevhida, a u borbi protiv kufra i širka. Muslimanska omladina je danas iskušana ovim ljudima. Najčešće iskušani bivaju oni sa nižim stepenom obrazovanja.
    Kako bi pobili ove zablude, kao prvo moramo se poslužiti mišljenjima i knjigama koje oni koriste. Tako, uzećemo određene citate iz njihovih knjiga a zatim to pobiti jasnim dokazima iz Kur'ana i sunneta Poslanika s.a.w.s.

    Kao prvo, uzimaju osnovu vjere, kako kažu „bez koje čovjek ne može biti musliman” pravilo koje glasi: „Ko ne tekfiri kafira, sam je kafir”. Ovo pravilo koje nastaje nakon Poslanika s.a.w.s. samo po sebi biva laž, jer u nastavku nije navedena osuda srcem. Poslanik s.a.w.s. je pobrojao iman vjernika, rekavši da je najvećeg imana onaj koji se suprotstavi nepravdi rukom, zatim onaj koji se suprotstavi riječima i na kraju onaj koji je osudi srcem. Čak šta više ne postoji niti jedan ajet, niti jedan hadis u kojem Allah s.w.t. ili Poslanik s.a.w.s. obavezuju vjernike da tekfire ljude, inače su u suprotnom nevjernici. Nasuprot tome postoje mnogi ajeti i hadisi koji preporučuju upravo suprotno, bar kada se radi o onima koji kažu la ilahe ilallah. Tako Allah s.w.t. savjetuje vjernike da paze na svoj jezik čak i prema očitim nevjernicima: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti”. (6, 108). Pa kako nešto može biti osnova vjere, nešto što je nastalo nakon smrti Poslanika s.a.w.s. nešto što nije od sunneta Muhammeda s.a.w.s. i nešto što je u potpunoj suprotnosti od citiranog ajeta? Njihov odgovor je, da to pravilo oduvjek postoji u Kur'anu, samo ga treba prepoznati. U cilju potvrde svog stava navode primjer Ibrahima a.s. kada se javno sa nevjernicima raspravljao učeći ih tevhidu, takođe uzimaju ajet gdje se kaže: „Reci: o vi nevjernici”… Ovim primjerom učinili su da ako insan ne izgovori riječi osude nad nevjernikom u njegovom prisustvu, tj. ako ga ne tekfiri tj. ne ogovara iza njegovih leđa ili javno, onda je i on sam nevjernik. Nevjernik je pa makar klanjao 5 puta, makar zekat davao, makar postio i kurban klao i makar na vagi sve dobra djela imao. Izašao je iz vjere onaj insan koji se uvjeri da je neko nevjernik, a ne protekfiri ga. Učinio je djelo kufra, jer ga nije tekfirio, tj. javno razglašavao. Ima li ovo ikakvog smisla, logike i podudarnosti sa navedenim primjerom navedenog ajeta ili sa primjerom Ibrahima a.s?

    Ashabi r.a., su se ustezali od tekfira učesnika bitke kod Nehrevana zbog toga što su u pitanju bili mute'evvili – osobe koje su pogrešno rezonovale neke stvari zbog čega su ih nazvali „bugat” – buntovnicima i kriminalcima! Te haridžije su Osmana r.a. i Aliju r.a. nazivali nevjernicima pa ih ashabi nisu tekfirili. Logikom Ebu Muhammeda ispada da su ashabi nevjernici jer nisu njih protekfirili, a očigledno je bilo da su ove haridžije bili nevjernici jer su svoje očito nevjerovanje pokazali boreći se protiv ashaba i tekfireći one kojima je obećan džennet. Neka nam kažu onda Ebu Muhammed i njegovi zalutali pratioci da li su ashabi nevjernici jer nisu protekfirili očigledne nevjernike koji su ratovali protiv islama? Jasni hadisi koji pobijaju šubhu da je nevjernik onaj ko ne protekfiri nevjernika tj. ove šejtanske stavove su:

    1. Rekao je Poslanik s.a.w.s. Muazu r.a: A zar će ljudi na noseve padati u Džehennem osim kao žrtve svojih jezika!? (Hakim i Tirmizi r.a. ocijenjen vjerodostojnim).

    2. Ko bude šutio bit će spašen (Taberani, sahih)

    3. Prenio je Ibn-Mes'ud r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Vjernik NE VRIJEĐA, ne proklinje, NE GOVORI RUŽNE I NEDOLIČNE RIJEČI”. (Tirmizi, vjerodostojan).

    4. Ibn-Mesud r.a. je prenio da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “VRIJEĐANJE MUSLIMANA JE VELIKI GRIJEH, a boriti se protiv njega je kufr. (Muttefekun alejhi)

    5. Neki beduin je rekao Poslaniku s.a.w.s: Oporuči mi nešto? Rekao mu je: “Budi bogobojazan! Ako te neko uvrijedi zbog nečega što je pri tebi ti njega nemoj sramotiti time što znaš o njemu, on će biti grešan a ti nagrađen. I nemoj ništa grditi. (Ahmed i Taberani, dobar)

    6. Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    7. Preneseno je od Ebu Musaa el-Ešarija r.a. da je rekao: Upitao sam, Allahov Poslaniče ko je najbolji musliman? Rekao je: “OD ČIJEG JEZIKA i ruku su pošteđeni drugi muslimani.

    8. Rekao je Ebu Berze r.a: Poslanik s.a.w.s. nam je održao takvu hutbu da su ga čule i žene u kućama, rekao je:O vi koji ste primili islam samo jezicima a ne srcima ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane! KO BUDE ISTRAŽIVAO TUĐE MAHANE Allah će istražiti njegove, a kome Allah istraži mahane osramotit će ga makar bio i u vlastitoj kući. (Ebu Davud, dobar)

    9. Poslanik s.a.w.s. je definisao gibet, ogovaranje u hadisu: Znate li šta je gibet? Rekli su: Allah i Poslanik s.a.w.s. najbolje znaju. Rekao je: Govor o bratu što on ne voli. Neko je rekao: Šta ako je istina što sam o njemu rekao? Rekao je: Ako je istina onda je gibet, ako nije onda je potvora. (Muslim i Tirmizi rahimehullah, hasen sahih)

    Ljudi koji poturaju pravilo obaveznog tekfira nevjernika, navode mišljenje šejha Muhammeda bin AbdulWehaba koji kaže: „Način činjenja kufra u taguta jeste :

    1. Da si uvjeren u zabranjenost i neispravnost obožavanja taguta,

    2. Da ga napustiš,

    3. Da ga mrziš,

    4. Da si mu neprijatelj,

    5. Da ga proglasiš nevjernikom”.

    Njihov tzv. šejh Ebu Muhammed kaže svojim učenicima na osnovu navedenog mišljenja Wehaba sledeće:

    „Vidite sada ovih 5 stvari, koje je pomenuo šejh Muhammed bin AbdulWehab. Za svaku ima dokaz iz Allahove knjige i sunneta Allahovog Poslanika s.a.w.s. Ovo je haqq, ovo svaki musliman treba da širi, da pričamo ovako i da se trudimo da se ovo širi i svaki musliman treba da zna. Čim vidimo taguta, odmah ovih 5 stvari treba da primijeniš na njemu. Zato što si čuo haqq, čim ga vidiš ovo moraš da primijeniš”.

    Eto sada znamo odakle potiče njihovo mišljenje. Obratite pažnju na pravilo pod brojem 4. Zar zaista mislite da musliman mora biti neprijatelj hrišćaninu i jevreju, kako navodi Wehab u pravilu pod brojem 4? Kao dokaz neistinitosti ove zablude navest ćemo ajet u kojem se kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični (60, 8)”.

    Dakle, istina je očigledna. Kur'an je očita suprotnost pravilu broj 4 u kojem nam Ebu Muhammed zapovijeda da moramo biti neprijatelji nevjernicima. Istina je da Musliman može biti neprijatelj samo onim nevjernicima koji tlače muslimane, ali nikako onima koji muslimanima ne čine zulum. Još veći problem kod ovih zalutalih ljudi nastaje u tome što oni ovo pravilo ne primjenjuju samo na one koji tlače muslimane, već ga primijenjuju i na same muslimane koji ne ispoštuju „po njima osnovu vjere, pravilo broj 5”. Tako da ako neki musliman koji 5 puta dnevno klanja, koji posti, daje zekat, kolje kurban itd. ne protekfiri nevjernika, on sam postaje nevjernik iako je to osudio srcem. Tako ove savremene haridžije tada postaju dužni da tekfire ovog muslimana. Osnova sa koje polaze u odnosu prema njihovim neistomišljenicima je optužba el-ittiham. Pravna osnova u konvencionalnom zakonodavstvu (a što potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku) je nevinost dok se ne dokaže krivica. Međutim, kod njih je optuženik automatski kriv dok ne dokaže nevinost, koja je, opet njihovo vlasništvo, pa prema tome i ne može biti nevin. Tako su protekfirili šajha Albanija rhm. zbog toga jer navodno šejh Albani nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. Ebu Muhammed kaže povodom toga da je na šejha Albanija pao Allahov s.w.t. sud. Čovjek ne kapira da ga je on osudio a ne Allah s.w.t.

    Istina je da se musliman treba boriti protiv nevjernika i da se njihovim riječima i njihovim djelima treba suprotstaviti, čak nema nikakve smetnje očitog nevjernika protekfiriti, ali učiniti tekfir kao osnovu vjere, u smislu da čovjek postaje nevjernik ukoliko to ne uradi je van svake logike, a islam je vjera logike.

    Prenosi se od Ebu Seid el – Hudria, a bilježi Muslim da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je prezre), i to je najslabiji iman (vjera).

    Dakle, ovaj hadis, tj. osuda srcem, do temelja pobija pravilo obaveznog tekfira nevjernika. Pitamo savremene haridžije, zbog čega su proglasili šejha Albanija rhm. kafirom ako riječima nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. kada je to sigurno uradio svojim srcem?

    Iako pouzdano znamo da je kralj Nedžasija bio musliman koji je vladao nad nevjernicima tagutskim zakonom, iako znamo da je Jusuf a.s. bio ministar finansija u tagutskoj vladi, iako znamo primjer vjernika iz faraonove svite koji je opomenuo Musu a.s. da mu se sprema ubistvo, savremene haridžije optužuju Allahove s.w.t. robove koji se bore na njegovom putu u Palestini da su kafiri jer služe sistemu koji u svojoj osnovi nije šeriatski. Ovaj Ebu Muhammed sebe vidi iznad Allahovih s.w.t. boraca koji se fizički bore protiv kafira. Oni su za njega kafiri jer iako se bore na Allahovom s.w.t. putu, oni u stvari pomažu tagutsku vlast. Po njemu, oni se ne bi trebali boriti, već kao on sjediti kući, tekfiriti i čekati kad će jevrej zakucati na vrata i početi ubijati i silovati. On samo sjedi, klanja i tekfiri. Kaže ovaj fanatik u vezi rata u Palestini da dava u tevhid ide prije dave u džihad, što znači da se ne treba boriti protiv kafira dok se ne donese ispravan tevhid. Ovo bi značilo da se muslimani u Palestini, dok ih jevreji helikopterima bombarduju ne trebaju boriti protiv njih, već protiv onih u njihovoj državi koji se služe tagutskim zakonom. Zamislite samo ovu situaciju, da li ovo ima logike? I kada dođe jevrej na vrata od vaše kuće da vas ubije, ako u tom slučaju dignete na njega sablju, vi ste kafir, jer ste je digli u ime tagutskog a ne Allahovog s.w.t. zakona! On muslimane koji se bore protiv nevjernika naziva kafirima, jer se Hamas oslanja na tagutski zakon. Kolika je ovo zabluda najbolje pokazuje primjer Poslanika s.a.w.s. kada je načinio sporazum sa hrišćaninom Ibn Harrisom b. Kabom i njegovim pristalicama, gdje se kaže:
    Svi kršćani, koji žive na istoku i na zapadu, njihove vjere, crkve, životi, časti i njihova imovina pod zaštitom su Pejgambera (Muhammeda s.a.w.s.) i svih vjernika. Niko od onih koji žive po kršćanskoj vjeri neće nasilno biti prisiljavan da prihvati islam. Ako neko od kršćana bude podložen bilo kojem teroru ili nepravdi, muslimani su dužni da im pomognu.

    Ovi kršćani su bili očiti nevjernici, kao i svi kršćani koji smatraju Isu a.s. Bogom estagfirullah, pa Poslanik s.a.w.s. naređuje da se oni moraju štititi. Poslanik s.a.w.s. propisuje muslimanima da su obavezni pomoći hrišćanima ukoliko budu ugroženi, dok Ebu Muhammed zapovijeda da se kafiri moraju mrzjeti i da im moramo biti neprijatelji. Takođe, ovaj fanatik zabranjuje Muslimanima rad u nevjerničkim sistemima, jer radom u njima pomažu taguta. Zamislite sada situaciju da u današnjim institucijama nema muslimana, nema ih u sudstvu, policiji, ministarstvima, nema ih niđe. Zamislite da Muslimani u Bosni izađu iz policije, iz sudstva, iz skupštine, iz svih ministarstava, šta bi se desilo kada bi Srbi preuzeli vlast? Ni jedna džamija ne bi ostala na svom mjestu. Ova nastrana ideologija nije u skladu sa Kur’anom jer imamo primjer Jusufa a.s. koji je bio dio tagutske vlasti. On je kao ministar poljoprivrede pomagao tagutsku vlast, izdržavao je finansijski. Imamo primjer kralja Nedžasije kojemu je Poslanik s.a.w.s. klanjao dženazu u odsustvu i koga je nazvao bratom. Ibn Tejmije o kralju Nedžasiji kaže: “Znamo zasigurno da on nije mogao provoditi zakon Kur'ana u svojoj zajednici jer mu ljudi ne bi to dopustili da učini. Unatoč tome, imena abisinskih vladara i svi oni koji su slični njima pronalaze svoj put do Allahovog zadovoljstva u vječnosti, iako se nisu mogli pridržavati zakona islama”. ( Ibn Taymiyyh. Al Fatawa 19/218-219). Zar nije ispravnije da musliman uđe u tagutski sistem i kao musliman pokuša ublažiti efekte tagutskog zakona? Zar nije ispravnije ući u tagutski sistem i unutar njega sprečavati tlačenje muslimana? I sam Ebu Muhammed pomaže tagutski sistem, jer sve što on plati, bilo da je struja, voda ili hrana, ili dopuna za telefon, na sve to postoji porez od kojeg se izdržava tagutska vlast. Dakle i sam Ebu Muhammed svojim novcem finansira tagute.

    Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu Medžmu'atul-Fetava, 15/325., kaže: “Allah subhanehu ve teala, kaže: “A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu…”, kao i sve ono što se bilježi o… Jusufu a.s., onda kada je preuzeo na sebe obavezu upravljanja riznicama i trezorima zemlje, ispred kralja Egipta, a za korist nevjerničkog naroda!

    Rad ili saradnju sa griješnicima – mu'min će poduzimati u dva slučaja:

    1. Onda kada bude prisiljen i primoran na to, i

    2. Onda ako je u pitanju vjerski interes, koji je jači i veći od štete koja može nastati zbog saradnje sa griješnicima.

    #14470
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9396 wrote:

    Ko ne tekfiri kafira sam je kafir je poznato i čuveno pravilo. To je treća stvar koja ruši islam koju je spomenuo šejhul islama

    Muhammed ibn abdil Vehhab rahimehullahu te'al

    Da li je poslanik Muhammed s.a.w.s to objavio ili je to objavio Muhammed ibn abdil Vehhab?

    Neki islamski zagovarači, po njima u ime istinskog tevhida, među vjernicima koji nisu toliko upućeni u vjeru šire očite smutnje. Pogrešno tumače određene učenjake i na to malo dodaju, a to malo dovoljno može biti da napravi od čovjeka monstruma u vjeri. Propisuju im ono što Poslanik s.a.w.s. nije rekao, čak idu i dalje od toga, idu do te mjere da se u svojim pravilima u potpunosti razilaze sa Kur'anom i vjerodostojnim hadisima Poslanika s.a.w.s. Mnogi od njih ne prave razliku između jasnih i manje jasnih pitanja. Ne prave razliku između opšteg tekfira i pojedinačnog i kod njih čovjek može biti samo musliman ili kjafir, a nema munafika. Njihovo pozivanje na Kur'an, Sunnet i govore učenjaka selefijske da've, iako je privlačno i impresivno u prvom momentu, providno je za one koji imaju ispravno šerijatsko znanje uzeto od učenjaka. Dovoljno je dalaleta – zablude samo u tome što većina njih, počevši od onih koji ih poučavaju ovim pitanjima, smatraju nevjernicima najveće selefijske učenjake današnjice, koji su čitav svoj život proveli u širenju tevhida, a u borbi protiv kufra i širka. Muslimanska omladina je danas iskušana ovim ljudima. Najčešće iskušani bivaju oni sa nižim stepenom obrazovanja.
    Kako bi pobili ove zablude, kao prvo moramo se poslužiti mišljenjima i knjigama koje oni koriste. Tako, uzećemo određene citate iz njihovih knjiga a zatim to pobiti jasnim dokazima iz Kur'ana i sunneta Poslanika s.a.w.s.

    Kao prvo, uzimaju osnovu vjere, kako kažu „bez koje čovjek ne može biti musliman” pravilo koje glasi: „Ko ne tekfiri kafira, sam je kafir”. Ovo pravilo koje nastaje nakon Poslanika s.a.w.s. samo po sebi biva laž, jer u nastavku nije navedena osuda srcem. Poslanik s.a.w.s. je pobrojao iman vjernika, rekavši da je najvećeg imana onaj koji se suprotstavi nepravdi rukom, zatim onaj koji se suprotstavi riječima i na kraju onaj koji je osudi srcem. Čak šta više ne postoji niti jedan ajet, niti jedan hadis u kojem Allah s.w.t. ili Poslanik s.a.w.s. obavezuju vjernike da tekfire ljude, inače su u suprotnom nevjernici. Nasuprot tome postoje mnogi ajeti i hadisi koji preporučuju upravo suprotno, bar kada se radi o onima koji kažu la ilahe ilallah. Tako Allah s.w.t. savjetuje vjernike da paze na svoj jezik čak i prema očitim nevjernicima: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti”. (6, 108). Pa kako nešto može biti osnova vjere, nešto što je nastalo nakon smrti Poslanika s.a.w.s. nešto što nije od sunneta Muhammeda s.a.w.s. i nešto što je u potpunoj suprotnosti od citiranog ajeta? Njihov odgovor je, da to pravilo oduvjek postoji u Kur'anu, samo ga treba prepoznati. U cilju potvrde svog stava navode primjer Ibrahima a.s. kada se javno sa nevjernicima raspravljao učeći ih tevhidu, takođe uzimaju ajet gdje se kaže: „Reci: o vi nevjernici”… Ovim primjerom učinili su da ako insan ne izgovori riječi osude nad nevjernikom u njegovom prisustvu, tj. ako ga ne tekfiri tj. ne ogovara iza njegovih leđa ili javno, onda je i on sam nevjernik. Nevjernik je pa makar klanjao 5 puta, makar zekat davao, makar postio i kurban klao i makar na vagi sve dobra djela imao. Izašao je iz vjere onaj insan koji se uvjeri da je neko nevjernik, a ne protekfiri ga. Učinio je djelo kufra, jer ga nije tekfirio, tj. javno razglašavao. Ima li ovo ikakvog smisla, logike i podudarnosti sa navedenim primjerom navedenog ajeta ili sa primjerom Ibrahima a.s?

    Ashabi r.a., su se ustezali od tekfira učesnika bitke kod Nehrevana zbog toga što su u pitanju bili mute'evvili – osobe koje su pogrešno rezonovale neke stvari zbog čega su ih nazvali „bugat” – buntovnicima i kriminalcima! Te haridžije su Osmana r.a. i Aliju r.a. nazivali nevjernicima pa ih ashabi nisu tekfirili. Logikom Ebu Muhammeda ispada da su ashabi nevjernici jer nisu njih protekfirili, a očigledno je bilo da su ove haridžije bili nevjernici jer su svoje očito nevjerovanje pokazali boreći se protiv ashaba i tekfireći one kojima je obećan džennet. Neka nam kažu onda Ebu Muhammed i njegovi zalutali pratioci da li su ashabi nevjernici jer nisu protekfirili očigledne nevjernike koji su ratovali protiv islama? Jasni hadisi koji pobijaju šubhu da je nevjernik onaj ko ne protekfiri nevjernika tj. ove šejtanske stavove su:

    1. Rekao je Poslanik s.a.w.s. Muazu r.a: A zar će ljudi na noseve padati u Džehennem osim kao žrtve svojih jezika!? (Hakim i Tirmizi r.a. ocijenjen vjerodostojnim).

    2. Ko bude šutio bit će spašen (Taberani, sahih)

    3. Prenio je Ibn-Mes'ud r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Vjernik NE VRIJEĐA, ne proklinje, NE GOVORI RUŽNE I NEDOLIČNE RIJEČI”. (Tirmizi, vjerodostojan).

    4. Ibn-Mesud r.a. je prenio da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “VRIJEĐANJE MUSLIMANA JE VELIKI GRIJEH, a boriti se protiv njega je kufr. (Muttefekun alejhi)

    5. Neki beduin je rekao Poslaniku s.a.w.s: Oporuči mi nešto? Rekao mu je: “Budi bogobojazan! Ako te neko uvrijedi zbog nečega što je pri tebi ti njega nemoj sramotiti time što znaš o njemu, on će biti grešan a ti nagrađen. I nemoj ništa grditi. (Ahmed i Taberani, dobar)

    6. Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    7. Preneseno je od Ebu Musaa el-Ešarija r.a. da je rekao: Upitao sam, Allahov Poslaniče ko je najbolji musliman? Rekao je: “OD ČIJEG JEZIKA i ruku su pošteđeni drugi muslimani.

    8. Rekao je Ebu Berze r.a: Poslanik s.a.w.s. nam je održao takvu hutbu da su ga čule i žene u kućama, rekao je:O vi koji ste primili islam samo jezicima a ne srcima ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane! KO BUDE ISTRAŽIVAO TUĐE MAHANE Allah će istražiti njegove, a kome Allah istraži mahane osramotit će ga makar bio i u vlastitoj kući. (Ebu Davud, dobar)

    9. Poslanik s.a.w.s. je definisao gibet, ogovaranje u hadisu: Znate li šta je gibet? Rekli su: Allah i Poslanik s.a.w.s. najbolje znaju. Rekao je: Govor o bratu što on ne voli. Neko je rekao: Šta ako je istina što sam o njemu rekao? Rekao je: Ako je istina onda je gibet, ako nije onda je potvora. (Muslim i Tirmizi rahimehullah, hasen sahih)

    Ljudi koji poturaju pravilo obaveznog tekfira nevjernika, navode mišljenje šejha Muhammeda bin AbdulWehaba koji kaže: „Način činjenja kufra u taguta jeste :

    1. Da si uvjeren u zabranjenost i neispravnost obožavanja taguta,

    2. Da ga napustiš,

    3. Da ga mrziš,

    4. Da si mu neprijatelj,

    5. Da ga proglasiš nevjernikom”.

    Njihov tzv. šejh Ebu Muhammed kaže svojim učenicima na osnovu navedenog mišljenja Wehaba sledeće:

    „Vidite sada ovih 5 stvari, koje je pomenuo šejh Muhammed bin AbdulWehab. Za svaku ima dokaz iz Allahove knjige i sunneta Allahovog Poslanika s.a.w.s. Ovo je haqq, ovo svaki musliman treba da širi, da pričamo ovako i da se trudimo da se ovo širi i svaki musliman treba da zna. Čim vidimo taguta, odmah ovih 5 stvari treba da primijeniš na njemu. Zato što si čuo haqq, čim ga vidiš ovo moraš da primijeniš”.

    Eto sada znamo odakle potiče njihovo mišljenje. Obratite pažnju na pravilo pod brojem 4. Zar zaista mislite da musliman mora biti neprijatelj hrišćaninu i jevreju, kako navodi Wehab u pravilu pod brojem 4? Kao dokaz neistinitosti ove zablude navest ćemo ajet u kojem se kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični (60, 8)”.

    Dakle, istina je očigledna. Kur'an je očita suprotnost pravilu broj 4 u kojem nam Ebu Muhammed zapovijeda da moramo biti neprijatelji nevjernicima. Istina je da Musliman može biti neprijatelj samo onim nevjernicima koji tlače muslimane, ali nikako onima koji muslimanima ne čine zulum. Još veći problem kod ovih zalutalih ljudi nastaje u tome što oni ovo pravilo ne primjenjuju samo na one koji tlače muslimane, već ga primijenjuju i na same muslimane koji ne ispoštuju „po njima osnovu vjere, pravilo broj 5”. Tako da ako neki musliman koji 5 puta dnevno klanja, koji posti, daje zekat, kolje kurban itd. ne protekfiri nevjernika, on sam postaje nevjernik iako je to osudio srcem. Tako ove savremene haridžije tada postaju dužni da tekfire ovog muslimana. Osnova sa koje polaze u odnosu prema njihovim neistomišljenicima je optužba el-ittiham. Pravna osnova u konvencionalnom zakonodavstvu (a što potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku) je nevinost dok se ne dokaže krivica. Međutim, kod njih je optuženik automatski kriv dok ne dokaže nevinost, koja je, opet njihovo vlasništvo, pa prema tome i ne može biti nevin. Tako su protekfirili šajha Albanija rhm. zbog toga jer navodno šejh Albani nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. Ebu Muhammed kaže povodom toga da je na šejha Albanija pao Allahov s.w.t. sud. Čovjek ne kapira da ga je on osudio a ne Allah s.w.t.

    Istina je da se musliman treba boriti protiv nevjernika i da se njihovim riječima i njihovim djelima treba suprotstaviti, čak nema nikakve smetnje očitog nevjernika protekfiriti, ali učiniti tekfir kao osnovu vjere, u smislu da čovjek postaje nevjernik ukoliko to ne uradi je van svake logike, a islam je vjera logike.

    Prenosi se od Ebu Seid el – Hudria, a bilježi Muslim da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je prezre), i to je najslabiji iman (vjera).

    Dakle, ovaj hadis, tj. osuda srcem, do temelja pobija pravilo obaveznog tekfira nevjernika. Pitamo savremene haridžije, zbog čega su proglasili šejha Albanija rhm. kafirom ako riječima nije protekfirio psovača Allaha s.w.t. kada je to sigurno uradio svojim srcem?

    Iako pouzdano znamo da je kralj Nedžasija bio musliman koji je vladao nad nevjernicima tagutskim zakonom, iako znamo da je Jusuf a.s. bio ministar finansija u tagutskoj vladi, iako znamo primjer vjernika iz faraonove svite koji je opomenuo Musu a.s. da mu se sprema ubistvo, savremene haridžije optužuju Allahove s.w.t. robove koji se bore na njegovom putu u Palestini da su kafiri jer služe sistemu koji u svojoj osnovi nije šeriatski. Ovaj Ebu Muhammed sebe vidi iznad Allahovih s.w.t. boraca koji se fizički bore protiv kafira. Oni su za njega kafiri jer iako se bore na Allahovom s.w.t. putu, oni u stvari pomažu tagutsku vlast. Po njemu, oni se ne bi trebali boriti, već kao on sjediti kući, tekfiriti i čekati kad će jevrej zakucati na vrata i početi ubijati i silovati. On samo sjedi, klanja i tekfiri. Kaže ovaj fanatik u vezi rata u Palestini da dava u tevhid ide prije dave u džihad, što znači da se ne treba boriti protiv kafira dok se ne donese ispravan tevhid. Ovo bi značilo da se muslimani u Palestini, dok ih jevreji helikopterima bombarduju ne trebaju boriti protiv njih, već protiv onih u njihovoj državi koji se služe tagutskim zakonom. Zamislite samo ovu situaciju, da li ovo ima logike? I kada dođe jevrej na vrata od vaše kuće da vas ubije, ako u tom slučaju dignete na njega sablju, vi ste kafir, jer ste je digli u ime tagutskog a ne Allahovog s.w.t. zakona! On muslimane koji se bore protiv nevjernika naziva kafirima, jer se Hamas oslanja na tagutski zakon. Kolika je ovo zabluda najbolje pokazuje primjer Poslanika s.a.w.s. kada je načinio sporazum sa hrišćaninom Ibn Harrisom b. Kabom i njegovim pristalicama, gdje se kaže:
    Svi kršćani, koji žive na istoku i na zapadu, njihove vjere, crkve, životi, časti i njihova imovina pod zaštitom su Pejgambera (Muhammeda s.a.w.s.) i svih vjernika. Niko od onih koji žive po kršćanskoj vjeri neće nasilno biti prisiljavan da prihvati islam. Ako neko od kršćana bude podložen bilo kojem teroru ili nepravdi, muslimani su dužni da im pomognu.

    Ovi kršćani su bili očiti nevjernici, kao i svi kršćani koji smatraju Isu a.s. Bogom estagfirullah, pa Poslanik s.a.w.s. naređuje da se oni moraju štititi. Poslanik s.a.w.s. propisuje muslimanima da su obavezni pomoći hrišćanima ukoliko budu ugroženi, dok Ebu Muhammed zapovijeda da se kafiri moraju mrzjeti i da im moramo biti neprijatelji. Takođe, ovaj fanatik zabranjuje Muslimanima rad u nevjerničkim sistemima, jer radom u njima pomažu taguta. Zamislite sada situaciju da u današnjim institucijama nema muslimana, nema ih u sudstvu, policiji, ministarstvima, nema ih niđe. Zamislite da Muslimani u Bosni izađu iz policije, iz sudstva, iz skupštine, iz svih ministarstava, šta bi se desilo kada bi Srbi preuzeli vlast? Ni jedna džamija ne bi ostala na svom mjestu. Ova nastrana ideologija nije u skladu sa Kur’anom jer imamo primjer Jusufa a.s. koji je bio dio tagutske vlasti. On je kao ministar poljoprivrede pomagao tagutsku vlast, izdržavao je finansijski. Imamo primjer kralja Nedžasije kojemu je Poslanik s.a.w.s. klanjao dženazu u odsustvu i koga je nazvao bratom. Ibn Tejmije o kralju Nedžasiji kaže: “Znamo zasigurno da on nije mogao provoditi zakon Kur'ana u svojoj zajednici jer mu ljudi ne bi to dopustili da učini. Unatoč tome, imena abisinskih vladara i svi oni koji su slični njima pronalaze svoj put do Allahovog zadovoljstva u vječnosti, iako se nisu mogli pridržavati zakona islama”. ( Ibn Taymiyyh. Al Fatawa 19/218-219). Zar nije ispravnije da musliman uđe u tagutski sistem i kao musliman pokuša ublažiti efekte tagutskog zakona? Zar nije ispravnije ući u tagutski sistem i unutar njega sprečavati tlačenje muslimana? I sam Ebu Muhammed pomaže tagutski sistem, jer sve što on plati, bilo da je struja, voda ili hrana, ili dopuna za telefon, na sve to postoji porez od kojeg se izdržava tagutska vlast. Dakle i sam Ebu Muhammed svojim novcem finansira tagute.

    Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu Medžmu'atul-Fetava, 15/325., kaže: “Allah subhanehu ve teala, kaže: “A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu…”, kao i sve ono što se bilježi o… Jusufu a.s., onda kada je preuzeo na sebe obavezu upravljanja riznicama i trezorima zemlje, ispred kralja Egipta, a za korist nevjerničkog naroda!

    Rad ili saradnju sa griješnicima – mu'min će poduzimati u dva slučaja:

    1. Onda kada bude prisiljen i primoran na to, i

    2. Onda ako je u pitanju vjerski interes, koji je jači i veći od štete koja može nastati zbog saradnje sa griješnicima.

    Hoces reci da je shejh Muhamed Ibn Abdulvehab pogrijesno protumucio ovaj jako bitan sheriatski propis Neuzubillah?

    Po ovom tekstu koga si naveo, ti se ogradzujes u potpunosti od pojedinacnog tekfira a takodze ovakvi tekstovi i tumacenja koriste murdzije da bi u potpunosti odbacili i izbjegli rijeci tagut, kafir, munafik…Cak i onda kada postoje jasni dokazi za mnoge da su taguti i kafiri.

    Prost praktican primjer, vidis bosnju koji pijucka kahvu dok uci ezan u svim dzamijama u carsiji, propusta sve namaze, taj isti bosnjo negira Kuran i sunnet, za Allahove robove govori da zive u srednjem veku i naziva ih nazadnima (iako priznaje da je citao Kuran i neke islamske knjige), govori da vjeruje u demonkratiju, govori kako su njega sve vjere iste itd jel takav bosnjo po tebi grijesnik ili kafir?

    Pazi se brate Ebu-Bekr murdzijske shubhe te mogu dovesti do toga da u potpunosti negiras propis tekfira i time sebe dovedes u situaciji da izjednacis kafira i muslimana.

    #14473
    Anonimno
    Neaktivan

    Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    A zna se šta slijedi za ubistvo vjernika.

    Fokusiraj se malo na tekst ili ga barem pročitaj do kraja i reci mi šta je od svega toga laž.

    #14474
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr

    Ko ne tekfiri kafira sam je kafir je poznato i čuveno pravilo. To je treća stvar koja ruši islam koju je spomenuo šejhul islama
    Muhammed ibn abdil Vehhab rahimehullahu te'al

    Da li je poslanik Muhammed s.a.w.s to objavio ili je to objavio Muhammed ibn abdil Vehhab?

    Sto si uzeo samo jedan dio recenice i a drugi dio recenice koji je jako bitan izoastavio? A druga stvar citav tekst se odnosi na pojasnjenje ovog pravila. Tekst je kristalno jasan.

    #14475
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9402 wrote:

    Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    A zna se šta slijedi za ubistvo vjernika.

    Fokusiraj se malo na tekst ili ga barem pročitaj do kraja i reci mi šta je od svega toga laž.

    Odgovori mi na moja pitanja, jel to mozda shejh Muhamed Ibn Abdulvehab pogrijesno protumacio sheriatski propis po tebi Neuzubillah?

    I drugo pitanje:
    Prost praktican primjer, vidis bosnju koji pijucka kahvu dok uci ezan u svim dzamijama u carsiji, propusta sve namaze, taj isti bosnjo negira Kuran i sunnet, za Allahove robove govori da zive u srednjem veku i naziva ih nazadnima (iako priznaje da je citao Kuran i neke islamske knjige), govori da vjeruje u demonkratiju, govori kako su njega sve vjere iste itd jel takav bosnjo po tebi grijesnik ili kafir?

    #14476
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9402 wrote:

    Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    A zna se šta slijedi za ubistvo vjernika.

    Jesi li ti procitao tekst koji postirah?

    Na tebe se bas odnosi ova tvoja recenica

    Ebu-Bekr”
    Fokusiraj se malo na tekst ili ga barem pročitaj do kraja i reci mi šta je od svega toga laž

    #14477
    Anonimno
    Neaktivan

    Tekfir – Najosjetljivije i najteže pitanje u islamu, a njime se bave neznalice

    A šta kažu najveći alimi o tekfiru???

    Š ejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ”Tekfir biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih učenjaka.” Od mnoštva hajrata koji su se pojavili na našim prostorima u zadnje vrijeme su i knjige koje govore i pozivaju u ispravno vjerovanje. Bez sumnje u red takvih knjiga spada i knjiga ”Tevhid, radost pravovjernih”. Ova knjiga nam pojašnjava stav ehli-sunneta prema mnogim odstupanjima u vjerovanjima koja su našla plodno tlo među muslimanima. Uvaženi šejh Abdul-Kadir Arnaut, u uvodu ove knjige kaže: »Mi ljudima nudimo ovu knjigu u vrijeme kada postoji velika potreba za ispravljanjem vjerovanja ljudi i kada je neophodno vraćanje na čisti izvor Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Ova knjiga nam daje sliku vjerovanja islamskog ummeta u odabranim stoljećima, a koje su oni preuzeli od svojih imama.
    To je zdravo vjerovanje i ispravan pravac koji svaki musliman treba slijediti i primjenjivati. Molimo Allaha, dž.š., da nam dâ da umremo na vjerovanju koje slijedi ehli-sunnet i džemat….” (”Tevhida, radost pravovjernih”, str. 8, bos.jez.) Mi se iskreno nadamo da će se još pojaviti ovakvih knjiga. U tom smislu želimo pojasniti nekoliko bitnih stvari koje se tiču vjerovanja ehli-sunneta, a koje su u nekim krugovima naše omladine nedovoljno shvaćene…
    Mi smo u prethodnim brojevima našeg časopisa govorili, između ostalog, i o pojavi omladine koja nosi ideje ”tekfira”- proglašavanja muslimana nevjernicima. Ekstremizam takve omladine ispoljava se se kroz više različitih oblika. Jedan od osnovnih oblika tog ekstremizma jeste ogovaranje i nepoštivanje uleme. Velikana ovoga ummeta, koji su obilježili dvadeseto stoljeće i zadužili ummet svojim znanjem i djelima , poput šejh Bin Baza, Usejmina, Albanija i drugih, ta omladina naziva ulemom ”hajza i nifasa”, jer pomenuti velikani su navodno od islama razumjeli samo spomenute mes'ele.
    Ekstremizam i neznanje jednog broja njih otišao je toliko daleko da javno za šejha Bin Baza kažu da je «fasik», a svoju kulminaciju na našim prostorima taj ekstremizam je doživio onda kada je jedna skupina ”učene” omladine predlagala likvidaciju jednog našeg daije. Na veliku žalost, kao dokaz nekih svojih shvatanja, oni upravo navode spomenutu knjigu o tevhidu. Ono što nam je cilj pojasniti i naglasiti jeste da svaka osoba koja počini djelo nevjerstva nije nevjernik, shodno shvatanju vodeće uleme ehli-sunneta. Razlog tome je što možda to djelo čini iz neznanja, ili nekog drugog razloga koji je zapreka za njegovo proglašavanje nevjernikom.

    Muhammed ibn Abdul-Vehhab

    Međutim, ekstremna omladina ne uzima u obzir uzroke tog nevjerstva, nego samim viđenjem određenog čina donose sud o nečijem nevjerstvu. Iz tog razloga ovdje ćemo se malo zadržati oko tzv. «ikametul-hudždže», ili iznošenja dokaza u vezi osobe koja čini kufr ili širk.

    Uzimajući u obzir da je «Knjiga tevhida» djelo Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, najprije ćemo citirati njegove riječi o tekfiru i sprovođenje u praksu onoga što je pojasnio u svojim drugim djelima. On kaže: ”Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu učini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (”Muellefat Š ejh”, 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora …» (”Muellefat Š ejh”, 5/25) Tko želi da se uvjeri u istinitost ovih dokaza, neka to potraži u sabranim djelima šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba pod nazivom «Muellefa Š ejh el-Imam, 5. tom «Privatna pisma», gdje šejh pojašnjava pitanja tekfira, kao što je prethodno pojasnio.

    Rekao je šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, jedan od unuka šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba: »Š ejh Muhammed, Allah mu se smilovao, bio je od onih koji su bili najoprezniji kada je u pitanju donošenje suda da li je neka osoba nevjernik ili ne, toliko da nije donio sud za neznalicu koji se moli nekom drugom na kaburima, a ne Allahu, da je nevjernik, ukoliko nema ko da ga posavjetuje i da mu pojasni dokaz radi čega može upasti u nevjerstvo.» (”Minhadžu-tesis”, 187-188)

    Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ”Tekfir (proglašavanje muslimana nevjernikom) biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih učenjaka. Međutim, osoba koja je izgovorila riječi kufra ne proglašava se nevjernikom sve dok joj se ne pojasni dokaz njegovog nevjerovanja od strane sultana (halife) ili vođe kojem se pokorava.” («Mehasinu Tevil», 3/341.)

    Ibn Tejmijje je, također, rekao: ”Imam Ahmed nije smatrao nevjernicima murdžije, niti kaderije, jedino se od njega prenosi da je džehmije smatrao nevjernicima. Ali i pored toga nije ih pojedinačno smatrao nevjernicima, niti je svakog ko bi rekao: ‘Ja sam džehmija’- proglasio nevjernikom. Čak je klanjao iza džehmija koji su pozivali u svoje vjerovanje, onih koji su kažnjavali ljude koji se nisu slagali sa njihovim učenjem. Imam Ahmed i njemu slični nisu ih smatrali nevjernicima, nego su vjerovali da su oni vjernici i da imaju pravo imameta (hilafeta), molio je za njih i smatrao namaz obavljen iza njih ispravnim, kao i obavljanje hadždža i vođenje džihada. U isto vrijeme suprotstavljao se onima koji su uveli novotarije koje su u osnovi «veliko nevjerstvo», iako takvi nisu znali da je to nevjerstvo. Osporavao je i borio se protiv njih dokazima da bi otklonio njihove novotarije shodno mogućnostima. Tako je imam Ahmed spojio između pokornosti Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., u širenju vjere i sunneta, i između poricanja novotarija zalutalih džehmija, i vođenja računa o pravima vjernika, bili oni obični svijet ili vođe, pa makar bili neznalice novotari i nepravedni grješnici.”

    Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima o tekfiru

    Rekao je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: ”Oni koji prihvataju islam u osnovi, ali odstupaju od nekih osnovnih načela, poput haridžija, mu'tezila, kaderija, rafidija (ši'ija), džehmija i murdžija, mogu se podijeliti u sljedeće skupine:
    Prvo, neznalica koji slijepo slijedi bez znanja, on nije nevjernik niti grješnik, niti mu se odbija svjedočenje, ukoliko nije u mogućnosti da dođe do upute, i njegov propis je isti kao i propis potlačenih muškaraca, žena i djece.
    Drugo, ona osoba koja je u mogućnosti da dođe do upute i istine, ali je to zapostavila posvetivši se dunjaluku, takva osoba je nemarna i zaslužuje kaznu, i grješna je radi ostavljanja onoga što joj je Allah, dž.š., naredio, a to je da Ga se boji koliko je u mogućnosti. Ako kod njega prevladaju novotarije i strasti nad sunnetom i uputom, odbija mu se svjedočenje, ali ako prevladaju sunnet i uputa, prihvatit će mu se svjedočenje.
    Treće, onaj koji traži uputu i postane mu jasna, ali je odbije radi privrženosti onome na čemu je on i radi neprijateljstva prema njenim nosiocima, on je u najmanju ruku grješnik, a proglašavanje njega nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!” Komentirajući ove riječi, šejh El-Kasimi je rekao: ”Pogledaj i razmisli! Ovo je Ibn Kajjim spomenuo u većini svojih knjiga i spomenuo je da spomenute osobe učenjaci ehli-sunneta ne smatraju nevjernicima, iako ih je u isto vrijeme opisao kao počinioce velikog kufra i velikog širka.” U nastavku komentara veli: ”Rekao je Ibnul-Kajjim u ”Medaridžu”: ”Oni koji priznaju Tvorca mogu se podijeliti u dvije skupine: one koji pridružuju Allahu druga u Njegovom Božanstvu (uluhijjet) i Gospodarstvu (rububijjet), poput medžusija i sličnih njima, kao što su kaderije….» (”Mehasinu Tevil”, 3/340-341)
    (Ovdje se jasno može vidjeti kako Ibnul-Kajjim kaderije naziva mušricima, dok u prethodnom citatu, govoreći o najgoroj skupini među njima, kaže: »A smatranje takvog nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!”) Prethodio je također govor šejhu-l-islama Ibn Tejmijje gdje kaže da imam Ahmed kaderije nije smatrao nevjernicima!!! Međutim, da bismo shvatili njihov govor postat će nam jasno nakon što poslušamo govor šejha Džemaludina el-Kasimija.
    Komentirajući zatim stav Ibn Tejmijje po pitanju tekfira, šejh Džemaludin el- Kasimi u svom tefsiru «Mehasinu Tevil» kaže: ”Neznalica i onaj koji greškom nešto učini, a pripada ovom ummetu, ukoliko bi učinili kufr ili širk sa kojima se postaje kafir ili mušrik, imaju opravdanje radi svog neznanja ili greške sve dok im se ne pojasni dokaz, pa ako odbace dokaz, postaju nevjernici bez imalo dvojbe.” (”Mehasinu Tevil”, 2/339)

    Isprika za djela kufra

    Rekao je šejh Albani:”Postoje tri sredine u kojima ljudi žive: islamska sredina u kojoj se radi po ispravnom vjerovanju- akidi, i onaj ko bude živio u ovakoj sredini njegovo neznanje nije opravdanje; nevjernička sredina u kojoj žive i muslimani, pa kako će u ovakoj sredini naučiti ispravno vjerovanje-akidu? Onaj ko živi u takvoj sredini ima opravdanje za svoje neznanje. I sredina koja je između ove dvije, po svojoj vanjštini ona je muslimanska i tragovi islama u njoj su jasni. Međutim, vodeći ljudi u ovoj sredini su skrenuli sa staze ispravnog vjerovanja, pa odakle će obični pojedinici ove sredine da nauče ispravno vjerovanje? U ovakom stanju, stanovnici ove sredine imaju opravdanje zbog neznanja!” (predavanje «Fetava Džidde», broj 10; ”Es-Sevabit vel-Mutegajjirat”, 173.) Važno je, također, pojasniti stav uleme po pitanju osobe koja ostavlja namaz. Prije svega treba kazati da po pitanju ostavljača namaza postoji razilaženje među islamskim učenjacima, i ranijim i kasnijim.

    Među ranijim učenjacima, Ebu Hanife, Malik i Š afija, takvu osobu ne smatraju nevjernikom, a to je po jednoj predaji i mišljenje imama Ahmeda. Od kasnije uleme to mišljenje zastupa šejh Albani, šejh Abdul-Kadir i drugi. Drugo mišljenje ja da je ta osoba nevjernik, i to je prihvaćeno mišljenje (mu'temed) u mezhebu imama Ahmeda. Ako bismo odabrali mišljenje da je pomenuta osoba nevjernik, kao što je to u mezhebu imama Ahmeda, onda treba pojasniti ovo mišljenje. Kao prvo, u hanbelijskom mezhebu uvjet je da ga halifa, ili njegov zamjenik, pozovu da obavi namaz, pa ako i tada odbije da klanja, onda donosi sud da je takva osoba nevjernik. (”El-Insaf”, 2/402.) Ali, ako bismo uzeli da ovaj poziv nije uvjet, kao što je mišljenje šejhu-l-islama Ibn Tejmijje (”Ihtijarat”, 50), onda se treba vratiti na stav Ibn Tejmijje o osobama koje ne znaju istinu, kao što je slučaj sa našim narodom.

    Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: »Islamski učenjaci su složni da osoba koja odraste u sredini koja je daleko od uleme i nije tako davno upoznala islam, a zatim porekne ‘nešto općepoznato od islama’, da takva osoba nije nevjernik sve dok mu se dobro ne pojasni ono sa čime je došao Poslanik, s.a.v.s.» (”Fetava, 11/407.) Iz navedenog vidimo da Ibn Tejmijje ne smatra nevjernikom osobu koja negira jedan od stubova islama, ako zato postoji opravdan razlog, pa šta onda mi da kažemo za one neznalice koje ponekad i klanjaju?

    Uistinu je čudno da danas ima onih koji pokušavaju da dokažu kako kod islamskih učenjaka nema razilaženja da je osoba koja ne klanja- nevjernik! Kao što je u najmanju ruku čudan stav onih koji kažu da nije dozvoljeno jesti meso koje su zaklali oni muslimani koji ne klanjaju, ili da je neispravno njihovo starateljstvo pri sklapanju braka i sl.

    Piše : Hfz. Dževad Gološ

    #14479
    Anonimno
    Neaktivan

    Po ovom ko ne tekfiri kafir je kafir ispada da je na svijetu ostalo još samo malo muslimana?

    ispravi me ako griješim

    #14480
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9402 wrote:

    Preneseno je od Sabita ibn Dahhaka r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: Ko vjernika optuži za nevjerstvo (počinio je toliki grijeh) kao da ga je ubio.

    A zna se šta slijedi za ubistvo vjernika.

    Fokusiraj se malo na tekst ili ga barem pročitaj do kraja i reci mi šta je od svega toga laž.

    Evo ti odgovore na par šubhi koje su navedene u tekstu:

    Jusuf alejhis-selam u službi kod kralja Egipta i dozvola učešća u kafirskim vladama i parlamentima
    http://www.putvjernika.com/Islam-i-dawa/jusuf-alejhis-selam-u-sluzbi-kod-kralja-egipta-i-dozvola-ucesca-u-kafirskim-vladama-i-parlamentima.html

    Odgovor na šubhu u vezi Nedžašije
    http://www.putvjernika.com/Fetve-i-odgovori/odgovor-na-subhe-u-meseli-nesudenja-po-onome-sto-je-allah-objavio.html

    Na navedene hadise nema potrebe da se odgovara jer se ne tiču teme, jer tema nije tekfir vjernika, ili vrijeđanje vjernika, tako da je upotrebljivanje onih hadisa potpuni promašaj.

    #14481
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9408 wrote: Po ovom ko ne tekfiri kafir je kafir ispada da je na svijetu ostalo još samo malo muslimana?

    ispravi me ako griješim

    Allah, subhanehu we te'ala, zna najbolje kolika je brojka. Allah nas nije obavezao da razmisljamo o brojkama, ali nas jeste zaduzio da samo Njega obozavamo, a da bi Ga obozavali onako kako je ispravno moramo nauciti akidu kako bi se sacuvali sirka i kufra tj. djela koja izvde iz islama ili ponistavaju islam.

    #14493
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu-Bekr post=9408 wrote: Po ovom ko ne tekfiri kafir je kafir ispada da je na svijetu ostalo još samo malo muslimana?
    ispravi me ako griješim

    “Ko ne tekfiri kafira i on je kafir” je propis od propisa islama, negiraju ga neupućeni u din i sljedbenici strasti, a u njemu pretjeruju haridžije.

    Kako ćeš ti biti musliman ako je za tebe obožavalac krave vjernik?? Kako ćeš ti biti musliman ako za kršćanina ne kažeš da je nevjernik, a Allah kaže ( u prijevodu značenja): “Nevjernici su oni koji govore bog je Mesih, sin Merjemin”! Allah kaže da su ti ljudi nevjernici, a šta ti kažeš? Zar nije na nama da potvrdimo Allahov sud o nekim Njegovim robovima? Ili ćeš reći da su kršćani nevjernici i time potvrditi Allahov sud, ili ćeš reći da nisu nevjernici i time se suprotstaviti Allahovom sudu, a to znači….
    Ako kažeš prvo, onda si primjenio princip tekfira kafira, ako si drugog stava, onda…

    Druga je stvar što su haridžije pretjerali u ovom propisu pa protekfirili sve muslimane, osim same sebe. To što neki pretjeruju u nekom propisu, nama ne daje za pravo da taj propis negiramo ili ga omalovažavamo.

    Što se tiče teksta Dževada Gološa, on je pravi bućkuriš iz koga se može zaključiti da autor ne pravi razliku između tekfira osobe koja porekne osnovu vjere ili je nema pri sebi, i onoga ko porekne stvari koje spadaju u ogranke vjere koji su manje poznati ljudima.

    A što se tiče poznatog govora šejha Muhammeda ibn AbdulWehhaba o “netekfiru” onih počinioca širka kojima nije objašnjeno, pa to se odnosi na tekfir kazne, a ne na tekfir imena. Mnogobrojni su dokazi iz šejhovih djela koji dokazuju da je šejh u citiranim izjavama (u Gološovom tekstu) ciljao na tekfir kazne kada je govorio o obožavaocima turbeta. Ko želi detaljno da istraži o ovom pitanju, uz zaista naučan pristup meseli, neka pročita knjige: “Vjerovanje imama tewhida” i “Pravdanje neznanjem pod lupom Šerijata”:
    http://www.putvjernika.com/Downloads/Islamske-knjige/Vjerovanja-imama-tewhida.html
    http://ia600405.us.archive.org/9/items/PravdanjeNeznanjemPodLupomerijata/PravdanjeNeznanjemPodLupomerijatawww.tewhid.blogspot.com.pdf

    Inače, današnje murdžije vrlo rado citiraju pomenutu izjavu šejha Muhammeda ibn AbdulWehhaba, a da nisu nimalo uzeli u obzir mnogobrojne njegove druge govore o ovoj meseli.

    Na kraju, današnja ulema se razilazi oko tekfira mušrika, a izabir jedne strane ne smije biti uzrokom anatemisanja i degradiranja druge strane. Neki (mahom murdžije) su uzeli stav da ima opravdanja u velikom širku, te optužili za tekfir sve one koji nisu njihovog stava, dok su haridžije protekfirili sve one koji se ne slažu sa njima po ovom pitanju.

    A od Allaha je uputa!

    #14496
    Anonimno
    Neaktivan

    eselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu

    šejh Sulejman ibn.Nasir el-Ulvan Allah ga sačuvao

    Nakon što smo saznali stvari koje izvode iz Islama, anuliraju dobra djela i iziskuju vječan boravak u Vatri, trebamo se upoznati sa činjenicom da musliman nekad može nešto reći ili uraditi, što je po Kur‟anu ili sunnetu ili konsenzusu učenjaka nevjerstvo, otpadništvo od Islama, ali se neće kazati da je nevjernik, tim prije jer kod islamskih autoriteta nema nužne uzajamne veze između djela nevjerstva i proglašavanja nevjernikom čovjeka koji ga uradi.

    Drugim riječima, nevjernik nije svako ko uradi djelo nevjerstva. Da bi se neko proglasio nevjernikom nužno je da se kod njega ispune određeni uvjeti i otklone određene prepreke; moguće je da čovjek bude skorojević u Islamu i da uradi djelo nevjerstva, ne znajući da isto ima tako rigorozan status u Islamu, pa će, nakon objašnjenja, odustati od toga. Moguće je da musliman nešto negira pogrešno ga tumačeći i da uradi mnoge stvari na taj način koji odriče da se proglasi nevjernikom.

    Ovo je važno pravilo, i mora se, prije svega, razumjeti, i uvažiti, jer proglasiti nekoga nevjernikom na osnovu strasti i hirova – nema pravo nijedan čovjek. U vezi s tim pitanjem se mora obratiti Kur‟anu i sunnetu, i to na način kako su ga razumijevali dobri prethodnici. Drugim riječima, koga Allah, dželle šanuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okarakterišu kao nevjernika i protiv njega se uspostavi dokaz – nevjernik je, a koga ne okarakterišu tom karakteristikom i protiv njega nema dokaza, ne smije se optuţiti za nevjerovanje.

    U dva Sahiha ali i u drugim hadiskim zbirkama zabilježeno je predanje od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

    ))ػ ؤبي ش٘ شَح – سظ الله ػ – ػ ا بٌٕي ص الله ػ وع ؛ٍُ لبي: “ؤعشف سج ػ فٔغ ،ٗ ف بٍّ دعش الدىد؛ ؤوص ث ؛ُٕٗ فمبي: برا ؤ بٔ ذُِٗ؛ فإدشلىني، اعذمىني، ثم

    رسوني في ا شٌ خَ في ا جٌذش، فىالله، ئٌ لذس ػ سبي؛ ؼٌُزِّثني ػزاثبً بِ ػزث ؤدذاً. لبي:

    ففؼ ىٍا ر هٌ ث ،ٗ فمبي سٌٓض ؤد بِ ؤخزد. فةرا ى٘ لبئ ،ُ فمبي :ٌٗ بِ حم هٍ ػ بِ

    ص ؼٕذ؟ فمبي: خش زُه بَ سة )ؤو لبي مخبفزه(! فغفش ثز هٌ((.

    “Neki se čovjek prema sebi mnogo ogriješio, pa kada je osjetio da će umrijeti, oporuči svojim sinovima: „Kada umrem, spalite me, potom pepeo

    odnesite daleko i bacite u more kada bude puhao vjetar, jer, ako me Gospodar mogne proživjeti, Boga mi, kaznit će me onako kako nikoga dosad nije kaznio!‟ Nakon njegove smrti, sinovi su izvršili oporuku. Allah je naredio zemlji: „Vrati ono što si uzela.‟ Čovjek oživi, pa ga Allah upita: „Šta te navede da onako postupiš?‟ Odgovori: „Strahujući od Tebe, Gospodaru!‟ Zbog toga mu Allah oprosti.”1

    Šejhul-islam Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, u djelu El-Fetava 3/231 zapaţa: “Taj je čovjek sumnjao u Allahovu moć i u to da će ga proţivjeti nakon što postane pepeo. Takvo uvjerenje je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih muslimana. Ali to čovjek nije znao, bio je vjernik, bojao se Svemogućeg Allaha i kazne, pa mu je zbog toga oprostio.”

    Otuda je pravnik, mudžtehid koji nastoji slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preči od čovjeka spomenutog u hadisu da mu bude oprošteno kada pogriješi.

    U djelu El-Masailul-merdinijje Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, je rekao: “Suština pitanja je u sljedećem principu: može se općenito reći da je onaj ko izgovori riječi nevjerstva – nevjernik, ali se za određenu osobu koja je izgovorila takve riječi ne smije reći da je nevjernik sve dok se protiv njega ne uspostavi dokaz, zbog čijeg se negiranja osoba proglašava nevjernikom.”

    Da rezimiramo: sljedbenici ehli-sunneta prave razliku između djela nevjerstva i proglašavanja njegovog počinioca nevjernikom. Isto se tretiraju i novotarije: nije svako ko radi novotarije – novotar. Ko razmisli o životu i djelovanju dobrih prethodnika, vidjet će da su oni tako poimali ovo pravilo i dosljedno ga primjenjivali. Bili su pravedni i nepristrani, precizno su govorili, nastojali su i mnogo težili da upute svijet na Pravi put. A sve kao posljedica velikog znanja i dobrih djela, čime ih je Svevišnji Allah obdario. To je dužnost i ostalih muslimana: moraju imati za cilj da objašnjavaju istinu i da pravedno i ispravno otklone zabludu, kako bi Allahova vjera zavladala Zemljom.

    Naša posljednja poruka glasi: hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

    izvor:Et-Tibjan šerhu nevakidil-islami lil imamil-mudţeddid šejhil-islam Muhammed b. Abdilvehhab

    #14498
    Anonimno
    Neaktivan

    RPG post=9423 wrote: A što se tiče poznatog govora šejha Muhammeda ibn AbdulWehhaba o “netekfiru” onih počinioca širka kojima nije objašnjeno, pa to se odnosi na tekfir kazne, a ne na tekfir imena. Mnogobrojni su dokazi iz šejhovih djela koji dokazuju da je šejh u citiranim izjavama (u Gološovom tekstu) ciljao na tekfir kazne kada je govorio o obožavaocima turbeta.

    Brate RPG, nedavno sam na forumu gledao video u kojem sejh Gunejman citira sejha Muhammeda ibn AbdulWehhaba, Allah mu se smilovao, u svom odgovoru onima koji su pokusali manipulirati njegovim rijecima u korist svog pretjeranog tekfirenja (vjerovatno haridzije o kojima i ti pises). Evo sta je rekao sejh Gunejman u tom citatu:

    Kaze Sejhu-l-Islam Muhammed ibn Abdulwehhab, rhm.: “Sto se tekfira tice, ja tekfirim onoga ko spozna vjeru Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa nakon sto je upozna psuje je, ostali svijet od nje odvraca, i neprijateljstvo prema onima koji je praktikuju ispoljava. Takve osobe ja tekfirim.”

    Da li je i ovdje sejh Muhammed ibn AbdulWehhab ciljao na tekfir kazne? I mozes li malo bolje pojasniti razliku izmedju tekfira kazne i tekfira imena? (A ja cu u medjuvremenu dati se u citanje knjiga koje si postavio)

    RPG post=9423 wrote: Na kraju, današnja ulema se razilazi oko tekfira mušrika, a izabir jedne strane ne smije biti uzrokom anatemisanja i degradiranja druge strane. Neki (mahom murdžije) su uzeli stav da ima opravdanja u velikom širku, te optužili za tekfir sve one koji nisu njihovog stava, dok su haridžije protekfirili sve one koji se ne slažu sa njima po ovom pitanju.

    A od Allaha je uputa!

    Lijepo receno

    #14499
    Anonimno
    Neaktivan

    Ko ne tekfiri kafira – kafir je, sto bi moglo da znaci, ko tekfiri kafira nije kafir?
    Sta ako kafir tekfiri kafira?

Pregledavate 15 postova - 1 do 15 (od ukupno 26)
  • Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.