Osamnaesti hadis
Iz hadisa se razumije:
Riječi: “da je Mua’z ibn Džebel klanjao sa Vjerovjesnikom ﷺ” Ovo najprije svjedoči da imam ima pravo da poveća činjenje dobra, ako neće otežati klanjačima.
“…pa im klanjao isti namaz i proučio na njemu suru El-Bekareh…” Zatim, da je oduljivanje namaza (učenja) propisano, međutim se uslovljava da to ne pričinjava teškoću klanjačima.
Riječi: “Pa se izdvojio neki čovjek…” su dokaz da je muktediji dozvoljeno izdvojiti se od namaza iza imama radi određene potrebe.[2]
“Kada je ovaj čovjek saznao za to, otišao je Vjerovjesniku ﷺ” Ovo ukazuje da se od islamskih vladara traži otklanjanje neke nepravde.
Riječi ovog čovjeka: “O Allahov poslaniče, mi smo ljudi koji svojim rukama privređuju, i napajamo (palminjake) svojim devama, a Mu’az nam je juče klanjao namaz i proučio suru El-Bekareh, pa sam se ja izdvojio te je on ustvrdio da sam munafik” upućuju na bitan princip u parničenju, a to je da stranka u sporu mora iznijeti ono što mu ide u korist, kao i ono što nije u njegovu korist. Upravo je ovako nastupio pomenuti čovjek.
Riječi Poslanika ﷺ: “O Mu’aze, je li to ljude iskušavaš?!”
» su dokaz da učitelj/šejh može žestoko izgrditi svog učenika kada za to postoji razlog, a naročito ako se to tiče stvari koje rastjeruju ljude od vjere i ibadeta!
» Da je na svima koji pozivaju u dobro da vode brigu o stanju i okolnostima ljudi. Ovo posebno važi za one koji su preuzeli emanet imameta u džamijama/mesdžidima.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 18. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Bilježe Buhari i Muslim.
[2] Naime, ovo je, ukratko, stav učenjaka hanbelijskog mezheba, a isto pitanje je predmet razilaženja među učenjacima.
