Novi pregovarački proces između Irana i SAD-a otvorio je važna pitanja ne samo o budućnosti odnosa između dvije zemlje, već i o prirodi političkog narativa koji Iran gradi godinama.
Iran, koji gotovo pola stoljeća tvrdi da palestinsko pitanje stavlja u središte svoje vanjske politike, danas je bio prisiljen napraviti ključan izbor u trenutku kada Palestina općenito, a Gaza posebno, prolaze kroz jednu od najvećih kriza u svojoj historiji. Čini se da postoji ozbiljan jaz između izbora koje Teheran danas pravi i narativa koji je godinama promovirao.
Nepromijenjeni narativ od revolucije
Nakon revolucije 1979. godine, palestinsko pitanje postalo je jedno od najvažnijih političkih sredstava vlasti u Teheranu.
Pojmovi poput „Dana Kudsa“, „osi otpora“, „Velikog Sotone Amerike“ i „oslobođenja džamije Al-Aksa“ godinama su bili u središtu iranske regionalne propagande. Ovaj diskurs nije proizvodio samo protivljenje Izraelu, već je Iranu pružao i prostor legitimiteta koji je prelazio sektaške granice. Vlast koja je tvrdila da brani palestinsku stvar mogla je doprijeti do različitih dijelova islamskog svijeta i širiti svoj regionalni utjecaj.
Međutim, politički narativi se najviše testiraju u kriznim vremenima.
Danas se iranski narativ o Palestini suočio upravo s takvim testom – i pao je na njemu.
O čemu se razgovaralo za stolom dok je Gaza gorjela?
Izraelski genocidni rat u Gazi uskoro ulazi u svoju treću godinu. Desetine hiljada ljudi izgubile su živote u izraelskim napadima, više od stotinu hiljada je ranjeno, a veliki dio Gaze je uništen. Glad, blokada i prisilno raseljavanje postali su dio svakodnevnog života.
Izraelska vojska trenutno kontroliše najmanje 60 posto Pojasa Gaze.
Upravo u takvom periodu započeo je novi pregovarački proces između Irana i SAD-a. Mnogi su zato postavili pitanje: šta je Iran, koji godinama tvrdi da predvodi borbu za palestinsku stvar, tražio za Gazu tokom tih pregovora?
Sudeći prema informacijama koje su dospjele u javnost, odgovor je – veliko „ništa“.
Jer se čini da su iranski prioriteti u pregovorima više vezani za vlastitu sigurnost, regionalni utjecaj i posebno budućnost Hezbollaha nego za Gazu. Drugim riječima, Gaza se gotovo i ne spominje.
To je ujedno pokazalo koje su stvarne crvene linije Irana.
Palestina ili Hezbollah?
Teheranski režim godinama je palestinsko pitanje predstavljao kao stvar koja nadilazi sektaške podjele. Zahvaljujući tom narativu, Iran je mogao doprijeti ne samo do šiitskih krugova već i do drugih grupa. Međutim, stanje na terenu pokazuje da su iranski strateški prioriteti drugačiji.
Gaza može biti važan propagandni prostor za Iran. Palestinsko pitanje može biti jedan od temelja njegovog regionalnog diskursa. Ali kada je riječ o Hezbollahu, situacija se mijenja. Hezbollah nije samo saveznik, već jedan od najvažnijih elemenata sistema regionalnog utjecaja koji je Iran gradio desetljećima.
Zbog toga osjetljivost koju Teheran pokazuje prema Hezbollahu nije ista kao ona koju pokazuje prema Gazi. Upravo se ovdje nameće ključno pitanje:
Ako je Palestina zaista najvažnija stvar Irana, zašto to pitanje ne postaje prioritetna tema na ključnim pregovaračkim stolovima, pa se čak ni ne spominje?
Slogani i stvarnost
Rat u Gazi nije promijenio samo regionalne odnose. On je istovremeno testirao i mnoge političke narative.
Danas se ne samo Iran, nego i mnoge vlasti širom islamskog svijeta suočavaju sa sličnim ispitom. Velik broj političara koji su davali najžešće izjave o Palestini stalno je uzmicao kada je došlo vrijeme za konkretne žrtve i stvarne poteze.
Zbog toga je rat u Gazi možda više nego išta drugo razotkrio jaz između slogana i stvarnosti.
Narativi koji su se godinama ponavljali prvi put su stavljeni na ozbiljnu probu u uslovima teške krize i upoređeni sa stvarnim politikama. Međutim, lideri koji prvenstveno vode računa o vlastitoj vlasti nisu poduzeli značajne korake.
Iran i danas nastavlja koristiti palestinski narativ.
Ali glavno pitanje više nije koliko je taj narativ snažan, nego koliko je iskren.
Jer slika koja se pojavila dok Gaza prolazi kroz jednu od najvećih katastrofa u svojoj historiji pokazuje da su iranski prioriteti oblikovani više vlastitim ideološkim interesima nego palestinskim pitanjem.
Možda zato danas nije najvažnije pitanje zašto Iran nije učinio više za Gazu.
Pravo pitanje glasi: zašto režim koji već pola stoljeća tvrdi da predvodi palestinsku stvar nije stavio Gazu i Palestinu među svoje prioritete kada se ukazala historijska prilika?
Odgovor na to pitanje pokazat će ne samo prirodu iranske vanjske politike, nego i stvarnu suštinu palestinskog narativa koji se godinama gradio.
Autor: Halid Abdurrahman
Izvor: MepaNews
