Neki zakiri (oni koji mnogo spominju Allaha – zikre, op.PV.) otpočinju svoj zikr samo jezikom i bez prisustva srca. Zatim ne prestaju veličati Allaha Uzvišenog sve dok se i srce ne probudi i pribere, a onda se zikr jezika sjedinjuje sa zikrom srca, pa zajedno slave i hvale Allaha Svemogućeg.
Drugi zakiri ne čine tako. Oni ne otpočinju s veličanjem Allaha sve dok se srce ne sabere i bude prisutno, a onda počinju sa srčanim veličanjem Allaha Uzvišenog. Kada se srce zanese i utone u zikr, onda mu se pridružuje i jezik, te zajedno slave Allaha Milostivog.
Prvi zakiri prenose zikr s jezika na srce, a drugi sa srca na jezik, tako da srce nikada nije odvojeno od zikra. Prvo se smiruju i prizivaju budnost, sve dok ne osjete šapat srca u zikru, a onda taj osjećaj prenose na jezik. Kada se jezik i srce stope u jedan zikr i udube se u nj, onda polahko prenose taj osjećaj na ostale dijelove tijela, sve dok cijelo tijelo ne počne činiti zikr.
Najbolji i najkorisniji zikr jeste onaj u kojem se sjedine jezik i srce, a riječi kojima se slavi Allah Uzvišeni u takvom zikru budu iz sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te da zakir uz to proživljava i osjeća značenje onoga što izgovara.
Iz djela “Riznica znanja”, autora Ibnul-Kajjima, rahimehullah
