Taberi svojim senedom prenosi hadis Bera ibn Aziba, radijellahu anhu, u kojem između ostalog stoji:
“Zatim je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, poslao amidžu Bera'a da ubije čovjeka koji se oženio ženom svoga oca i da uzme njegov imetak.” (Hadis je vjerodostojan, bilježi ga Ahmed u svom Musnedu, 4/292, Ebu Davud u knjizi o haddovima, Nesai u knjizi o nikahu, poglavlje: Ženudba očevim ženama. Detaljnije o hadisu pogledaj Irvaul galil 8/18 br. 2351)
Nakon toga Et-Taberi kaže: “Čovjek koji je oženio ženu svoga oca je počinio dva prjestupa i spojio dva velika grijeha:
Prvi: Ženidba sa ženom koju mu nije dozvoljeno oženiti
Drugi: Odnos sa ženom s kojom mu je zabranjeno imati odnos.
I još veče od toga, a to je činjenica da je ovo uradio za vrijeme Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, i oglasio brak kojeg je Allah bez imalo sumnje zabranio u Svojoj Knjizi.
Ovakav postupak najjasnije ukazuje na njegov tekzib (poricanje, utjerivanje u laž) Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, u onome što mu je Allah objavio od jasnih ajeta. Ovakvim postupkom postao je murted od islama, iako je ispoljavao islam, jer je počinioc ovog djela uradio pomenuto djelo znajući da ga je Allah, Azze ve Dželle, zabranio njegovim stvorenjima, i ohalalio nešto što i djetetu koje živi u islamskoj zemlji poznato da je zabranjeno.”
Ove riječi imama Taberija jasno ukazuju da istihlal (ohalaljivanje, dozvoljavanje) može biti ubjeđenjem i djelom, a obadva izvode iz islama.
Šejh ibn Usejmin je upitan o pravilu na osnovu kojeg precizoramo istihlal kojim rob postaje nevjernik, pa je odgovorio:
“Istihlal znači vjerovati da je dozvoljeno onoga što je Allah zabranio. Što se pak tiče ohalaljivanja u djelu gledamo: ‘Ako se radi o istihlalu-ohalaljivanju radi kojeg se tekfiri onda čovjek postaje kafir, murted. Primjer tome je osoba koja se bavi kamatom, ne vjeruje da je kamata halal ali ustrajava u tome. Takav nije nevjernik jer nije ohalalio. Ali ako bi rekao: ‘kamata je halal – ciljajuči na kamatu koju je Allah zabranio – onda je kafir jer poriče Allaha i Njegova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem.
Dakle, imamo istihlal (ohalaljivanje) u ubjeđenju-akidi i istihlal (ohalaljivanje) u djelu. Što se tiče istihlala u djelu gledamo u djelo da li se radi o kufru ili ne. Poznato je da uzimanje kamate čovjek nije nevjernik ali je veliki griješnik. Međutim ako bi učinio sedždu kipu postaje nevjernik[i] (bez obzira ohalalio on sedždu ili ne, op.PV). Zašto? Zato što je to djelo kufra. To je pravilo, s tim što se mora uzeti u obzir jedan uvjet, a to je da mustehlill (osoba koja je ohalalila haram) nije od onih koji se opravdavaju neznanjem, jer ako je od onih koji se opravdavaju neznanjem neće biti nevjernik.” (El-Lika babul meftuh, pitanje broj 1200; Tehzibul asar musned, Abdullah ibn Abas, 1/573-574)
Autor: Ulvij ibn Abdul-Kadir Es-Sekkaf
Iz knjige: Govor uleme ehlis-suneta o djelima, riječima i uvjerenjima koje izvode iz vjere
Naslov je od Puta vjernika
Fusnota (Put vjernika):
[i] Jedno od svetih pravila sekte murdžija jeste da oni ne smatraju nevjernikom čovjeka koji čini djelo nevjerstva, osim ako kaže da je to djelo (nevjerstva) dozvoljeno, što šejh Usejmin u ovim riječima poriče, jer ako čovjek čini djela nevjerstva, onda postaje kafir (nakon otlanjanja prepreka tekfira), bez obzira smatrao on to djelo dozvoljenim ili ne. Primjera radi, čovjek koji psuje Allaha postaje nevjernikom, bez obzira smatrao on psovanje Allaha dozvoljenim ili ne. Također, čovjek koji pomaže nevjernike u borbi protiv muslimana postaje nevjernikom bez obzira smatrao on to pomaganje dozvoljenim ili ne (detaljnije pogledati ovdje). Također, ne proglašava se nevjernikom svako ko dozvoli ono što je Allah zabranio sve dok se ne otklone prepreke tekfira od kojih su neznanje, prisila, pogrešno tumačenje šerijatskih tekstova i nenamjerna greška (detaljnije pročitaj ovdje).
