Nevjerovanje (tj. kufr) u taguta – a time i odricanje od nevjernika – je polovina tevhida
Znaj da je kufr u taguta polovina tevhida, dok je druga polovina vjerovanje u Allaha Uzvišenog. Za jednog vjernika nužna su oba dijela, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” (El-Bekare, 256)
Također, Allah kaže: „Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Obožavajte Allaha i klonite se taguta!’“ (En-Nahl, 36)
I kaže: „Za one koji izbjegavaju obožavanje taguta – kumira i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.“ (Ez-Zumer, 17)
A u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi imam Muslim u svom Sahihu, stoji:
„Ko kaže: ‘La ilahe illallah’ (nema drugog boga osim Allaha) i zaniječe ono što se obožava mimo Allaha – biće mu zabranjeni (tj. postaju zaštićeni) njegova krv i imetak.“
Od kufra u taguta je i odricanje od nevjerstva i nevjernika, te mržnja i neprijateljstvo prema njima. Kao što Uzvišeni kaže: „Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!’ – ne i u Ibrahimovim riječima ocu svome: ‘Ja ću se moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.’ ‘Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.’“ (El-Mumtehina, 4)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže:
„Allah je naredio vjernicima da slijede primjer Ibrahima i onih koji su s njim, jer su jasno ispoljili neprijateljstvo i mržnju prema onima koji su činili širk, sve dok ne povjeruju samo u Allaha Jedinog.“ (Medžmu‘ul-fetava, 8/262)
Također, je rekao:
„Allah nam je naredio da slijedimo Ibrahima i one koji su s njim bili kada su se odrekli mnogobožaca i onoga što su oni obožavali mimo Allaha. A Ibrahim je rekao: „Nemam ja ništa s onima koje vi obožavate, osim s Onim Koji me je stvorio. Jer će me On, doista, na Pravi put uputiti“.[1] Odricanje je suprotnost prijateljstvu (velajetu); osnov odricanja je mržnja, a osnov prijateljstva je ljubav. Suština tevhida jeste da se ne voli niko osim Allaha i da se voli ono što Allah voli – u ime Allaha; ne voli se ništa osim radi Allaha i ne mrzi se ništa osim radi Allaha.“ (Medžmu‘ul-fetava, 10/465).
Rekao je imam El-Kurtubi, neka mu se Allah smiluje:
„Riječ Uzvišenog: ‘Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu’ – kada je Allah Uzvišeni zabranio prijateljevanje sa nevjernicima, pomenuo je kazivanje o Ibrahimu, alejhis-selam, i to da je iz njegove sire (odnosno menhedža) bilo i odricanje od nevjernika, tj. da se ugledate na njega i slijedite ga, osim kada je tražio oprost za svog oca… Ovaj ajet je jasan tekst u zapovjedi da se ugledamo na Ibrahima, alejhis-selam, u njegovom postupanju, i to potvrđuje da je šerijat prijašnjih poslanika važeći i za nas u onome o čemu je Allah obavijestio Svoga Poslanika.
“mi vas se odričemo” – tj. od onoga u šta vi vjerujete, kao što su kumiri. A ima i tumačenje da to znači: mi ne vjerujemo u vaša djela, poričemo ih i odbacujemo tvrdnju da su ona ispravna.
“i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati“ – tj. to je naše stanje s vama sve dok ste u nevjerstvu.
“sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!’“ – a tada se neprijateljstvo pretvara u prijateljstvo.” (Tefsir El-Kurtubi, 18/56)
Rekao je imam Ibn Kesir, neka mu se Allah smiluje:
”Allah Uzvišeni Svojim pravovjernim robovima, kojima je naredio neprijateljski odnos spram nevjernika i odricanje od njih, kaže:
“Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim”, tj. njegovim sljedbenicima koji su vjerovali s njim.
“…kad su narodu svome rekli: ‘Mi sa vama nemamo ništa, a ni sa onima što vi , umjesto Allaha, obožavate; mi vas se odričemo’”, tj. vaše vjere i vašeg životnog puta, “i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati…”, tj. neprijateljstvo i mržnja između nas sada su ispoljene i trajat će sve dok ne vjerujete. Mi ćemo vas se uvijek odricati i uvijek prezirati. “…sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali”, tj. sve dok ne posvjedočite da je Allah Jedan, i dok samo Njega ne budete obožavali, nikoga Mu kao druga ne pripisujući. Također, dok ne odbacite sve kipove i idole koje uz Njega obožavate.” (Tefsir Ibn Kesir, 8/87)
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab, neka mu se Allah smiluje, kazao je:
Osnova vjere i njen temelj su dvije stvari:
Naredba da se obožava Allah Jedini, bez pripisivanja druga, podsticanje na to, prijateljstvo zbog toga, i proglašavanje nevjernikom onoga ko to ostavi.
Zabrana širka u Njegovom obožavanju, oštra osuda toga, neprijateljstvo zbog toga i proglašavanje nevjernikom onoga ko to čini. (Ed-Durer Es-Senijje, 2/22)
Također, rekao je:
„Čovjeku vjera ne može biti ispravna – čak i ako vjeruje u tevhid i ostavlja širk – sve dok ne bude neprijatelj mnogobošcima i dok im jasno ne izrazi neprijateljstvo i mržnju.“ (Ed-Durer Es-Senijje, 8/338)
Šejh Abdulrahman b. Hasan Aluš-šejh, neka mu se Allah smiluje, rekao je:
„Učenjaci su se, počev od prvih pa do potonjih – ashaba, tabi’ina, imama i svih sljedbenika suneta – složili da čovjek ne može biti musliman osim ako se u potpunosti ne odrekne velikog širka, očisti se od njega, od onih koji ga čine, da ih mrzi i da im, u skladu sa svojim mogućnostima i snagom, bude neprijatelj, i da sva djela čini iskreno radi Allaha.“ (Ed-Durer Es-Senijje, 11/545)
Također, kazao je:
„Zbog ovog velikog temelja, koji je vjera Ibrahima, Allah je propisao džihad protiv mušrika, pa je rekao:
“A borite se protiv svih mnogobožaca kao što se oni svi bore protiv vas, i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone.” (Et-Tevba, 36)
A u hadisu stoji: “Poslan sam s mačem pred Sudnji dan, dok se samo Allah ne bude obožavao, i niko Njemu ravnim ne bude smatran.”
Uz sve to, Allah je upozorio Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i vjernike, da se ne priklone njima, pa je rekao: “A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio. I tada bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.” (El-Isra: 74, 75.)
I rekao je Uzvišeni: “I ne naginjite onima koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži.” (Hud: 113) Nema sumnje da je Allah, dželle šanuhu, obavezao Svoje vjernike da se odreknu svakog mušrika, da im pokazuju neprijateljstvo i mržnju, te im zabranio prijateljstvo i priklanjanje njima.“ (Ed-Durer Es-Senijje, 2/266–267)
Šejh Abdullah sin šejha Muhammeda, rahimehumallah, rekao je:
„Islam ne može biti ispravan osim kroz neprijateljstvo prema onima koji čine ovaj širk. Ako im nije neprijatelj, onda je on od njih, makar i ne činio to (tj. širk).“ (Ed-Durer Es-Senijje, 1/432)
Šejh Sulejman b. Sehman, rahimehullah, je o klonjenju od taguta rekao:
„Značenje klonjenja taguta jeste: da ga se mrzi, da mu se bude neprijatelj srcem, da se vrijeđa i ponižava jezikom, da se ruši i uklanja rukom kada se može, i da se napusti. Ko tvrdi da izbjegava taguta, a ne čini ovo – nije iskren.“ (Ed-Durer Es-Senijje, 10/502)
Ovdje postoje dvije važne mesele na koje treba ukazati:
Prva mesela:
A to je pitanje neprijateljstva prema nevjernicima. Neophodno je praviti razliku između tri stvari:
Prva stvar: Postojanje neprijateljstva
Postojanje neprijateljstva prema nevjerstvu i njegovim sljedbenicima u srcu je neophodno za muslimana — to je od osnova vjere. Ako to neprijateljstvo potpuno nestane iz srca[2], bez ikakvog traga, onda je to “et-tevelli el-mukeffir” (prijateljevanje koje izvodi iz islama), što predstavlja stvar koja ruši iman. Nemoguće je da iz srca nestane mržnja prema nevjerstvu i nevjernicima u potpunosti, a da se pritom u njemu nalazi iman!
Druga stvar: Ispoljavanje neprijateljstva
Ovo je od obaveza tevhida i uslov ispravnosti islama. Ako neko ne ispoljava to neprijateljstvo na udovima (tj. djelima i riječima), iako ono postoji u srcu, onda to nekad može biti kufr, ili može biti manji vid prijateljevanja sa nevjernicima koje ne izvodi iz islama (tj. et-tevelli gajr el-mukeffir), ili može biti dozvoljeno u slučaju tuqije (tj. situacija kada se skriva vjerovanje zbog straha) — sve to biva u zavisnosti od osobe, njenog mjesta i opravdanja.
Šejh Abdul-Latif b. Abdurrahman Aluš-šejh, rahimehullah, rekao je:
„Pitanje ispoljavanja neprijateljstva razlikuje se od samog postojanja neprijateljstva. Prvo (tj. ispoljavanje) može biti opravdano zbog nemoći i straha, kao što Uzvišeni kaže: “Vjernici za prijatelje ne uzimaju nevjernike mimo vjernika, a ko to čini, sa Allahom nema ništa! Izuzev ako se time od njih štite!”, dok ovo drugo (tj. prisustvo u srcu) je neophodno, jer ulazi u značenje kufra u taguta i ima potpunu vezu sa ljubavlju prema Allahu i Poslaniku — ne može se odvojiti od toga. Onaj ko ne pokazuje neprijateljstvo je grešnik, ali ako postoji osnova tog neprijateljstva u srcu, ima status grešnika poput ostalih. A onaj drugi, koji nema u srcu nikakvo neprijateljstvo, na njega se odnosi govor pitaoca: ‘nije pokazao neprijateljstvo prema mušricima’. To je ozbiljna stvar i ogroman grijeh. Kakvo dobro može ostati kod onoga ko nema neprijateljstva prema mušricima?“ (Ed-Durrar es-Senijje, 8/359)
Njegov brat, šejh Ishak b. Abdurrahman, rahimehullah, rekao je:
„Nije dovoljno da ih neko mrzi samo srcem, već je neophodno i pokazivanje neprijateljstva i mržnje. Uzvišeni kaže: „Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!’ Pogledaj ovaj jasan govor: “neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati “, tj. pokazalo se — to je ispoljavanje vjere. Neophodno je jasno iskazivanje neprijateljstva, javno tekfirenje, te tjelesno odvajanje od njih.
Značenje neprijateljstva jeste: da se ti nalaziš na jednoj strani, a oni na suprotnoj. Osnova odricanja (el-beraa) je: raskid u srcu, jeziku i tijelu. Srce vjernika ne može ostati bez mržnje prema nevjerniku. Sporno je samo pitanje pokazivanja te mržnje, koje se može sakriti iz šerijatskog razloga: npr. prisila, uz smirenost i postojanost srca u vjerovanju; ili nemoć bespomoćnog kojeg Kur’an opravdava. Također, može se skrivati i zbog dunjalučkog cilja, a što je slučaj kod većine ljudi.“ (Ed-Durar Es-Senijje, 8/305)
Treća stvar: Poništavanje neprijateljstva
Ono što se time misli jeste: legalizacija (prijateljstva sa nevjernicima) i njegovo opravdavanje, kao i potpuno ukidanje (neprijateljstva prema njima) i (mržnje prema njima). Ovo predstavlja nevjerstvo i otpadništvo od islama. Štaviše, to je još gore od puhkog gubitka osjećaja neprijateljstva i mržnje u srcu, jer je ovo posljednje ograničeni kufr, dok je ono prvo otvoreni i neograničeni kufr koji prelazi na druge, jer mijenja Allahov zakon, odbacuje mutevatir šerijatske tekstove, i ruši temelj kufra u taguta.
Druga mesela:
Način ispoljavanja neprijateljstva prema nevjernicima
To se sprovodi u skladu sa onim što je objavljeno u Kur’anu i sunnetu. Ako je nevjernik ratoboran (ar. harbijj, a što znači da nema nikakvog ugovora između njega i muslimana), tada se neprijateljstvo prema njemu pokazuje kroz džihad – kada je moguće – jezikom, rukom i imetkom, sve dok vjera ne bude samo Allahova: ili će prihvatiti islam, ili će pristati na islamske zakone i plaćanje danka (džizje), ili će biti ubijen bez žaljenja.
A ako nevjernik nije ratoboran – poput onog koji je pod zaštitom zbog džizje, ili ugovorom o privremenom primirju, ili ugovorom o posebnoj sigurnosti (tj. ličnoj zaštiti) – tada se neprijateljstvo prema njemu pokazuje u skladu sa onim što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, propisao u ophođenju prema njima: da im se ne otpočinje selam, da se ne stavljaju na čelo u skupovima, da im se ne pravi prostor na putevima, da se ne postavljaju na funkcije među muslimanima, da budu potčinjeni, da se razlikuju od muslimana u oblačenju, jahanju i sličnom – sve ovo su poznate stvari među učenjacima.
Također, treba potpuno da se razlikujemo od njih u ponašanju, izgledu i slično, o čemu će naknadno biti riječi, inšaallah, u četvrtom poglavlju. Izvršavanje svih ovih stvari nije u suprotnosti s tim da ih pozivamo u islam blago i lijepim savjetom. Musliman ih poziva, a u isto vrijeme sprovodi prema njima šerijatske odredbe. Isto tako, borba protiv nevjernika ne isključuje njihovo pozivanje u islam, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao svojim vođama da prvo pozovu nevjernike u islam prije nego što povedu borbu protiv njih.
Autor: Nasir b. Hamd el-Fehd
Izvor: Et-Tenkil bima fi bejanil-musekkafine minel-ebatil (15-20 str.)
Fusnote:
[1] Ez-Zuhruf: 26, 27.
[2] Misli se na osnovu neprijateljstva, jer se neprijateljstvo razlikuje od osobe do osobe – u zavisnosti od imana, jekina, i spoznaje tevhida.
