Novinska agencije AP je nedavno objavila tekst koji opisuje tešku humanitarnu i sigurnosnu krizu u Maliju, fokusirajući se na svjedočenja civila koji su pobjegli iz zemlje zbog nasilja koje, prema njihovim navodima, čine malijska vojska i nova ruska vojna jedinica poznata kao Afrički korpus. Ova jedinica je prije šest mjeseci zamijenila plaćeničku grupu Wagner, ali izbjeglice tvrde da se suštinski ništa nije promijenilo: brutalne taktike, masovna ubistva, seksualno nasilje i zastrašivanje civila se nastavljaju, a u nekim slučajevima su čak i intenzivirani.
Sahel, prostrana i nestabilna regija Zapadne Afrike, postao je jedno od najsmrtonosnijih područja na svijetu. Vojne hunte koje vladaju Malijem, Burkinom Faso i Nigerom prekinule su ili značajno smanjile saradnju sa zapadnim partnerima te se okrenule Rusiji radi borbe protiv islamističkih oružanih grupa povezanih s Al-Kaidom i ISIS-om. U tom kontekstu, rusko prisustvo u Maliju postalo je ključno, prvo kroz Wagner, a sada kroz Afrički korpus.
Izbjeglice koje su razgovarale s novinarima Associated Pressa (AP) tvrde da Afrički korpus djeluje rame uz rame s malijskom vojskom i da koristi iste metode koje su bile karakteristične za Wagner: neselektivna ubistva, spaljivanje sela, pljačku, silovanja, otmice i navodna sakaćenja tijela ubijenih, uključujući uklanjanje organa. Neki civili su pokazali video snimke spaljenih sela, dok su drugi opisivali kako su pronalazili tijela članova porodice bez unutrašnjih organa, što podsjeća na ranije optužbe protiv Wagnera.
Jedan seoski poglavica opisuje situaciju kao “politiku spaljene zemlje”, naglašavajući da vojnici ne razgovaraju s civilima, ne postavljaju pitanja i ne izdaju upozorenja, već pucaju na svakoga koga vide. Prema njegovim riječima, ljudi često ni ne znaju zašto su meta napada. Ovakva svjedočenja oslikavaju atmosferu potpunog straha i beznađa među civilnim stanovništvom.
AP je razgovarao s 34 izbjeglice koje su pobjegle u Mauritaniju, većinom pod uslovom anonimnosti zbog straha od odmazde. Svi oni govore o istom obrascu nasilja i izražavaju uvjerenje da između Wagnera i Afričkog korpusa nema stvarne razlike. Prema njihovim riječima, “promijenjeno je samo ime”, dok su ljudi, uniforme, vozila i metode ostali isti ili su postali još brutalniji.
Malijske vlasti nikada nisu zvanično priznale prisustvo ni Wagnera ni Afričkog korpusa. Ipak, ruski državni mediji su nedavno objavili priloge iz Malija u kojima se Afrički korpus prikazuje kao sila koja brani zemlju od “terorista”. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da je jedinica prisutna u Maliju na zahtjev vlasti i da obavlja razne vojne zadatke, dok Ministarstvo odbrane Rusije nije odgovorilo na upite novinara.
Posebno potresno svjedočenje daje pastir Mougaloa iz sjevernog Malija, koji opisuje kako su naoružani muškarci, zajedno s malijskim vojnicima, zarobili njegovog dvadesetogodišnjeg sina. Nakon što su ga ispitivali i pretukli, muškarci su mu pred očima prerezali grkljan sinu. Kasnije su se vratili, opljačkali porodicu, vrijeđali ih na ruskom jeziku i odveli njegove kćerke, od kojih se jedna nikada nije vratila. Ova priča ilustruje razmjere lične tragedije koju doživljavaju mnoge porodice.
Stručnjaci i humanitarni radnici naglašavaju da je gotovo nemoguće precizno utvrditi broj ubijenih i zlostavljanih civila, naročito u udaljenim područjima gdje je pristup novinarima i humanitarnim organizacijama ozbiljno ograničen. Predstavnici UNHCR-a i organizacija za praćenje sukoba ističu da su civili zarobljeni između različitih strana: s jedne strane islamističkih militanata, a s druge malijske vojske i Afričkog korpusa. Ljudi su izloženi odmazdi bez obzira na to da li ostanu u svojim selima ili pokušaju pobjeći.
Nasilje nad civilima značajno se povećalo nakon dolaska Wagnera 2021. godine, kada je Rusija počela pružati direktnu vojnu podršku malijskoj vladi. Prema procjenama, Mali je Wagneru plaćao oko 10 miliona dolara mjesečno. Nakon smrti Wagnerovog vođe Jevgenija Prigožina 2023. godine, Rusija je počela formirati Afrički korpus kao novu strukturu, ovaj put direktnije povezanu s ruskim Ministarstvom odbrane.
I dalje postoji mnogo nepoznanica o Afričkom korpusu: broj boraca, tačni uslovi ugovora s Malijem i struktura komande. Procjenjuje se da jedinica ima oko 2.000 boraca, od kojih nisu svi Rusi. Prema izvještajima, regrutovani su i borci iz Bjelorusije i afričkih zemalja. Analitičari navode da su zajedničke operacije Afričkog korpusa i malijskih snaga posebno intenzivne na sjeveru Malija, gdje se nalaze bogata nalazišta zlata.
Praćenje kršenja ljudskih prava dodatno je otežano povlačenjem mirovne misije UN-a iz Malija 2023. godine, kao i izlaskom zemlje iz Međunarodnog krivičnog suda 2024. godine. Nezavisni stručnjaci UN-a navode da malijska vlada odbija saradnju i smatra istrage “demoralizirajućim za vojsku”, što je, prema njima, dovelo do rasta nekažnjivosti i eskalacije zločina.
Neke izbjeglice koje su se vratile kućama nakon povlačenja Wagnera brzo su shvatile da se situacija nije popravila. Svjedoče o istim prizorima: tijelima bez organa, spaljenim selima i nestalim ljudima. Strah od “Rusa” postao je toliko dubok da ljudi bježe ili se skrivaju čim čuju zvuk motora.
Pravni stručnjaci naglašavaju da prelazak s Wagnera na Afrički korpus ima važne posljedice po međunarodno pravo. Dok je Wagner formalno bio privatna vojna kompanija, Afrički korpus je direktno podređen ruskom Ministarstvu odbrane. To, prema stručnjacima, znači da bi se ratni zločini koje ova jedinica počini mogli direktno pripisati ruskoj državi.
Tekst završava potresnim svjedočenjem Fatme, žene iz sela Kurmare, koja je izgubila sina, kćerku i gotovo sve članove porodice tokom napada. Njena priča oslikava duboku psihološku traumu.
Kada su bijelci stigli u selo Kurmare, Fatma je rekla da su svi osim nje i kćerke pobjegli. (Čuvši pucnjavu, Fatmina osamnaestogodišnja kćerka je dobila napad i srušila se na zemlju. Fatma je ostala s njom dok su muškarci pljačkali selo i pucali na ljude koji su bježali).
Rusi su išli od kuće do kuće, uzimajući ženski nakit i ubijajući muškarce. Kada su ušli u Fatminu kuću, mislili su da je njena kćerka mrtva i ostavili su je.
Fatma nije htjela pričati o tome šta su joj bijelci učinili. „To će ostati između mene i Boga“, šapnula je drhteći.
Nekoliko sati kasnije, kada su napustili selo, pronašla je tijelo svog sina, ubijenog u njegovoj prodavnici. Zatim je pronašla i svog ranjenog brata. Dok je krenula prema Mauritaniji, umrla je i njena kćerka, koja je imala napade. “Prije nego što je izbio sukob, imala sam snagu, imala sam hrabrost”, rekla je Fatma nerazgovijetno. “Sada je život izgubio smisao.”
Fatmine riječi sažimaju osjećaj mnogih izbjeglica: osjećaj nepravde, bespomoćnosti i života koji se nastavlja samo fizički.
(Prema AP analizi)
