Tvrdim da u islamu ne postoji pojam oko kojeg postoji veći konsenzus od pojma el-hakimijje (vladavine/suvereniteta), a da me, uprkos tome, silno čudi kako ga neki savremenici tumače: pa ga predstavljaju kao novonastali pojam ili kao novotariju haridžija, obilno se služe sofistikom i zamagljivanjem njegovog značenja, te ga pripisuju savremenim ličnostima!
Razmisli o centralnim islamskim pojmovima i njihovim jezičkim značenjima:
Islam: U knjizi “Lisanul-‘arab” stoji:
„الإسلام والاستسلام: الانقياد. والإسلام من الشريعة: إظهار الخضوع وإظهار الشريعة والتزام ما أتى به النبيّ صلّى الله عليه وسلّم“.
Islam i istislam (predanost) znače: potčinjenost. A islam je od šerijata, što znači: iskazivanje potčinjenosti, ispoljavanje šerijata i pridržavanje onoga s čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Din (vjera): U “Lisanul-‘arab” stoji:
„والدين: الطاعة. وقد دِنْتُه ودِنْتُ له أي أطعته، قال عمرو بن كلثوم: وأيّاما لنا غرّا كراما … عصينا الملك فيها أن ندينا“.
Din znači: pokornost. Kaže se: dintu-hu i dintu lehu, tj. bio sam mu pokoran. A Amr ibn Kulsum je rekao: ‘Imali smo dane blistave i časne… u kojima smo se kralju suprotstavili, ne htijući mu biti pokorni.’
Ibadet (obožavanje): U “Lisanul-‘arab” stoji:
„فُلَانٌ عَبْدٌ بَيِّن العُبُودَة والعُبودِيَّة والعَبْدِيَّةِ؛ وأَصل العُبودِيَّة الخُضوع والتذلُّل“.
Taj i taj je rob, jasno izražene ‘ubudijje (robovanja); a osnova robovanja jeste poniznost i potčinjenost.
Ona se, dakle, kreću oko potčinjenosti, pokornosti i poniznosti – a to je sama srž značenja pojma el-hakimijje (Božanske vladavine/suvereniteta). Jer Allah, subhanehu ve te‘ala, jeste „El-Hakem“ i „El-Hakim“, a oba imena imaju značenje „Onaj koji vlada i sudi“. On je Sudija, Onaj koji stvari presuđuje, uređuje i usavršava, i On je „Vlasnik mudrosti“. A mudrost je „spoznaja najboljih stvari putem najboljih znanja“, kako stoji u Lisanul-‘arab. Također, „hukm“ (vladavina/presuda) znači i „sprječavanje nepravde“, kako je naveo Ibn Faris u Mekajisul-luga.
Pa je Allah, Uzvišeni, jedini Vladar i Sudija, jer On zna sve, On je Mudri i Sveznajući, On nas je stvorio i mi smo dužni da Mu se pokoravamo. On najbolje poznaje šta je u našem interesu, pa smo obavezni da se sudimo i parničimo po Njegovom šerijatu koji je objavio u Svojoj Knjizi i na jeziku Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako se ostvaruje naše robovanje Njemu, Uzvišenom, ostvaruje se naš islam i time smo se uistinu pokorili vjeri islama, a nepravda se sprječava. Tako, sasvim jednostavno, jasno i lahko – daleko od svake sofistike savremenika koji su pokušali da zamagle ovu jasnu i očiglednu istinu.
Kao što je Uzvišeni objavio propise u pitanjima vjerovanja, namaza, posta, zekata, hadža i drugih ibadeta i pojedinačnih međuljudskih odnosa, isto tako je, subhanehu ve te‘ala, objavio propise koji se tiču zajedničkih, kolektivnih pitanja ummeta. Njih nije moguće ispravno uspostaviti ako ih pojedinci provode svako za sebe, već se ummet okuplja u društvenu cjelinu radi njihove uspostave. Takvih propisa ima mnogo u Allahovoj Knjizi i u vjerodostojnom sunnetu.
Zato je poziv ka hakimijjetu šerijata zapravo poziv ovom ummetu da ispuni stvarnu suštinu islama, kako bi ostvario čisto i iskreno robovanje Allahu, radi kojeg je i stvoren, i kako mu se ne bi desilo ono što se desilo prethodnim narodima, za koje nas je Allah obavijestio da su propali onda kada su napustili suđenje i parničenje po Njegovom šerijatu, subhanehu ve te‘ala.
Autor: Šerif Muhammed Džabir
Izvor: https://t.me/sharefmg
