Prenosi se od Ebu Kebšeh El-Enmarija radijellahu ‘anhu da je rekao Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
Iz hadisa se zaključuje sljedeće:
– Riječi Poslanika sallallahu ‘alejhi ve sellem: Zaklinjem se za tri stvari…, te njegove riječi: Reći ću vam jedan govor, pa ga upamtite:
» su u cilju potvrde govora koji slijedi i ukazivanja na njegovu važnost, kao i podstreka na isto. Ovim se takođe ostvaruje i skretanje pažnje slušaoca na ono što će se reći;
» Isto znači da onaj ko poziva na dobro treba da posjeduje u svom rječniku razne metode u govoru sa ljudima shodno njihovim karakteristikama. Drugim riječima, ne obraća se istim govorom građanstvu kao i seljanima, slabije obrazovanim kao i akademskoj populaciji itd;
Riječi: imetak Allahovog roba neće umanjiti sadaka… ukazuju na bereket zekata i dobrovoljne sadake;
Riječi: neće robu biti učinjena nepravda pa da na njoj osabura, a da mu Allah neće time povećati ponos:
» svjedoče o vrijednosti sabura i veličini stepena koju imaju strpljivi;
» Da je strpljivo podnošenje nepravde od uzroka ponosa i dostojanstva;
» Da su pozivači u dobro najpreči ljudi za saburom, zapravo je to od uzroka snage njihovog poziva i utjecaja na druge;
» Da je lijep kraj za bogobojazne na dunjaluku time što će im se podariti ponos, a na ahiretu time što će se uzdići na velike stepene;
Riječi: neće nijedan rob otvoriti vrata prosjačenja osim da će mu Allah otvoriti vrata siromaštva:
» govore da je upravo nedostatak sabura i podnošenja nekog iskušenja, te pohlepa za onime što je u rukama ljudi (od imetka) razlogom sveukupnog poniženja;
» da su pozivači u dobro i učenjaci najpreči da budu daleko od toga da od drugih traže, a posebno ne od vlasti (ar. selatine). Ovo iz razloga jer je u iskanju od drugih krnjavost i poniženje za samog čovjeka, te slabost u pozivu koji se upućuje drugima, a naročito kada se uputi direktno onima od kojih se traži neki imetak.
U svemu prethodnom upotrebljena je riječ „abd“ što znači rob, tj. Allahov rob, da bi se naglasilo značenje robovanja Allahu u kojem je čovjek tokom djela pokornosti (poput spomenutih). Time se, – trebalo bi -, više postiže iskrenost u srcu kod ovakvih djela.
Riječi: Dunjaluk pripada četvorici… potvrđuju već rečeno u vezi metoda govora. Od toga je objašnjavanje određenog pitanja upotrebom broja, kategorije itd., kako bi onaj ko sluša lakše to zapamtio i razumio.1
Riječi: Robu kojeg je Allah opskrbio imetkom i znanjem, pa se on u tome boji svog Gospodara, održava rodbinsku vezu i Allaha radi preduzima ono što je obavezan u tome imetku. Ovakav je na najvećem stepenu.
» Slučaj ovakvog čovjeka kazuje da bereket u imetku neće postojati osim ako bude udjeljivao sa bitna dva uslova: znanje i bogobojaznost.
» Ovo dalje upućuje na sljedeće: Ko preuzme upravljanje tuđim imetkom namjenjenim za dobrotvorne svrhe treba da se u pogledu istog boji Allaha Uzvišenog i raspoređuje taj imetak shodno svom šerijatskom znanju, – ako postupi tako, onda je u korist i njega i njih; ako, pak, ne bude tako činio, već se bude nemarno odnosio naspram toga, onda je grijeh samo na njega, a dobro djelo njima;
» Da se održavanje rodbinske veze povećava putem finansijskog pomaganja, kao otplata duga koju ima rodbina prema nekome, ili ispomoć u problemima života itd.;
» Da onaj ko poziva na dobro treba da bude prvi u narodu po održavanju rodbinske veze, jer je i to uzrokom prihvatanja njegova znanja i savjeta kod drugih.
Riječi: Robu kojem je Allah podario znanje, ali ne i imetak, pa on iskreno govori: da imam imetak radio bih (dobra djela) kao što radi taj i taj. Ovakav je iskrene namjere kao prvi, i nagrada im je ista.
» Ovo ukazuje na vrijednost znanja, te veličinu iskrenosti u pukom priželjkivanju/razmišljanju o činjenju dobra;
» Isto je dokazom da je dozvoljenja tzv. gibtah, tj. vrsta „zavisti“ gdje čovjek priželjkuje tuđu poziciju (blagodati) kako bi i on činio dobra djela, pri čemu ne priželjkuje da isto nestane kod dotičnog;
» Ovo govori o prostranosti Allahovih blagodati i dobročinstva, jer je odredio da nagrada za iskreno priželjkivanje hajra bude kao i njegovo činjenje;
» Da bi trebao onaj ko traži znanje biti revnosan da se okoristi od učenjaka kako bi učestvovao u nagradi sa njima, – bez da se od njih išta umanji, – pa, i ako to ne postigne – biće nagrađen po svom nijjetu;
Riječi: Robu kojem je Allah dao imetak, ali mu nije dao znanje, pa on troši svoj imetka bez znanja, ne boji se u tome svog Gospodara, niti održava rodbinsku vezu, niti preduzima ono što je obavezan prema Allahu u pogledu imetka. Ovaj je na najgorem stepenu.
» Iz primjera ovakvog se zaključuje sljedeće: Sve spomenuto u vezi prethodne dvojice važi suprotno kod zadnje dvojice, dakle: pogubnost neznanja, rasipništva, htijenja/priželjkivanja rasipništva itd…
» Ovo svjedoči i potpunost Allahove pravde i mudrosti, te da On Uzvišeni daje kome hoće iz Svog obilja, a uskraćuje kome hoće iz Svoje pravednosti, i da nikome ne čini nepravdu.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 19. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnota:
1. Ovo znači da govornik treba voditi brigu da znanje dostavi ljudima na njima najjasniji način i koristeći najprikladniji metod.
