"Dolazim ti sa vojskom koja voli smrt.." Halid Ibn Velid

Nova naslovna forums ISLAM Džihad "Dolazim ti sa vojskom koja voli smrt.." Halid Ibn Velid

Ova tema sadrži 3 odgovora, ima 3 glasa, zadnji odgovor od:  Anonimno prije 5 godine, 9 mjeseci. This post has been viewed 2111 times

Pregledavate 4 posta - 1 do 4 (od ukupno 4)
  • Autor
    Postovi
  • #5874

    Anonimno

    Dolazim ti sa vojskom koja voli smrt kao što ti voliš život

    Prije nego što počnemo opširnije pisati i opisivati tok osvajanja Perzije od strane muslimana, spomenut ćemo, samo ovlaš, krupan događaj koji mu je prethodio. Naime, nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, mnoga arapska plemena odmetnula su se od islama, i Poslanikov, sallallahu alejhi ve selleme, nasljednik Ebu Bekr poveo je rat protiv svih otpadnika na Arapskom poluotoku. I čim su, uz Allahovu pomoć, nakon godinu dana ratovanja, pobijedili otpadnike, Musenna ibn Haris iz plemena Bekr ibn Vail, došao je kod Ebu Bekra i tražio dozvolu za borbu protiv Perzijanaca, želeći da na taj način ”probije led” za dalja osvajanja Iraka.

    Rekao mu je: ”O halifo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pošalji me da se sa muslimanima iz mog plemena borim protiv Perzijanaca, ja smatram da mi je protiv njih dovoljan moj narod.” Ebu Bekr nije puno razmišljao i odmah mu je dozvolio da izvodi prepade na određena utvrđenja i da napada manje vojne formacije. Nakon što je izveo nekoliko uspješnih napada na perzijsku vojsku, Musenna je tražio od halife da mu pošalje pojačanje.

    Pisao je halifi: ”Ako mi pošalješ pojačanje, i ako za to čuju ostali Arapi muslimani iz susjedstva, sigurno će mi se pridružiti. I znaj dobro da nas se Perzijanci mnogo plaše.” Upravo nakon tog pisma, halifa Ebu Bekr donio je konačnu odluku o osvajanju Iraka. Znao je dobro kome će povjeriti taj veliki zadatak i poduhvat. Nije odgovorio Musenni ibn Harisu na njegovo pismo, već je poslao poruku Halidu ibn Velidu, koji je sa svojom vojskom još uvijek bio u Jemami, gdje je nakon žestoke borbe izvojevao sjajnu pobjedu protiv otpadnika. Sadržaj poruke bio je kratak i jasan: ”Halide, Allah je blagoslovio tvoju borbu i preko tebe daje pobjedu muslimanima, zato kreni u osvajanje Iraka od strane Indijskog prolaza prema gradu Ubulli.”

    David protiv Golijata

    Ovdje ćemo napraviti malu digresiju i opisati stanje dviju država koje su ušle u sukob čiji je ishod bio potpuni i konačni pad Perzijskog carstva. Na jednoj strani bila je mlada, tek formirana islamska država, koju su već u startu potresali krupni unutrašnji problemi. Ta mlada država još se nije bila oporavila od građanskog rata koji je trajao punu godinu dana, u koji je bilo uključeno jedanaest muslimanskih brigada, koje su ratovale na jedanaest različitih strana u unutrašnjosti države. A što se tiče njenih građana, neki su se odmetnuli od islama, neki nisu napustili islam, ali su bili novi u vjeri, a neki su opet bili postojani i čvrsti u vjeri. Međutim, ova treća skupina bila je iscrpljena ratom i mnogobrojnim bitkama koje su vodili zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, i nakon njegove smrti. Mnogi od njih su poginuli, a mnogo ih je bilo i ranjenih. I u takvoj situaciji, kada je muslimanska vojska vojevala protiv otpadnika na svim stranama Arapskog poluotoka, Ebu Bekr je naredio Halidu ibn Velidu da se ne vraća u Medinu, već da iz Jemame ide direktno za Irak. Na drugoj strani bila je moćna svjetska sila i velika imperija, Perzija. Njeno carstvo protezalo se od zapadnih granica Iraka do istočnih granica Kine i Indije. Dakle, kompletan Irak bio je u sastavu te imperije, a Indija i Kina plaćale su porez Perziji. Osim toga, to je bila izuzetno bogata država, sa ogromnim godišnjim prihodima, velikim prirodnim resursima, izgrađenom infrastrukturom, ogromnom i izvanredno opremljenom vojskom, čiju snagu i slavu nisu uspjeli vjerno predstaviti i opisati svi svjetski historičari. Eto, takvoj sili i takvom gorostasu, suprotstavila se mala islamska država, i odlučno zakucala na vrata Perzijskog carstva, s namjerom da tamo donesu baklju islama i da na tlu vatropokloničke Perzije zasja njegovo svjetlo i da se nikad više ne ugasi. Da bismo što vjernije dočarali veličinu uspjeha islamske vojske, tadašnju islamsku državu u odnosu na Perziju mogli bismo uporediti sa današnjom Ruandom u odnosu na Ameriku. Zamislimo da predsjednik Ruande, nakon što uspije riješiti stanovite probleme unutar države, naredi jednom od svojih komandanata, da mobiliše vojsku i da se spremi za osvajanje Amerike. I ne samo to, već kako je rekao Ebu Hasan en-Nedevi, tadašnja Perzijska imperija u odnosu na islamsku državu bila je kudikamo jača i u vojnom i ekonomskom pogledu naprednija od Amerike, u odnosu na Ruandu. Mnogi historičari su se čudili Ebu Bekrovoj odluci da, nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, smrti, pošalje muslimansku vojsku, na čelu sa Usamom ibn Zejdom, u borbu protiv Rimljana, i to u situaciji kada se većina plemena odmetnula od islama i kada je počela borba protiv otpadnika. Međutim, daleko veće čuđenje i divljenje izaziva njegova odluka da nakon iscrpljujućih borbi pošalje Halida ibn Velida i Musennu ibn Harisa sa malobrojnom skupinom vojnika u osvajanje Perzije. Bio je to dvoboj Davida i Golijata.

    Mudri vođa i veliki strateg

    Kada je Halid ibn Velid dobio pismo od Ebu Bekra, on nije slao svoj odgovor halifi, nego je, umjesto toga, odmah poslao izaslanike u obližnja mjesta da pozovu muslimanske dobrovoljce koji žele da se pridruže Halidu. A što se tiče halife Ebu Bekra, on je u Medini već razradio kompletnu strategiju i taktiku osvajanja Iraka. Prva faza trebala je završiti sa osvajanjem Hire, drugog po veličini grada u Iraku, a koja je bila udaljena od glavnog grada, Medaina ili Ktesifona, oko dvjesta kilometara. Halifa je naredio Halidu da osvaja dio po dio teritorije, krenuvši s južne strane, dok ne dođe do Hire, a u isto vrijeme je naredio i Ijadu ibn Ganemu, koji se sa svojom brigadom nakon rata sa otpadnicima zatekao u Hidžazu, da uđe u Irak sa gornje strane i da postepeno osvaja teritoriju dok ne dođe do Hire. Pisao im je: ”Koji od vas dvojice prvi stigne u Hiru, on je komandant onom drugom. Nakon toga neka jedan ostane sa dijelom vojske u Hiri, a drugi neka krene prema glavnom gradu Ktesifonu.” Ova izvanredna taktika imala je za cilj da perzijske trupe zapadno od Bagdada stavi praktično u okruženje, tako da se moraju boriti sa jednom muslimanskom vojskom dok im druga prijeti napadom sa leđa. Pored toga, tom taktikom Ebu Bekr je želio napraviti pometnju u redovima protivnika i njihovih vođa, jer im je na taj način ostao skriven pravi i konačni cilj muslimanske vojske, i onemogućeno im je da se sukobe sa obje muslimanske vojske istovremeno. Zatim, ta strategija razdvajanja muslimanskih snaga i određivanje različitih maršruta na putu do cilja, značila je obezbjeđivanje vode i hrane objema brigadama duž cijelog puta, što nikako ne bi bio slučaj da su bile skupa. Osim toga, Ebu Bekr je želio da time probudi takmičarski duh kod dvojice vojskovođa, jer je svaki od njih želio da stigne prvi na cilj i da ostvari pobjedu za islam i muslimane. Mudri halifa nije zaboravio uputiti nekoliko važnih savjeta i oporuka svojim komandantima. Između ostalog, oporučio im je i ovo: ”Samo se u Allaha pouzdajte i samo se Njega bojte. Dajte prednost ahiretu nad dunjalukom, dobit ćete oboje, a ukoliko dunjaluk pretpostavite ahiretu, izgubit ćete i dunjaluk i ahiret. Dobro se čuvajte svih grijeha i ne odgađajte ni trena tevbu nakon počinjenog grijeha.” I na kraju pisma upozorio je na jednu ključnu stvar za nastavak osvajanja. Naredio im je da puste kući sve borce koji ne žele dobrovoljno da nastave borbu i da im ne brane povratak u Medinu, i da ne dozvole da u njihovoj vojsci bude ijedan bivši otpadnik od islama. Čak ni u situaciji kada je brojnost vrlo važna, možda i presudna, kada se svaki dobrovoljac zlatom plaća, ovaj mudri halifa ne zaboravlja glavni cilj islamskog džihada, a to je obračun sa svim vrstama širka i idolatrije i širenje čistog monoteizma i vjere u Allaha, dž.š. Nakon toga, mnogi su mudžahidi napustili bojne redove i vratili se u Medinu, tako da je na kraju sa Halidom ostalo svega dvije hiljade vojnika.

    Na scenu stupa vojskovođa zvani ”Allahova sablja”

    Halid ibn Velid je, po halifinom naređenju, sa svojom malobrojnom skupinom mudžahida krenuo iz Jemame prema Hiri i spustio se u mjesto Nebbadž, udaljeno 130 milja od Jemame. Pošto su u sukobu sa Perzijancima, a prilikom osvajanja manjih mjesta i utvrđenja, imali određenih poteškoća i pošto su uvidjeli da će im nedostatak vojnika predstavljati veliki problem, i Halid i Ijad ibn Ganem tražili su pojačanje od Ebu Bekra. Halifa je udovoljio njihovom zahtjevu i odmah je poslao pojačanje. Halidu je poslao jednog čovjeka, Ka'ka'a ibn Amra, čije ime dobro treba zapamtiti, jer je bio desna ruka Halidu ibn Velidu i jer je odigrao odlučujuću ulogu u najvažnijim bitkama u Iraku. Međutim, stanovnici Medine su se čudili tom potezu i, prigovarajući na takvu odluku, govorili su: ”Zar da pomogneš vojskovođi kojeg je napustilo mnogo vojnika sa jednim čovjekom?” On im je ponosno odgovorio: ”Tako mi Allaha, samo glas Ka'ka'a ibn Amra vrijedi koliko hiljadu vojnika. Vojska u kojoj je on neće izgubiti.” I Ijadu ibn Ganemu je poslao samo jednog mudžahida, Abda ibn Avfa el-Himjerija i rekao da on također vrijedi koliko hiljadu drugih boraca. I njih dvojica su, svako svojim putem, krenuli prema odredištu. U toku vojnog pohoda, Halid je iskoristio priliku i pozvao sve muslimanske dobrovoljce, koji prije toga nisu bili otpadnici, da mu se pridruže. Poslao je poruku u pleme Et-Temim iz kojeg je došlo 2.000 dobrovoljaca na čelu sa Selma ibn Kajnom i Hermele ibn Mirjatom. Zatim je poslao pismo Musenni ibn Harisu, koji je već uveliko ratovao protiv Perzijanaca, da mu se pridruži, što je on bez pogovora učinio, i sa svojih 4.000 vojnika pridružio se Halidu. Sa juga Iraka stigao je Me'zur ibn Adijj na čelu 2.000 mudžahida. Osim toga, Halid je između Nebbadža i Iraka uspio mobilizirati osam hiljada mudžahida iz dva velika plemena, Rebia i Mudar. Tako je Halid ibn Velid u svojstvu glavnog komandanta, a pod zastavu islama, uspio okupiti 18.000 vojnika, što prije njega nije pošlo za rukom nijednom Arapu, ni u džahilijjetu ni nakon primanja islama.

    Vojska mala, ali odabrana

    Glavna karakteristika i odlika te muslimanske vojske bila je to što je imala vrsne i slavne ratnike i vojne stratege poput Halida ibn Velida, Musenne ibn Harisa, Ka'ka'a ibn Amra, Asima ibn Amra, brata Ka'ka'a, koji će se također, kako ćemo to vidjeti, istaći zadivljujućom hrabrošću i sposobnošću. S druge strane vatrene linije bio je namjesnik Ubulle, koji se zvao Hurmuz, sa svojom ogromnom vojskom. Inače je taj Hurmuz od prije bio poznat Arapima po izrazito lošem ponašanju, pokvarenosti i aroganciji, tako da su Arapi za nekoga ko je lošeg ponašanja govorili: ”Pokvaren kao Hurmuz.” Ubulla je bila najljepši grad prema granici sa Arapskim poluotokom i najveća luka i pristanište u Perzijskom zaljevu. Kroz nju je proticala i istoimena rijeka, oko koje su bili načičkani mnogobrojni vrtovi, palmovici i voćnjaci puni narandži, limuna, datula i ostalog voća. Pravi džennet na dunjaluku. Hurmuz je bio poznat i po tome što je nosio krunu poput kralja, koja je bila ukrašena draguljima, biserima i zlatom, a njena vrijednost je u to vrijeme procjenjivana na 100.000 dirhema. U njegovoj vojsci glavnu riječ vodila su dvojica braće, Kubbaz i Anušdžan (Anucjan), koji su zapravo i proslavili Hurmuza, a uživali su veliko povjerenje i perzijskog cara ili Kisre, koji se tada zvao Širevejh. Dok je još bio u Nebbadžu, Halid ibn Velid poslao je pismo Hurmuzu sljedećeg sadržaja: ”Primi islam, bit ćeš spašen! Ili prihvati našu vlast i plaćaj sa svojim narodom džiziju islamskoj državi, mi vam garantujemo sigurnost. U suprotnom, ja ti dolazim sa vojskom koja voli smrt više nego što ti voliš život.” Halid je to pismo poslao po jednom Perzijancu kojeg je zarobio još u Jemami. Znao je da će on pričati Hurmuzu o Halidovoj hrabrosti i vještini, i o 12.000 muslimanskih boraca koji su u Jemami porazili vojsku od 100.000 vojnika, i da će time izazvati strah kod Perzijanaca i njihovih vođa. Kada je Hurmuz pročitao pismo, obuzela ga je neopisiva srdžba i bijes. Taj bijes iskaljivao je pred svojom svitom vičući: ”Kakva drskost! Zar je moguće da jedan Arap iz pustinje, koji mi je do jučer plaćao porez i bio pokoran i ponizan, pošalje pismo prijetećeg sadržaja?!” Odmah je o tome obavijestio Kisru u Ktesifonu, a ovaj mu je dozvolio borbu i poslao mu je ogromnu vojsku u pomoć. Hurmuz je iz Ubulle krenuo s vojskom prema mjestu Kazime (Kadhma) koje se nalazilo na obali Perzijskog zaljeva. To mjesto bilo je poznato po pitkoj vodi, pa je on mislio da će Halid sigurno krenuti tim putem. Međutim, ubrzo je saznao da je Halid krenuo prema mjestu Hafir, i odmah se usmjerio u tom pravcu nadajući se da će stići prije muslimanske vojske.

    (Izvor: ”El-Futuhatul-islamijje”, dr. Ragib es-Serdžani)

    http://http://http://www.youtube.com/watch?v=HB9aKgevmwY&feature=related;feature=share

    http://http://http://www.youtube.com/watch?v=JIjO4eayE-0&feature=related;feature=share

    #6283

    Anonimno

    @ Halid ibn Velid, Allah ti se smilova, zar ne primjeti da u prvom video ima muzika.

    Kada covjek postavi neki video ili postira neki tekst trebao bi krenuti od toga da li ce Allah biti zadovoljan time i da li ce mu takav video ili tekst koristiti na Sudnjem danu.

    Savjet za sestre i bracu ne dozvolite sebi da vase srce ne primjecuje da slusate muziku, a ako vam se dogodi tako nesto znaj te da vam je srce pocelo da odumire.

    Zabrana muzike
    http://www.putvjernika.com/Forum/18-Islamske-teme-razno/188-Neoborivi-dokazi-o-strogoj-zabrani-i-stetnosti-muzike.html

    #6285

    Anonimno

    Prvi video izbrisan jer sadrzi muziku (zvuke muzickih instrumenata).

    #6288

    Anonimno

    Hvala na nasihatu sestro ghuraba, taj video je vec ranije bio postavljen ovde.

Pregledavate 4 posta - 1 do 4 (od ukupno 4)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.

Novo na naslovnoj