[Anonimno]

Selam ‘alejkum
Bismillah Elhamdulillah
Javljam se prvi put na ovom forumu iako redovno pratim desavanja al nisam bio clan dosad.
Molim Allaha subhaneh da pomogne Muwehhide Jemena da sto pre osvoje citav Jemen pa zatim produze dalje da oslobode prvenstveno svaki pedalj koji je nekada bio pod Hilafetom pa nadalje.

ovaj mali dio posta osobe sa nickom Šebab me je zainteresovao iako me je dalji dio posta malo zbunio u pogledu shvatanja osobe Šebab

Šebab post=3708 wrote:

Sto se tice drzave kako dobija ime islama i kufra islamski ucenjaci su pojasnili ovo.
Drzava u kojoj vlada serijat dobija ime Islama, makar u njoj zivjeli vecina kafira, i drzava u kojoj vladaju laicki zakoni je drzava kufra, makar u njoj vecina sacinjavali muslimani. Na osnovu zakona koji vlada u zemlji drzava dobija ime.
Ovo je moje shvatanje, ako neko smatra da griijesim u necemu neka me ispravi i neka mi iznese dokaze, ja sam spremam da prihvatim.

inshaAllah ako ti nije tesko objasnit ces mi ako je ovo temelj u Seriatu da drzava dobija ime islama il kufra na osnovu zakona koji vlada njom,kakav propis ili ime imaju onda stanovnici te drzave.

[Anonimno]

M-u-s-l-i-m-a-n post=3712 wrote: Selam ‘alejkum

[quote quote=Šebab post=3708]

Sto se tice drzave kako dobija ime islama i kufra islamski ucenjaci su pojasnili ovo.
Drzava u kojoj vlada serijat dobija ime Islama, makar u njoj zivjeli vecina kafira, i drzava u kojoj vladaju laicki zakoni je drzava kufra, makar u njoj vecina sacinjavali muslimani. Na osnovu zakona koji vlada u zemlji drzava dobija ime.
Ovo je moje shvatanje, ako neko smatra da griijesim u necemu neka me ispravi i neka mi iznese dokaze, ja sam spremam da prihvatim.

inshaAllah ako ti nije tesko objasnit ces mi ako je ovo temelj u Seriatu da drzava dobija ime islama il kufra na osnovu zakona koji vlada njom,kakav propis ili ime imaju onda stanovnici te drzave.

We alejkumusselam

Kao prvo smatram da je malo nepravedno sto si kopirao prvi deo moga govora i zadnji deo moga govora bez pojasnjenja koje je bilo u sredini, jer ispada da u taj prvi moj deo govora nisam dovoljno ubjedjen.

Kao sto sam rekao da u drzavam koje nikada nisu bile Islamske je osnova da su stanovnici kafiri, tako smatram da je osnova u Islamskoj drzavi da zive muslimani opcenito, ako je poznato da zive i nemuslimani u toj drzavi, onda kao sto pravim izuzetak u nevjernickim zemljama kada vidim ljude sa obelezjima Islama, tako bih isto pravio izuzetak u serijatskoj drzavi kada bi vidio ljude sa obelezjima nemuslimana i smatrao bih ne muslimanima.

Ovo sam spomenuo iz razloga sto je korisnik sa nickom Remha rekao da je osnova da su stanovnici Jemena aslu kafiri, bez ikakvog izuzetka i pojasnjenja, a opste poznata stvar je da u Jemenu zive muslimani, zato se neslazem da je osnova u Jemenu da su aslu kafiri.

Nego ja sam trazio da me isprave ako sam pogrijesio i da sam spremam da prihvatim dokaze, a sada svako moze da razmislja sta ceme pitati kako bi me zbunio, ono sto pisem u to sam ubjedjen, ono sto mi nije dovoljno jasno nije mi ponizenje da pitam za to.

[Anonimno]

Brate Andol,molim Allaha da te nagradi najvecom nagradom kojom On nagradjuje Njegove iskrene robove.Naime,mnogo si mi pomogao sa ovim postom sa kojim mi pojasnjavas ko su gulati iz beca.Potrudio sam se u ime Allaha da se i malo raspitam o njima i o onom Nedzadu,pa mi je sada sve mnogo jasnije.Jedino sto nisam uspio da razumijem iz tvog posta o njima jeste da li se oni mogu smatrati muslimanima?Allah te pomogao u svakom hajru.Amin!!!

[Anonimno]

Khajr inshaAllah nisam bio nepravedan prema tebi jer tvoj post jos uvjek postoji moze procitat ko hoce,procitaj jos jednom moj post i shvatit ces zbog cega sam odvojio taj dio posta.

a ove podjele koje pravis jel to cisto tvoje shvatanje ili imas neke argumente?
jer je i iran kao i sirija kao i jemen darul-kufar a njeni stanovnici su ljudi koji klanjaju namaz i ostale islamske duznosti
pa me interesuje na osnovu cega su ovi uzuzetci i koja je to razlika.

Šebab post=3708 wrote:

Sto se tice Arapskih zemalja ja smatram da je osnova da su ljudi muslimani, bez obzira sto smatramo Arapske drzave darul kufrom, jer je narod drugaciji, i vecina ljudi klanja i obavlja ostale islamske duznosti, da me ne bi neki shvatili pogrijesno, ovde se izuzimaju drzave poput Irana, jer je poznato da tamo vecinu sacinjavaju sije rafidije, ovo isto vazi i za ostale drzave gde je poznato na primjer da vecinu sacinjavaju ljudi koji cine kufr ili shirk. Sto se tice Jemena tamo je poznato da ima svega i muslimana i sija i ekstremnih murdjija od medhalija, ovde uzimamo osnovu ako smo upoznati sa nekom skupinom da se bori za uspostavu serijata da su muslimani, ako ne znamo o kakvoj skupini se radi a vidimo da primenjuju u praksi islamske propise i nevidimo kod njih nesto suprotno islamu, onda uzimamo osnovu islama dok se ne dokaze suprotno.

[Anonimno]

Najbolji dokaz za mene da u darul kufru nije osnova da su svi ljudi kafiri je stanje muslimana u periodu pre hidzre, jer nije bilo serijatske drzave jos tada, a niko ne moze da kaze da nisu bili muslimani, jer medju njima je bii i sam Poslanik sallallahu alejhi we sellem.

Ovo uzimam kao dokaz da se ne slazem sa onima koji kazu osnova u darul kufru je kufr i bez ikakvog pojasnjenja pripisuju kufr svakome.

[Anonimno]

Brate M-U-S-L-I-M-A-N ,posto kazes da si ovdje novi kao clan,ja mislim da ce ti to sto pitas Sebaba,najbolje objasniti Brat Andol,jer je i meni pomogao po pitanju neke sekte iz beca.On je zaista ucen kako sam mogao zakljuciti za ovo kratko vrijeme od kako sam i ja ovdje.Ima brate ovdje jos ucenih ljudi ali je on najuceniji koji mi je do sada pomogao.Molim Allaha da se okoristis sa boravkom na ovom forumu,a i mi da se od tebe okoristimo.Amin!!!

[Anonimno]

M-u-s-l-i-m-a-n post=3716 wrote:

a ove podjele koje pravis jel to cisto tvoje shvatanje ili imas neke argumente?
jer je i iran kao i sirija kao i jemen darul-kufar a njeni stanovnici su ljudi koji klanjaju namaz i ostale islamske duznosti
pa me interesuje na osnovu cega su ovi uzuzetci i koja je to razlika.

Kao prvo moras da shvatis da nemogu u dve recenice sve da pojasnim, a uz to i nisam daija sto znaci da ne posedujem toliko veliku razboritost da bi sve detaljno i precizno pojansio, dalje nisam hteo u sitne detalje da ulazim iz razloga da ne zamaram one koji citaju, a i problem je isto sto i kada se citaju komentari neistomisljenika ne citaju se detaljno, vec se trazi i najmanja sitnica da bi mu kontrirali.

Kad sam se izjasnjavao koga smatram muslimanom, i kada sam spominjao obelezja islama, uvijek sam naglasavao ako nisu poznati da cine kufr ili shirk, sto znaci Iran sam izuzeo jer je opste poznato da rafidije zive tamo, i poznato je da oni cine kufrove i shirkove, i zbog toga sam ga izuzeo, a sto se tice Arapskog svijeta smatram da vecinu sacinjavaju muslimani, sto ne znaci da su svi muslimani, i drugo zbog cega sam spomenuo Arapski svijet je taj, sto u poredjenju na Bosnu i ostale drzave na Balkanu u kojima se smatra da vecina sacinjavaju muslimani i Arapski svijet, jasno je svakome da se u Arapskom svijetu mnogo vise praktikuje Islam nego kod nas, zbog toga smatram da su tamo vecina muslimani (ovde ne mislim na one koji rade djela shirka i kufra, njih izuzimam).

Da ti olaksam da mi ne postavljas pitanja dalje, ja ne idem iz pretpostavke da li oni poseduju aslu din da bi im Islamom presudio, vec se zadovoljavam kada vidim da ljudi obavljaju Islamske duznosti, klanjaju namaz, posecuju Kabu, ne rade javno i otvoreno kufrove i shirkove, smatram ih muslimanima i ne idem pretpostavkom da mozda nisu ucinili kufr u taguta, sve dok na djelu ne pokazu djelo koje im uzima ime Islama, nadam se da se razumijemo.

[Anonimno]

Šebab post=3717 wrote: Najbolji dokaz za mene da u darul kufru nije osnova da su svi ljudi kafiri je stanje muslimana u periodu pre hidzre, jer nije bilo serijatske drzave jos tada, a niko ne moze da kaze da nisu bili muslimani, jer medju njima je bii i sam Poslanik sallallahu alejhi we sellem.

Ovo uzimam kao dokaz da se ne slazem sa onima koji kazu osnova u darul kufru je kufr i bez ikakvog pojasnjenja pripisuju kufr svakome.

Elhamdulillah shvatio sam te i nije bilo tesko ali sto se tice pitanja imam jos i inshaAllah nije to problem?
a pogotovo ovo pitanje nebi trebalo biti problem.
jeli ovo tvoje shvatanje na osnovu nesto od znanja sto imas ili imas konkretne Seri'atske dokaze po ovom pitanju?

[Anonimno]

M-u-s-l-i-m-a-n post=3721 wrote:
Elhamdulillah shvatio sam te i nije bilo tesko ali sto se tice pitanja imam jos i inshaAllah nije to problem?
a pogotovo ovo pitanje nebi trebalo biti problem.
jeli ovo tvoje shvatanje na osnovu nesto od znanja sto imas ili imas konkretne Seri'atske dokaze po ovom pitanju?

Evo konkretnih šerijatskih dokaza iz Selasinije, u kojima je šejh Ebu Muhamemd el-Makdisi pojasnio zabludu haridžijskih fanatika po ovoj meseli. Samo da napomenem, da tekfir fanatici iz Beča, smatraju svakog stanovnika na zemlji nevjernikom sve dok pred njima ne dokaže svoj “tewhid”. Evo teksta:

DRUGA GREŠKA U TEKFIRU: Tekfir na osnovu pravila ”Osnova kod ljudi je kufr jer je država (dar) nevjernička država”

U proširene greške spada i tekfir na osnovu pravila ”Osnova kod ljudi je kufr jer je država (dar) nevjernička država”, zatim ponašanje prema tim ljudima i ohalaljivanje njihove krvi, imetka i časti shodno ovom pravilu kojeg su zasnovali na osnovu teze da je država nevjernička. Ova stvar je proširena kod velikog broja fanatika (gulat) a od njih su to preuzeli neki džahili koji ne znaju osnovu mesele i njene posljedice. Mi, hvala Allahu, nismo zastupali ovaj stav nikada, naprotiv, negirali smo i još uvjek ga negiramo. Čak su me neki fanatici protekfirili kada se nisam složio sa njima po ovom stavu, nakon rasprave u kojoj sam im pojasnio neispravnost ovog stava. Nisam tada kod njih vidio nešto što bi im moglo poslužiti kao dokaz za njihov stav osim polovičan tekst šejhul-islama Ibn-Tejmije kojeg su uzeli iz njegove fetve vezane za grad Mardin, a to su njegove riječi: “Niti je na stepenu države s kojom se ratuje (daru el-harb) čiji su stanovnici nevjernici.” Na osnovu ovih riječi su konstatovali da su stanovnici svake nevjerničke države nevjernici, makar ona ne bila u osnovi nevjernička država (darul kufr el-aslijje, tj. država kojoj nikada nije prethodio islam, op.prev.) već darul kufr et-tarie (tj. država koja je bila islamska a zatim postala nevjernička). Sve stanovnike smatraju nevjernicima osim onih čije ubjeđenje znaju detaljno. Pojasnio sam im tada da je ova riječ – posebno kada se radi o Mardinu i njima sličnim državama koje su darul kufr et-tarie – termin kojeg pravnici koriste za državu kojom prevladaju nevjernici i njihovi propisi. Opis stanovništva takve države kufrom nema nikakve veze sa tim terminom, osim kod onih koji učine neke od uzroka tekfira. Spomenuo sam im i neke detalje koje ću sada spomenuti, ali oni na to nisu obraćali pažnju već su i dalje ustrajali u svom stavu. Začudio sam se kako prohtjevi mijenjanju ‘vagu mjerila’ čineći osobu od onih koji govor ashaba ne smatraju dokazom, niti prihvataju, u bilo kom ogranku, govor onih koji su živjeli u vremenu tri najbolje generacija. A kao dokaz, onda kada to njemu paše i godi, koristi polovičan govor alima u sedmom stoleću i to u meseli koja se svrstava u najopasnija poglavlja vjere. Pored toga priznaju da je za bilo čiji govor mimo Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, potreban dokaz. Govor bilo kojeg čovjeka nije dokaz sam po sebi već je za njegov govor potreban dokaz.

Allah, azze ve dželle, nam je pojasnio neke od sebeba i prohtjeva duše koji vode brzopletosti u tekfiru, pa kaže Uzvišeni:

وَلاَ تَقُولُواْ لِمَنْ أَلْقَى إِلَيْكُمُ السَّلاَمَ لَسْتَ مُؤْمِنًا تَبْتَغُونَ عَرَضَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فَعِندَ اللّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ كَذَلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُواْ إِنَّ اللّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا

”…i onome ko vam nazove selam ne recite: “Ti nisi vjernik!”– kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti!” (En-Nisa’ 94).

Takve su bile i želje tih obmanutih ljudi sa kojima sam vodio raspravu. Iščekivali su prvu najlakšu priliku za otimačinu i krađu onoga što dođe u njihove ruke od imetka onih koje su protekfirili, makar se radilo o daijama, mudžahidima ili potlačenim muslimani. Njihov imetak su smatrali ganimom (plijenom). Imao sam prilike vidjeti nekoliko tih primjera, da bi se na kraju pobili međusobno zbog razilaženja oko imetka.

Molim Allaha da ih uputi pravim putem a da omladinu sačuva ovih zabludjelih fitni. Samo bolesne duše koje nisu osjetile miris bogobojaznosti srljaju u tekfir muslimana i ohalaljivanje imetaka muvehhida bez šerijatskog povoda.

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je na oprosnom hadždžu rekao: “Zaista je vaša krv, imetak i čast sveta (zabranjena) poput svetosti ovog vašeg dana (Arefata) u ovom vašem mjesecu (zul hidždžetu) u ovom vašem gradu (Mekki).”

I kaže: “Nije dozvoljena krv muslimana osim u 3 slučaja: Kada oženjeni počini blud, kada ubije nevinu dušu i kada ostavi svoju vjeru i napusti džemat muslimana.” (tj. postane murted, op.prev).

I kaže isto tako: “Mu’min će živjeti u prostranstvu svoje vjere sve dok ne prolije zabranjenu krv.” Bilježi ga Buharija od Ibn Omera. U hadisu još stoji da je Ibn Omer rekao: “U zapetljane stvari iz kojih nema izlaza onome ko se u njih uvali, spada bespravno prolivanje haram krvi.”
Buharija bilježi da je Mejmun ibn Sijah pitao Enesa ibn Malika: “O Ebu Hamza, šta je to što imetak čovjeka i njegovu krv čini zabranjenim?” Pa je odgovorio: “Ko svjedoči da nema drugog boga sem Allaha, okreće se našoj kibli, klanja naš namaz i jede ono što mi zakoljemo taj je musliman, ima pravo koje ima musliman i na njega se odnosi ono što se odnosi na muslimana.”

Već smo spomenuli ono što je Kadi Ijad spomenuo u svojoj knjizi “Eš-Šifa” 2/277 od uleme muhakkika (dubokih poznavalaca): “Ohalaljivanje krvi klanjača, muvehhida je opasna stvar. Greška po pitanju 1000 kafira je lakša nego li greška ohalaljivanja krvi jednog muslimana.” Zatim prenosi od Kabisija (2/262) da je rekao: “Ne prolijeva se krv osim zbog jasne stvari. A u ‘odgoju’ bičem i zatvoru je lijek za bezumnike.”

Kada bi se takvi zauzeli traženjem šerijatskog znanja, listanjem knjiga uleme i iščitavanjem osnova i ogranaka uvidjeli bi da prije ohalaljivanja imetka i krvi, bez obzira bio povod toga riječi ili djela koja su kufr, ima stepena, uslova i prepreka koji nas sprječavaju da donosemo sud tekfira a kamoli da ohalalimo krv i imetak. Ovaj govor posebno upućujem onima koji su se okomili na potlačene muslimane od daija i mu'mina koji nisu zaštićeni od strane taguta, njihova zakona i sistema. Sud o djelu ili govoru da je kufr ne povlači za sobom obavezno i tekfir određene osobe, kako smo već spomenuli, stoga ne povlači za sobom ni posljedice koje oni priželjukuju i iščekuju.
Svemu tome dodaj mišljenje većine učenjaka – šta više Ibn-Munzir spominje da je koscenzus na tome – da imetak murteda ne nestaje samim činjenjem djela riddeta, osim ako se ne radi o teškom riddetu (riddetun mugalleza) ili je murted mumteni’ (nepristupačan). Jer je obaveza da se od murteda traži pokajanje zbog mogućnosti njegova povratka islamu.

Svako ko promotri fetvu Šejhul-islama – od koje su istrgli samo dio kojeg smatraju dokazom – uvidjeće da je fetva od početka do kraja dokaz protiv njih. Šejhul-islam, rahimehullah, je upitan o gradu Mardin kojeg su Tatari osvojili i njime zavladali, a u tom gradu ima ljudi koji su muslimani. Pa je odgovorio rahimehullah: “Hvala Allahu, krv i imetak muslimana su zabranjeni bez obzira gde se oni nalazili u Mardinu ili drugom mjestu… Ukoliko onaj koji boravi u njemu (Mardinu) nije u stanju da praktikuje svoju vjeru obaveza mu je da učini hidžru. Ukoliko je u stanju da praktikuje svoju vjeru onda je hidžra poželjna ali nije obavezna…” Da bi nakon toga rekao: “Nije dozvoljeno kuditi ih i optuživati nifakom u cjelini jer se kuđenje i optuživanje nifakom vraća na svojstva spomenuta u Kur’anu i sunnetu a pod koja potpadaju neki stanovnici Mardina a i drugi. A što se tiče stanja Mardina, da li se smatra zemljom protiv koje se ratuje (daru el-harb) ili zemljom primirja (daru es-silm), činjenica je da ona sadrži oba elementa. Nije na stepenu zemlje primirja u kojoj se sprovode propisi islama zbog toga što je njena vojska muslimanska, niti je na stepenu zemlje sa kojom se ratuje (daru el-harb) čiji su stanovnici nevjernici. Već spada u treću vrstu države u kojoj se prema muslimanu postupa onako kako to zaslužuje i prema onome koji izađe iz islamskog šerijata onako kako zaslužuje.” Završen citat, skraćeno iz “Medžmu’atul fetava” 28/135.
Dakle, Šejhul-islam konstatuje:

– Da je osnova u krvi i imetku muslimana svetost i zaštićenost ma gdje oni bili. Stanje zemlje ili grada nema uticaja u tome. Propis sačuvanosti krvi i imetka se veže za čovjekovo ispoljavanje islama a ne za ispoljavanje islama od strane zemlje.

– Nije dozvoljeno napadati (optuživati) muslimane osobinama nifaka i tome slično zbog činjenice da je zemlja pala u nevjerničke ruke, a uz to muslimani nisu promjenili ništa od svog stanja (tj. ostali su onakvi kakvi su bili prije nego li je država pala u nevjerničke ruke, op.prev.)
– Država, o kojoj je Šejhul-islam upitan, i njoj slične, pored toga što se na nju poklapa opis fekiha (pravnika) kojim opisuju zemlju protiv koje se ratuje (daru el-harb) zbog prevlasti nevjernika, propis njenih stanovnika se razlikuje. Takva država nije poput države koja je u osnovi islamska, u kojoj se ehlul kitabije prepoznaju na osnovu posebne odjeće koju nose i u kojoj se ne ostavlja murted u stanju riddeta, (tj. nad njim se sprovodi šerijatska kazna op.prev). Osnova stanovnika u takvoj zemlji, mimo ehlul kitabija, jeste da su muslimani. Stoga je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio čovjeku da u takvoj državi naziva selam onome koga zna i koga ne zna. Zato fekihi jasno ukazuju na ovo pravilo i koriste ga kao dokaz u ograncima pa kažu: “Osnova u islamskoj zemlji (daru el-islam ) jeste islam.”
Niti je (Mardin i njemu slično mjesto) poput zemlje protiv koje se ratuje (darul-harb), čiji su stanovnici nevjernici, a koja nikada nije bila islamska država niti većinu njenih stanovnika čine muslimani.

Zato se Mardin ne smatra državom koja je u osnovi nevjernička, jer je prije prevladavanja nevjernika bila islamska država i većina njenog stanovništva su činili muslimani. I zato se propis njenih stanovnika ne veže za gore spomenuti termin. Onaj ko u takvoj zemlji ispolji islam biće sačuvan njegov imetak i krv i sa njim će se ophoditi kao što se ophodi prema muslimanima. A onaj ko izađe iz okvira islamskog šerijata sa njim će se postupati onako kako zaslužuje. Dakle, govor Šejhul-islama je jasan i u njemu nema nikakve nejasnoće.
Ali se ovdje radi, kako to Šejhul-islam spominje na drugom mjestu, o tome da spojenost šeheveta (strasti) sa šubhom jača nagon za šubhom i rezultira neispravnim znanjem i razumijevanjem. Takvi ljudi su u svom bolesnom razumijevanju našli potporu za svoje šubhe i ‘ganimaške strasti’ (od riječi ganimet tj. plijen).

Uzeli su riječi Šejhul-islama: “Niti je na stepenu države s kojom se ratuje (daru el-harb) čiji su stanovnici nevjernici,” i kufr uzeli kao osnovu u svakoj zemlji koja potpada pod termin nevjerničke države, makar svojstvo kufra te zemlje bila novonastala stvar zbog prevlasti nevjernika. Na osnovu toga su protekfirili stanovnike takve države, bez obzira što se većina njih pripisuje islamu. Zauzeli su čvrsto takav stav i ustrajali na njemu.

Ja sam još davno promotrio termin darul-islam i darul-kufr i sakupio govor velikog broja učenjaka i njihove definicije zemlje (dara). Pogledao sam i u posljedice koje za sobom povlači ovaj termin kod tih učenjaka i nisam našao kod uleme muhakkika, (dubokih poznavalaca), ono što ovi (koji tekfiraju na osnovu pravila ”Osnova kod ljudi je kufr jer je država (dar) nevjernička država”, op.prev.) ciljaju, posebno kada je riječ o državi kod koje je kufr novonastala stvar i čije je većinsko stanovništvo bilo muslimansko.

Jeste, našao sam nešto što naliči njihovom govoru ali kod zabludjelih haridžija. Tako Ezarike, sljedbenici Nafia ibn Ezreka, kažu: “Ko boravi u nevjerničkoj državi je kafir, nema drugog izlaza osim da napusti takvu državu.” Dobro je poznato da oni državu onih koji se ne slažu sa njima od muslimana smatraju nevjerničkom.

Bejhesije i Aufije (haridžijske sekte) kažu: “Kada vladar postane nevjernik i podanici isto tako bivaju nevjernici bez obzira bili oni prisutni ili odsutni.” O apsurdu i džehlu ovih ljudi će biti riječi u četvrtom poglavlju.

Što se tiče uleme muhakkika pogledao sam njihov govor i nisam našao ništa od takvih izjava. Na ovo što spominjem od uleme ne utiču riječi Džessasa u “Ahkamu el-Kur'an” i drugih, a za koje brzopletnik može pomisliti da su u njegovu korsit. To što Džessas spominje se ne veže za ono o čemu mi govorimo već se veže za neprijateljsku zemlju pod kojom podrazumevaju državu protiv koje se ratuje (darul-harb) ili zemlju koja je u osnovi nevjernička (darul kufr el-aslijje) i to u situaciji kada postoji islamska država i džemat muslimanima kojem se čovjek može priključiti pa on to iz nemarnosti ne učini i ostane sa mušricima. Ali nisam nigdje našao da neko koristi ovo pravilo i primjenjuje ga u cjelini na stanovnike države u kojoj je kufr novonastala stvar, bez uzimanja u obzir potlačenost muslimana i nepostojanja islamske zemlje ka kojoj bi se mogla učiniti hidžra i naći sklonište. Isto tako ne uzimaju u obzir to što se musliman ne poklapa sa nevjernicima i ne pomaže ih u njihovom kufru. Tako nešto nisam našao. Na kraju mi se svidio govor Ševkanija u “Sejlu el-džerrar” (6/574) gdje kaže: ”Znaj da je govor o zemlji kufra i zemlji islama jako male koristi, iz razloga koje smo spomenuli kada smo govorili o zemlji protiv koje se ratuje (daru el-harb). Imetak i krv kafira protiv kojeg se bori (kafir el-harbi) je dozvoljen u bilo kojoj situaciji, osim ako mu muslimani ne daju eman (garanciju sigurnosti). Dok je krv muslimana i njegov imetak sačuvan zaštitom islama bez obzira bio on u zemlji protiv koje se ratuje ili nekoj drugoj zemlji.”

Ovo je ono što nas interesuje a što se poklapa sa govorom Šejhul-islama o Mardinu i drugim mjestima.

Sva ulema je na tom stavu. Ukoliko propratiš njihove definicije darul-islama i darul-kufra vidjećeš da su ti pojmovi fikhski termini koji nemaju uticaja na propis onoga ko je u stanju spoznati svoju vjeru u bilo kojoj državi. Te da je onaj ko ispolji islam, i ne dođe sa onim što ga ruši, sačuvana imetka i krvi ma gdje on bio.

Pored određenih razlika u definicijama, većina učenjaka je na stanovištu da se ovaj termin koristi shodno nadmoći i propisima koji vladaju državom. Stoga, ukoliko državom vladaju propisi kufra ili su njome preovladali kafiri onda ulema takvu državu naziva nevjerničkom (darul-kufr). I ukoliko državom preovladavaju muslimani ili njome vladaju propisi islama, makar njeno većinsko stanovništvo sačinjavali nevjernici, onda takvu državu nazivaju islamskom (darul-islam). Primjer islamske države čije većinsko stanovništvo sačinjavaju nevjernici jeste primjer određenih mjesta i gradova štićenika (zimija) u državi kojom vladaju muslimani.

Ibn-Hazm (preselio 456. h.) kaže: “A riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: ‘Ja se odričem svakog muslimana koji živi među mušricima’ se odnose na državu protiv koje se ratuje (darul-harb). Jer, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je postavio određene ljude kao namjesnike na Hajberu, čije je stanovništvo bilo isključivo židovsko. Onaj ko boravi među zimijama (štićenicima) u njihovim gradovima radi toga što je postavljen kao namjesnik njima ili radi trgovine, time ne postaje nevjernik niti griješnik. Naprotiv, on je muhsin (onaj koji ispravno postupa) jer takvo mjesto je islamsko mjesto, to zbog toga što se tretman jedne države veže za onoga ko njome nadvlada, sudi u njoj i posjeduje je.” “Muhalla” 11/200.

Kadi Ebu Jala el-Hanbeli (preselio 458. h.) kaže: “Svaka država kojom provladavaju propisi kufra nad propisima islama jeste nevjernička država.” “El-mu’temed fi usuliddin” 276. str.

Ibn-Kajjim (prerselio 751. h.) kaže: ”Svaka država u kojoj se ne sprovode propisi islama nije islamska država pa makar se i nalazila blizu islamske države. Taif je blizu Mekke ali se nije smatrao islamskim mjestom osvajanjem Mekke.” “Ahkamu ehliz-zimme” 1/366.

Ševkani (preselio 1250. h.) kaže: ”U obzir se uzima nadmoć riječi. Ukoliko su naredbe i zabrane u rukama muslimana onda je država islamska, i neće njenom svojstvu škoditi pojavljivanje određenih nevjerničkih svojstava jer ona nisu došla do izražaja snagom nevjernika i njihovim napadom. Kao što je slučaj sa zimijama od jevreja, kršćana i onima kojima je dat eman (sigurnost) a koji žive u islamskim gradovima. Ukoliko je situacija oprečna ovoj onda je i opis države oprečan.” “Sejlu el-džerrar” 4/575.

Sulejman ibn Sehman (preselio 1349.h.) u stihovima kaže:

Ukoliko kafir nadvlada islamskom zemljom i u njoj se proširi strah
I ukoliko se u državi propisi kufra jasno i otvoreno ispoljavaju
I oslabe propisi Muhammedova šerijata i islam ne dominira
Onda je to zemlja kufra kod svakog muhakkika, kako to kažu poznavaoci,
Al se kufrom ne sudi svakom ko je u toj državi jer puno je ljudi u njoj koji dobra djela čine

Čitajući ove i druge definicije vidjećeš da je ulema složna po pitanju ovog termina u kojem dominacija i propisi koji se sprovode utiču na svojstvo države. Ulema, kao što vidiš, uglavnom upozorava da je krv i imetak muslimana sačuvan ma gdje on bio, te da islam većine stanovnika ili njihov kufr nema uticaja u propisu države. Isto tako propis države nema uticaja u sudu kufra ili islama njenim stanovnicima posebno kada se radi o državi u kojoj je kufr novonastala stvar. I kao što kaže Sulejman ibn Sehman:

“Al’ se kufrom ne sudi svakom ko je u toj državi, jer puno je ljudi u njoj koji dobra djela čine”

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je osvojio Hajber 7. godine po hidžri. Svi stanovnici Hajbera su bili židovi. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ih je ostavio na Hajberu uz nagodbu da obrađuju zemlju. Prevlašću muslimana i dominacijom njihovih propisa Hajber je postao islamska država. Bilo je dozvoljeno nastaniti se i živjeti u njemu a Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je imao namjesnike u njemu.
S druge strane se u Jemenu Esved el-Ansi proglasio poslanikom a neki ljudi se odmetnuše od vjere slijedivši njega. Zavladao je San'aom – a sve se to odvijalo u zadnjim danima života Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem – i ubio namjesnika Ibn-Bazana kojeg je postavio Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem. Kada je još više ojačao neki namjesnici Allahovog Poslanika pobjegoše u Medinu. Puno ljudi se odmetnulo od vjere. Muslimani su se tada ophodili prema Esvedu koristeći tukju. Svojim ne bježanjem i ostankom u državi riddeta nisu postali nevjernici. Među njima je bio i Fejruz ed-Dejlemi i njegovi drugovi koji su ustrajali sve dok nisu ubili Esveda el-Ansija i povratili vlast u ruke muslimana.

San'a (glavni grad Jemena) je u vrijeme Esveda postala zemlja riddeta, nakon što je bila islamska, sebebom prevlasti murteda. Kao takva je ostala 4 mjeseca ili blizu toga.

Međutim to nije bila prepreka da se u njoj ne nađe dobrih muslimana koji su koristili tukju i radili na povratku vlasti u ruke muslimana, sve dok na kraju nisu ubili Esveda i Jemen povratili u ruke muslimana. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, im to nije negirao niti je rekao da su postali nevjernici zbog toga što su ostali i nisu se priključili muslimanima, jer državom su prevladali nevjernici. Uz to postojala je islamska država i džemat muslimana.

Zatim, nakon toga, kada je Egipat pao u ruke Ubejdija, kafira od Beni Ubejda el-Kaddaha, i kada su njime zavladali, Egipat je postao zemlja njevjerstva i riddeta a prije toga je bila islamska i većina njenih stanovnika su bili muslimani. U njihovoj vlasti Egipat je ostao oko 200 godina tokom kojih su ispoljili svoj rafidizam, kufr i zindikluk. Ibn-Dževzi je o tome napisao knjigu “En-nasru ala Misr”. Pored toga niko od uleme muhakkika nije rekao da propis kufra koji se odnosi na državu i one koji su njome prevladali obuhvata i potlačene stanovnike.

Među tim ljudima (koji su ostali u Egiptu za vrijeme Ubejdija) je bilo uleme, fekiha i dobrih ljudi. Neki od njih su se skrivali jer nisu bili u stanju ispoljiti svoje vjerovanje o Beni Ubejdu. Šta više, nisu bili u stanju citirati ni jedan hadis Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, iz bojazni da ne budu ubijeni, kako to spominje Ibrahim ibn Seid drug Abdul Ganijja ibn Seida, koji se sustegao od prenošenja hadisa iz straha da ne bude ubijen.

Muslimani su u cjelini prikrivali svoju mržnju i odricanje od Beni Ubejda. Neki su to ispoljavali na način kojim bi izbjegli njihovu srdžbu. Sujuti na početku knjige “Hulefau er-rašidin” spominje da je Ibn-Halkan rekao o ubejdijama: “Prizivali su znanje gajba, priče o tome su opće poznate. Jedne prilike se Aziz (jedan od njihovih vladara) popeo na minber i vidio papir na kojem je pisalo:

Zulmom i tiranijom smo zadovoljni
al ne kufrom i budalaštinama
ako ti je dato znanje gajba
onda nam reci ko je vlasnik ovog papira

Neka žena je njemu napisala: ”Zaklinjem te onim koji je jevreje uzdigao Mišaom, kršćane Ibn-Nesturom, a ponizio muslimane tobom, da pogledaš moje stanje.”

I ko je od uleme muhakkika, a ne brzopletih hvalisavaca, protekfirio ove ljude samo zbog toga što su boravili u zemlji kufra ne ispoljavajući nikakav sebeb koji vodi kufru. Pored toga što je u to vrijeme postojala islamska zemlja ka kojoj su mogli učiniti hidžru, pa kako je tek onda sa našim stanjem danas kada nemamo islamsku državu.

Ubejdije su, kako to spominje Zehebi, bili gori po islam od tatara. Neki su čak psovali poslanike. A što se tiče psovanja ashaba pričaj do mile volje.Sujuti, od ebu Hasana el kabisijja, spominje da su Ubejdullah i njegovi sinovi ubili 4000 hiljade učenjaka i pobožnjaka koji su odbili da se odreknu izgovaranja tereddija ashabima (tj. reći radijellahu anhum – Allah bio zadovoljan njima) i odabrali smrt. I kaže: “Kamo sreće da je bio (Ubejdullah) rafidija, bio je zindik.” “Tarihu el-hulefa” 13. str.

Vidiš da je u Egiptu tada bilo fekiha. Ebu Muhammed el-Kajrevani el-Kejzani kaže: ”Oni koji su ostali od fekiha su ostali da bi im proturiječili, da ljudi ne bi zbog njih upali u fitnu i ostavili svoju vjeru.”

Neki od fekiha su tajili svoju akidu a neki su ispoljavali i bili ubijani. Kadi Ebu Bekr el-Bakilani kaže: ”Mehdi Ubejdullah je bio batinija, pokvaren čovjek. Nastojao je uništiti islam. Poubijao je ulemu i fekihe, da bi njihovim ubistvom olakšao izvitoperivanje istine.” “Tarihu el-hulefa” 12. str.

Od učenjaka koji se suprostavio njihovom kufru je i šehid – smataramo ga takvim – Ebu Bekr en-Nablusi, kojeg je Muizz doveo i upitao: ”Čuo sam da si rekao: ‘Kada bih imao 10 strelica, devet bih bacio na rimljane a desetu na egipćane, (tj. na njih)’.” “Ne, nisam tako rekao,” – odgovori Ebu-Bekr. Muizz je pomislio da se povratio od svojih riječi pa ga je upitao: ”Kako si onda rekao?” “Rekao sam” – odgovori Ebu-Bekr – “treba da bacimo devet strelica na vas a potom da vas gađamo i desetom.” “Zašto” – upitao ga je Muizz. “Zato što ste promjenili vjeru, pobili salihine (dobre ljude), utrnuli božije svjetlo i tvrdite da je vaše ono što vam ne pripada” – odgovorio je Ebu-Bekr. Uzeli su ga i izbičevali a potom su doveli jevreja kojem su naredili da ga odere. Jevrej ga je počeo drati a Ebu-Bekr je učio Kur’an. Kaže jevrej: ”Smilovao sam mu se pa sam ga, kada sam došao do njegova srca, udario nožem i on je preselio.” Skraćeno iz “El-bidaje ven-nihaje” 11/284, a pogledaj isto tako “Sijeru e’alami en-nubela” 16/148.

Dokaz iz svega gore navedenog jeste, da se stanje muslimana u određenim mjestima koja su bila islamska pa su njima zavladali kafiri razlikovalo od pojedinca do pojedinca. Neko je bio potlačen, neko se skrivao a neko koristio tukju. A bilo je i mudžahida koji su ustrajali u svojoj vjeri. Niko od uleme ih nije protekfirio dok god ne bi učinili neko djelo koje ruši islam ili jasan sebeb kufra.

Ulema je protekfirila one koji su potpomogli nevjernike ili murtede i ispoljili svoju ljubav prema njima i one koji su se svrstali pod njihovu državu i njihov nevjernički propis. Kao što Ibn-Kesir prenosi u “El-bidaje ven-nihaje” 11/284 od Kadi el-Bakilanija da je rekao o Ubejdijama: ”Njihov mezheb je očit kufr a njihova vjera rafidizam, a isto tako i oni koji su se svrstali pod njegovu (Ubejdullahovu) državu, koji su mu pokorni, koji ga potpomažu i s njim prijateljuju. Allah naružio i njega i njih.

Primjera ovakve vrste kroz historiju je puno…

A dokaz koji proizilazi iz toga, jeste, da je islam osnova kod svake osobe koja se pripisuje islamu ili ispoljava obilježja islama, sve dok kod takve osobe ne vidimo neke od sebeba kufra. Osnova kod takve osobe jeste da je njegova krv, imetak i čast sačuvana ma gdje on bio.
Kaže Uzvišeni tebareke ve teala:

وَلَوْلَا رِجَالٌ مُّؤْمِنُونَ وَنِسَاء مُّؤْمِنَاتٌ لَّمْ تَعْلَمُوهُمْ أَن تَطَؤُوهُمْ فَتُصِيبَكُم مِّنْهُم مَّعَرَّةٌ بِغَيْرِ عِلْمٍ لِيُدْخِلَ اللَّهُ فِي رَحْمَتِهِ مَن يَشَاء لَوْ تَزَيَّلُوا لَعَذَّبْنَا الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْهُمْ عَذَابًا أَلِيمًا

”I da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene, koje ne poznajete, pa tako i ne znajući, zbog njih sramotu doživjeli, – Mi bismo vam ih prepustili…” (El-Feth, 25).

Uzvišeni je nazvao ove ljude vjernicima pored toga što su bili u Mekki kada je bila nevjernička zemlja i pored toga što su se prikrivali tako da ih vjernici nisu znali.

U “Revadatu et-talibin” (10/182) stoji: ”Ukoliko je musliman, koji boravi u nevjerničkoj državi, slab i nije u stanju ispoljavati svoju vjeru, haram mu je boraviti u takvom mjestu. Obaveza mu je učiniti hidžru u islamsku državu, a ako nije u stanju onda je opravdan sve do momenta u kojem je to u stanju učiniti. Ukoliko se takva država osvoji onda spada sa njega obaveza hidžre. A ako je u stanju ispoljavati svoju vjeru (u nevjerničkoj zemlji) zbog njegova ugleda u narodu ili zbog plemena koje ga štiti i ne plaši se za sebe fitne u vjeri, hidžra mu nije obavezna, ali je poželjna da ne bi povećavao njihovu brojčanost, ili da se ne bi naklonio njima, ili da mu oni ne naprave kakvu spletku. Drugi kažu i tada je obavezna hidžra. To spominje imam (tj. Šafija) a ispravno je prvo mišljenje.”

Maverdi kaže: ”Ako čovjek u nevjerničkoj državi ima familiju i pleme, te je u stanju ispoljavati svoju vjeru, nije mu dozvoljeno učiniti hidžru, jer je mjesto u kojem se on nalazi postalo islamsko.”

U komentaru ovih riječi Rešid Rida kaže: ”Ovaj govor je batil, iz razloga što ispoljvanje vjere od strane čovjeka ne čini mjesto islamskim samo zbog toga, jer su propisi u takvoj zemlji nevjernički. Sve evropske zemlje se ne suprostavljaju onima koji u njima ispoljavaju vjeru ili pozivaju njoj. Čak i u situaciji kada ratuju sa muslimanima. S druge strane, hidžra iz jedne islamske zemlje u drugu je dozvoljena konsenzusom. Da je rekao: ‘Nije mu obaveza hidžra u takvoj situaciji’, bilo bi blizu istini. A možda je tako u osnovi ali je došlo do greške prilikom prepisivanja.” Završen citat, iz knjige “Šerhu el-erbeine en-Nevevijje” 13. str. u sklopu “Medžmu’a el-hadis en-nedždijje”.

I kaže Uzvišeni govoreći o detaljima ubistva vjernika greškom:

فَإِن كَانَ مِن قَوْمٍ عَدُوٍّ لَّكُمْ وَهُوَ مْؤْمِنٌ فَتَحْرِيرُ رَقَبَةٍ مُّؤْمِنَةٍ

”Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba – vjernika” (En-Nisa’ 92)
Uzvišeni je ubijenog nazvao vjernikom i obavezao keffaret (otkupninu) za njegovo ubistvo pored toga što je boravio sa našim neprijateljima u državi protiv koje se ratuje. To je mišljenje skupine selefa, fekiha i mufessira, kako stoji u tefsiru Ibn-Džerira a i drugim. Pogledaj isto tako “Revdatu et-talibin” 9/381.

Ševkani, u “Fethu el-kadir” 1/498, kaže: ”Vjernik kojeg muslimani ubiju u zemlji nevjernika misleći da nije musliman – zbog toga što je ubijeni bio nevjernik pa potom prihvatio islam ali nije učinio hidžru – onaj ko takvog ubije nije dužan platiti krvarinu (dija). Na njemu je da oslobodi roba vjernika. Ulema se razilazi oko razloga poništenja krvarine. Tako jedni kažu da se razlog ogleda u nevjerstvu staratelja ubijenog, zato nemaju udjela u krvarini jer su nevjernici. Drugi kažu da je to zbog slabe sačuvanosti (hurmeta) takve osobe koja je povjerovala, ali nije učinila hidžru. Uzvišeni kaže:

وَالَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يُهَاجِرُواْ مَا لَكُم مِّن وَلاَيَتِهِم مِّن شَيْءٍ حَتَّى يُهَاجِرُواْ وَإِنِ اسْتَنصَرُوكُمْ فِي الدِّينِ فَعَلَيْكُمُ النَّصْرُ إِلاَّ عَلَى قَوْمٍ بَيْنَكُمْ وَبَيْنَهُم مِّيثَاقٌ وَاللّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

”Oni koji su povjerovali ali hidžru nisu učinili, vi sa njima nemate ništa. A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć priteknete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite” (El-Enfal 72 ).” Završen citat.

Pogledaj kako ih je Uzvišeni opisao imanom pored toga što nisu učinili hidžru, i to kada postoji islamska država i u situaciji u kojoj je hidžra postala obavezna (vadžib).

Ševkani nakon toga spominje da neka ulema smatra plaćanje krvarine u takvom slučaju vadžibom, s tim što krvarina ide u bejtul-mal (državnu kasu muslimana). Ovo mišljenje podupire hadis kojeg bilježi Ebu-Davud 2642 i Tirmizi od Džerira ibn Abdullaha da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslao pohod na Has’am. Neki ljudi su potražili utočište činjenjem sedžde ali su bili ubijeni. Kada je to čuo Allahov Poslanik, naredio je da se plati pola krvarine i rekao: ”Ja se odričem svakog muslimana koji boravi među mušricima.” Upitali su: ”Zašto O Allahov Poslaniče?” “Oni se zajedno ne mogu spojiti,” odgovorio je Poslanik.

Hadis je ocjenjen slabim zbog irsala jer ga je velika skupina prenijela bez spominjanja Džerira, međutim neka ulema ga je ocijenila vjerodostojnim zbog drugih puteva kojima se hadis prenosi.

Hattabi, i još neka ulema, spominje da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da se plati samo pola krvarine – nakon što je saznao da su ubijeni bili muslimani – zbog toga što su doprijenili svom ubistvu boravkom među nevjernicima. Ubijeni su svojom i tuđom greškom tako da otpada jedan dio krvarine i ostaje jedna polovina. Pogledaj “Avnu el-ma’bud” 7/218.

U svemu ovome je dokaz da se takav čovjek ne tekfiri pored toga što je bio nemaran po pitanju hidžre i što griješi svojim boravkom među nevjernicima. Najjači dokaz tome jeste to što je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nazvao takvog muslimanom, i nije uzdigao svojstvo islama od njega. Na ovu konstataciju ne utiče odricanje Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i činjenica da potpuno odricanje biva samo od nevjernika, jer je cilj pod odricanjem u ovom hadisu odricanje obaveznosti plaćanja potpune krvarine kako se iz samog konteksta hadisa zaključuje. Na to ukazuje i manjkavost njegova prava u pomoći zbog njegove nemarnosti u pogledu hidžre. Sve ovo je dokaz da se ne radi o odricanju koje ukazuje da je osoba izašla iz vjere (tj. ne radi se o beraetu el-mukeffire). Već se radi o drugoj vrsti odricanja koje čovjeka ne izvodi iz vjere a koje je pojasnio sunnet i spomenuo Uzvišeni kada kaže:

وَالَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يُهَاجِرُواْ مَا لَكُم مِّن وَلاَيَتِهِم مِّن شَيْءٍ حَتَّى يُهَاجِرُواْ وَإِنِ اسْتَنصَرُوكُمْ فِي الدِّينِ فَعَلَيْكُمُ النَّصْرُ إِلاَّ عَلَى قَوْمٍ بَيْنَكُمْ وَبَيْنَهُم مِّيثَاقٌ وَاللّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

”Oni koji su povjerovali ali hidžru nisu učinili, vi sa njima nemate ništa. A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć priteknete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate.A Allah dobro vidi ono što radite” (El-Enfal, 72.)

Međutim, ukoliko svojim boravkom među nevjernicima i nemarom po pitanju hidžre, koja je vadžib, pomogne mušrike u borbi protiv muslimana tada odricanje od takvog biva potpuno, tj. izlazi iz vjere.

Nakon što je spomenuo gore spomenuti hadis Ibn-Hazm kaže: ”Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, se ne odriče osim od nevjernika.
Kaže Uzvišeni:

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ

”A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima.” (Tevbe 71).

Nakon toga kaže: ”Ispravno je da je onaj ko se priključi zemlji kufra i rata, boreći se protiv muslimana, takvim postupkom postao murted, za njega se vežu svi propisi riddeta od ubistva kada god se takvog domogne, ohalaljivanja njegova imetka, raskidanje njegova braka i ostalih propisa. A onaj ko pobjegne u državu protiv koje se ratuje zbog zulma kojeg se za sebe bojao i nije ratovao protiv muslimana niti je pomagao u borbi protiv njih, nite je među muslimanima našao nekoga ko bi ga zaštitio, takav nije grješan jer je on prinuđen, prisiljen.” “Muhalla” 13/138,139.

Govor Ibn-Hazma je jasan da odlazak u zemlju kufra biva kufrom kada se tome doda borba protiv muslimana i pomaganje nevjernika u borbi protiv njih. Stoga njegov govor se odnosi na one koji pomažu širk i bore se protiv vjere i na one koji pomažu mušrike i kafire protiv muvehhida, a ne odnosi se općenito na one koji borave u zemlji kufra.

Kaže Ibn-Hazm: ”Prethodno smo spomenuli da je Zuhri Muhammed ibn Muslim ibn Šihab, odlučio, ukoliko Hišam ibn Abdul-Melik preseli, da se preseli kod rimljana. Zbog toga što se Velid ibn Jezid zavjetovao da će ga ubiti ukoliko ga se domogne a on je nakon Hišama trebao biti namjesnik. Kome je situacija ovakva nema sumnje da je opravdan. Isto tako, musliman koji stanuje u Indiji, Sindu, Kini, Sudanu, ili kod rimljana, ukoliko nije u stanju da napusti takvo mjesto zbog puno čeljadi ili zbog manjkavosti imetka ili zbog slabosti u tijelu ili zbog nepostojanja puta, takav je opravdan. A ako se ostajući u toj zemlji bori protiv muslimana ili pomaže nevjernike protiv njih služeći ih ili pišući njima onda je postao kafir.” Završen citat

Pripazi se da zbog riječi Ibn-Hazma ”služeći ih ili pišući njima (tj. nevjernicima) ne protekfiriš – kako to neki fanatici čine – onoga ko općenito pomaže nevjernike nekom uslugom ili pisanjem, jer je Ibn-Hazm povezao pomaganje u ovim stvarima kada se radi o borbi protiv muslimana. Tada je to kufr, tj. borba protiv muslimana i pomaganje nevjernicima protiv muslimana pa makar to bilo pisanjem. Dok općenito pomaganje nevjernika i pisanje njima (kada se ne radi o ratu) nije kufr. O ovome će opširnije biti riječi kada budemo govorili o radu kod nevjernika.

Nakon toga Ibn-Hazm, rahimehullah, kaže: ”A ako živi sa njima radi dunjaluka i tada je kod njih poput zimije (štićenika), a u stanju je priključiti se muslimanima i njihovoj zemlji, onda nije daleko od kufra i nema opravdanja. Molimo Allaha da nas sačuva od toga. A nije takav (tj. nije kafir) onaj ko živi u zemlji kufra ekstremnih frakcija, jer Egipat i Kajrevan (cilja na vlast Ubejdija ovim mjestima) i druga mjesta, u njima se ispoljavao islam, vladari u svakom slučaju ne izjavljuju da se od islama odriču, naprotiv sebe smatraju muslimanima iako su u suštini bili nevjernici. A što se tiče onoga ko dobrovoljno živi u državi Karamita (jedna od ekstremnih šitskih sekti op.prev.) takav je kafir bez ikakve sumnje jer Karamiti ispoljavaju kufr i ostavljanje islama. Utječemo se Allahu od toga. A što se tiče onoga ko živi u državi u kojoj ima određenih novotarija koje vode kufru, takav nije kafir, jer bez obzira na sve to islam i tevhid se ispoljava u takvoj zemlji, priznaje se poslanstvo Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, odriče od svake vjere mimo islama i uspostavlja se namaz, post i ostala obilježja koja su od islama i imana. A hvala pripada Allahu Gospodaru svih svjetova.” Završen citat.

Sve spomenuto se odnosi na situaciju u kojoj postoji islamska država. Pogledaj kako je Ibn-Hazm uzeo u obzir ispoljavanje islamskih obilježja i velikih odlika poput tevhida, priznavanja poslanstva Allahovog Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, obavljanje namaza, posta i pripisivanje vladara islamu bez odricanja od islama, pored toga što su takvi nevjernici. Pogledaj dobro kako je sve to uzeo u obzir dozvoljavajući muslimanu boravak u takvoj zemlji, ili u najmanju ruku netekfiranje takvog zbog njegova boravka u nevjerničkoj zemlji čije je stanje takvo, zemlje i njenih vladara. A niko neće osporiti da je stanje muslimanskih država danas upravo ovakvo osim inadžija.
Isto tako, hadis Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o odricanju od čovjeka koji živi među mušricima je izrečen u vremenu kada je postojala islamska država. I ne samo to već u vremenu kada je hidžra Poslaniku, prije Mekke, bila vadžib. Pored toga Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nije protekfirio one koji su ostali da žive u mušričkim zemljama, ali su zbog svog grijeha bili kažnjeni time što je njihova zaštićenost umanjena.

Stoga, musliman koji živi u nevjerničkoj zemlji u vremenu kada ne postoji islamska država u koju bi učinio hidžru, je opravdan ukoliko se boji Allaha, kloni širka i pomaganja mušrika protiv muslimana. Takav se neće smatrati griješnikom a kamoli nevjernikom radi svog boravka u takvoj zemlji, jer ne postoji islamska država u koju bi se iselio.

Pa kako je tek onda sa onim koji u nevjerničkoj zemlji boravi da bi pomogao Allahovu vjeru, ispoljio tevhid i borio se protiv širka. Nema sumnje da je takav muhsin (onaj koji ispravno postupa) i nagrađen zbog praktikovanja Allahove vjere. U hadisu koji je mutevatir, jer ga prenosi preko 10 ashaba bliska konteksta, stoji da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: ”U mom ummetu će uvjek postojati skupina koja će biti gornja, neće im škoditi oni koji im se opiru niti oni koji ih na cjedilu ostave, sve dok ne dođe Allahova odredba.”
Sličan ovome je i drugi hadis u kojem stoji: ”Konji će uvjek biti zauzdani, u njihovim grivama je hajr do Sudnjeg dana, nagrada i plijen.” Bilježi ga Buharija.

Ova dva hadisa ukazuju na postojanje iskrenih muslimana i mudžahida sve do Sudnjeg dana. Oni će biti prisutni u svakim uslovima bez obzira postojala islamska država ili ne.

Ulema čak obavezuje muslimanu boravak u nevjerničkoj zemlji ako je u stanju da radi na njenoj promjenu u islamsku. Širbini u “Muhtadžu” 4/239, kaže: ”Ukoliko čovjek u zemlji protiv koje se ratuje ima zaštitu i odvojen je od nevjernika, vadžib mu je ostati u njoj, jer mjesto u kojem on boravi je islamsko i ukoliko bi učinio hidžru postalo bi nevjerničko, a to je haram. Jeste, bolje mu je da učini hidžru ukoliko se nada da će svojom hidžrom pomoći muslimanima, kako to spominje Maverdi. Svojim boravkom u takvoj zemlji boriće se protiv nevjenika i pozivati ih u islam ukoliko bude u stanju.”

Nevevi u “Revdatu et-talibin” prenosi od vlasnika knjige “Havi” da kaže: ”Ukoliko se svojim boravkom nada uspostavljanju islama onda je bolje da ostane. A ukoliko u zemlji protiv koje se ratuje ima zaštitu i odvojen je od nevjernika, vadžib mu je ostati u njoj, jer mjesto u kojem on boravi je islamsko i ukoliko bi učinio hidžru postalo bi nevjerničko a to je haram. Zatim, ako je u stanju da se bori protiv njih i poziva ih u islam to mu je obaveza a ako nije u stanju nije mu obaveza, a Allah najbolje zna.”

Pogledaj kako je ova ulema obevezala boravak u nevjerničkoj zemlji u ovakvoj situaciji. Pa gdje je onda fanatik koji zbog toga tekfiri.
Hafiz Ibn-Hažer u “Fethu” kaže: ”U njemu je – tj. u hadisu koji govori o konjima – radosna vijest o ostanku islama i njegovih sljedbenika do Sudnjeg dana. Jer, opstanak džihada nužno iziskuje opstanak mudžahida a oni su muslimani. Ovaj hadis je poput drugog hadisa u kojem stoji: ”Skupina od mog ummeta će se uvjek boriti na istini.” “Knjiga džihada i pohoda”, poglavlje: ‘Džihad ostaje do Sudnjeg dana, bez obzira bio sa dobrim ili pokvarenim (vladarem)’.”

Sličan u značenju je i hadis Huzejfe ibn Jemana kojeg bilježi Buharija i Muslim: ”… A ako ne budu imali džemata niti vladara? Pa je Allahov Poslanik odgovorio: ”Odvoji se od svih tih skupina, makar se zubima uhvatio za stablo drveta, sve dok ti ne dođe smrt a ti si u takvom stanju.” U njemu je dokaz da nestanak muslimanskog džemata i njihova vladara nema uticaja na islam čovjeka ili njegov kufr. Već se propis veže shodno onome što on ispoljava.

Sve ovo ukazuje da je musliman koji boravi u nevjerničkoj državi i nije učinio hidžru u islamsku državu zbog nemoći ili prepreke koja ga je sputala, ili zbog toga što je u stanju da u nevjerničkoj zemlji ispoljava islam, ili da se bori radi uzdizanja vjere, musliman sačuvane krvi i imetka.

A još preče je da takav bude musliman u situaciji kada u osnovi ne postoji islamska država kojoj bi učinio hidžru.

Allah, tebareke ve teala, nije vezao propise tekfira za stvari u kojima čovjek nema uticaja, već ih je vezao za očite i precizne razloge koje smo spomenuli a koji se ograničavaju na riječi ili djela kufra koje je obveznik (mukellef) počinio. Ukoliko ništa od toga nije počinio nema puta ka tekfiru takve osobe radi stvari koje su se desile mimo njegove volje, dok god pri sebi ima osnovu islama.

Rezime bi bio, da termin nevjernička država (darul-kufr) nema uticaja na propis onih koji u njoj žive, posebno u vremenu kada su sve države nevjerničke, neke od njih su u osnovi nevjerničke dok su druge postale nevjerničke (nakon što su bile islamske) zbog prevlasti kafira i njihovih propisa koji se u njima sprovode.

To, (da termin nevjernička država ‘darul-kufr’ nema uticaja na propis onih koji u njoj žive), se još više potvrđuje ukoliko se radi o zemlji u kojoj je kufr novonastala stvar (darul kufr et-tari) tj. kada je zemlja bila islamska prije nego li je postala nevjernička, a u njoj se još uvjek većina stanovništva pripisuje islamu. Ovu stvar je zaboravila, ili se se pravi da je zaboravila, većina entuzijazista. Nisu napravili razliku između države koja je u osnovi nevjernička, gdje ulema kada govori o nekim meselama pripaja propis stanovnika shodno propisu države, i između zemlje u kojoj je kufr novonastala stvar, tj. zemlje koja je bila islamska pa su njome zavladali nevjernici. Fekihi (pravnici) kada govore o takvoj državi u osnovi sude islamom i ismetom (sačuvanost, zaštita) osobi čije stanje nismo u stanju utvrditi, poput umrle osobe, lekita (nahoče) ili luđaka. Sve to iz opreznosti po pitanju muslimana i njihove krvi pa makar se radilo i o jednom muslimanu. Jer, islam je gornji i nad njim se ništa ne može uzdići. Šta više, neka ulema sudi islamom makar u njoj nepostojalo onih koji ispoljavaju islam zbog mogućnosti da se radi o mu'minu koji skriva svoj iman.

Imam Nevevi prenosi od Rafija u “Revdatu et-talibin”, njegov govor o lekitu (nahoče) koji se nađe u nekoj zemlji gdje spominje da je njegov propis shodno državi u kojoj se nađe pa kaže: ”Postoji tri vrste islamskih zemalja: Prva: država u kojoj žive muslimani, lekit (nahoče) se u takvom slučaju smatra muslimanom, makar u takvoj državi imalo zimija jer islam preovladava stanovništvom. Druga: Država koju su osvojili muslimani i ostavili je u rukama nevjernika uz plaćanje džizje. Takvu zemlju muslimani ili posjeduju ili je pak ne posjeduju ali su sa njenim stanovnicima sklopili ugovor. Lekit se u takvoj zemlji smatra muslimanom dok god ima jednog muslimana pa naviše. A ako nema muslimana onda je lekit kafir po ispravnom mišljenju, a ima i onih koji kažu da je on musliman zbog mogućnosti da se radi o djetetu čiji roditelji prikrivaju islam. Treća: država u kojoj su muslimani živjeli pa je napustili i njome zavladali nevjernici. Ako u takvoj državi nema onih koji su poznati kao muslimani onda je lekit kafir po ispravnom mišljenju. Ebu-Ishak kaže: ‘Naprotiv takav je musliman zbog mogućnosti da se radi o osobi koja prikriva svoj iman. A ako u njoj ima onih koji su poznati kao muslimani onda je lekit musliman'…”

To je kada se radi o islamskoj državi a što se tiče države koja je u osnovi nevjernička kaže: ”Ukoliko u nevjerničkoj zemlji nema muslimana onda se pronađenom lekitu sudi kufrom. A ako u njoj ima muslimana koji su trgovci i stanuju u takvoj državi, da li se tada donosi propis kufra shodno državi ili propis islama? Postoji dva mišljenja, a ispravnije je drugo.”

Pogledaj opreznosti učenjaka i davanje prednosti propisu islama kada se radi o problematičnoj situaciji čak i u državi koja je u osnovi nevjernička, iz poštovanja prema hurmetu (svetosti, sačuvanosti) muslimana i njihove krvi. Stoga je sud o islamu preči kada se radi o državi u kojoj je kufr novonastala stvar, i u kojoj se većina stanovnika pripisuje islamu.

U svakom slučaju dok god ulema koristi ovaj termin kao ukaz da u nevjerničkoj državi prevlast i nadmoć pripada njima i njihovim propisima, nije ispravno na osnovu toga zasnovati pravilo da je osnova kod ljudi kufr, posebno kada se radi o zemlji u kojoj je kufr novonastala stvar i u kojoj se većina ljudi pripisuje islamu i ispoljavaju njegova obilježja.

Kada ovaj termin nema uticaja na propis niti se veže za stanovnike određene zemlje i vjeri kojoj pripadaju, kako onda donijeti osnovu na osnovu njega. Jer donošenje osnove znači uzimanje u obzir propisa u osnovi (istishabu hukmi el-asl), kada bi taj termin bio povezan sa vjerom većine stanovnika jedne države onda bi ta osnova mogla doći u obzir. Zato fekihi, kada govore o islamskoj zemlji u kojoj su ehlul kitabije obavezni nositi posebnu odjeću i u kojoj se murted ne ostavlja u stanju riddeta, ili kada govore o zemlji koja je u osnovi nevjernička, u koju nikada nije ušao islam niti većinu njenog stanovništva sačinjavaju muslimani, vidjećeš kako povezanost propisa sa državom upotrebljavaju u jako tijesnim oblastima, gdje spoljašnost niti znaci nisu ispoljeni. Poput lekita, luđaka ili umrlog koji se nađu u jednoj od ove dvije države (islamskoj ili nevjerničkoj) a koje niko ne poznaje niti postoji ikakv trag koji upućuje na njihovu vjeru. U takvim slučajevima fekihi su vezali propis za državu, tj. uzeli su u obzir vjeru stanovnika te države a nisu postupili poput tih gulata (fanatika) koji su uzeli u obzir samo taj termin (tj. termin nevjernička država) koji se zasniva na osnovu prevlasti i propisa, i to u državi u kojoj je kufr novonastala stvar.
U svakom slučaju, propis koji se zasniva shodno državi oko kojeg su fekihi govorili nema uticaja na ono o čemu mi govorimo. On se ne odnosi na onoga koji ispoljava neke znakove islama i njegova obilježja. Pored toga vidiš kako takvu osobu tekfire određeni fanatici na osnovu ovog pravila (tj. pravila ”Osnova kod ljudi je kufr jer je država-‘dar’, nevjernička država”).

Ovo pravilo se ograničava na osobu nepoznatog stanja čije stanje ne možemo spoznati zbog nepostojanja znakova, malenkosti, smrti, ili gubljenja razuma, a uz to nema staratelja (evlija’) od roditelja ili drugih koji tvrde da dotična osoba pripada njima pa da se njima i pripoji.
Stoga, ulema je jasno ukazala da u slučaju kada postoji određeni znak koji ukazuje na vjeru takve osobe, ili da neko tvrdi da je ta osoba njegova, da se u takvom slučaju daje prednost onome što spoljašnost ukazuje nad tom osnovom. Zato su u takvim slučajevima dali prednost propisu koji se veže za roditeljstvo nad propisom koji se veže za državu.

To zbog toga što je dokaz istishaba , kako to konstatuje ulema usula najslabiji dokaz i ne uzima se u obzir osim kada nismo u stanju pritvrditi činjenično stanje.

Kaže Šejhul-islam: ”Ono što je spoljašnje (koje je ispoljeno) ima prednost nad istishabom i na tome je većina šerijatskih stvari.”
I kaže na istom mjestu: ”Oslanjanje na sami istishab u situaciji kada nema drugih dokaza je najslabiji vid dokaza i zadnji dokaz koji se uzima u obzir.” I kaže: ”Nije dozvoljena obavijest o negiranju stvari i nepostojanja istih samo na osnovu istishaba bez korišćenja dokaza koji ukazuju na nepostojanje tih stvari. Onaj ko tako postupa biva lažov koji govori bez znanja… Jer ne posjedovanje znanja ne znači da određena stvar ne postoji… I ono što ukazuje na potvrdu neke stvari putem raznih dokaza ima prednost nad istishabom koji ukazuje na negiranje.” Skraćeno iz “Medžmu’atul fetava” 23. tom 13. str.

I kaže isto tako: ”Muslimani su složni, i nužno je poznato u vjeri islamu, da nikome nije dozvoljeno da vjeruje ili daje fetve na osnovu istishaba i negiranja osim nakon istraživanja posebnih dokaza, ako se radi o osobi koja je u stanju to učiniti. Jer, sve ono što su Allah i Njegov Poslanik obavezali ili zabranili mijenja taj istishab. Tako da se ne može osloniti na njega osim nakon istraživanja šerijatskih dokaza što važi za onoga koji je u stanju to učiniti.” (“Medžmu’atul fetava” 29/90).

Ibn-Kajjim kaže: ”Svjedočenje pravedne osobe (adla), muškarca ili žene, je jače od istishaba, jer istishab je najslabiji dokaz i zato ga pobija svjedočenje, zakletva ili činjenično stanje.” (“I’lamu el-muvekki’in” 1/96).

Pogledaj kako ovdje fekihi koriste istishab u jako tijesnoj oblasti, kada ne postoje dokazi, a i pored toga istishab ostaje slab jer ga mijenja najslabiji dokaz poput znakova, spoljašnosti ili svjedočenja. Pa kakav je tek onda slučaj sa pravilom kojeg su zasnovali određeni fanatici po pitanju pripadnika islama općenito ne uzimajući u obzir ono što dobri ljudi od njih, mužahidi ili potlačeni ispoljavaju od obilježja islama i njegovih sprecifičnosti.

Dali su prednost onome što su oni zasnovali na osnovu termino-loškog propisa, koji nema uticaja na vjeru ljudi, nad onim što je jasno, očito i što je ispoljeno od govora ljudi, njihovih djela i islamskih obilježja. A radi se o državi u kojoj je kufr novonastala stvar a ne o državi koja je u osnovi nevjernička.

Nema sumnje da je ova njihova osnova jako, jako slaba, a kako kada se uz to doda ono što su na osnovu nje izgradili od ohalaljivanja krvi, imetka i časti. Nema sumnje da je to čisti batil od kojeg se odričemo.

• Napomena:
Pravilo – ”Osnova kod tagutskih vojski i njegovih pomagača je kufr” je ispravno.

Valja napomenuti da mi pored toga što negiramo gore spomenuto pravilo, da se naš govor ne odnosi na tagutske vojske i njihove pomagače. Pravilo do kojeg držimo jeste da je osnova kod njih kufr sve dok ne vidimo ono što je oprečno tome. Ovo pravilo je zasnovano na šerijatskim tekstovima i spoljnjim dokazima a nije zasnovano na osnovu propisa države. Jer, ono što je očevidno kod vojski taguta, njihove policije, obaveštajne službe i bezbjednosti jeste da su oni štićenici širka i mušrika.

– Oni su budno oko koje nadzire laički, kafirski zakon. Oni ga štite, učvršćuju i sprovode svom snagom.
– Oni su stubovi koji učvršćuju prijesto taguta koji se njima štiti od pridržavanja šerijata i njegova sprovođenja.
– Oni su njegova snaga i pomagači koji ga pomažu u sprovođenju kafirskih zakona i ohalaljivanja harama poput riddeta, alkohola, kamate i tako dalje.

– Oni su ti koji napadaju svakog Allahovog roba koji negira kufr taguta i njihov širk, koji nastoji da potpomogne vjeru koju su ovi odstranili i da uspostavi Allahov šerijat.

To je činjenica njihovih djela a koja se vraćaju na dva jasna uzroka kufra:

– Pomaganje širka (Uzimanjem zakona u svoje ruke i tagutsko kafirskim zakonodavstvom).
– Prijateljevanje sa mušricima i njihovo pomaganje protiv muvehhida.

Puno je šerijatskih tekstova koji ukazuju da su ove dvije stvari jasan i očit kufr o čemu je detaljno bilo riječi u drugim knjigama, stoga o tome nećemo ovdje govoriti već nam je cilj bio da ukažemo na spomenuto pravilo.

Allah, dželle šanuhu, nam je dobro pojasnio osnovu pomagača nevjernika i njihovih štićenika u cjelini. Kaže Uzvišeni: “Nevjernici se bore na putu taguta ” (En-Nisa 76). I kaže Uzvišeni: “A od njih su i oni od vas koji ih uzmu za prijatelje…”(El-Maide 51)

Stoga svaka osoba koja ispolji prijateljevanje sa navjernicima ili ih potpomaže, ili se bori na putu taguta i na njegovoj je strani, i svoju pomoć ispolji jezikom ili rukom, osnova kod takvih je da su oni od skupine onih koji su nevjernici.

I zbog toga je odnos Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, prema nevjernicima sa kojima se ratuje, njihovim pomagačima, štićenicima i saveznicima koji su ih pomagali protiv muslimana bio izgrađen na ovoj osnovi.

Pogledaj na primjer kako se Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prema Abbasu ophodio kao prema nevjernicima, pored toga što je tvrdio da je musliman, kada je bio zarobljen na dan Bedra u redovima mušričke vojske.

Pogledaj isto tako predaju koju bilježi Muslim 1008 u skraćenoj verziji, od Imrana ibn Husajna radijAllahu anhu o čovjeku iz Beni Akila saveznika Sekifa, kojeg su muslimani zarobili zbog nedjela njegovih saveznika, kada je pleme Sekif prekršilo ugovor sa Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ga nije pustio pored toga što je tvrdio da je musliman već je sa njim postupio kao sa nevjernikom, zaplijenio njegovu kamilu i razmijenio ga za dva muslimana.

Takav je bio i postupak ashaba, radijellahu anhum, nakon njega sa svim onima koji su imali utočište i snagu a koji su izašli iz granica Šerijata.

Pogledaj njihov postupak, za vrijeme Ebu-Bekrova hilafeta, prema pomagačima Musejleme Kezzaba i njima sličnim murtedima, poput pomagača Tulejhe el-Esedija. Protekfirili su sve i prema njima jednako postupali i niko od ashaba se nije tome suprostavio.
Stoga, ulema el muhakkikun općenito dozvoljava krv i imetak onih protiv kojih se bori (muharibin), i u propisu izjednačava saučesnika i onoga koji pruža potporu. U “Mugniju” 8/261, u knjizi o džihadu stoji poglavlje: “Ko bude zarobljen pa ustvrdi da je musliman, neće mu se prihvatiti govor osim sa dokazom, jer tvrdi ono što je oprečno spoljašnjosti.” Zatim je nakon toga spomenuo priču Sehla ibn Bejda’ u bitci na Bedru o kojoj će biti riječi kasnije.

Pogledaj kako je Ibn-Kudame (vlasnik “Mugnija”) uzeo kufr kao osnovu kod osobe koja je ispoljila naklonost nevjernicima i bila zarobljena u njihovim redovima. Njegova tvrdnja se ne uzima u obzir, kao što je isto tako slučaj u priči o Abbasovom zarobljavanju, sve dok ne donese dokaz koji će promjeniti ovu očevidnu osnovu.

Iz tog razloga, kod nas je kufr osnova kod svake osobe koja se pripoji ovim institucijama i poslovima, čija je suština pomaganje širka i njegovih pripadnika. Svakom od njih sudimo propisom kufra i nad njim se sprovode propisi kufra, zbog onoga što su ispoljili od uzroka kufra, sve dok se ne ispostavi suprotno tome, u smislu postojanja prepreke tekfira osobe koja se pripisuje islamu. Takav se izuzima iz osnove. A prethodno smo spomenuli da razmatranje prepreka nije obaveza kada se radi u borcima koji imaju utočišta. Ako nam se nešto od tih prepreka ukaže po pitanju određenih ljudi od njih, nećemo ih protekfiriti, u suprotnom ostaje jasna osnova kufra kod njih a suštinu njihova nutarnja stanja prepuštamo Allahu. To nije na nama, jer nam je naređeno da sudimo shodno vanjštini a nije nam naređeno da porimo prsa ljudi.

S druge strane osnova ovih poslova i njihova vanjština jeste ono što si već saznao, tako da se prema njima ophodimo i donosimo osnovu shodno toj vanjštini sve dok nam se ne ukaže suprotno tome. Što nije isti slučaj i sa ostalim poslovima i djelima čija priroda nije pomaganje širka i njegovih pripadnika. Zato, na primjer, ne kažemo da je osnova kod doktora kufr, sve dok nam se ne ukaže suprotno tome. Niti kažemo da je osnova kod učitelja kufr, niti da je osnova u svim ostalim državnim poslovima kufr. To ne kažemo ni u kom slučaju. Po pitanju ovih poslova ima tefsila (detaljnog pojašnjenja) i nije suština svih tih poslova pomaganje širka i mušrika. Da, može se naći među onim koji se bave ovim poslovima, (čija suština nije pomaganje širka i mušrika), koji su pomagači širka i mušrika ali to nije zbog prirode posla kojim se bave. Kao što, isto tako, ima onih koji su pomagači širka i mušrika a ne bave se takvim poslovima.

Rezime: Ukoliko suština posla ukazuje da se radi o činjenju nekog od očevidnog uzroka kufra, poput pomaganja širka i mušrika ili propisivanje zakona shodno načelima nevjerničkog zakona i tome slično od jasnih i očevidnih mukeffirata (djela kufra), onda se mi ne ustručavamo da na vlasnike ovih poslova spustimo vanjski propis a njihovu nutarnju suštinu prepuštamo Allahu tebareke ve teala.

Fusnote:

1. ashab u jednini.
2. Pogledaj Mugni, knjiga riddeta, poglavlje ” Ne donosi se propis gubljenja imetka murteda samim činjenjem djela riddeta.”
3. Tj. davanje tih svojstava se ne veže za državu već za postojanje tih svojstava kod dotične osobe ma gdje ona bila.
4. Hadis bilježi Buharija i Muslim.
5. Pogleda el bidaje ven-nihaje 6/308
6. Naprotiv, prenosi se da su to učinili naredbom Poslanika, koji im je naredio da se drže svoje vjere i ustanu u rat protiv Esveda. Pogledaj Taberijev tarih (istoriju) i druge knjige. Prenosi se isto tako da je Poslanik, pohvalio Fejruza kada mu je došla vijest da je ubio Esveda. Tada je Poslanik bio bolestan bolešću u kojoj je preselio.

7. “Medžmu’atul fetava” 35/85
8. “Tarihu el-hulefa” 13. str. Miša’ je bio jevrej, radio je u Šamu a Ibn-Nestur je bio kršćanin iz Egipta.
9. U rivajetu Bejhekija 9/12-13, a u čijem lancu ima anane Hadždžadža ibn Erta stoji: “Ko živi sa mušricima nema zaštite (zimmeta).” (Op.prev. muanan rivajet jeste rivajet u kojem ravija kaže an fulan an fulan – od fulana a on od fulana…)
10. Pogledaj na primjer “Mugni”, knjiga o lekitu, poglavlje: Lekit je pronađen ili u nevjerničkoj ili islamskoj državi. Pogledaj isto tako “Revdatu et-talibin” 5/433,434.
11. Pogledaj na primjer “Mugni”, knjiga o murtedu, mesela: Onome kome neko od roditelja preseli na kufru.
12. Istishab je pozivanje na već postojeću i poznatu osnovu, (op. lek.).
13. Njihovi zakoni jasno ukazuju da je posao ovih uređaja i njihov osnovni zadatak, čuvanje zakona, njegovo sprovođenje i prijateljevanje sa onima koji ih podržavaju.
14. Pogledaj “Mugni” (8/297) i promotri razlog izjednačavanja propisa saučesnika i onoga koji pruža potporu u borbi. Jer Borba se zasniva na izgradnji tvrđava i potpomaganju a to saučesnik ne može sam ostvariti osim uz pomoć onih koji pružaju potporu.

[Anonimno]

zajko post=3718 wrote: Brate M-U-S-L-I-M-A-N ,posto kazes da si ovdje novi kao clan,ja mislim da ce ti to sto pitas Sebaba,najbolje objasniti Brat Andol,jer je i meni pomogao po pitanju neke sekte iz beca.

Posto si sada stupio u kontak sa HasanomS, verujem da za kratko vrijeme nece to biti sekta za tebe, vec jedini muslimani na svijetu, ako ne budes imao svoje stavove na kojima si ubjedjen, a posto iskazujes odusevljenje sa svakim ko ti iznese bilo koji dokaz (sto znaci da nisi dovoljno upoznat sa desavanjima), lahko mozes upasti u sektu koja te moze zatrovati.

Molim Allaha da i meni i tebi i svakom ko zudi za istinom, da nam istinu prikaze istinom a zabludu zabludom. Amin

[Anonimno]

Šebab post=3738 wrote: [quote quote=zajko post=3718]Brate M-U-S-L-I-M-A-N ,posto kazes da si ovdje novi kao clan,ja mislim da ce ti to sto pitas Sebaba,najbolje objasniti Brat Andol,jer je i meni pomogao po pitanju neke sekte iz beca.

Posto si sada stupio u kontak sa HasanomS, verujem da za kratko vrijeme nece to biti sekta za tebe, vec jedini muslimani na svijetu, ako ne budes imao svoje stavove na kojima si ubjedjen, a posto iskazujes odusevljenje sa svakim ko ti iznese bilo koji dokaz (sto znaci da nisi dovoljno upoznat sa desavanjima), lahko mozes upasti u sektu koja te moze zatrovati.

Molim Allaha da i meni i tebi i svakom ko zudi za istinom, da nam istinu prikaze istinom a zabludu zabludom. Amin

Sebab,neka te Allah Milostivi nagradi,svakim dobrom , a najvece dobro je za nas da nas uputi na put Istine.Taj sa kim sam ja stupio u kontakt nece meni nauditi,jer se boji Allaha,tako sto bi me skrenuo sa pravog puta.Ako ti njega poznajes,onda treba da znas i ovo:on je usamljen i trazi dzemaat gdje bi mogao da obavlja dzumu namaz,a istina je da sa mnogima kontaktira ali zasigurno ima svoj stav koji je kako mi se cini identican sa stavom Andola,a nadam se i tvoj stav,jer i ja sam shvatio da je Andol ucen covjek koji svoje znanje koristi na ispravan nacin,hvala Allahu.I molim Allaha da sve strela koje neprijatelji Islama na njega t.j. Andola ispaljuju,budu Allahovom voljom preusmjerene na te neprijatelje.Amin!!!

[Anonimno]

Amin brate i tebe neka Milostivi nagradi svakim hajrom, a zaista je najveci hajr na ovom dunjaluku uputa.

[Anonimno]

Eto,sada si me nazvao bratom pa si i ti moj brat u Ime Allaha Milostivog Samilosnog.Brate,Sebab,sada se moram propremiti da klanjam podne namaz,cucemo se oprt ako Bog da.

[Autor]

Postovi