[Anonimno]

Pitanje: Selam alejkum poštovani hodza. Allah te nagradio za tvoj trud sa Dzennetom. Hteo sam te pitati kakav je propis u islamu sa čovjekom koji je ubio nehotice drugog čovjeka, na pr: Tokom čišćenja oružja, u trenutku je puška opalila i ubila brata od ujaka? Allah te nagradio.
Odgovor:
Alejkum selam. Zahvala pripada Allahu(azzevexhel), Neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda sallallahu aljejhi ve sellem, njegovu porodicu, ashabe, i sve one koji ih slijede po dobru do Sudnjega dana.

Poštovani brate, nehotično ubistvo se može desiti na različite načine, kao: Vozeći brzo automobilom i greškom pregaziti nekog putnika(prolaznika), ili otvarajući rupu za neku drugu namjeru a u nju upadne onaj ko je ne vidi, ili pokrivajući djete pa se ono uguši a da ti to neprimetiš, ili da ona (puška) opali nehotice itd.
A ako je ubijeni musliman (muška osoba) onda njegov ubica treba:
– Da plati porodici umrlog, sumu od vrednosti sto deva(Dijeh). O vrijednosti sto deva treba se vidjeti njihova cjena tamo gde one žive.. Ovu sumu je obaveza dati porodici umrlog, osima ako mu oni oproste.
-Da oslobodi jednog roba. A ako nema da oslobodi roba, onda mora uzastopce postiti dva mjeseca (Kefarah). Uzvišeni Allah kaže:”. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba-vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste.. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je. (En-Nisa’ 92)
Ako porodica oprosti krvarinu (Dijeh) ubici, ovo neznači da s njega spada I (kefareh) obavezni post koji treba postiti dva mjeseca uzastopce, jer onaj ko nehotice ubije jednog muslimana ova dva mjeseca obavezno mora postiti,.
A ako je nehotice ubijen muslin (ženska osoba), onda je krvarina upola od krvarine za muslimana muškarca.( Dijeh- krvarina u vrjednosti od pedeset deva I kefareh – post dva mjeseca uzastopce.)
Allah najbolje zna.
Odgovorio Prof. Omer Bajrami

[Anonimno]

Kakav je propis ako se namjerno ubije musliman.

[Anonimno]

‘Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba-vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba-vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba-vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je’. (En-Nisa 92)

‘Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti’. (En-Nisa 93)

[Anonimno]

Ali Hammad post=2951 wrote: Kakav je propis ako se namjerno ubije musliman.

Pogledaj Ibn Kesirov tefsir 93. ajeta sure En-Nisa.

[Anonimno]

“Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao, a ako neko bude uzrok da se nečijl život sačuva- kao da je svim ljudima život sačuvao.”(El-Maida, 32)

[Anonimno]

Ali Hammad post=2951 wrote: Kakav je propis ako se namjerno ubije musliman.

mislio sam kakav ja propis odnosno kazna na dunjaluku.

[Anonimno]

Pa za ubistvo bi kazna trebala biti smrtna kazna, osim ako ti porodica onoga koga si ubio ne oprosti.

[Anonimno]

thabit post=3131 wrote: Pa za ubistvo bi kazna trebala biti smrtna kazna, osim ako ti porodica onoga koga si ubio ne oprosti.

Kao sto te Ghuraba upozorila na drugu temu ja cu te ovde upozoriti, ako nemas dovoljno znanja ne odgovaraj o serijatskim propisima, jer ovim odgovorim nisi odgovorio na serijatsku meselu kako treba, a i izraz koji su upotrebio

Pa za ubistvo bi kazna trebala biti smrtna kazna

termin “trebala” govori da nisi ubjedjen u ono sto pises, zato u ime Allaha osaburaj i dozvoli neka odgovori onaj koji ce iznijeti serijatski validne dokaze.

[Anonimno]

Esselamu alejkum evo tefsir ajeta
“Vjernik ne moze ubiti vjernika osim greškom, a ko ubije vjernika greškom, on mora osloboditi roba vjernika, i predati krvarinu porodici njegovoj, izuzev ako oni to oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a vjernik je, on mora osloboditi jednog roba vjernika! Ako pak pripada narodu s kojim imate sporazum, tada mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi roba vjernika! Ko to ne nađe, obavezan je postiti dva mjeseca uzastopno, kajući se Allahu! A Allah sve zna i mudar je!” /92/

Allah Uzvišeni kaže: “Vjernik ne može ubiti svoga brata vjernika osim greškom”, a to se
potvrđuje i hadisom koji stoji u dva Sahiha, u kojem se prenosi od Ibn-Mesuda da je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /801/ “Nije dozvoljena krv muslimana koji svjedoči da nema boga osim
Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, osim u jednom od tri slučaja: glavu za glavu, oženjenog (udatu)
bludnika ili bludnicu, i onoga koji napusti vjeru I izdvoji se iz zajednice!” Ukoliko se desi ne{to od ovo
troje, nijedan pojedinac nema pravo da ga ubije, jer to je stvar imama ili njegovog zamjenika. Za riječi
Allaha Uzvišenog: osim greškom” ka`u da je to izuzimanje kojim se prekida slijed riječ (el-istisna´ elmunkati´). Povod za objavu ovog ajeta bio je, kako kažu Mudžahid i više drugih prenosilaca, slijedeći: “Objavljen je u vezi s Ajjaćom ibn Ebi-Rebi’em, bratom Ebu-Džehla po majci, Esmi bint Mahrem. Naime, on je ubio jednog čovjeka koga je izlagao kazni, zajedno s njegovim bratom, zbog islama. To je bio Haris ibn Jezid el-Gamidi. Njemu je Ajjać pripremio zlo, ali je on primio islam i iselio se bez znanja Ajjaćova. Kada je došlo do osvajanja Meke, on ga je vidio, pa misleći da je u istoj vjeri, napao ga je i ubio. Potom je Allah objavio ovaj ajet. “a ko ubije vjernika greškom, on mora oslobotiti roba vjernika i predate krvarinu porodicinjegovoj”. To su dvije obaveze u slučaju nehotičnog ubistva: jedna je kefaret (naknada) zato što je učinio veliki grijeh, pa makar to bilo greškom. Usto, uvjet je da oslobodi roba – vjernika, i to se ne može nadoknaditi nevjernikom, punodobnim niti malodobnim dok ne bude namjeravao prihvatiti vjeru. Većina učenjaka smatra da se može nadoknaditi ukoliko je musliman, bio punoljetan ili ne.

Ahmed navodi predanje od jednog ensarije /802/ kako je doveo crnu robinju i rekao: “Allahov Poslaniče,
obavezan sam osloboditi roba vjernika! Ukoliko ti smatraš da je ovo vjernica, oslobodit ću je!” Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svjedočiš li da nema boga osim Allaha?” Ona je kazala: “Da!” Zatim je rekao: “Svjedočiš li da sam ja Allahov Poslanik!” “Da!”, rekla je ona. Zatim je rekao: “Vjeruješ li u življenje poslije smrti?” “Da!”, odgovorila je. “Oslobodi je!”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je sahih (vjerodostojan) lanac predanja, a neimenovanje ashaba tome ne smeta. U “Muvetta'u” od Malika, u “Musnedu” Šafije i Ahmeda, te u “Sahihu” Muslima i “Sunenu” Ebu-Davuda i En-Nesa'ije, navodi se predanje posredstvom Hilala ibn Ebi-Mejmune, od Ata'a ibn Jesara, od Muavije ibn
Hakema /803/ da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je on doveo tu crnu robinju, rekao: “Gdje je Allah?” Ona je odgovorila: “Na nebu!” Zatim je rekao: “Ko sam ja?”, a ona je odgovorila: “Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!” On je rekao: “Oslobodi je, jer ona je vjernica!”184
“…i predati krvarinu porodici njegovoj” To je druga obaveza iz odnosa ubice i porodice ubijenog, kao vid naknade za gubitak ubijenog. Ova krvarina je obavezna za rodbinu po ocu ubice, a ne odnosi se na njegovu imovinu. Šafija, r.h., kaže: “Nije mi poznato da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
određivao krvarinu drugačije nego kao obavezu za rodbinu po ocu ubice. U dva Sahiha navodi se
predanje od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže: /804/ “Dvije žene iz plemena Huzejđ sukobile su se, pa je jedna na drugu bacila kamen i ubila je zajedno s onim što je nosila u stomaku. Nakon toga, tužili su to Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on presudio da za krvarinu ploda treba dati najboljeg roba ili robinju, a krvarinu za ženu treba dati njena rodbina po ocu!” To pretpostavlja sud o namjernoj grešci, obavezuje plačanje krvarine, a ovdje je krvarina obavezna u trečinama zbog sumnje u namjernu grešku. Međutim, greška koja je ranije navedena u riječima Allaha Uzvišenog odnosi se na drugu obavezu, u kojoj se krvarina daje kao petina. U tom smislu, imam Ahmed navodi predanje od Ibn- Mesuda, koji kaže: /805/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je krvarinu za nenamjerno ubistvo dvadeset jednogodišnjih deva, dvadeset jednogodišnjih mužjaka, dvadeset dvogodišnjih deva,
dvadeset trogodišnjih mužjaka i dvadeset ženki.” Ovo je verzija Nesa'ija, a Tirmizi kaže: “To nam nije
poznato kao merfu’ predanje osim u ovoj verziji. Postoji i mevkuf predanje od Abdullaha ibn Mesuda, a
u Sahihu El-Buharije navodi se predanje od Abdullaha ibn Omera, koji kaže: /806/ – Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Halida ibn Velida plemenu Benu-Džuzejma da ih pozove u islam. On je to učinio, ali oni nisu lijepo kazali: “Primamo islam!”, nego su rekli: “Promijenili smo vjeru, promijenili smo vjeru!”, zbog čega je Halid započeo borbu s njima. To je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je podigao ruke rekavši: “Allahu moj, ja nemam ništa s tim što je učinio Halid!” Zatim je poslao Aliju da preda krvarinu za njihove ubijene i nadoknadi imovinu koja im je propala, pa čak i zdjelu iz koje pas jede! Iz ovog hadisa vidi se da greška imama ili njegovog zamjenika može biti otkupljena iz blagajne
muslimana (bejtul-mal). “izuzev ako oni to oproste”, tj. osim da rodbina ubijenog izrazi samilost i oprosti krvarinu, I tada ona nije obavezna. “Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a vjernik je, on mora osloboditi jednog roba vjernika!” To znači, ako je ubijeni bio vjernik, a njegovi zaštitnici nevjernici s kojima se void rat, tada krvarina nije obavezna, nego je u tom slučaju ubica obavezan osloboditi roba, vjernika i ništa drugo; “Ako, pak, pripada narodu sa kojim imate sporazum” i ako su zaštitnici ubijenog štićenici – Zimmije – ili pod ugovorom o miru, njima pripada krvarina za ubijenog. Ukoliko je bio vjernik, tada je obavezna kompletna krvarina, a i ukoliko je bio nevjernik, po nekim učenjacima, i tada je obavezna kompletna krvarina. Ima mišljenja “da je za nevjernika obavezno pola krvarine koliko se daje za vjernika”, a ima mišljenja “da je obavezna trećina”, što se objašnjava u fikhskim djelima. Ubica je obavezan osloboditi roba, vjernika, a ko to ne nađe, obavezan je postiti dva mjeseca uzastopno…” , tj. da se ne mrsi između njih, nego da nastavi postiti do kraja. Ukoliko se, pak, omrsi bez razloga (osim u slučaju bolesti, menstruacije ili porođajnog pranja), dužan je ponovo započeti post. Što se tiče puta, odnosno pitanja da li se u tom slučaju može prekinuti ili ne, učenjaci se razilaze i postoje dva mišljenja… “kajuči se tako Allahu! A Allah sve zna I mudar je!” To znači, ovo je pokajanje ubice greškom (nehotice), takvo da on, ukoliko ne nađe mogučnosti da oslobodi roba, treba da posti uzastopno dva mjeseca. Postoje razilaženja u pogledu onoga koji nije u stanju postiti, u smislu da li je obavezan nahraniti šezdeset siromaha, kao što je to u slučaju kaznene naknade (kefaret) za zihar
(predislamsko puštanje) riješima: “Ti si mi kao moja majka!” U tom pogledu, postoje dva mišljenja: jedno
pozitivno, odnosno kao što je u slučaju zihara, tj. predislamskog puštanja, a koje se ovdje ne spominje, buduči da je ovo prijetnja i opomena uz koju ne odgovara da se navodi olakšica i pogodnost; i drugo,
negativno, koje ne prihvača da se to zamijeni hranjenjem siromaha, jer da je to obaveza, ona se ne bi
izostavila bez potrebe; “A Allah sve zna i mudar je!” To je do sada više
puta komentirano. Ovim je objašnjeno pitanje nehotičnog ubistva.

[Anonimno]

A evo i tefsir ajeta za hotimicno ubistvo
“A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem, u kojem će vječno ostati! Njemu slijedi i gnjev Allahov i prokletstvo, i njemu je kaznu veliku pripremio!” /93/
Što se tiče namjernog ubistva, Allah Uzvišeni kaže:”A ko hotimično ubije vjernika…”što predstavlja
žestoku prijetnju i sigurno obećanje onome ko počini ovaj veliki grijeh, koji se u više ajeta u Allahovoj Knjizi povezuje uz idolopoklonstvo (širk). Tako Allah Uzvišeni kaže u poglavlju “El – Furkan”: “I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju i koji ne ubijaju one koje je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva.” (I25:68) U vezi sa zabranom ubistva postoje brojni ajeti I hadisi, među kojima je i hadis koji se u dva Sahiha prenosi od Ibn-Mesuda, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prvo što će biti suđeno među ljudima na Sudnji dan, jeste pitanje krvi!” Ebu-Davud navodi predanje od Ubadeta ibn Samita, koji kaže: – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao je: /808/ “Vjernik je dobar na svom putu, sve dok ne prolije zabranjenu krv, a kada
prolije zabranjenu krv – on je propao!” U drugom hadisu stoji: /809/ “Kada bi se svi stanovnici
nebesa i Zemlje sastali i ubili jednog muslimana, Allah bi ih sve bacio u Vatru!” Zatim: “Kod Allaha je manja šteta da nestane ovaj svijet nego da bude ubijen jedan musliman!” Ibn-Abbas je smatrao da nema pokajanja za hotimičnog ubicu vjernika, na osnovi riječi Allaha Uzvišenog:”A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem” (I4:93). To je posljednje što je objavljeno iz ove oblasti i ničim nije derogirano. Prenosi se od Ibn-Abbasa u više predanja. Među onima koji također imaju ovaj stav jesu i Zejd ibn Sabit, Ebu-Hurejre, Abdullah ibn Omer, Ebu-Seleme ibn Abdurrahman, Ubejd ibn Umejr, Hasan, Katade I Ed-Dahhak, a predanje navodi Ibn Ebi-Hatim. U ovoj oblasti, međutim, ima nekoliko hadisa koji nemaju snagu dokaza! Mišljenje je većine predstavnika Selefa i Halefa da je pokajanje ubice stvar između njega i njegovog Gospodara Uzvišenog, jer ukoliko se pokaje i obrati za oprost, zatim bude skrušen i pokoran, pa čini dobro, Allah će njegova loša djela zamijeniti dobrim, dati naknadu ubijenome za njegovo nasilje i učiniti ga zadovoljnim. Allah Uzvišeni kaže: “I oni koji mimo Allaha drugoga boga ne prizivaju…” do riječi: “osim onih koji se pokaju i dobra djela čine.” (I25:68) To su riječi koje nije dopu{teno dokidati, niti smatrati da se one odnose na idolopoklonike! Allah Uzvišeni, tako|er, kaže: Reci: “O robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, jer Allah sve grijehe oprašta!” (I39:53) Ovo se odnosi općenito na sve grijehe, i nevjerstvo, i
idolopoklonstvo, i sumnju, i licemjerstvo, i ubistvo, I pokvarenost i sve drugo, izuzev idolopoklonstva,
ukoliko čovjek s tim umre. Allah Uzvišeni kaže: “Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta ravnim pridružuje, a oprostit će sve mimo toga kome On hoće!” (I4:48) Ovaj ajet navodi se tako|er u ovoj časnoj suri (poglavlju), prije i poslije ajeta: “A ko hotimično ubije vjernika…”, što je
u funkciji jačanja nade. Allah to najbolje zna! U dva Sahiha stoji predanje o Izraelićaninu koji je ubio
stotinu osoba, a potom pitao jednog učenjaka: “Mogu li se ja pokajati?” On mu je odgovorio: “A ko stoji između tebe i pokajanja?” Zatim ga je uputio u grad u kome se Allah obožava, pa on tamo iseli i
umre na putu, gdje su ga uzeli meleci milosti…!” Ako je to tako kada su u pitanju Israeličani, onda je
sigurnije da će pokajanje biti primljeno od pripadnika ovoga ummeta budući da je Allah s nas skinuo teret I breme koje je bilo na njima, šaljući nam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa pravom vjerom. Stoga je najljepše obečanje i prijetnja koja je navedena ona: “u kome će vječno ostati…!” Allah najbolje zna šta je ispravno i On određuje ulazak ubice u Vatru! Što se pak tiče riječi Ibn-Abbasa i onih koji to prihvaćaju, da za njega nema pokajanja, odnosno stava većine učenjaka da on nema dobrog djela koje bi ga spasilo, te da neće ostati vječno, nego da izraz “vječno” ovdje znači “dugo ostajanje”, to objašnjavaju “mutevatir” hadisi u kojima se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će iz Vatre izići svako u čijem srcu bude i koliko najmanja trunka vjere!” Međutim, u hadisu Muavije, koji glasi: “Mo`da će Allah oprostiti svaki grijeh, osim čovjeku koji umre kao nevjernik, odnosno čovjeku koji
hotimično ubije vjernika!” Riječ “možda” u funkciji je izražavanja nade. Stoga, ako se negira nada u ova dva slučaja, to ne znači da se ona negira i u jednom od njih, tj. u pogledu ubistva, s obzirom na dokaze koje smo naveli. Što se tiče onoga ko umre kao nevjernik, tekst Kur'ana sasvim izričito potvrđuje da za njega nema oprosta. Traženje pak koje ima ubijeni prema ubici na Sudnji dan, predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava, koje ne prestaje činom pokajanja, nego prestaje uzvraćanjem (odnosno), naknadom. Ovdje nema razlike između ubijenog, pokradenog, porobljenog, otetog, potvorenog i drugih prava čovjeka prema čovjeku, jer ukoliko se ta prava ne nadoknade, nužno slijedi potraživanje na Sudnjem danu! Međutim, sam čin potraživanja ne pretpostavlja naknadu, jer iz dobrih djela ubice može
se dati naknada kojom se izvršava obaveza prema ubijenom, dok ostaje višak dobrih djela s kojim može
ući u Džennet, odnosno, Allah ubijenom naknadi iz Svoje dobrote dženetskim dvorima i blagodatima, te podizanjem njegovog ranga u Dženetu koliko On hoće i Allah to najbolje zna! Za hotimišnog ubicu postoje posebni propisi koji se odnose na ovaj svijet, a posebni za onaj svijet. Na ovom svijetu prema njemu imaju prava zaštitnici (srodnici) ubijenog, jer Allah Uzvišeni kaže:”ako bude ni kriv ni dužan ubijen, onda njegovom za{titniku dajemo vlast!” (I17:33) U tom slučaju, oni imaju pravo izbora: da ga ubiju ili oproste, ili, pak, uzmu krvarinu u tri dijela: trideset trogodišnjih, trideset mladih i četrdeset nosećih deva,
kao što stoji u “Knjizi propisa.” Imami se razilaze u pogledu naknade, tj. da li je ona za njega obavezna kao što je obavezna za ubicu greškom u vidu oslobađanja roba, ili posta dva mjeseca uzastopno, ili hrane za siromahe – prema jednom mišljenju. U vezi s tim postoje dva stava: prvi, da njemu nije obaveza kefaret, jer za to nema osnova, budući da hotimično ubistvo prevazilazi okvir kefareta. Međutim, oni koji smatraju da je kefaret obavezan, to temelje na predanju imama Ahmeda, koji to navodi s lancem od Vasila ibn Eska'a, koji kaže: – Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je grupa ljudi iz plemena Benu-Selim i rekla: “Jedan je naš drug učinio težak grijeh?” On je rekao: “Neka oslobodi roba, pa će Allah za svaki njegov organ sačuvati njegov organ od Vatre!”

[Anonimno]

Hodza1 post=3141 wrote: [quote quote=thabit post=3131]Pa za ubistvo bi kazna trebala biti smrtna kazna, osim ako ti porodica onoga koga si ubio ne oprosti.

Kao sto te Ghuraba upozorila na drugu temu ja cu te ovde upozoriti, ako nemas dovoljno znanja ne odgovaraj o serijatskim propisima, jer ovim odgovorim nisi odgovorio na serijatsku meselu kako treba, a i izraz koji su upotrebio

Pa za ubistvo bi kazna trebala biti smrtna kazna

termin “trebala” govori da nisi ubjedjen u ono sto pises, zato u ime Allaha osaburaj i dozvoli neka odgovori onaj koji ce iznijeti serijatski validne dokaze.

Halali brate, ali termin ‘trebala’ je upotrebljen iz razloga što znamo da se smrtna kazna izvršava u jako malom procentu zemalja.

‘Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici’. Al-Ma'idah 45

[Anonimno]

thabit post=3250 wrote:

Halali brate, ali termin ‘trebala’ je upotrebljen iz razloga što znamo da se smrtna kazna izvršava u jako malom procentu zemalja.

‘Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici’. Al-Ma'idah 45

Dzezakellahu hajren.
Mozda se nisi dobro izrazio, jer je pravilo da bi se izvrsila kazna za ubistvo, mora da postoji serijatska drzava, koja ce propise na djelu sprovoditi, a ovako je sve teoretski o propisima.

[Anonimno]

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “Onome koji namjerno ubije vjernika, kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti.“

Burejde, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ubistvo vjernika je kod Allaha, dž.š., teže od propasti čitavog dunjaluka.“

Abdullah ibn Mes’ud r.a. pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Prvo za što će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, a prvo što će se među ljudima presuditi jesu ubistva i prolijevanje krvi.“

Abdullah ibn Abbas, r.a., je smatrao da ubica nema pravo na pokajanje, pojašnjavajući to hadisom u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Doći će ubijeni čovjek na Sudnjem danu, u jednoj ruci noseći svoju glavu, a drugom rukom vukući onoga koji ga je ubio a krv će šiktati iz njegovog vrata pa će obojica stati pred Allaha, dž.š., i ubijeni će reći: “Gospodaru, ovaj je mene ubio“. Tada će Allah, dž.š., reći ubici: “Teško tebi, i biće bačen u džehennemsku vatru.“

Hasan prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nisam ni zbog jednog grijeha toliko puta molio svoga Gospodara, kao što sam ga molio da oprosti ubici, pa mi nije uslišao molbu.“

Ebu Derda’, r.a. pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Nadati se da će Allah oprostiti svaki grijeh, osim širka i namjernog ubistva muslimana.“

Abdullah ibn Omer, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Vjernik je u prostranstvu svoje vjere sve dok ne ubije nekoga koga nije smio ubiti.” A Abdullah ibn Omer, r.a., kaže: “Od najgorih situacija u koje čovjek može zapasti a iz kojih nema izlaza je da nekoga bespravno ubije.”

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Nije dozvoljeno ubiti onoga ko svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, osim u tri slučaja: oženjenu osobu koja učini zinaluk, osobu koja bespravno ubije drugu osobu i osobu koja napusti svoju vjeru i zajednicu.“

[Autor]

Postovi