[Anonimno]

autor:Imam El-Kadi Ebu Bekr El-Arabi El-Maliki

Allah, dželle šanuhu, je ipak sačuvao islam i ljude kroz postupke Ebu Bekra, radijellahu anhu. Tuga se rasprši baš onako kao što se tmurni oblaci rasprše. Na drugoj strani obistinilo se Allahovo, dželle šanuhu, obećanje smrću Njegova Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, i upotpunjavanjem vjere. U momentu Poslanikove, sallalahu alejhi ve sellem, smrti Ebu Bekr, radijellahu anhu, se nalazio u mjestu Es-Sunh kod svoje porodice. Čuvši za ovaj događaj odmah je došao kod kuće svoje kćerke Aiše, radijellahu anha, u kojoj je umro Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme. Skinuvši ogrtač sa njegova lica nage se nad njega, pa ga polubi govoreći: “Allahov Poslaniče, ti si mi draži od oca i majke, mrtav si lijep kao i kad si živ bio. Tako mi Allaha, On te neće dva puta usmrtiti! Zaista je ovo smrt koju ti je Allah propisao.” Zatim je izišao u mesdžid u kome su se ljudi već bili okupili. Kao što smo prije rekli Omer, radijellahu anhu, se zbog veličine tegobe čudno ponašao, pa je govorio kao u bunilu. Ebu Bekr, radijellahu anhu, se uspe na mimber, zahvali Allahu, dželle šanuhu, i pohvali ga kako to dolikuje, a zatim reče: “Onaj ko je obožavao Muhammeda neka zna da je Muhammed, zaista, umro, a ko je obožavao Allaha, pa Allah je, zaista, živ i ne umire.” Zatim je proučio Kur'anski ajet:

“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali Imran, 144)

Tako se svijet razišao po sokacima Medine učeći ovaj Kur'anski ajet kad da je po rvi put objavljen toga dana.

Ensarije su se okupile u pavilonu Benu Sa'ide razmatrajući novonastalu situaciju, a nisu znali šta da rade u ovom slučaju. Vjest o njihovom okupljanju dospjela je do muhadžira pa rekoše: “Poslat ćemo im glasnika pa neka nam dođu.” Ebu Bekr reče: “Ne, mi ćemo otići kod njih.” I uistinu muhadžiri se uputiše k njima a među njima su bili Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde, radijellahu anhuma. Otvoriše temu iznova. Neko od ensarija reče: “Neka bude vođa od nas i vođa od vas.” Tom prilikom Ebu Bekr je održao dug i veoma djelotvoran govor. Između ostalog on je rekao: “Od nas su vođe, a od vas namjesnici. Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Vođe su od Kurejšija.’ I rekao je: ‘Oporučujem vam da ensarijama činite dobro. Primite od njih ono što je lijepo, a pređite preko njihovih loših postupaka.’ Nas je Allah, dželle šanuhu, oslovio kao iskrene, a vas kao spašene. I kao takvima On vam je naredio da budete sa nama u svakoj prilici. Jer Allah Uzvišeni kaže:

“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tewba, 119)

Ovo je samo dio njegova govora koji je izrekao tom prilikom pogađajući istinu u navodeći jake dokaze koji su potvrđivali ispravnost njegova stava. Ensarije su se u tom momentu prisjetili svih ovih stvari, a zatim su se pokorili Ebu Bekru i dadoše mu prisegu (bej'u).

Zatim se Ebu Bekr obrati Usami, radijellahu anhum, rekavši: “Izvrši naređenje Allahova Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme.” Omer, radijellahu anhu, reče: “Kako ćeš poslati vojsku, a Arapi su ti postali neposlušni?” On odgovori: “Kada bi se psi igrali oko noga medinskih žena ne bih vratio vojsku koju je opremio Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme.” Omer i još neki ashabi mu rekoše: “Ako ti Arapi uskrate zekat strpi se.” On reče: “Tako mi Allaha, da mi zabrane povodac koji su davali Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem, boriću se protiv njih. I tako mi Allaha, sigurno ću ubiti onoga ko pravi razliku između zekata i namaza.” Neko reče: “A sa kim ćeš se boriti?” Reče: “Ako ustreba borit ću se sam dok mi ne odsjeku glavu.” Zatim je odredio vojskovođe vojnim odredima i odredio službenike u pokrajinama koje su mu bile potčinjene, nako što je sve podrobno razmotrio. Svi ovi potezi predstavljali su temeljit i odličan početak. Zatim je rekao Fatimi, Aliji i Abbasu: “Zaista je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Mi (poslanici) se ne nasleđujemo, naša ostavština je sadaka.’ To potvrdiše i ashabi, radijellahu anhum. Zatim nastavi: “Čuo sam Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, da kaže: “Vjerovjesnik se ne ukopuje osim na mjesto njegove smrti.”

U svim ovim stavovima Ebu Bekr je bio nepokoljebljiv. Posjedovao je čvrsto znanje i bio je odlučan u vjerskim pitanjima. Zatim je hilafet preuzeo Omer, radijellahu anhu. Nastavi se berićet islama i ostvari se povjerljivo obećanje o vladavini dvojice halifa.

Pred svoju smrt Omer je pitanje hilafeta prepostuo “šuri” (vijećanju). Na poslijetku povuče se Abdurrahman b. Avf, a hilafet preuze Osman, radijellahu anhu.

O Osmanu su svi znali samo najlepše. Nikada nije prekršio ugovore, niti je uradio nešto ružno, a nije se ni suprostavljao sunnetu Allahova Poslanika. Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, nas je obavijestio da će Omer biti šehid i da će Osman biti šehid, te da je džennetlija uz iskušenje koje će ga snaći. On je suprug Poslanikove, sallalahu alejhi ve selleme, kćeri Rukaje, radijallahu anha, i prvi muhadžir nakon Ibrahima Halila, sallalahu alejhi ve sellem. Tako da je ušao u poglavlje “Prvi ko je… – mnogobrojnih knjiga koje su napisane na tu temu. Njegovo predvodništvo je ispravno, a ubijen je nepravedno da bi Allah obistinio ono što je moralo da se desi. Nikada nije pokrenuo rat niti je mobilisao vojsku protiv muslimana. Nije bio smutljivac, niti je pozivo da mu se da prisega. Nikada mu se niko od pomenutih kandidata za hilafet nije suprostavio. Nije žudio za vlašću. Niko se nije protivio njegovom preduzimavanju vlasti. Pa šta nakon svega nabrojanog misliti o Osmanu? Biografija buntovnika koji se digoše na njega je poznata, bili su spletkaroši i zlikovci. Oni su još prije ukoravani i savjetovani, boraveći u Himsu kod Abdurrahmana b. Halida b. Velida ( on ih je korio i nastojao odgojiti) sve dok nisu promijenili stavove. Zatim ih je poslao Osmanu, radijellahu anhu, kao pokajnike, te se zaista pokajaše. Osman, radijellahu anhu, im je dozvolio da idu gdje god hoće, pa se svako uputi u pravcu u kojem je želio. Nakon što se svako od njih uputio svojim putem ponovo potpališe vatru smutnje, te osnovaše grupu koja se vrati u Medinu. On ih je iz svoga dvorišta opominjao, savjetovao i upozoravao na posljedice njegova ubistva. Talha je izišao plačući i ljude je pozivao na bogobojaznost. Alija posla svoja dva sina. Skupina se obrati: “Vi ste tražili da se vratimo govoreći: – Iziđite protiv onoga ko je promjenio Allahu vjeru. – Sada kada smo se vratili ti nas dočekuješ plačući, a onaj (Alija), sjedi u svojoj kući. Tako nam Allaha nećemo se smiriti dok ne prolijemo njegovu (Osmanovu) krv.”

Ovakav njihov stav predstavljao je veliko nasilje. Iznosile su se laži i potvore na ashabe na očigled njih. A da je Osman samo zatražio pomoć ashaba odazvali bi se istog momenta. U Medinu su došli pod izgovorom da traže zaštitu, te da im je nanijeta nepravda. Došla im je opomena, ali ne poslušaše. Ashabi su namjeravali da im se suprostave, ali im Osman zabrani, govoreći da nikada neće dozvoliti da se neko bori radi njega. Pa je se predao i oni ga ostaviše poštujući njegovu odluku. Ovdje se postavlja veliko šerijatsko-pravno pitanje ( mes'ela) da li je čovjeku dozvoljeno da se preda u ovakvoj situaciji, ili je obavezan da se brani? Pa ako se i preda, da li im je dozvoljeno da ga ipak odbrane ne osvrćući se na njegovo htijenje? U čenjaci su se razišli po ovom pitanju.

Od početka do kraja svoje vladavine Osman nikada nije uradio neko nevaljalo dijelo na kome mu se moglo zamjeriti. Niti je tako nešto prenešeno od ashaba. Sve što sam čuo od lažnih vijesti po tom osnovu savetujem ti da ih se dobro pričuvaš.

———————————————————————-
Izvor:
iz knjige>'Zaštita od nesreća’
autor:Imam El-Kadi Ebu Bekr El-Arabi El-Maliki
str:10-30

[Autor]

Postovi