[Anonimno]

Problem uhođenja (špijuniranja) muslimana, islamski su učenjaci, obično, razmatrali u sklopu džihada. Ovo zato što je uhođenje glavni vid razotkrivanja slabih tačaka kod muslimana od strane neprijatelja, naročito u doba rata. Ugledajući se na njih, i mi ćemo problem uhođenja, borbe protiv njega i stav Islama o njemu, pokušati razmotriti u sklopu govora o džihadu.

Uhođenje muslimana je veleizdaja i jedan od najtežih grijeha koji musliman može počiniti, jer je to svojevrsni vid naklonosti neprijatelju nevjerniku.Sud o njemu kreće se od nevjerstva koje izvodi iz vjere, ako se čini iz ljubavi i naklonjenosti prema neprijatelju, ako doprinosi njegovu jačanju, s jedne, i slabljenju muslimana, s druge strane, do teškog grijeha, ako se čini iz nekog ličnog, materijalnog ili drugog razloga.

Na to Uzvišeni Allah upozorava, na početku poglavlja EI-Mumtehine, iznoseći slučaj sa Hatibom b. Ebi Beltaom: [85]

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činios Pravog puta je skrenuo. (El-Mumtehine. 1.)

Tumačeći ovaj ajet et-Taberani kaže da to znači: “Ne dopustite da vas vaša

djeca, rodbina i rođaci odvedu u nevjerstvo, ili da svoje neprijatelje uzmete

________________________________________________________________________

85. Riječ je 0 H.atibu b. Ebi Belta'u el-Lahmiju, savezniku Kurejsa, a neki kažu i bliskom prijatelju ez-Zubejra b. el-Awama, sudionikom Bedra i Hudejbije. Umro je u 65. god. života u Medini I dženazu mu je klanjao Osman, r.a. Allah je u poglavlju EI-Mumtehine potvrdio da je bio vjernik. Šeste godine po Hidžri Allahov Poslanik, s.a.v.s., kao svog izaslanika poslao ga je Mukavkisu, vladaru Egipta, odakle se vratio sa bogatim darovima, među njima i sa Marijom Koptkinjom.

za prijatelje, ili da na njih s blagonaklonošću gledate, jer vam ni djeca ni

rođaci ni prijatelji na Sudnjem danu neće koristiti, na dan kada će vjernici,

koji su se pokoravali Allahu, ući u Džennet, a nevjernici, koji su mu bili

nepokorni, u Džehennem.”

Buharija u svome Sahihu od Alije, r.a., navodi da je rekao. –Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao je mene, ez-Zubejra i el-Mikdada b. el-Esveda i

rekao nam: “Krenite odmah do mjesta Revda Hah! U njemu je žena sa pismom, pa joj ga oduzmite!” Krenuli smo i potjerali konje dok nismo stigli do Revde, gdje smo pronašli ženu i rekli joj: “Izvadi pismo!” “Ja nemam nikakva pisma”, odgovorila je. “Ili ćeš izvaditi pismo, ili ćemo te skinuti i pretresti?”, zaprijetili smo, pa je iz zeha pletenice izvadila pismo koje smo donijeli Allahovu Poslaniku, s.a.v.s. “Hatibe, šta je ovo?”, upitao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa je odgovorio: “Allahov Poslaniče, polahko, (da ti objasnim). Ja sam čovjek koji je bio blizak Kurejševićima, ali sam nisam bio od njih. I među muhadžirima, što su s tobom, ima onih koji u Mekki imaju rođaka preko kojih štite svoje porodice i imetak. Htio sam, kad već nisam rodbinski povezan s njima (Kurejševićima), među njima imati nekoga ko će zaštititi moju rodbinu. To što sam učinio, nisam učinio ni iz nevjerstva, ni iz odmetništva od vjere, niti iz blagonaklonosti prema nevjerstvu, nakon što sam primio Islam.” Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Istinu vam je rekao.” Omer je dodao: “Allahov Poslaniče, pusti me da odsijećem glavu ovom licemjeru!”, pa je Poslanik rekao: “On je učesnik Bitke na Bedru. Šta znaš, možda je Allah šta otkrio učesnicima Bedra i rekao: “Radite šta hoćete, Ja sam vam unaprijed oprostio!?” Na to je Allah

objavio: O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da

naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi…

Učenjak Ibn el-Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže. “Iz ovog slučaja može

se izvući zaključak da je dozvoljeno ubiti uhodu (špijuna) čak i ako je

musliman, jer je Omer, r.a., zatražio od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da ga

pusti da ubije Hatiba b. Ebi Belta'a, pa mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije

odgovorio: “Nije ga dozvoljeno ubiti zato što je musliman”, nego: “Šta znaš, možda je Allah šta otkrio učesnicima Bedra i rekao: “Radite šta hoćete…” Dakle, odgovorio mu je da postoji smetnja za njegovo pogubljenje, a to je njegovo učešće u Bici na Bedru. U ovakvom odgovoru leži opaska da je dozvoljeno ubiti onoga kod koga nema ovakve smetnje. Ovako ovo pitanje tretira malikijski mezheb i jednim dijelom i mezheb Imami Ahmeda, dok Šafija i Ebu Hanife smatraju da se ne treba pogubiti. I jedni i drugi u svojim stavovima pozivaju se na slučaj Hatiba b. Ebi Belta'a.

Ispravno je da odluku o tome da li ga pogubiti ili ne, treba prepustiti da

procijeni imam (vladar). Ako on procijeni da je u interesu muslimana da

se pogubi treba ga pogubiti, a ako procijeni da ga je bolje ostaviti u životu, ostaviće se. Allah, opet, najbolje zna kako je najispravnije postupiti.”

On (Ibn el-Kajjim) dalje nastavlja i kaže: “Iz ovog slučaja se da zaključiti da

se i veliki grijeh, izuzimajući širk, da iskupiti kakvom velikom zaslugom

(dobrim djelom koji briše grijehe), kao što je Hatiba učešće u Bici na Bedru

iskupilo za uhođenje, jer je učešće u Bici na Bedru bilo, doista,veličanstveno djelo, koje je u sebi nosilo Allahovu ljubav, zadovoljstvo, radost i ponos pred melekima. Ono je bilo veće i jače od grijeha uhođenja koje Allah mrzi i prezire. To znači da je u ovom slučaju, između dva djela, preteglo one koje je bilo jače i koje je neutraliziralo slabije. Ovakva je Allahova presuda o zdravlju i bolesti koji, u zavisnosti od zdrava ili bolesna srca, proizilaze iz dobrih ili loših djela. Uzviseni veli:

Dobra djela doista poništavaju hrđava. (Hud. 114.)

Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni,Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših… (En-Nisa’, 31.)

On dalje kaže: “Zamisli samo koliko je snažan bio Hatibov iman, koji ga je

naveo da učestvuje u Bici na Bedru, da rame uz rame, sa Poslanikom, s.a.v.s., žrtvuje sam sebe, da mu Allah i Njegov Poslanik budu preći od

svoga naroda, porodice i plemena, okruženih neprijateljem sa svih strana.

Njega ništa nije moglo pokolebati, vjerumu poljuljati iliodlučnost sputati da

se suprotstavi onima među kojima su mu bili porodica i rođaci. Ova snaga

do izražaja je došla kada ga je ophrvala bolest uhođenja. Ozdravljenje je

došlo odjednom i bolesnik je ustao kao da bolest i nije ni bilo. Kada je ljekar

vidio snagu vjere koja je prebrodila bolest uhođenja, rekao je onima koji su

mu htjeli proliti krv, da to ne čine riječima: “Šta znaš, možda je Allah šta

otkrio učesnicima Bedra i rekao: ‘Radite šta hoćete, Ja sam vam unaprijed

oprostio.’ Sasvim je drugačiji slučaj sa Zulhuvejsarom et-Temimijem [89] i

njemu sličnih haridžija, koji su tako bili odani u namazu, postu, učenju i

drugim pitanjima dotle, da su ashabi smatrali svoja djela bezvrijednim u

odnosu na njihova, ali i pored toga je jedan od ashaba za njih rekao: “Kad

bi ih se domogao, pobio bih ih kao što je pobijen (narod) Ad.”: “Ubijajte ih, jer je u njihovom ubijanju velika nagrada kod Allaha za onog ko ih ubija!”

89. Pozivajući se na prethodnike Ibn el-Esir ubraja Zulhuvejsira et-Temimija u ashabe, ali a njemu ne navodi ništa više nego što navodi el-Buhari. U hadisu koji prenosi Ibn Se’ id stoji: “Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednog dana dijelio plijen Zulhuvejsir, čovjek iz plemena Beni Temim, mu je prigovorio:'Allahov Poslaniče, budi pravedan!’-na što mu je on odgovorio:'Teško tebi, a ko je pravedan ako ja nisam?!'”

Svako ko je pametan dobro zna šta ovo znači, koliko mu pravilno razumijevanje ovog pitanja može biti od koristi, jer one otvara vrata spoznaje Allaha, Njegove mudrosti u upravljanju stvorenjima, Njegovih

zapovijedi, smisla nagrađivanja i kažnjavanja u uspostavljanju reda itd., te na osnovu toga krajnje preciznog svrstavanja svakoga prema onome što je

zaradio.

Meni se čini, a Allah, opet, najbolje zna, da je po ovom pitanju ispravan

stav zauzeo Malik b. ‘Ukajl, jedan od Ahmedovih učenika. On, naime,

smatra da se musliman koji uhodi muslimane treba pogubiti, jer se opravdanje koje je primjenjeno u Hatibovu slučaju “za neizvršenje

pogubljenja ne moze primijeniti na druge. Da je sam Islam uhode dovoljan

kao opravdanje za nepogubljenje, ne bi se zadiralo u nešto što je specifičnije, jer da se opravdanje za nepogubljenje obrazložilo nečim što je

općenito, za detaljiziranjem ne bi bilo potrebe. Ovo je, Allah, opet, nabolje

zna, najjači argument. “

Kur'ansko obraćanje riječima: O vjernici,… s Mojim i svojim neprijateljima ne

prijateljujte, potvrđuje da je Hatib, o kome se govori, vjernik, ali i zabranu

onoga u što se on upustio. Iako se ovdje radi o specifičnom slučaju, iz ajeta

se da zakljuciti da je Hatibov postupak jedna vrsta naklonosti, bolje reči

poklanjanja ljubavi (prema nevjernicima) i da je onaj ko to čini skrenuo sa

pravog puta. Međutim, iz Poslanikovih, s.a.v.s., riječi: “Pustite ga, istinu

vam je rekao!” očito se vidi da time, ako je i dalje, bez ikakve sumnje i

kolebanja, ostao vjerovati u Allaha i Njegova Poslanika, nije pogazio vjeru i

odmetnuo se u nevjernike, nego je pomenuto učinio iz nekog ovosvjetskog

interesa, jer da je porekao Islam, sigurno, ne bi rekao: “Pustite ga!”

Što se tiče, pak, uhode nevjernika, njega bez dvojbe treba pogubiti, jer je i

sam Poslanik, s.a.v.s., dao da se pogubi uhoda višebožac (mušrik). To

potvrđuje i hadis koji Ejas b. Seleme b. el-Ekva’ prenosi od svoga oca u kome stoji da je “Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dok je bio na putu, došao

uhoda višebožac, posjedio i porazgovarao sa njegovim ashabima i nestao,

na što je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Potražite ga i ubijte!’ pa sam ga ubio.”

Iz knjige: Ljubav prema dobru i mrznja prema zlu u Islamu
A u t o r: Muhammed Se'id Salem el-Kahtani (Mekka el-Mukerrema 15.5.1402. g, po Hidžri)

[Autor]

Postovi