Članak Davida Hearsta, prvobitno objavljen u Middle East Eye, analizira kako Izrael koristi rat u Gazi ne samo za obračun s Hamasom, nego i kao sredstvo za širu ekspanzionističku politiku na Bliskom istoku, uz aktivnu podršku ili pasivnu toleranciju Zapada. Autor tvrdi da su genocid, glad, etničko čišćenje i politička dominacija dio izraelske strategije usmjerene ka trajnoj promjeni demografske i političke karte regije.
Rijetki zemni elementi (REE), ključni za tehnologiju – od F-35 do iPhonea – pod kineskom su dominacijom; Sjedinjene Države zavise od jednog rudnika i saveznika, a sada i Turkiye ulazi u igru.
Iza diplomatskog jezika „dobrovoljne migracije“ krije se smišljena politika prisilnog raseljavanja i kulturnog brisanja, koja odjekuje najmračnijim poglavljima palestinske historije.
Nedavni 12-dnevni rat između Irana i Izraela jasno je ukazao na surovu stvarnost digitalnog života: end-to-end enkripcija (šifrovanje od kraja do kraja) ne garantuje apsolutnu privatnost.
Godine 2017. izraelski premijer Netanyahu izjavio je da se pritiskom na dugme “nacije mogu brzo baciti na koljena”. Danas, na Balkanu, ta izjava postaje stvarnost – ispod površine obrazovnih projekata i “cyber-akademija” kriju se sofisticirani alati.
Arapske vojske su često poput poznatih Potemkinovih sela: lijepe i naizgled čvrste fasade jakih boja iza kojih pak nema ništa te se ruše kao kule od karata pri prvom susretu sa stvarnim neprijateljem.
