Članak Davida Hearsta, prvobitno objavljen u Middle East Eye, analizira kako Izrael koristi rat u Gazi ne samo za obračun s Hamasom, nego i kao sredstvo za širu ekspanzionističku politiku na Bliskom istoku, uz aktivnu podršku ili pasivnu toleranciju Zapada. Autor tvrdi da su genocid, glad, etničko čišćenje i politička dominacija dio izraelske strategije usmjerene ka trajnoj promjeni demografske i političke karte regije.
1. Paraliza međunarodnog pravosuđa
Hearst ističe kako su ključne međunarodne institucije – Međunarodni sud pravde (ICJ) i Međunarodni krivični sud (ICC) – postale praktično nefunkcionalne kada je riječ o procesuiranju izraelskih zločina:
-
ICJ je dao Izraelu rok od 9 mjeseci da odgovori na optužbe Južne Afrike za genocid. Taj rok je istekao, ali mu je odobreno dodatnih 6 mjeseci zbog navodnih „problema s dokazima“.
-
ICC je, prema izvorima MEE-a, izdao nacrte naloga za hapšenje izraelskih zvaničnika (Netanyahu, Gallant, Ben Gvir, Smotrich), ali su oni blokirani ili „ostavljeni da skupljaju prašinu“ zbog pritisaka SAD-a i unutrašnjih problema u ICC-u.
Zaključak: Obećanja pravde su obesmišljena, a genocid se nastavlja nekažnjeno, jer su međunarodni pravni mehanizmi blokirani političkim interesima velikih sila.
2. Glad kao oružje
Izraelska vlada je, kako piše autor, svjesno koristila glad kao sredstvo ratovanja protiv stanovništva Gaze:
-
Preko 250 ljudi, uključujući velik broj djece, umrlo je od gladi tokom posljednjih 9 mjeseci.
-
Zapisnici izraelskog kabineta pokazuju da su Netanyahu i Dermer zagovarali politiku izgladnjivanja, uprkos protivljenju vojske.
-
Zvaničnici kasnije pokušavaju negirati glad, optužujući humanitarne organizacije i UN za „antisemitizam“ i širenje laži.
Poenta: Izraelska strategija je da Gazu učini nepodnošljivom za život, koristeći glad kao sistematski mehanizam etničkog čišćenja.
3. Pucanje iluzija o međunarodnoj pravdi
Hearst navodi da su izvještaji o potencijalnim hapšenjima izraelskih lidera u početku ulili nadu u međunarodnu pravdu. Međutim, ta nada je brzo splasnula jer:
-
Sankcije protiv tužitelja ICC-a pokazuju spremnost Zapada da sabotira međunarodne institucije kako bi zaštitio Izrael.
-
Čak i države koje verbalno kritikuju Izrael, poput Turske ili Južne Afrike, i dalje trgovinski sarađuju s njim ili omogućavaju pristup resursima (npr. gorivo kroz turski Ceyhan).
Zaključak: Mnoge države iz regije su saučesnici – pasivno ili aktivno – u nastavku izraelskih ratnih operacija.
4. Pravna i stručna potvrda genocida
U članku se prenose mišljenja više međunarodnih pravnika i stručnjaka za genocid koji tvrde da Izrael ispunjava pravne kriterije genocida prema UN-ovoj Konvenciji:
-
Raz Segal, stručnjak za Holokaust, naziva izraelske radnje „genocidom iz udžbenika“.
-
Barry Trachtenburg i Omer Bartov ističu da izraelski političari otvoreno izjavljuju genocidne namjere i odmah ih provode u djelo.
-
Pravni prag za dokazivanje genocida je, prema njima, odavno pređen – i kroz retoriku i kroz djela.
Bitna tačka: Izraelski lideri javno izražavaju namjere koje se uklapaju u definiciju genocida – što je rijetko zabilježeno u savremenim oružanim sukobima.
5. Netanyahu i širenje “Obećane zemlje”
U središnjem dijelu članka, autor ukazuje na ideološku pozadinu trenutne izraelske politike. Prema njemu, Netanyahu i njegovi saveznici ne žele samo vojnu pobjedu nad Hamasom, već mnogo više:
-
Netanyahu u intervjuu izražava povezanost s „velikom kartom Izraela“ koja uključuje dijelove Jordana, Libana, Sirije, Iraka i Saudijske Arabije.
-
Drugi izraelski političari (Smotrich, Avi Lipkin) otvoreno govore o granicama koje bi se trebale protezati do Eufrata i Meke.
-
Ove ideje se pozivaju na biblijska proročanstva i cionističke snove o „Obećanoj zemlji“.
Zaključak: Rat u Gazi se koristi kao odskočna daska za dugoročnu strategiju teritorijalnog širenja i religijsko-političkog ostvarenja „Velikog Izraela“.
6. Mit o “umjerenim” izraelskim liderima
Zapadni političari, tvrdi Hearst, pokušavaju stvoriti mit o tome da je problem samo u Netanyahuovoj vladi i ekstremnim ministrima:
-
Ideja je da bi „umjereniji“ lideri (npr. Bennett) mogli donijeti mir i vratiti stanje na ono prije 7. oktobra 2023.
-
Međutim, autor tvrdi da je to iluzija jer niti jedan izraelski lider—bez obzira na ideološku poziciju—neće povući snage iz Sirije, Libana ili Zapadne obale.
Poenta: Izraelski politički sistem je u cijelosti posvećen projektu kolonizacije i dominacije – problem nije personalan, nego sistemski.
7. Rješenje: regionalna vojna alijansa
Na kraju, Hearst zaključuje da izraelsku ekspanzionističku agendu nije moguće zaustaviti ni pregovorima, ni oslanjanjem na Zapad:
-
Predlaže formiranje regionalnog sigurnosnog saveza—vojno koordinisanog—koji bi uključivao snažne armije iz regije.
-
Takav savez bi trebao djelovati kao odvraćanje protiv izraelskog militarizma i štititi suverenitet manjih država Bliskog istoka.
Završna misao: Prema Hearstu, vrijeme je da države Bliskog istoka prestanu čekati da ih Izrael pojedinačno napada i da umjesto toga zajednički formiraju odbrambeni front.
(MiddleEastEye/MepaNews/PV)
